ZVONIMIR ŠIKIĆ: Mjesečna državna pomoć građanima bit će glavni spasitelj kapitalizma

Temeljni dohodak je sustav socijalne sigurnosti u kojem svi građani regularno (mjesečno ili tjedno) dobivaju isti novčani iznos, bez obzira na njihove druge prihode. Obično se predlaže da taj iznos bude dostatan tek za puko preživljavanje, kako bi se ljude potaknulo da rade.

Za sada ga nema nitko osim Aljaske (ta savezna država SAD-a isplaćuje ga u iznosu koji nije dostatan za preživljavanje) i nekih nizozemskih gradova (tek eksperimentalno), no mogla bi ga uvesti Finska 2017. godine u iznosu od 800 eura mjesečno.

Takvo “davanje novca ni za što” većini je još neprihvatljivo, kao što im nije jasno ni “odakle novac za temeljni dohodak”. Još im je manje jasno da bi “temeljni dohodak mogao biti spasitelj kapitalizma”. No, krenimo redom.

Malthus je svoju slavnu teoriju “populacijske zamke” objavio upravo u trenutku kad je ona prestala važiti. Od agrarne do industrijske revolucije ukupni je svjetski prihod bio dovoljan za rast svjetske populacije, ali ne i za rast njezina životnoga standarda (i to je bila ta “Malthusova zamka”). Antički zemljoradnik kojega bi vremenski stroj prebacio u 18. stoljeće ne bi bio strašno iznenađen nastalim promjenama. Na vrhuncu rimske vlasti BDP je po glavi stanovnika iznosio 470 dolara, a do kraja 18. stoljeća popeo se na samo 660 dolara (sve u dolarima iz 1990. godine). Sve se to promijenilo s industrijskom revolucijom. Razvoj tehnologije i kapitalističko poduzetništvo transformirali su svijet u 19. i 20. stoljeću. Došlo je do eksplozije stanovništva i životnoga standarda. Danas svjetski BDP po glavi stanovnika iznosi 7600 dolara, što je deseterostruko više od najveće vrijednosti koja je prethodila industrijskoj revoluciji. Bogatiji smo nego što su naši preci mogli i sanjati.

Danas čak i Indija ima veći BDP po glavi stanovnika nego što ga je početkom 20. stoljeća imala Zapadna Europa. Svjetski BDP gotovo je 300 puta veći od onoga prije industrijske revolucije.

Stari je problem bio kako preživjeti, kako osigurati hranu, utočište i osnovnu skrb. Taj nas atavizam još proganja (u obliku “mjera štednje”) iako je danas stvarni problem dijametralno suprotan.

Nevjerojatna produktivnost kapitalizma dovela je do toga da mnogo više možemo proizvesti nego što možemo kupiti. Početkom 20. stoljeća za proizvodnju jedne tone čelika trebala su tri čovjek-sata. Ta tri čovjek-sata danas proizvode 1000 tona. Prije trideset godina TV oprema za živi prijenos koštala je 200.000 dolara, danas kvalitetniju opremu možete kupiti za 5000 dolara.

Takva bogata ponuda trebala bi dovesti do općeg blagostanja. Ipak ne dovodi, zbog “antimalthusove zamke” ograničene potražnje. Naime, ako možete proizvoditi sve više sa sve manje plaćenih radnika, tko će kupovati vaše proizvode?

Glavni problem današnjeg kapitalizma nije nedostatak ponude, nego nedostatak potražnje. Politika padanja mrvica s bogatih trpeza na siromašne ne rješava taj problem. No, riješit će ga temeljni dohodak. On će biti sigurnosna mreža za najugroženije, korektor ekstremnih nejednakosti, ali i spasitelj kapitalizma u neposrednoj budućnosti; možda jedini način da se zaustavi spirala recesije. Naime, osiguranje trajne i konzistentne potražnje poduzetnicima će vratiti uzdrmanu (i zapravo stalno labilnu) sigurnost investiranja i zapošljavanja i bit će to pravi lijek za glavnu boljku kapitalizma: premalu potražnju spram goleme moguće ponude.

Ekonomske implikacije temeljnog dohotka bit će očito pozitivne. No, mnogi dovode u pitanje njegove etičke implikacije koje bi potom, kažu oni, mogle postati i ekonomske. Temeljni dohodak (iznos koji bi svaki građanin dobivao za osiguranje svojih temeljnih potreba) čini im se utopijskom ili čak apsurdnom idejom.

No, kao što često biva u povijesti, doći će vrijeme kad će se danas apsurdna ideja svima činiti očito prihvatljivom, a potom i neizbježnom, čak nužnom. Možda ne toliko zbog toga što će preplesti zaštitnu mrežu u koju će padati najsiromašniji građani ili što će ublažiti za društveno zdravlje sve bolniju segregaciju bogatih i siromašnih, koliko zbog čisto ekonomskih razloga. Temeljni će dohodak postati spasonosnom formulom kapitalizma (pa nije ni čudo da ga je propagirao i Milton Friedman).

