ZAKLJUČANO BOGATSTVO HRVATSKE: Istina o vrijednosti državne imovine

Kad je u prosincu 2013. godine Vlada odbila ponudu koju joj je za kupnju Hrvatske poštanske banke dao Erste, i koja je bila teška 103 milijuna eura ili 905,71 kunu po dionici, tadašnji ministar financija Slavko Linić poručio je da Vlada u kojoj sjedi neće prodavati najznačajniju banku u državnom vlasništvu “u bescjenje”.

Danas, gotovo dvije godine kasnije, u vlasničku strukturu HPB-a ipak ulaze privatni ulagači. Po kojoj cijeni, to će se tek vidjeti u procesu dokapitalizacije. Ali prve najave iz krugova potencijalnih investitora govore da će oni cijenu nastojati spustiti što je moguće niže donjoj granici raspona koji je ovih dana utvrdila Glavna skupština HPB-a, a koji se kreće od 600 do 1100 kuna.

Drugim riječima, u Vladi bi danas vjerojatno trljali ruke kad bi joj neki od ulagača za dionicu HPB-a u startu bio spreman dati koliko je Erste nudio prije samo dvije godine. Upravo se u tome možda i najbolje oslikavaju problemi s kojima se država suočava kad odlučuje o budućnosti imovine kojom raspolaže.

HPB, inače značajan igrač na hrvatskom bankovnom tržištu, s udjelom u aktivi (imovini) banaka od 4,31 posto, prošlu godinu zaključio je s gubitkom od 630,5 milijuna kuna. Kao razlog tome u HPB-u su naveli potrebu dodatnog izdvajanja za rezervacije na plasmane koji su uglavnom odobravani do 2009. godine.

Riječ je o razdoblju u kojem su vlade na HPB gledale kao na svojevrstan “državni bankomat”, koji je novac dijelio kad, kome i koliko je trebalo, pri čemu se nije vodilo previše računa o tome hoće li dužnici biti u stanju vraćati kredite koje uzimaju. Zbog toga je i velik dio kredita danas u kategoriji “loših”, odnosno teško naplativih i nenaplativih.

HPB je samo jedan u nizu primjera kako država upravlja imovinom koja je u njezinu vlasništvu. Njegovo je poslovanje sad postavljeno na zdravije temelje, pa je banka u prvom ovogodišnjem polugodištu iskazala dobit od 82,3 milijuna kuna. Pojednostavljeno, HPB je sad u potrazi za ulagačima koji će ga, zajedno s državom, dokapitalizirati, pri čemu će država ostati većinski vlasnik.

Unatoč tome, slučaj HPB-a otvara pitanje kvalitete upravljanja imovinom koja je u rukama države.

A ona nije mala.

Podaci Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), pokazuju da je početkom rujna država bila vlasnik više od milijun nekretnina, među kojima je i više od 27.000 stanova, gotovo 11.000 poslovnih objekata i 70 vila.

No, što je možda i važnije, u vlasništvu države su i udjeli u brojnim poduzećima: u njih 440 država ima dionice, a u 229 poslovne udjele. U nekima je država većinski, a u drugima manjinski vlasnik, ponegdje čak i s tako minornim vlasničkim udjelom da bismo ga mogli nazvati simboličnim.

- Ima tu svega – od veterinatrskih stanica pa do udjela u turističkim tvrtkama – kaže mi Anto Bajo iz Instituta za javne financije (IJF), koji godinama proučava državnu imovinu i način upravljanja njome.

Zapravo, Hrvatska je po vrijednosti financijske imovine države među europskim rekorderima. Samo u 2011. godini ukupna vrijednost financijske imovine države iznosila je, kako pokazuju podaci Eurostata i IJF-a, 33,6 milijardi eura, što je činilo 76 posto hrvatskog bruto domaćeg proizvoda (BDP). Po tome, siromašniji smo bili jedino od tri nordijske zemlje – Norveške, Finske i Islanda, koje su - ne treba naglašavati - daleko bogatije i razvijenije.

