‘Bauhaus osobno’: Kako se Kleeov crtež našao u Zagrebu?

Na crno-bijelom crtežu Paula Kleea figura s tijelom čovjeka i licem životinje dugog nosa “zarobljena” je u krugu koji lebdi na površini.

Sve je u skladu s umjetnikovim misticizmom. Crtež datira u 1923. godinu, u to je doba Klee bio predavač na Bauhausu, održao je svoju prvu izložbu u Parizu, osnovao je Plavu četvorku, upravo je bio dovršio jedno od remek-djela “Plavi balon”... Ovaj crtež “Zaljubljenik” nalazi se u privatnoj zbirci u Zagrebu.

Životna priča

A kako se Klee našao u Zagrebu? Nježna, umjetnička, prijateljska i, kako će se pokazati, ljubavna priča ispisana je u knjizi “Bauhaus osobno” koju je izdao UPI-2M.

Riječ je o životnoj priči Marie-Louise Betlheim, učiteljice plesa koja je u Zagreb došla 1927. godine zbog prijateljstva s Nikom Hećimovićem, sekretarom Crvene pomoći. On je zbog svoje lijeve političke orijentacije ubijen zajedno s Đurom Đakovićem dvije godine nakon toga. Kako je Marie-Louise prije živjela u Weimaru, njezina prijateljica i umjetnica Bauhausa Lou Scheper zove je da se vrati natrag u Njemačku i ondje liječi rane. Marie-Louise ipak odlučuje ostati u Zagrebu, kako se pokazalo doživotno; poslije se udala za zagrebačkog psihoanalitičara Stjepana Bethleima i s njim dobila kćer Ruth.

Osobne uspomene

Na njezino je ime slučajno naišao povjesničar umjetnosti Želimir Koščević kad je istraživao Bauhaus. Nije znao što da očekuje:

- Teško je opisati uzbuđenje kad sam iz predsoblja stana ušao u prostranu dnevnu sobu i kad mi je Marie-Louise Betlheim ponudila da sjednem u Breuerov antologijski naslonjač iz 1925./26. godine. Gospođa Betlheim sjela je meni nasuprot u isti takav naslonjač. I onda je, nakon što je saslušala zašto jedošao, s police uzela podeblji omot u kojemu je čuvala pravo malo bauhausovsko blago: grafike, crteže, ulja, arhitektonske nacrte, pisma, dokumentaciju, prepisku s članovima... Koščević, prema svom sjećanju, nije mogao vjerovati da nitko do sada nije obratio pozornost na tu zbirku.

Djela su bila pohranjena među njezinim osobnim uspomenama, većina ih je signirana i datirana. Među njima je bio i Kleeov crtež, ali i originalni nacrt za kuću “Crvena kocka” Farkasa Molnara, koja je bila zaštitni znak, ogledna kuća Bauhausa. Molnarova je kocka, naime, definirala cijeli odnos generacije Bauhausa prema epohi, i za originalni se nacrt mislilo do tog otkrića da je izgubljen: crvena kocka koja se uzdizala iz geometriziranog okoliša pričala je utopiju o modernom životu, životu koji su omogućile nove tehnike i socijalne reforme.

Povjesničar umjetnosti Hubertus Gabner, koji proučava Bauhaus, odmah je pohrlio u Zagreb pogledati djelo koje je... “... na moje iznenađenje i veliku radost neočekivano preživjelo ovdje, u Zagrebu. Bio sam pun radosti zbog otkrića tog legendarnog nacrta.”

Dvije prijateljice

Cijela je priča sada u knjizi ispričana na inicijativu Ruth, kćeri Marie-Louise, te urednika Vladimira Mattionija.

Marie-Louise je Njemica, rođena Morgenroth, i neko je vrijeme zajedno s majkom živjela u Weimaru. Nije studirala na Bauhausu, već je išla u muzičku školu, no kod njih je živjela Lou Scheper, studentica na toj umjetničkoj školi, i dvije su prijateljice zajedno dijelile duh Bauhausa. Tako je Marie-Louise upoznala i Farkasa Molnara, jednu od važnijih ličnosti te prestižne škole, koji se u ovu ljepoticu (jasno je po fotografijama iz njezine mladosti) odmah zaljubio. Zato je i u ovoj zbirci najviše Molnarovih djela: on ih joj je slao kao zalog njihovoj zajedničkoj budućnosti, nadao se da će mu ona biti ženom. Arhitektura na crtežima Bauhausa, uostalom, slavi sjedinjenje žene i muškarca.

1925. godine, kad se vraćao u Mađarsku, Molnar je svojoj prijateljici ostavio svezak radova. Jedan od crteža koji je ostavio pokazuje rođenje arhitekture Bauhausa iz krila žene. Akt leži na nagnutoj plohi nalik dasci koja može biti i arhitektov radni stol, a između njezinih raširenih nogu pojavljuje se arhitektonska struktura. Tu su i “Mehanički muškarac otima ženu”, pa crtež na kojemu se goli muškarac klanja pred ženom na slici “Navještenje”... Molnarov fantastični portet Marcela Breuera, njegova kolege, u tehnici ulja na papiru, intenzivnih ekspresionističkih boja, jedan je od jačih dijelova ove zbirke.

Sačuvana su i Molnarova pisma, u kojima su njegovi osjećaji posve jasni: “Draga moja Marlu, gotovo sam iskočio iz kože, toliko sam se radovao što si tako blizu. U susjedstvu. Jedva u to mogu povjerovati. Znaš, one nesretne dane rastanka sam zaboravio. Preda mnom si uvijek onakva kakva si i prije bila...”

‘Bezvrijedni’ papiri

A zbirka je preživjela samo pukom srećom. Naime, 1941. godine supružnici Betlheim zbog svog židovskog podrijetla bili su prisiljeni napustiti Zagreb bez imovine. Onaj dio imovine koji im nije bio oduzet pohranjen je u prostorijama Škole za ritmiku i zdravstvenu gimnastiku koju je vodila Marie-Louise. Kako su smatrani bezvrijednim papirima, nitko ih nije uzeo, a puka je sreća što ih nisu koristili za potpalu. Kad su se supružnici vratili iz Bosne, iz partizana, uspomene su ih dočekale.

Nije teško zamisliti da se Marie-Louise posebno veselila pismima svoje prijateljice Lou Scheper. Kako se može vidjeti iz u knjizi objavljenih prepiski, iako nisu živjele u istom gradu, njih su dvije jedna drugoj nastavile tijekom godina povjeravati sve svoje životne uspjehe, ali i nevolje, u suosjećajnim i toplim pismima. Pravo žensko prijateljstvo.

Pisma koja je slala Lou umjetnička su djela budući da je ona na njima često crtala ili bi ih organizirala kao kolaže. Pismo koje Lou svojoj prijateljici šalje s ljetovanja na Hvaru, gdje se odmara s djecom i mužem, također umjetnikom Hinnerkom Scheperom (i njegova su djela u zbirci), a na kojemu se igra s velikim slovima i divovskom ribom, na naslovnici je i knjige. Marie se nikada nije odvajala od pisama svojih prijatelja.