Basist, pjevač i kantautor porijeklom iz Kameruna Richard Bona ponovno će nakon devet godina nastupiti u Zagrebu, i to u sklopu Musicology Barcaffe Sessionsa.
Koncert Richarda Bone u pratnji benda održat će se 9. ožujka 2019. u Tvornici kulture, čime počinje i proljetni koncertni serijal Musicology Barcaffe Sessions.
Bona je rođen u siromašnoj glazbenoj obitelji u malom selu u Kamerunu, sam je izradio prvi instrument na kojem počinje svirati već s četiri godine, balafon, a poslije je “stvorio” i svoju prvu gitaru.
S 22 godine emigrira u Njemačku gdje se glazbeno obrazuje, a školovanje nastavlja u Francuskoj. Sredinom devedesetih prelazi u New York, gdje u jazz krugovima postaje prepoznatljivo ime. Fanovi ga uskoro prozivaju “afričkim Stingom”, a ljube ga i kritičari. Njegov vokal, istinska vještina i dominacija basom, kao i jedinstvena moć da nauči svirati bilo koji instrument samo gledajući kako ga netko svira, donosi mu rijetku poziciju u svjetskom vrhu. Dobio je neke od najprestižnijih nagrada u glazbi, među kojima Victoires du Jazz Award za najboljeg internacionalnog umjetnika 2004., kao i Grammy za album “Speaking of Now”.
Vraćate se u Zagreb nakon devet godina. Kakve su vam tada bile impresije o Zagrebu?
- Sjećam se da me iznenadilo kako imam toliko fanova u vašoj državi. Reakcije na koncert su bile vrlo, vrlo pozitivne. Nadam se da ću ove subote nadmašiti taj nastup!
Koje je vaše prvo sjećanje na glazbu, kako ste reagirali na nju kad ste bili dijete? Čitao sam da vas je glazba toliko fascinirala da ste u ranoj dobi počeli izrađivati vlastite, improvizirane instrumente, primjerice tako što ste najlon, koji se koristilo za ribolov, razvukli preko dotrajalog spremnika za gorivo otpisanog motocikla.
- Moje prvo sjećanje na život jest sjećanje na glazbu. Moj djed je bio glazbenik koji se zainteresirao za moju nadarenost. On me naučio svirati i praviti instrumente. To mi je puno pomoglo za moj glazbeni razvitak u kasnijim godinama, sve mi je bilo lakše zbog tog predznanja. Naravno, također sam puno vježbao. Svi nadareni ljudi ipak moraju puno vježbati, a ako vam netko kaže drugačije, laže.
Kako vas je privukao jazz?
- Dok sam odrastao, nisam bio niti čuo za jazz. S četrnaest sam godina svirao gitaru, pjevajući pop i folk po kamerunskim barovima. Tada sam sreo jednog Francuza koji mi je rekao da otvara jazz klub u gradu. Htio sam svirati kod njega, ali nije mi dao da sviram ništa osim jazza. Pitao sam ga: ‘Koliko ćeš mi plaćati ako naučim svirati jazz?’. Rekao je da će mi plaćati 20 puta više no što me inače plaćaju. Pristao sam, nije me bilo briga što je to zapravo jazz. Nisam znao ništa o toj glazbi, ali sam pristao. Dao mi je ploču Jaca Pastoriusa, a ja sam mu rekao da želim svirati takvu glazbu! Uskoro više nisam bio gitarist, već basist koji je svirao Pastoriusov album ‘Portrait of Tracy’.
Koji su bili vaši rani glazbeni uzori, a koji bi to bili danas?
- Moji korijeni su u kamerunskoj narodnoj i crkvenoj glazbi. Tu sam naučio osnove muziciranja. Sada, pak, na mene utječe glazba iz svih država koje posjećujem.
Živjeli ste, studirali i svirali u Europi, kao i u New Yorku. Možete li usporediti ta dva iskustva?
- New York je potpuno drugačiji od svih europskih gradova. Ogroman ‘melting pot’, pun talentiranih ljudi koji onamo dolaze uspjeti. Morate biti najbolji u onome što radite kako biste bili zamijećeni, ali morate i ponuditi nešto drugačije, nešto što ljudi prije nisu čuli ili vidjeli. Ja sam imao sreću biti drugačiji i biti zapažen. Europa je, s druge strane, nekako više umjetnička i opuštenija.
Kao glazbenik koji je za svoj rad bio nagrađen Grammyjem, što mislite o muzičkim nagradama, koliko vam znače?
- Nagrade za mene ne znače ništa, osim to što je u jednom trenutku moj rad bio zapažen. Drago mi je zbog toga, ali mislim da nagrade ne smiju promijeniti autorovu perspektivu te pristup umjetnosti koju stvara.
Što očekujete od nadolazećeg zagrebačkog nastupa?
- Očekujem da publika uživa u glazbi mojega benda i mene te da se dobro svi zabavimo.