Najveći dio financijske imovine države upravo je u dionicama i ostalim vlasničkim udjelima u poduzećima. Vlasnički portfelj države u raznim tvrtkama 2009. procjenjivao se na čak 27 milijardi eura ili oko 60 posto hrvatskoga BDP-a. Ti omjeri ni do danas se nisu bitnije promijenili, pa je država i dalje 100-postotni vlasnik kako tvrtki poput Hrvatskih cesta, Hrvatskih autocesta i poduzeća koja su još donedavno činile Hrvatske željeznice, tako i Agencije za komercijalnu djelatnost, Hrvatske elektroprivrede, Hrvatske pošte i Hrvatske lutrije, te Croatia banke. K tome, u rukama države je i najveći paket dionica Croatia Airlinesa, ali i tvrtki poput Brijuni Rivijere ili Parka Prevlaka. Tu su i manjinski udjeli u Ini, Podravci, Sunčanom Hvaru...

Država je, dakle, u Hrvatskoj i dalje sveprisutna u ekonomskom životu.

Štoviše, zahvaljujući vlasničkim udjelima koje ima u stotinama tvrtki, mirne duše može se reći da je država najznačajniji igrač na tržištu. No, veliki državni udjeli u tvrtkama ujedno su podsjetnik da Hrvatska još nije privela kraju svoju tranziciju. Štoviše, s udjelom privatnog sektora u BDP-u od, kako pokazuju procjene Europske banke za obnovu i razvitak (EBRD), 70 posto, Hrvatska je rame uz rame s Makedonijom, Rumunjskom i Slovenijom, a iza, primjerice, Albanije, Armenije ili Azerbajdžana. Naprednije zemlje Srednje Europe da i ne spominjemo.

Ne čudi stoga što gotovo svako izvješće međunarodnih institucija o Hrvatskoj naglašava potrebu ubrzanja privatizacije. To više što država doista ne mora biti vlasnik tvrtki iz, recimo, turističkog ili bankarskog sektora. Privatizacija bi, s jedne strane, smanjila pritisak koji na državne financije vrše državne tvrtke koje ne uspijevaju isplivati iz minusa ili koje opstaju na državnim subvencijama.

S druge strane, prihodi od privatizacije, koliko god bili jednokratni, znatno bi pomogli punjenju državne blagajne i smanjenju proračunskog manjka i javnoga duga. Treće, privatizacija bi ojačala konkurentnost gospodarstva, koje ne kotira nimalo dobro na svjetskim ljestvicama. Ako bi se k tome provodila ponudom dionica na burzi, oživila bi i zamrlo hrvatsko tržište kapitala.

Ukratko, privatizacija bi dala zamah razvoju Hrvatske.

Poražavajuće djeluju podaci prema kojima nas je po ukupnim prihodima od privatizacije u proteklom desetljeću pretekla čak i Srbija, zemlja koja je u tranziciju krenula znatno poslije nas. S 3,17 milijardi američkih dolara koje je proračun uprihodovao od privatizacije u razdoblju od 2000. do 2008. godine, Hrvatska je na samom začelju bivših socijalističkih zemalja. U svakom slučaju, znatno iza Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Rumunjske ili Bugarske, zemalja kod kojih je privatni kapital bio i ostao značajan za hvatanje koraka sa zapadnom Europom i uklapanja u globaliziranu tržišnu utakmicu.

No, privatizacija “obiteljskog srebra”, kako državnu imovinu doživljava dio javnosti, ovdje se često nasukava na protivljenju interesnih skupina i populizmu hrvatske politike.

Posebice u izbornim godinama. U tom smislu, dovoljno je prisjetiti se otpora koje je izazvala već i sama najava davanja autocesta u koncesiju. Zbog svega toga hrvatske stranke oprezne su kad govore o privatizaciji: svjesne su da će je, dođu li na vlast, morati ubrzati, već i radi krpanja poveće proračunske rupe, dok ih, na drugoj strani, čeka borba s dijelom javnosti koji se protivi privatizaciji.

U novijoj hrvatskoj povijesti privatizacija je nerijetko bila i povod za stranačke sukobe, čak i unutar iste koalicije. Oni s duljim pamćenjem sjetit će se, primjerice, 2003., posljednje godine mandata Vlade Ivice Račana, kad su dvije najveće stranke u tadašnjoj vladajućoj koaliciji, SDP i HSS, ukrstile koplja oko Sunčanog Hvara. U toj turističkoj tvrtki, inače, država je i dalje vlasnik otprilike trećine dionica.

