Još od prvih višestranačkih izbora 1990., Hrvatska demokratska zajednica redovito je dobivala najveći broj glasova desne provenijencije. Premda se činilo da će se to promijeniti nakon smrti Franje Tuđmana, zapravo se nije dogodilo ništa dramatično, iako su se povremeno na parlamentarnim izborima pojavljivale desne opcije koje bi nakratko zabljesnule i osvojile nekoliko mandata, ali to je bilo sve.
Tako je na izborima 1992. Hrvatska stranka prava, predvođena Dobroslavom Paragom (koji je Tuđmana optuživao kao izdajicu te se u stranačkom programu zalagao za Hrvatsku u granicama NDH), osvojila 7,1 posto glasova i postala treća politička snaga u državi, iza HDZ-a i HSLS-a. Međutim, zbog tadašnjeg mješovitog izbornog sustava, koji je pogodovao HDZ-u, pravaši su osvojili samo pet saborskih mandata.
Ekstremizam
Bio je to početak kraja HSP-a, koji, prema Hrvatskoj enciklopediji, “zastupa ideje nacionalno-državnoga suvereniteta na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru kao ostvarenja višestoljetnih težnji hrvatskoga naroda. U svojem se djelovanju poziva na zamisli A. Starčevića i E. Kvaternika iako nije izravna sljednica Stranke prava, utemeljene 1861. HSP je od 1990. do 1993. predvodio Dobroslav Paraga, no nakon rascjepa 1993. vođa HSP-a postao je Anto Đapić, a Paraga je osnovao Hrvatsku stranku prava 1861., koja je imala jednog zastupnika do 1995. HSP je od izbora 1990. bio u oporbi, a ondje je ostao i nakon izbora 2003. i 2007., dok 2011. nije uspio ući u Sabor, u kojem se nalazi Hrvatska stranka prava ‘Dr. Ante Starčević’ (HSP AS), nastala izlaskom Ruže Tomašić i nekolicine HSP-ovih članova; na izbore 2015. izašla je u savezu s HDZ-om u sklopu Domoljubne koalicije te je bila dio vladajuće koalicije, ali na izborima 2016. nije uspjela ući u Sabor.”
U nekoliko prethodnih rečenica sublimirana je čitava povijest desnih stranaka u Hrvatskoj do 2015., kada se pojavio Most.
Na izborima 1995. opet je HDZ uvjerljivo pobijedio i tako kapitalizirao oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske u operaciji Oluja. Izbori su ponovno bili legalni, ali ne i legitimni, jer su državni mediji, posebno HTV, doslovno agitirali za vladajuću stranku. U takvim okolnostima Đapićev je HSP dobio 121.000 glasova ili 5,01 posto te četvoricu zastupnika, zahvaljujući jednom promilu glasova iznad praga. U stvarnosti, Tuđmanov režim je spašavao Đapića, koji je nekoliko godina prije, pod suspektnim okolnostima, maknuo Paragu i pozicionirao HSP kao saveznika HDZ-a, uz zadržavanje desničarske retorike. HSP je imao ulogu korisnog idiota, čiji su vođe iznosili radikalne stavove, zahvaljujući čemu je Tuđman ostavljao dojam ozbiljnog državnika koji ne dozvoljava da Hrvatska sklizne u ekstremizam.
Odlazak Tuđmana
Potkraj 1999. uslijedila su dva događaja koja su snažno utjecala na političke okolnosti - smrt Franje Tuđmana i donošenje novog izbornog zakona, koji je Hrvatsku podijelio na deset izbornih jedinica. Tuđmanova smrt i duboka korupcija njegova režima doveli su do HDZ-ova izbornog poraza, međutim, ne i potpunog kolapsa desnice jer je koalicija HSP-HKDU uspjela osvojiti pet zastupničkih mandata. Spasio ih je novi izborni sustav i to što su u nekim jedinicama prešli izborni prag s obzirom na to da su na nacionalnoj razini pali na podršku 2,7 posto birača.
I 2003. godine HSP je ostao jedina parlamentarna desna stanka, i to s čak osam zastupnika. Bio je to najbolji izborni rezultat jer je Đapićeva stranka prešla prag u čak osam izbornih jedinica i izgledalo je da bi se konačno mogla etablirati kao ozbiljan politički čimbenik. Umjesto toga uslijedio je potop. Najprije je Europska unija Ivi Sanaderu zabranila da u Vladu uđe HSP, na izborima 2007. HSP je prešao prag jedino u IV. izbornoj jedinici i ostao na jednom zastupniku. Birače su im uzeli HDZ pod Ivom Sanaderom, koji je u kampanji prijetio “glas za HSP je glas za HDZ”, ali i Branimir Glavaš i “njegov” regionalno-desničarski HDSSB, koji su u Slavoniji osvojili tri mandata.
Podrška Crkve
Kada je 2011. na vlast došao SDP, istodobno je uslijedila i transformacija desnice, koja je počela doživljavati goleme promjene. Formalno, HSP je potonuo, a opstali su HDSSB sa šest i HSP Ante Starčević s jednom zastupnicom, a pojavio se i ultrakonzervativni Hrast, koji je dobio između 1 i 2 posto glasova. Međutim, uskoro je Tomislav Karamarko preuzeo HDZ i ideološki stranku pozicionirao sasvim desno, a istovremeno su se na desnoj sceni pojavili brojni pokreti i stranke, uz čestu podršku Katoličke crkve.
Karamarko je odlučio preuzeti ulogu ujedinitelja desnice i na izborima 2015., pod kapom HDZ-a, osnovao je Domoljubnu koaliciju, sastavljenu od osam stranaka, u kojoj su se našli HSP AS, Hrast i Hrvatska demokršćanska stranka kao predstavnici desnog krila. Pojavila se i Željka Markić s listom U ime obitelji, koja je nekoliko godina prije toga organizirala referendum kojim su onemogućeni istospolni brakovi, ali kod birača je krahirala, osvojivši oko 1 posto glasova.
Međutim, pojavila se nova politička opcija, Most, koji je osvojio čak 19 mandata i postao treća snaga u Saboru. Most je postizborno koalirao s HDZ-om i ušao u Vladu Tihomira Oreškovića, koju je srušio već iduće godine. Most je, međutim, prošao važnu transformaciju - najprije je to bio skup lokalnih političara koji su željeli “popraviti” državnu vlast i izbjegavali ideološko svrstavanje, a onda se vrlo brzo transformirao u konzervativnu stranku koja se bori s HDZ-om za manje-više isto biračko tijelo.
Napokon, iako su im brojni analitičari predviđali propast, Božo Petrov i Most na izborima 2016. prošli su solidno i osvojili 13 zastupničkih mandata, a HDSSB je, primjerice, pao na samo jedan. “Stara” desnica doslovno je umrla - HSP i HSP AS su zajedno osvojili 0,43 posto, a HČSP, Desno i još neke strančice 0,33 posto glasova. Došlo je i do diferencijacije u HDZ-u Andreja Plenkovića, odakle je otišao bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović, a pridružila mu se Bruna Esih, s time da su se naposljetku i oni razišli.
Tako na ovim izborima vlada prilična gužva na desnici jer međusobno konkuriraju HDZ, Domovinski pokret na čelu s Miroslavom Škorom, koji je na predsjedničkim izborima zamalo ušao u drugi krug, te Most, odakle su otišli posljednji liberalni dužnosnici, pa sada ova stranka otvoreno promiče zabranu abortusa kao jedan od najvažnijih političkih ciljeva.