Današnje kapitalističko-tehnološko ustrojstvo gospodarstva toliko je efikasno u proizvodnji dobara da zahtijeva sve manje rada. Na mikrorazini to je fantastično, mnogo više “outputa” uz mnogo manje “inputa”. S manje troškova za radnu snagu produktivnost raste, a s njom i profiti. No, problemi se pojavljuju na makrorazini. Vaši su radnici moji kupci, a moji su radnici vaši kupci. Dakle, ako vi imate manje radnika (ili ih manje plaćate), ja imam manje kupaca. Moji poslovi će opadati, pa ću i ja zapošljavati manje radnika (ili ću ih manje plaćati). Zato će se i vaši proizvodi slabije prodavati, pa ćete morati otpustiti (ili još slabije plaćati) još više radnika itd.

Deficit potražnje tako će se proširiti cijelim gospodarstvom, poput plimnog vala. Procjep između potencijalnog i aktualnog outputa ekonomije sve će se više širiti.

Zato je temeljni dohodak možda jedini spas visokoautomatizirane kapitalističke ekonomije koja je naša budućnost.

Njega će siromašniji i srednji sloj građana odmah potrošiti, i to će stvoriti potrebnu potražnju koja će revitalizirati umrtvljeno gospodarstvo. Zapravo se ne radi ni o kakvoj velikoj mudrosti, nego o prvoj godini studija ekonomije.

Međutim, stvari ipak nisu jednostavne. Veliki je problem da političari (koji kao i većina građana nisu prošli prvu godinu studija ekonomije) ideju temeljnog dohotka još uvijek smatraju apsurdnom. Oni, naime, misle da bi nas temeljni dohodak pretvorio u lijenčine koje po cijeli dan leže na svojim sofama, jedu brzu hranu i bulje u TV stvarnost.

To je i glavni prigovor socijalnoj pomoći: one koji je dobivaju pomoć demotivira za rad. Naime, uglavnom se radi o ljudima koji ne mogu dobiti bolje plaćene poslove, pa je ono što bi možda i mogli zaraditi otprilike jednako onome što dobivaju kao socijalnu pomoć. Ta bi im zarada automatski ukinula socijalnu pomoć pa zato nisu motivirani da rade jer do istoga prihoda dolaze i bez rada.

No, temeljni dohodak baš rješava taj problem, jer rad i njime ostvarena zarada ne ukidaju temeljni dohodak. Dakle, on nas ne bi pretvorio u lijenčine (koje po cijeli dan leže na svojim sofama, jedu brzu hranu i bulje u TV stvarnost) nego bi nas, upravo suprotno, motivirao da radimo. Budući da svoj temeljni dohodak zadržavate, radili ili ne radili, bili bogati ili siromašni, sigurno vam je bolje raditi nego ne raditi i zato ste motivirani da radite.

Temeljni dohodak poslodavcima je koristan jer će lakše naći radnike koji su spremni raditi slabo plaćene poslove, povremene poslove, poslove sa skraćenim radnim vremenom, itd. Ukratko, poslodavcima toliko željenu “fleksibilizaciju rada” tek će temeljni dohodak učiniti prihvatljivom većini radnika (a ne samo poslodavcima) pa će je to napokon učiniti i politički prihvatljivom.

Naravno, osnovno i još neriješeno pitanje i dalje ostaje: “kako temeljni dohodak učiniti politički prihvatljivim”.

“Davanje novca ni za što” većini je još uvijek neprihvatljivo.

Argument da “dobivaju svi” i da ”svi dobivaju isto”, pa su u istoj situaciji kao i da nitko ne dobiva ništa relativno je jednostavan, ali je emotivno nedostatan. Previše vonja na socijalizam ili čak komunizam, a osim toga često želimo da susjedu bude gore nego nama, a ne da mu je samo jednako kao nama.

Drugi neriješeni problem jest: “odakle novac za temeljni dohodak?” Odgovor koji objašnjava odakle bilo koji novac (usp. http://www.banka.hr/komentari-i-analize/drzava-nije-firma) i što je uopće novac (http://www.banka.hr/komentari-i- analize/teorija-novca-metalna-i-papirna) toliko je neintuitivan da bar za sada nema nikakve šanse da uvjeri politički relevantnu većinu. (Možda bi nekima bilo shvatljivo da je bitno pitanje ima li zemlja koja uvodi temeljni dohodak dovoljno roba i usluga za svoje građane, a da je pitanje novca tek pitanje razdiobe tih dobara i usluga; iako sumnjam). Uistinu uvjerljivo bit će tek stvarno uvođenje temeljnog dohotka u nekoj zemlji, npr. u Finskoj 2017.

Do tada možemo samo odgovarati protu-pitanjem “odakle novac za sanaciju svjetskog financijskog sustava” ili činjenicom da su npr. švedski socijalni transferi 90 milijardi eura godišnje, što je 800 eura mjesečno po stanovniku.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: