ZA ŠTO SE PRIPREMA MILANOVIĆEVA VLADA?"Hrvatska može kontrolirati i veći izbjeglički val"

Mi smo spremni za sve opcije, ali ne želimo na velika zvona objavljivati da bismo bili sposobni kontrolirati i snažniji izbjeglički val ako bi potresao Hrvatsku – reklo je Globusovu novinaru nekoliko sugovornika bliskih državnome vrhu, dobro upućenih u Vladinu strategiju prihvata izbjeglica. Iza kulisa se daleko više radi na tom pitanju nego što se u javnosti vidi i čuje.

”Međutim, izbjeglice dobro znaju da smo mi tehnički mnogo opremljeniji od Srbije i da bi im bilo teže ući u Hrvatsku i nakon toga prijeći granicu sa Slovenijom ili Mađarskom.”

U ovoj velikoj krizi s kojom se suočava Europa Hrvatska je, zasad, u “privilegiranom” položaju, jer – na sreću ili na žalost – još nije ušla u Schengen. A kako stoje stvari, teško je predvidjeti i kada će. Nedavno mi je jedan visoki dužnosnik Europske unije diskretno saopćio da s ulaskom dvadeset i osme članice EU u schengenski prostor neće ići lako. Prije svega iz političkih razloga. Pobunit će se Bugarska i Rumunjska koje su na čekanju, tvrdeći da su u poštovanju nekih demokratskih standarda otišle dalje od Hrvatske. Ni među članicama EU nema potpunog konsenzusa da Hrvatska, bez obzira na to što je tehnički dio posla na svojim granicama obavila solidno, treba ubrzo čuvati granice Europe. A onda je došao udar na manjine a i nova “kriza” sa susjedima Slovencima, koji sada najavljuju kako će blokirati hrvatski ulazak u schengenski prostor.

Izbjeglice koje sada spašavaju živu glavu malo znaju da je Hrvatska 90-ih godina prošlog stoljeća, za vrijeme Domovinskog rata, pokazala nevjerojatnu sposobnost za prihvat i organizaciju života stotina tisuća ljudi protjeranih iz svojih domova. U nekim trenucima Hrvatska je prihvatila gotovo 700.000 prognanika i više od milijun izbjeglica iz BiH.

U ovoj izbjegličkoj krizi Hrvatska nije u glavnoj ulozi. Ostaje možda samo saznanje da je i mala zemlja, kada je trebalo, mogla zbrinuti tolike ljude što su ostali bez doma, pa bi i moćna i bogata Europa, domovina 500 milijuna ljudi, mogla danas, da je više političke volje, primiti veći broj izbjeglica.

Prije nekoliko dana objavljen je komentar u New York Timesu u kojem je gotovo nevjerojatni, šokantni i upozoravajući zaključak. Najveća izbjeglička kriza nakon Drugog svjetskog rata, sa 60 milijuna raseljenih ljudi, nevjerojatno podsjeća na predratno i ratno vrijeme, kad su svjetski čelnici odbacili odgovornost za strašne seobe koje je pokrenuo nacistički režim i okrenuli oči i leđa nesretnim ljudima koje je tjerao Hitler. “Mi smo i danas kratkovidni i škrti u krutim pravilima”, grmi ugledni američki dnevnik, optužujući bogate i moćne da ne rade posao koji bi trebali. Posebno se to odnosi na SAD, pa se zamjera vladi u Washingtonu da je odobrila ulazak samo tisuću ljudi iz Sirije.

Stanje je katastrofalno, a u trenucima se čini i kataklizmičnim. Gotovo 750.000 sirijske djece, od četiri milijuna izbjeglica iz te zemlje, ne mogu pohađati školu, a djevojčice se udaju s dvanaest godina kako bi preživjele. Drastičan je porast dječjeg rada, a u Iraku nema novca ni za cijepljenje protiv dječje paralize i ospica.

Svijet je ravnodušan na slike spaljene sirijske djece, malo tko se zanima za uvjete života dva milijuna Sirijaca u Turskoj, koja je istovremeno s primitkom izbjeglica započela i akcije protiv Kurda u Iraku, otvarajući još jednu potencijalnu ratnu frontu u svijetu. Hrabri volonteri uspiju od vremena do vremena prokrijumčariti u turske izbjegličke kampove nešto hrane da ljudi mogu preživjeti. Kako tim nesretnicima, ali i cijeloj armiji izbjeglica, “prevesti” riječi njemačke kancelarke koja je nedavno, govoreći o restriktivnoj državnoj imigracijskoj strategiji, izjavila da je “politika ponekad teška”.

Teško je samo to da svjetski moćnici s početka 21. stoljeća nisu svjesni opasnosti koja se valja svijetom. Zapravo, što je još gore, ravnodušni su, kako bi izbjegli nove “komplikacije”, tj. izbjeglice koje bi u još većem broju mogle pokucati na njihova vrata. A svijet je danas mnogo bogatiji nego u vrijeme kad su Hitlerove horde tjerale ljude iz domova, pa bi se i problem izbjeglica, da postoji više dobre volje, mogao lakše rješavati. A ne škrtarenjem, što brojke pokazuju. Proračun Svjetskog programa hrane je samo 5,4 milijardi dolara, a UN za izbjeglice izdvaja 7 milijardi. Daleko premalo.

Nedavno je umro jedan od heroja čovječanstva, mirni i povučeni junak Nicholas Winton, čovjek koji je pred nacističkom čizmom spasio 700 židovske djece u Čehoslovačkoj. Nikada to nije isticao, nego je žalio što ih nije spasio više! A svjetske vlade, konstatira s pravom NYT, okrenule su djeci leđa.

Desničarske skupine u njemačkom Heidenauu pokraj Dresdena nasilno traže istjerivanje obitelji koje su imale sreću dočepati se bogatog Zapada, kordon specijalne policije u Makedoniji silom je želio spriječiti ulazak izbjeglica u tu siromašnu zemlju bez prave perspektive. ”Moja odiseja od Afganistana do Indonezije u znaku je smrti, viđao sam sedmogodišnjake koji su se tresli od straha. Sedmogodišnjak se ne bi trebao bojati smrti”, piše jedan od 60 milijuna izbjeglica, Naqsh Murtaza, bivši radijski voditelj iz Afganistana, koji je slobodu platio 3000 dolara. ”Čekanje dušu drobi, sada kada sam na sigurnom. Mi izbjeglice znamo da je naša muka teret za domaćine.”

Ostaje i pitanje gdje je svemu tome kraj. Washington Post, objavljujući briljantnu reportažu kroz priče osamnaestero nesretnih ljudi koji su istjerani ili pobjegli iz svojih zemalja, s pravom zaključuje: ”Ti ljudi i te zemlje više nikada neće biti isti.”

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: