Kakv siv, takav otac

Prosinačka žrtva u epizodi 'Traži više, dobij točno što želiš...'

Prosinac, prosinac... Kažu da je ime dobio jer se tada više prosi odnosno moli. A kažu da je moguće i da je ipak ime dobio zbog zimskog suncostaja jer prosinac je mjesec kada sunce prosine. Meni na pamet pada treće rješenje...
Možda nisam baš ovako izmučen, ali, vjerujte, upravo tako se osjećam...
 Foto: MSU Zagreb

Prosinac nosi to ime jer nečiji sin (sinac) koji, naravno, može biti i kćer (još se može čuti da starci djevojčicama kažu sine, što ćemo, takvo smo društvo...), tada žica poklone (prosi) češće, žešće i ustrajnije nego ostalih mjeseci. A roditeljima prijeti prosjački štap.

Mjesec prosimak (možemo ga slobodno, od milja, i tako zvati u ovom slučaju!) slovi kao vrijeme milosti, ljubavi, dobrote, praštanja, darivanja... Pokušavam naučiti Maka da bi Božić trebao biti svaki dan, a božićni duh biti cjelogodišnja prirodna pojava.

Nisam vjernik, ali (unatoč tomu ili baš zato, kako vam drago) smatram da bi sve te naše (ljudske!) vrline trebale stolovati cijele godine umjesto da samo sporadično iskre tih dana u mjesecu. Pokušavam Maku prenijeti upravu tu poruku. Upija on, upija kao Spužvabob. No nekako najviše upije onaj dio koji se tiče darivanja odnosno mog tekućeg računa - nekog me vraga žica cijele godine.

Ping-pong

Stotine vrlina lebdi oko nas (znam, ponavljam se i ispričavam se svima što pokušavam najjeftinijim spisateljskim trikom postići skupi specijalni efekt), ali najčešće nas uhvate - što ćemo, tako smo izdresirani - na onu jednu slabost. Shopping - pong. Popularni blagdanski sport u kojem hopsamo kao ping-pong loptice od dućana do dućana.

A prilika za hopsanje u prosincu ima više nego inače. Sveti Nikola, Nova godina, Božić, a zalomi se, pored Isusovog, i još poneki rođendan.

Zato, čim izađem na ulicu u mjesecu prosincu, hiperadventiliram. Vrti mi se u glavi. Dok drugi kite, ja u groznici skitam bespućima obijesne zbiljnosti.

Mjesec prosinac, o da, mjesec kada se kiti. Obično je to jelka. No ja najčešće kitim sebe. Tuđim perjem. Bančinim. Od tog mi perja nije ništa toplije. Prokleta zima. Opasni minus hara vani, ali još je gori onaj na tekućem računu.

A onda za Božić...

A lukavi Makonja zna iskoristiti priliku. Promućurno trguje blagdanima.

- Tata, što ću dobiti za Svetog Nikolu? Ma dobro, može samo čokoladica ili tako nešto, nešto malo, a onda za Božić...

A onda za Božić... Zakucavanje u moj grudni koš kako bi se iskamčila raskoš. Prefrigano stvorenje nabije mi grižnju savjesti na Svetog Nikolu i onda za Božić (i Novu godinu, jasno!) ima otvoren put za megalomanske projekte. Prošle je godine poželio robota. Kakvog vražjeg robota? Određenog robota. Specifičnog robota. Robota pljačkaša koji bi mi, da sam nasjeo, da mi je srce tog puta nadjačalo pamet, maznuo dva soma kuna iz plitkog džepa. Ni Robocop me ne bi spasio.

A postoji i drugi put - traži više, dobij točno ono što želiš!

Naravno, uz već prokušano posipanje staze (to nije ona romantična staza iz pjesmice koja tiho škripi!) pahuljama grižnje svjesti. Na primjer.

- Tata, joj bilo bi super kada bih za Božić/Novu godinu dobio Playstation VR (virtual reality), one naočale za igranje... Ali dobro, znam da je to skupo, ali možda bar one 3D naočale za mobitel...

Ne morate pogađati što ga čeka pod jelkom. Uz 365 drugih darova.

Tradicija je tradicija

A kad dođe taj dan... Mi odrasli rojimo se oko stola dok dječurlija zuji oko jelke. Jedva ih dovlačimo za blagdanski stol. Dan otvaranja poklona donosi jedan paradoks. Klope ima u izoblju, a tog dana djeca u sebe ne unesu više od jedne kalorije. Razlog je više nego jasan. Poslije klope kod nas tradicionalno ide berba poklona. Mak tako stavi mrvicu kruha na svoj tanjur i već za desetinku sekunde ustaje od stola.

- Pojeo sam! Idemo otvarati poklone!

Predvođeni Makom, klinci navale čerupati jelku prije nego mi starci uspijemo išta izustiti. Problem je vjerojatno u tome što su nam u tom presudnom momentu puna usta. Uvijek nasjednemo na istu foru.

I onda se smrznem...

A to vam se trga zubima i noktima, kako onima na ručicama tako i onima na nožicama... Ne pita se što je čije, razbucava se redom sve. Pa se zna dogoditi da morate skočiti od stola, malodobniku čupati bocu konjaka iz ručice i objašnjavati mu da je to igračka za djeda. Ako ništa drugo, barem ne trebamo zazivati snježni pokrov kao prikladan božićni dekor. Imamo pravi zimski ugođaj usred stana. Krpice ukrasnog papira lete kao nošene vjetrom i padaju svuda oko nas kao pahulje. A, istini za volju, ja se i prigodno smrznem unatoč centralnom grijanju nafrljenom na sto jer mi misli zatrpa nimalo (s)nježni nanos kako će i najmanji dar na naplatu doći već u siječnju... Brrr!

Sretan vam Božić i Nova godina!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 10:05