Gdje mi je pamet bila da Maku kupim mobitel?

Postoje oni trenuci kada roditelj mora donijeti određene sudbonosne odluke. Na primjer, da djetetu iščupa dudu iz usta. Da ga izliječi ovisnosti o bočici. Da prekine njegovo druženje s TUTAnkamonom i upozna ga s inspektorom Klozetom.

A postoji i trenutak kada Ćaletovski (tako mi se Mak odnedavno obraća, ne znam odakle mu taj termin za oca, ali već mi opako ide na živce) mora donijeti odluku da sina odvoji od svog mobilnog telefona.

Što nam se to dogodilo?

Da, živimo u doba gadgeta. Kažu da trenutna epoha zbog utjecaja i vladavine čovjeka u potpunosti zaslužuje naziv antropocen. Ja smatram da zaslužuje naziv kompjuterozoik, jer vladaju operativni sustavi, procesori i pametne napravice. I nisu oni u našim rukama nego mi u njihovim. Od malih nogu. Koliko sam puta sina držao u krilu, a on u svom krilu držao mog mobilnog pametnjakovića. I nisam jedini. A bojim se da nisam ni u manjini.

Dakle, da se vratimo na početak priče. Morao sam ga odvojiti od svog telefona. Jer praktično se više nisam mogao sastati s njim. Čak i hitne pozive vjerojatno bih mogao obaviti tek kad završi igrica. Na sreću, još nisam imao potrebu za hitnim pozivima.

Kako je bilo meni...

Iako u njegovim godinama - a još i dugo dugo poslije toga - nisam imao mobitel, moji su roditelji uvijek znali gdje sam... Da sam imao i ugrađen čip, sve da me i čuva američki raketni štit, ma da me na svakom koraku izvan kuće pratio odred Gurki, roditelji bi brinuli svaki put kad bih se našao izvan dometa barem jednog od njihovih čula. Uostalom, takav je čip ugrađen u većinu nas.

No, ja sam usput bio vođen Makovim gledanjem na problem neposjedovanja, ali i surovom realnošću - svi ga njegovi prijatelji imaju.

Ponajprije, Makov je telefon naspram mog bio kao David u odnosu na Golijata. I dok u pričama David može (i mora!) pobijediti, u odmjeravanju sirovih procesorskih mišića mora i može jedino izgubiti. Posljedica toga bila je da sam ponovo izgubio totalnu vlast nad svojim telefonom. A i on je pomalo gubio vlast nad sobom jer je popis instaliranih igrica bio dulji od mog telefonskog imenika.

Pirova, ups, Makova pobjeda

A čak i da sam tada uspio zauzeti titovski stav i reći odlučno ne, bila bi to Pirova pobjeda. I Makova. Samo ne moja. Jer njegov je telefon ispustio dušu, nisu prošla ni tri mjeseca. Ono što jest prošlo jest vrijeme mira. Moj je mobilni pametnjaković opet bio Makovo centralno igralište.

Bilo je. Tri dana. Sve dok Mak na njega nije instalirao milijun igara.

- Tata, moraš si skinuti ovu igru - dotrčao bi raspamećen svakog dana do mene, - i uključiti se u naš klan! Super je, svidjet će ti se.

Koji sam ja klaun...

Upao sam ja odavno u klan. Klaunova. Sada sam, istina, držao svoj telefon u svojim rukama, ali samo kako bih skupljao resurse, gradio kule i topove, održavao vojske i sudjelovao u bezbrojnim okršajima u Makovom svijetu igrica.

Žabu nije teško u vodu natjerati. Ali hajde, tješio sam se, bar sam svoj telefon držao u svojim rukama. Nažalost, ni taj tračak radosti nije dugo potrajao. Kad me je navukao na igrice koje je htio, Mak mi je ponovo izbio telefon iz ruke. Na vrlo perfidan način - uvalio mi je svoj.

- Tata, ti si dobar u ovoj igrici - prišao bi mi vražićak skrušeno, - hajde igraj malo za mene... Barem da budem peti level (oni govore level, ne razina ili nivo, ali to je već druga priča...)!

Nisam dobar. Predobar sam. I popustio bih. A kad brana jednom popusti... Samo s Makovim virtualnim vojskama još bih nekako i izišao na kraj. No s vojskom njegovih prijatelja koje je upoznao s činenicom da vraški dobro igram pa su doskora dolazili u čoporima kako bih im popravljao rezultate, nikako. Od svega imam obranu, manje-više, ali od umilnog dječjeg pogleda koje mi na dlanu pruža svoj telefončić, očito nemam. Ne pretjerujem mnogo kad kažem da su klinci stajali u redovima pred stolom na kojem sam operirao po njihovim telefonima i vodio neke njihove bitke.

Pametni telefon djetetu? Ne znam gdje mi je onda pamet bila. A danas ne znam ni gdje mi je telefon.