KOMENTAR

ZA GLOBUS PIŠE IVICA RELKOVIĆ Zašto predsjednik Republike Hrvatske nije Gordan Lauc?

 Davor Pongracic / CROPIX, GLOBUS

Gordan Lauc znanstvenik je koji Hrvatsku u svojem znanstvenom području (nije sad za kolumnu bitno kojem) drži na svjetskom vrhu. Riječ je ujedno o poduzetniku koji je povukao najviše sredstava iz fondova Europske unije (nije za kolumnu bitno koliko točno). Riječ je o profesoru koji svoje studente cijeni ako se s njime ne slažu (i nije za kolumnu sada važno u čemu). Riječ je o šefu koji od svojih djelatnika očekuje da ga u poslovnim idejama nadjačaju argumentima (i nije sada važno točno u kojoj temi). I sve je to još dobilo epitet najpoželjnijeg poslovnog okruženja u jednoj svjetskoj anketi (nije sad važno točno u kojoj). Važno je samo da se sve to događa u Hrvatskoj, da Gordan Lauc, znanstvenik i poduzetnik u istoj osobi, sve to postiže u ovakvoj Hrvatskoj – i usprkos ovakvoj Hrvatskoj (da ne bi Hrvatska pomislila da ima neke zasluge u tome!).

S druge strane nedavno je objavljena anketa Hrvatske gospodarske komore o poduzetničkoj klimi u Hrvatskoj. A prema toj anketi čak 76% poduzetnika smatra da je poslovna klima u Hrvatskoj nepoticajna, 23% se izjasnilo neutralno, a samo 1% drži da je poslovna klima poticajna. Anketirano je 750 poduzetnika.

I Gordan Lauc i anketirani hrvatski poduzetnici zapravo se slažu u tome da hrvatskom upravljaju kadrovi profilirani negativnom selekcijom. Gordan Lauc otprilike kaže da većina hrvatskih sveučilišnih profesora već samo “osvajanje” pozicije na nekom fakultetu smatra činom svoje znanstvene “beatifikacije” – blaženim stanjem u kojem prestaje potreba za bilo kakvim naknadnim znanstvenim dokazivanjem – dok je to na zapadnim sveučilištima tek ulaznica za “pakao” svakodnevnog dokazivanja (relevantnim znanstvenim radovima, dakako, a ne političkim vezama).

To je na državnoj televiziji izrekao recentni svjetski znanstvenik s hrvatskom boravišnom adresom (pa onda i relevantnim znanjem naše sveučilišne scene) i nitko ni da štucne. Oni kojih se to tiče šute u svojoj zaštićenoj zoni nedodirljivosti, a oni kojih se to još više tiče (pozitivna selekcija onih koji lakše dođu do takvih znanstvenih pozicija u međunarodnoj konkurenciji, nego u svojoj domaćoj hrvatskoj) šute u nemoći popravljanja takvog zabetoniranog sustava kojem ni politika ne može ništa doli “paliti svijeću” na Kamenitim vratima s molbom da se sustav promijeni ni manje ni više nego – čudom.

No i nadnaravna razina je ovdje nemoćna ponoviti išta preciznije od onih izvornih uputa: “Caru carevo, a Bogu božje”. Drugim riječima, i Bog nas u ovom slučaju vraća nama samima, prema onoj zagorskoj “ne bum se štel mešat”!

Ostavljeni smo sebi samima, pa je to možda i najbolje. I na kraju krajeva, najkorektnije. Obično se kaže da je narod sam kriv za vlast koju si je birao. Ali rok trajanja te činjenice je najviše četiri godine. Srećom. Zato mogu samo reći da se na vlast i ne mora uvijek moći u svemu utjecati. Jer vlast je izabrala put za koji će pred biračima nakon četiri godine odgovarati. Ako je mudra, vlast će poslušati savjete nekog “Gordana Lauca”. Ali i ne mora.

Zapravo, više nego li za vlast, birači su odgovorni za oporbu! Zašto, primjerice ja osobno, češće ukazujem na probleme oporbe, nego li same vlasti? Zato što samo kvalitetna oporba može dovesti do toga da se vlast dublje i vremenski dulje zamisli. Dulje od iduće četiri godine, jer tada će – ne bude li dobra vlast – postati (vjerojatno loša) oporba. Ali ne i u slučaju kad je od neke loše vlasti, gora još samo oporba. U tom slučaju nema nade niti da će se trenutačna vlast korigirati (na bolje) tijekom svojeg četverogodišnjeg mandata, niti da će je zamijeniti neka sutrašnja bolja vlast (sastavljena od današnje loše oporbe).

Sva žalost i sav jad današnje oporbe dolazi do izražaja kad se Živi zid (koji sam priznaje da će na vlast tek kad apsolutno pobijedi) pokazuje suvislijim od SDP-a, kompetentnijim od Mosta i odlučnijim od sve preostale oporbe zajedno.

Ali naš hrvatski problem je još malo dublji. Problem je u tome što naša pozitivna selekcija, iz raznoraznih obzira i razloga, predaje prostor negativnoj selekciji, čak i bez pokušaja ozbiljnog umrežavanja tih eksponenata pozitivne selekcije. Koliko je samo trebalo vremena da se nepovezani nezavisni gradonačelnici sjednu za zajednički koordinacijski stol.

Tako je i s poduzetnicima. Poduzetnička klima je loša i zbog samih poduzetnika. Odnosno “poduzetnika” koji sramote i sam pojam poduzetništva, jer znaju jedino “uspijevati” u klijentelističkoj klimi antipoduzetništva. Ali, umjesto da se selektivno udruže oni koji njeguju zdravo i korektno poduzetništvo (u kojem nije nečasno doživjeti i neuspjeh), oni se povlače i ostavljaju prostor onima koji blate dignitet poduzetništva. Pa tako, umjesto da s hrvatske poduzetničke scene odu oni koji drugima ne plaćaju, odlazi onaj koji takvo ponašanje više ne može podnijeti (uzimam primjer vlasnika Imotehnike Željka Lasića, koji je o tome nedavno progovorio). Nama je desetljećima bio primjer uspješnog poduzetništva čovjek koji po godinu dana nije plaćao dobavljače, a sada glumi političku žrtvu (a samo to je bilo dovoljno da ga se davno sankcionira u takvom “poduzetništvu”), dok su njegovi neisplaćeni dobavljači vjerojatno bili osramoćeni propalice.

Problem je, kad je riječ o društvenim talentima, možda i u “Gordanu Laucu”. Ispada da oni koji su vrhunski u svojim poslovima nisu vrhunski u shvaćanju da isto tako vrhunskim društveno-angažiranim zajedničkim djelovanjem mogu mijenjati sustav tamo gdje ga ne mogu mijenjati pojedinačno (nego samo promatrati nadmoć nakaradne negativne selekcije).

Gordan Lauc nije predsjednik Hrvatske iz dva razloga. Prvi je taj što se uopće nikad nije ni kandidirao (a sredstva iz fondova EU je dobio tek nakon što se – za početak – prijavio na natječaj, a onda nakon toga i vrhunski odradio uvjete natječaja). Drugi razlog je taj što se oko takvih “Gordana Lauca” nije formirala široka inicijativa sličnih osoba. Ako u strankama vlada negativna selekcija (pa dobri ne mogu napredovati od loših), zašto dobri ne stvore svoje vlastite inicijative u kojima neće dopustiti ni učlanjivanje, a kamoli afirmaciju onih loših? Naravno, djeluje pomalo utopijski... Ali zašto organizacije u kojima napreduju loši ne samo da djeluju realno, nego jesu realnost, a organizacije u kojima bi dominirali dobri djeluju utopijski?

Svatko tko je pokušao okupljati ljude na neki društveni angažman sreo se s još jednim fenomenom. Pozitivne osobe nerijetko se ne usude društveno angažirati iz straha da će biti ucjenjivane, šikanirane, kažnjavane od vladara sustava. “Evo ti mala pomoć (materijalna ili intelektualna), ali nemoj me spominjati, jer – znaš – imat ću neugodnosti...” (ako sam dobar poduzetnik, dobar profesor, dobar javni djelatnik, dobar...). Tko se s ovakvim oprezom nije susreo?

Nema šanse da u organizacije kakve su danas SDP, Živi zid ili Most dođu osobe poput Gordana Lauca, jer bi njihova izvrsnost bila čak nezgrapna u dominantnom okruženju koje čine ti sustavi, pa je pitanje može li izvrsnost sjesti s izvrsnošću i kreirati vlastitu društveno usmjerenu i društveno utjecajnu inicijativu?

Samo takav društveni eksperiment “tjerao” bi vladajuće (ma koji to bili) da rade na sve ozbiljnijim programima, da uvažavaju kritiku od strane onih koji imaju relevantnost biti kritičari, a ne biti tek “pljuvači” drugoga iz pozicije vlastitog neznanja i oporbene nemoći. Oni kojima nije nužno doći do vlasti (jer imaju svoje izvorne uspješne karijere), ali će preuzeti vlast i odgovornost ako zatreba, daleko će više utjecati na podizanje političke odgovornosti od onih kojima je najprije do vlasti, pa tek kad je dobiju do pitanja kako je uopće obnašati jednako ili gore od prethodne. Zapravo, Marko Vučetić je nešto o tome ovih dana progovorio. Zastupnik koji postaje paradoksalni dokaz političke relevantnosti upravo kad najavljuje politički odlazak. Jer se relevantnost ne stječe vremenskim nametanjem sebe (još jedan mandat, pa još jedan, pa...), nego relevantnošću političke izvrsnosti učenika koji dolaze nakon učitelja. Paradoksalno, Marko Vučetić je najveći antipod vlastitom klubu zastupnika u kojem se svi natječu za svoje političko preživljavanje u ostanku, a on – dosad neprimjetan – natječe se za politički život svoje poruke (a ne sebe) u činu vlastitog odlaska.

“Marko Vučetić” zapravo odlaskom jedne osobe, biblijski “umire” radi političke šanse svojeg višestrukog “roda”. Radi “Gordana Lauca” i “Željka Lasića”.

Uopće nije utopija ni patetika. Hrvatska se nalazi točno tu. Na pragu očekivanja da oni najbolji koje ovaj narod ima sjednu zajedno i legitimiraju se kao zainteresirani za društvene promjene sa sobom samima u glavnim ulogama, kad već drukčije ne ide. Svi sljedeći izborni ciklusi tražit će baš to. A razlog takvih inicijativa neće biti u ovakvoj ili onakvoj vlasti, nego u sadašnjoj oporbi (ili nekim novim populističkim mesijanizmima) kojoj bi povjeravanje upravljanja državom bio zadnji čin agonije naroda koji je sanjao državu, a na javi je ne zna u svoju korist voditi ništa bolje od svih stranaca koji su njome upravljali radi svojih interesa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 02:26