Kad je preuzimala vlast, Kukuriku-koalicija najavljivala je da će veći naglasak staviti na privatizaciju preko Zagrebačke burze kao na najtransparentniji oblik prodaje vlasničkih udjela države u tvrtkama. Ali, taj cilj ostvarili su samo u manjoj mjeri. Za mnoge od državnih udjela u tvrtkama nije ni bilo interesa, ili je on bio znatno manji od očekivanog. Stoga je država odlučila pričekati “bolja vremena”.

- Za dio tvrtki nema kupaca, a u nekim slučajevima kao potencijalni kupci javljaju se oni koji žele kupiti ispod cijene. No, mi ne prodajemo dok ne nađemo dobrog kupca - objašnjava Globusu Mladen Pejnović, predstojnik DUUDI-ja.

U postupcima prodaje, poručuju iz DUUDI-ja, prekinuta je praksa prodaje većinskih društava za jednu kunu. Kao dobar primjer ističu tvrtku Plat, koja je na kraju prodana za 18 posto veću cijenu od procijenjene početne vrijednosti.

I dio neovisnih ekonomista, iako sklonih privatizaciji, slaže se da država u lošim, recesijskim vremenima ne treba žuriti s prodajom državnih udjela u tvrtkama. Umjesto toga, kažu, trebalo bi pričekati bolja vremena, kad će i vrijednost imovine rasti. Do tada, država bi se, po njima, trebala fokusirati na bolje upravljanje i ubiranje većih prihoda od imovine kojom raspolaže. To bi joj pomoglo u smanjenju proračunskog manjka i galopirajućeg javnog duga.

- Prihodi od imovine opće države u 2014. bili su na razini 3,4 milijarde kuna, od čega 1,2 milijarde kuna od dobiti javnih poduzeća, dvije milijarde su prihodi od zakupnina i koncesija, a 0,2 milijarde su prihodi od kamata. Hrvatska zbog visokih potreba financiranja proračunskog deficita mora u većoj mjeri koristiti prihode od imovine, u prvom redu dobit javnih poduzeća, primarno iz sektora energetike – poručuje Marko Primorac sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.

I Pejnović naglašava da je krvna slika poslovanja tvrtki u državnom vlasništvu danas sasvim drukčija nego ranije. Dobit poduzeća u vlasništvu države lani je povećana 4,6 puta u odnosu na 2013. godinu, te je iznosila 2,14 milijardi kuna. Nastavljen je trend smanjenja zaposlenih: od 2011. do 2014. broj zaposlenih u državnim tvrtkama smanjen je za 11.000. Shodno tome, smanjeni su i rashodi, te su povećani prihodi.

Unatoč tome, stanje je i dalje daleko od onog kakvo bi moglo biti. Posebno je teško u tvrtkama iz sektora prometa, za koje treba pronaći održivo rješenje. Ovogodišnjim Planom upravljanja državnom imovinom predviđeno je da se u državnu blagajnu slije 3,4 milijarde kuna, od čega bi privatizacija trebala osigurati oko 1,3 milijarde kuna, a povlačenje dobiti iz javnih poduzeća nešto manje od 0,9 milijardi. Naravno, što je od toga realizirano znat će se tek sljedeće godine, ali ostaje činjenica da bi prihodi od tako velike državne imovine kakvu imamo morali i mogli biti veći.

- Kod upravljanja financijskom imovinom država očito nije dovoljno kapacitirana. Trebalo bi jasno definirati i titulara vlasništva jer se različite državne institucije, poput HZMO-a ili HZZO-a, još pojavljuju kao vlasnici. Ako bi se kao titular pojavljivala samo država, odnosno DUUDI, lakše bi se obavljale transakcije, poput iznajmljivanja, davanja u koncesiju ili prodaje – upozorava Bajo.

Problemi su posebno izraženi u nekretninskom dijelu državne imovine, koji se zapleo u pravo klupko neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Primjera za to ima puno, a možda se najbolje zrcale na pitanju korištenja bivših vojarni, kod kojih se isprepliću kako neriješeni imovinsko-pravni odnosi, tako i interesi različitih skupina.

Grad koji možda i najbolje oslikava taj problem je Pula. Stoljeće i pol Pula se razvijala kao vojni grad, pa je sam grad pun vojnih objekata. Ili, možda bolje reći, bivših vojnih objekata, koji sad uglavnom zjape prazni i devastirani čekaju neku bolju budućnost.

Jedan od njih je i Muzil, prostor od 180 hekatara s južne strane Pulskog zaljeva. Odlaskom vojske iz tog prostora većeg čak i od nekih europskih mikrodržava otvorilo se pitanje njegove buduće namjene. Gradske vlasti i država na njemu žele graditi turistički kompleks, u sklopu kojeg bi bila marina i 2500 ležajeva u hotelima i apartmanima. Taj projekt, uvjereni su u gradskoj upravi i Vladi, najvećem istarskom gradu itekako je potreban za razvoj. No, u udruzi Zelena Istra drukčije vide budućnost tog terena, na koji, izračunali su, teritorijalno stanu dva Poreča ili dva Pazina.

- Kad je DUUDI prošle godine raspisao pozivni natječaj za prijedloge iskorištavanja državnih nekretnina, “Projekt 100”, udruga Zelena Istra predložila je da se zgrade bivšeg regrutnog centra na Muzilu iskoriste za prenamjenu u neku vrstu socijalno-poduzetničkog inkubatora, za kojeg kalkulacije pokazuju da bi bio održiv i isplativ. Muzil je ogroman prostor, od ukupno 180 hektara, koji zauzima gotovo petinu Pule. Sukladno prostornim planovima, dio tog prostora, 20 hekatara, ostaje vojsci, dok bi se ostatak od 160 hektara trebao koristiti u turističke svrhe. No, 160 hektara prevelik je prostor da bi se na njemu razvijao samo turizam. Pula taj prostor treba i za druge svrhe. Tih 160 hektara predstavlja ogroman potencijal za razvoj grada – kaže Dušica Radojčić, predsjednica udruge Zelena Istra.

- Vlast se međutim odlučila za gradnju turističkog resorta, i to na način da se prostor od 160 hekatara da u koncesiju na 99 godina. Mi se tome protivimo. Planovi o budućnosti Muzila napravljeni su iza zatvorenih vrata, uz potpuno isključivanje javnosti. Budućnost Pule na obalama je njenog zaljeva, a razvoj se mora dogoditi postupno i u skladu s trenutačnim mogućnostima. Razvoj mora uključiti različite korisnike, djelatnosti i modele upravljanja – dodaje Radojčić.

U gradskoj upravi Pule ne žele komentirati stavove Zelene Istre. Jedan sugovornik iz gradskih struktura samo nam je kratko rekao da dosad nije uspio shvatiti što točno predlaže Zelena Istra.

- Njihov prijedlog zapravo ne postoji. Oni bi postupno planirali. Shvaćamo da su protiv, ali nisu jasno rekli za što su onda – istakao je.

Različite vizije što s napuštenim bivšim vojnim objektima u Puli lani su dovele i do prosvjeda. I dok se država, lokalna samouprava i nevladine organizacije pokušavaju dogovoriti o budućoj namjene Muzila, objekti u njemu propadaju.

Sličnih primjera u Puli ima još.

Možda je i gora situacija na sjevernoj strani Pulskog zaljeva, na kojoj se nalaze nekad vojni lokaliteti Katarina – Monumenti i Valelunga. Dio objekata na tim lokacijama potpuno je devastiran.

- Svi vojni objekti na obalama Pulskog zaljeva, koji su već godinama napušteni, trebali su odavno dobiti trajne ili privremene korisnike, manje ili veće investitore. To je jedini način da se takvi objekti zaštite od propadanja. Zbog projekta Brijuni Rivijera to deset godina nije bilo moguće i svaki je razvoj i korištenje onemogućen – smatra Radojčić.

Unatoč tome, prvi čovjek Pule poručuje da je njegov grad dosad dobro iskoristio bivše vojne objekte. Kao primjere navodi nekadašnju vojarnu Karlo Rojc, koja je ugostila brojne udruge civilnog društva, kao i nekadašnju vojarnu u Šijani, sjevernoj gradskoj četvrti, koja je prenamijenjena u novi autobusni kolodvor, a dobila je i brojne druge funkcije.

- Ne postoji ni jedan bivši vojni lokalitet za koji nemamo plan. Valelunga je, primjerice, predviđena za gradnju putničkog terminala za kruzere, za što već imamo i pismo namjere – poručuje Boris Miletić, gradonačelnik Pule.

Miletić se slaže s ocjenom da u Puli ima bivših vojnih lokaliteta koji danas zjape prazni. No, krivca za to, kaže, treba tražiti u državi, a ne u lokalnim vlastima.

- Država time ne zna upravljati. Mi znamo što hoćemo od toga napraviti. Zato bi država trebala prepustiti jedinicama lokalne samouprave da se bave time jer će one time bolje upravljati od nje – zaključuje Miletić.

Sličnih primjera ne manjka ni u ostatku Hrvatske. Dovoljno je prisjetiti se sudbine Golog otoka, nekadašnjeg “jugoslavenskog Alcatraza”, koji još čeka novu namjenu. U međuvremenu, njegova se budućnost spotiče na neriješenim imovinsko-pravnim odnosima, kako među novonastalim jedinicama lokalne uprave – u ovom slučaju Grada Raba i Općine Lopar - tako i kod mještana Lopara koji traže povrat vlasništva nad tamošnjim zemljišnim česticama. Do tada objekti na Golom otoku propadaju i čekaju namjenu od koje će koristi imati cijelo društvo.

I dok u DUUDI-ju poručuju kako oni nisu ured za rješavanje imovinsko-pravnih zavrzlama, šef DUUDI-ja zadovoljan je dosad napravljenim.

- Uspostavili smo sustav upravljanja državnom imovinom. Do mandata ove Vlade riječ DUUDI u Hrvatskoj bila je nepoznanica – naglašava Pejnović.

- Sjetite se samo kakav je nered ranije vladao kod iznajmljivanja državnih nekretnina. Lani je profunkcionirala tvrtka Državne nekretnine d.o.o., koja je dosad već iznajmila oko 5000 objekata, što stanova, što poslovnih objekata, diljem Hrvatske. Te objekte iznajmljujemo po cijenama koje određuju jedinice lokalne samouprave i to je njen prilog decentralizaciji. Oni objekti koji na natječajima ne prođu ni nakon trećeg pokušaja iznajmljuju se, i to po simboličnim cijenama, udrugama civilnog društva – ističe Pejnović.

Inače, podaci DUUDI-ja pokazuju da je država od najma stanova i poslovnih prostora lani ubrala oko 45 milijuna kuna. To je iznos veći od proračuna pojedinih gradova i općina. U Vladi vjeruju da će on narednih godina rasti, no ne otkrivaju na čemu temelje svoja očekivanja. Stručnjaci, s druge strane, upozoravaju da je upravo u segmentu iznajmljivanja nekretnina moguće ubrati veće prihode od ovih koji se sada slijevaju u državni proračun.

- Kvalitetnijim upravljanjem nekretninama država bi mogla ostvariti znatno veće prihode od najma nekretnina na atraktivnijim lokacijama, ali i od prodaje neupotrebljavanih nekretnina, te smanjiti rashode za njihovo održavanje – smatra Primorac.

Ovdje valja reći kako je, bez obzira na nemali broj nedostataka, u Hrvatskoj posljednjih godina napravljen značajan iskorak u upravljanju državnom imovinom. Vremena kad država nije znala što točno posjeduje ni gdje sada su ipak iza nas. Ključno je u tome bilo kreiranje Registra državne imovine. Vlada je usvojila i Strategiju upravljanja državnom imovinom. Cijeli sustav sada, moglo bi se reći, ima glavu i rep.

Unatoč tome, prostora za poboljšanja ima. Projekt upravljanja državnom imovinom nadmašuje mandat jedne Vlade. On traži raščišćavanje imovinsko-pravnih odnosa i bolju komunikaciju među akterima državne i lokalnih vlasti, te civilnog društva. Usto zahtijeva i jasnu viziju što država hoće: koju imovinu namjerava zadržati i što će i kako činiti s njom, a koju želi prodati.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: