GLOBUS DONOSI

VELIKI ŽIVOTNI INTERVJU RADE ŠERBEDŽIJE 'Moj otac nije htio pogledati niti jedan moj film...'

Naprotiv, majka Stana nije propuštala nijednu moju premijeru. Pa kad bih oca pitao zašto uporno izbjegava pogledati što radim, on bi odgovorio: "E, Rade moj, mnogo se mučiš..."

Na pragu sedmog desetljeća, ovaj pored Tesle možda najpoznatiji Ličanin na svijetu (rođen 1946. u Buniću), u sjajnoj je performerskoj formi, opušten je i izgleda bolje nego ikad. Iako je kontinentalac, obožava more: a na Brijunima je prije petnaest godina osnovao Kazalište Ulysses koje će slavljeničku sezonu obilježiti produkcijom Sofoklove “Antigone” u režiji Lenke Udovički i s Radetom u ulozi oca svih pragmatika – Kreonta.

Za razliku od majke Stane koja nije propuštala niti jednu njegovu premijeru, otac Danilo ga nikada nije vidio na sceni ili na filmu. Kad bi ga sin pitao zašto uporno izbjegava pogledati što to on radi, odgovarao bi: “E, Rade moj, mnogo se mučiš...” Očevu mudru esenciju toga istovremeno prokletog i posvećenog zanata Rade Šerbedžija okusio je u svoj punoći te muke. Rijetko je kome u svjetskim razmjerima uspjelo kao njemu da bude jednako uvjerljiv i nadahnut dok stvara antičke i šekspirijanske heroje i antiheroje, barabe, idealiste, ljubavnike, usamljenike, ruske mafijaše, intelektualce i maloumnike, ubojice i pravednike. U jednom trenutku bio je najveća glumačka zvijezda na prostorima bivše Jugoslavije, a onda su došla olovna vremena devedesetih i izgubio je sve, prognan mržnjom a naoružan samo ljubavlju svoje Lenke. I onda kao u američkom snu, dolazi do filmskog obrata i počinje nov Radetov život superstara. Radio je s megaredateljskim facama Clintom Eastwoodom, Stanleyjem Kubrickom, Phillipom Noyceom, Johnom Woom, Chrisom Nolanom...

Razgovarali smo u Zagrebu, u restoranu “Gallo” gdje ga osoblje dočekuje kao da je doma. Razgovarali smo uoči zagrebačkog koncerta, nakon što se Rade vratio sretan i uzbuđen zbog dobro obavljene probe sa Arsenom Dedićem i Zapadnim kolodvorom.

Aktivno se bavite muzikom usporedo s hollywoodskom karijerom. Po tome ste nekako u trendu s američkim kolegama koji također pjevaju, imaju bendove, kao što su Harry Dean Stanton, Johnny Depp, Bruce Willis, Juliette Lewis...

– Zapravo je oduvijek toga bilo, samo se možda danas zbog medija i protoka informacija čini da je više glumaca i glumica koji se ozbiljnije bave muzikom. Sjetimo se Deana Martina, Yvesa Montanda...

O Vladimiru Visockom da i ne govorimo.

– Jasno, Visocki... ali uvijek je toga bilo. A kod mene su dvije stvari bitne u vezi s muzikom. Jedna je što sam od djetinjstva pjevao, naročito dok sam bio klinac imao sam jako dobar glas. I tada u Vinkovcima su me ljudi stalno tjerali da pjevam. Znao sam hiljadu pjesama, najviše zbog moje majke. Moja pokojna majka Stana imala je divan glas, pjevala je i po cijeli dan je slušala radio. Pjevala je sevdalinke, narodne pjesme, šlagere. S druge strane, vrlo rano sam se počeo baviti poezijom. Volio sam čitati poeziju i pisao sam pjesme. Naravno, mnogi mladi ljudi pišu poeziju, ali ja sam vrlo rano počeo objavljivati pjesme, u školskim novinama prvo pa onda i u književnim časopisima, recimo, u Osijeku. Kao gimnazijalac imao sam divnog profesora Miroslava Jolera koji mi je predavao književnost, i koji je činio čak i neke prekršaje tako da me je noćima vodio po nekim barovima, učio me piti i učio me literaturi, kao da sam završio hrvatsku književnost.

To je fakat bitno. Fabijan Šovagović je prvu generaciju osječkih studenata glume vodao po baranjskim birtijama i tamo im držao predavanja.

– Pa normalno, ha, ha, ha... Za mene je to strašno bitno bilo. Kao iz nekog Fassbinderovog filma nas dvojica smo znali u tri u noći sjediti u nekom šancu kod vinkovačke stanice, s litrom vina i pili bijelo ili crno vino i u osam ujutro on bi dolazio za katedru, ja bih sjedio u klupi i slušao njegova predavanja koja sam i u noći slušao. I kroz tu moju sklonost prema poeziji mogao sam već onda, kao gimnazijalac, prepoznati Arsena Dedića kao istinskog pjesnika. I od samog početka ga volim kao pjesnika, naravno i genijalnog kompozitora, pjevača, i to je nešto što je imalo veliki udio u građenju tog nekog mog, uvjetno rečeno, šansonijerskog života.

Gotovo da se egzaktno može dokazati da su gusta razdoblja vašeg pisanja poezije, nove knjige pjesama, da su nailazili u mučnim životnim razdobljima? Je li to bio štit, obrana, izlaz?

– To je istina. U jednom času, poezija je stvarno bila neki moj obrambeni štit. U tom su smislu i nastale neke interesantne pjesme koje su onda skupljene u dosta uspješnu zbirku “Prijatelj ga kaže više ne poznaje” koju je štampao Feral Tribune, a za koju su me kritičari jako dobro ocijenili. Čak je i moj prijatelj, inače veoma strogi kritičar poezije Miljenko Jergović rekao da je knjiga dobra i točna.

Ne znam, ali ja sam si izgleda utuvio u glavu da sam prestao pisati poeziju kad mi je majka umrla. I sad ne znam je li to istina ili nije, ali činjenica je da nakon toga nisam ni pokušao nešto napisati u smislu pjesme koju želim na bijeli papir staviti i koja bi ostala kao pjesma koja će se štampati.

Film Rajka Grlića “Bravo, maestro”, u kojem ste igrali glavnu ulogu, natjecao se za Zlatnu palmu. Tu ste u neku ruku prvi put odigrali intelektualca introverta u klinču sa sistemom.

– O, da, taj film je bio jako dobar.

Nevjerojatno koliko je bio ispred vremena. Uz neke minimalne produkcijske zahvate on bi komotno i danas izdržao probu.

– Toliko je dobro režiran, priča je bila suvremena, sjajna priča. I mi smo bili veliki favoriti za Zlatnu palmu...

Bili ste u Cannesu tada?

– Bio sam. Poslije sam sjedio s jednim članom žirija i on mi je rekao da je jedini razlog zašto nismo dobili Palmu to što su glavni politički oponenti, oni koji su kao opasni, bili iz Socijalističkog saveza a Savez komunista se nije ni spominjao... Smijali smo se tome, jer Rajko je zaista hrabar čovjek i nikada nije ublažavao svoju oštricu, i poslije je nastavio u filmu “Samo jednom se ljubi” koji je također dospio u Cannes... Ali u filmu “Bravo, maestro” to je zaista bilo tako, a oni vani to nisu mogli znati, njima to nije bilo jasno, jer ta priča je zaista stvar sindikata i Socijalističkog saveza u HNK, a ne pitanje SK.

Već kao mladi student na drugoj godini debitirali ste na filmu. Tko vam je dao prvu šansu, Krsto Papić ili Edo Galić, naime te iste 1967. ste snimali s obojicom?

– Zapravo sam najprije snimio “Crne ptice” Ede Galića u kojima sam imao jednu od glavnih uloga, a za vrijeme tog snimanja napravio sam i epizodu u Papićevoj “Iluziji”, klinca koji na kraju ubija Vanju Dracha.

Je li bilo frke na Akademiji? Tada su pravila bila rigorozna da na drugoj godini još ne smijete snimati.

– Bilo je frke velike ali imao sam nevjerojatnu sreću odnosno protekciju kod Koste Spaića koji je bio dekan Akademije, i on je meni na neki način to dopuštao. Da ne kažem da je napravio neviđenu stvar koju ne vjerujem da bi danas neki profesor učinio. Odmah nakon “Crnih ptica” dobio sam glavnu ulogu u slovenskom filmu “Sedmina ili Pozdravi, Marijo” Matjaža Klopčiča. Sjećam se, Kosta Spaić je trebao da me pusti ili bih izgubio godinu. Onda je on pozvao producenta iz Ljubljane da dođe u Zagreb kod njega na sastanak. U tom trenutku Matjaž je bio jedan od najinteresantnijih redatelja u Jugoslaviji, i Kosta je pitao producenta da li se to snima preko dana. Producent je odgovorio da ima samo nekoliko noćnih scena, a da je sve ostalo po danu. Kosta je rekao: “Ajmo se ovako dogovoriti, mi imamo glumu u četiri sata, ja ću s Radetom počinjati u šest a vi morate obećati da ćete ga svaki dan na vrijeme dovesti iz Ljubljane.” I tako je i bilo. Možete li zamisliti da je mene svaki dan crni mercedes vozio s jednim sjajnim šoferom koji je tada stizao za sat i pol iz Ljubljane do Zagreba i ja sam dolazio na Kostine satove, a nakon toga me šofer opet vraćao za Ljubljanu. I tako dva mjeseca...

Zanimljivo je da ste Hamleta prvo ostvarili u inverziji, kod Papića u ekranizaciji Brešanove “Mrduše”, a tek onda je došao Shakespeareov na Lovrijencu, u režiji Dine Radojevića. Ni iskusnijem glumcu ne bi se bilo lako snaći u tom “neprirodnom” slijedu...

– Tako je, najprije sam radio Škoku pa onda Hamleta. Ali taj Škoko je sasvim drukčije lice. I kad sam ponovo gledao taj film, učinilo mi se da sam suviše hamletovski igrao tu ulogu, možda sam je trebao više igrati dokumentarnije, seljački. Opet, možda je u tome i stvar, baš je to čudno jer on je, kako da kažem, neko “bijelo lice” u toj seoskoj sredini. Na primjer, kao moj bivši student Matko Raguž. Tonči Vrdoljak me pitao da mu treba jedan mali za “Mećavu” da igra glavnu ulogu. I ja mu predložim Matka, ti vidiš da je on dolje iz Hercegovine, ali vidiš i neku hamletovštinu u njemu, nešto nježno i suptilno.

Hoćete reći da je Papić i svjesno tolerirao taj vaš način igre?

– Mislim da da. Jer, bez obzira što su moji korijeni sa sela, moji roditelji su oboje iz Like, ja sam ipak gradsko dijete. Bio sam mali kad smo se mi doselili u Vinkovce, imao sam tri-četiri godine, tako da sam ipak odrastao u gradiću.

Ta gradacija urbanosti vam je otišla od Bunića preko Vinkovaca čak do Los Angelesa.

– Kako da kažem, čovjek nosi svoju ličnost, svoj mentalitet od rođenja. I kasnije se svašta nauči, u obrazovanju i životu, ali ja nekako mislim da u suštini čovjek biva ono što dosegne s jedno osam, devet godina, deset najviše... To rano, svjesno djetinjstvo, kad shvati sve o životu, kad se uplaši smrti prvi put, kad shvati da je život prolazan, i kad shvati sve radosti, čak i ljubavi, ne još tjelesne, ali opet ljubavi... Nekako čovjek vrlo rano postane karakter, dobije svoje osnovne osobine prema kojima će ga ljudi procjenjivati, određivati. I to se desilo i sa mnom, ja i danas osjećam da sam onaj dječak iz Vinkovaca.

Možemo li reći da je Živojin Pavlović vaš filmski otac?

– Apsolutno. I mislim da sam s njim napravio najznačajnije filmove u karijeri.

A kod Zorana Tadića?

– Tako je, i kod Tadića... Moj Danilo mi kaže da je baš danas razgovarao s nekim svojim prijateljima fimskim režiserima i počeli su govoriti o meni i o tome da su moje najbolje filmske uloge kod Žike Pavlovića, i kod Tadića u “Otmici” i “Snu o ruži”, ovaj harmonikaš kod Bore...

Ali i despot Mane iz ličke vukojebine, kod Danila u “Sedamdeset i dva dana”...

– Da, i kod Danila... A oni su to zgodno objasnili, kažu da sam najbolji u sudbinama tih nekih radnika, seljaka, običnih ljudi, a što je na neki način daleko od mene. Ja osjećam da je daleko, da sam bliži Horvatu, tom intelektualcu, a zapravo više funkcioniram kao neka gotovo elementarna, dokumentarna uloga.

Je li u tom poslu prednost ako se ostvari i duboko prijateljstvo?

– Jest prednost, iako ne mora biti, ali svakako je prednost. Kod Žike je bila još jedna stvar jako bitna za mene. Koja je mene odgajala u smislu jednog realnog disidenstva u odnosu na, kako bi rekao Krleža, naciju i autoritete s kojima sam živio.

Što bi bilo realno disidenstvo?

– Još je bolje reći ispravno disidenstvo. Jer disidenstvo može biti agresivno, može biti nerealno, opasno, a može biti i disidenstvo u odnosu na Jugoslaviju i onaj život koji smo živjeli u vrijeme Titvog socijalizma. Život koji je u ono vrijeme ipak bio, po meni, od svih socijalističkih zemalja najhumaniji, a opet i tu je bilo raznih nepravdi protiv kojih se čovjek morao buniti... Hoću reći sljedeće. Recimo, zašto su svi Žikini filmovi imali problema, od “Zasede” koja je bila stvarno zabranjena, pa “Buđenja pacova” ili “Crvenog klasja” koji je isto doživio paradoks jedan... Kad smo snimili film, dobio je i Zlatnu arenu i bio najgledaniji film u Sloveniji ali nikad nije distribuiran u ostalim dijelovima Jugoslavije. Izvan Slovenije praktički su ga vidjeli samo ljudi koji su ga gledali u Puli. I “Doviđenja u sljedećem ratu” isto tako... Ja sam volio to Žikino disidenstvo, on nije govorio da je socijalizam užas sam po sebi, ali je govorio o glupostima pojedinih rukovodilaca, kako su tjerali seljake u zadruge i kako su ih trpali u zatvore ako nisu htjeli, proglašavali ih kulacima... Ta vrsta primitivizma koja je isijavala iz tih političkih komesara, e to je bila stvar gdje se rađala dramska situacija. Zato je Žika to slikao tako, ali on nije mahao crvenom krpom i vikao da taj sitem ne valja, da je najgrozniji sistem, ne, on je išao iznutra, i slikao neke stvari koje su se morale reći. To je mene jako kao mladog umjetnika usmjerilo. I to je zapravo razlog zašto sam tako objeručke prepoznao i prihvatio mladog Ljubišu Ristića i Dragana Klajića kad su došli k meni u Zagorje, ja sam snimao seriju “U registraturi” i onda smo pili neke gemište zagorske a oni su meni obrazlagali ideju KPGT-a i te otvorenosti jugoslavenskog kulturnog prostora.

U vrijeme “Registrature” postali ste pravi superstar toga prostora, ne samo jedan od vodećih glumaca nego baš ikona boemštine, seks simbol. Znali ste se nositi s tom pomamom?

– To je interesantna priča. Od samog početka moje karijere samo su se karte slagale, sve mi se otvaralo. Sjećam se kad sam radio Hamleta na Lovrijencu 1974. godine, bio je ocijenjen jako dobro, kritičari su se natjecali koji će više hvalospjeva napisati o meni. I tada sam jednom letio avionom s Miroslavom Belovićem, velikim beogradskim redateljem, koji mi je rekao: “Mladiću, vi sad morate jedan ozbiljan plan napraviti šta ćete igrati u teatru, morate biti pažljivi u odabiru uloga, ja mislim da bi Miškin bio sada najbolji...” A ja nisam uopće imao ideje šta bih trebao, niti sam imao želje da razmišljam tako.

I “Novinar” je jedan od filmova koji su nepravedno potcijenjeni.

– Kako da ne, pa “Novinar” je opasno dobar film, ali to je opet jedna nepravda prema Fadilu Hadžiću. Njega su zbog njegovih silnih talenata stalno ovi neki filmadžije i kritičari gurali u stranu... A ta popularnost, naravno, to se stvarno zaredalo poslije “Registrature”, ja sam dobio Zlatni vijenac revije Studio kao najpopularniji u Jugoslaviji i tako sedam ili osam godina zaredom, svake godine, dok ga nisu ukinuli... Ali to zaista kod mene nije nešto igralo, i zahvaljujem bogu da je tako, da sam takav bio i ostao sam takav. To je poslovična stvar da u našoj kući nema mojih slika, nema nagrada, evo sad ova nova nagrada stoji negdje na stolu u dnevnom boravku i onda je neko skloni. Većina mojih nagrada je u Lucijinom podrumu u Tomašićevoj u jednom koferu. Jer, tko sam ja? Ja sam ostao uvijek isti, i kad sam bio najpopularniji...

A status seks simbola?

– Ma, to su više napuhavali ljudi.

Ali ne možete sad negirati, činjenica je bila, i na filmu ste skoro u svakom poševili neku ljepoticu.

– Dobro, istina je da su me žene proganjale, pisale pisma, vrištale... ali ja sam imao jedan uredan građanski život.

Tu dvojnost disidentskog autsajderstva i seks simbola je izvrsno iskoristio Miša Radivojević u “Uni” gdje ste igrali s nezaboravnom Sonjom Savić.

– Da, s divnom Sonjom, i zato mi je još više žao što ja nisam bio koncentriraniji...

To se osjeti, ona igra na sve ili ništa a vi kao da imate neku zadršku, nekako umjetno.

– Apsolutno se slažem, potpuno ste u pravu. Bio sam dekoncentriran u filmu i bio sam premlad. Nisam dovoljno osjetio dubinu tog čovjeka. Ja sam morao imati bradu za tu ulogu i točno, morao sam nekako umjetno to postizati... Nisam bio zadovoljan. No, moje uloge su mene spasile. Neću govoriti o politici, ali ovo moram reći: čak i oni koji su svojedobno povjerovali u neke laži koje su se pričale o meni, čak i oni su otupili oštrice zbog nekih stvari koje sam ja živio, u ulogama i životu.

Razoružale su ih vaše uloge?

– Tako je. Sve se to na koncu složi i istina pobijedi.

Spominjali smo KPGT, kazališni pokret i projekt koji je rođen dramom “Oslobođenje Skoplja” Dušana Jovanovića u režiji Ljubiše Ristića. Nikada više niti jedna predstava s ovih naših prostora nije postigla takav nezapamćen uspjeh, ovjenčan broadwayskim, australskim i brojnim europskim nagradama.

– To je bila čudesna energija. Prije svega taj Ljubiša Ristić koji je apsolutni redateljski genij. I u čiju sam se ja estetiku potpuno zaljubio. Pa onda svi ti moji kolege, počevši od briljantne Inge Appelt, i svih drugih u ekipi, Miodraga Krivokapića, Darka Ćurde, Perice Martinović, Branka Supeka, Ratka Buljana, Krešimira Zidarića, Mile Rupčića, Miljenka Brlečića, Vence Kapurala, Jovana Ličine..., neka mi oproste oni kojih se ovog časa ne mogu sjetiti. I divno vrijeme, ta 1978. godina, i divan Zagreb, toliko otvoren za sve, apsolutno je tada bio prvi grad u cijeloj Jugoslaviji, restorani, noćni barovi, filmovi, kazališta, sve je bilo fantastično... Putovao sam ja u to vrijeme u Rusiju i gledao velike božanstvene glumce koji ni za pravu votku nisu imali, vidio sam izloge gdje nije bilo komada mesa, nego su oni jeli boršč, pili razvodnjenu votku i ubijali se iz očaja. Putovao sam u Poljsku i u Mađarsku i bilo me je stid što sam imao toliko forinti i zlota da sam spavao u najskupljim hotelima i ponašao se bahato, a oko sebe sam gledao te očajne sive ljude u starim zimskim kaputima, očajne od tog socijalizma koji su proživljavali. Mi smo bili Eldorado kao zemlja i tu nitko meni ne može govoriti ništa o tome, neću uopće o tome da govorim kao o politici ili s bilo kojim političkim predznacima Tita ili koga drugoga, želim samo govoriti o životu koji smo živjeli...

Koja su vaša iskustva s “Oslobođenjem Skoplja” u transponiranju na film, koji ste upravo režirali sa sinom Danilom i sad je u postprodukciji.

– Počeo sam se pitati koji bih ja film htio režirati i rekoh “Oslobođenje Skoplja”. I nađem jedan stari scenarij po toj drami koji je svojedobno Žika Pavlović htio raditi sa mnom. Počnem pisati, napišem svoju verziju scenarija. Uzeo sam ja i tri scene Žike Pavlovića da bude više kao hommage, stavio sam ga i kao koscenarista, ali sam jako proširio odnos između glavne junakinje Lice i Nijemca, što se pokazalo sada filmski jako interesantno. Danilov i moj montažer Nicolas Gaster, to je frajer koji je montirao “Prije kiše”, jedan od najboljih europskih montažera, kad je montirao materijal tih njihovih krupnih planova, rekao je “O, da, ja vidim tu divnu glavnu priču Nijemca i Lice” i točno je to postala glavna filmska nit. Moja Lucija igra je fantastično... Ima kao Sonja Savić najtužnije oči na filmu.

Instinkt vam je pomogao u ona ružna vremena devedesetih, kada su vam i neki prijatelji okrenuli leđa, kada ste došli u poziciju na korak do linča?

– Nije mi pomogao, ne bih se složio... Što se mene osobno tiče, bilo bi mnogo racionalnije da sam se ponašao kao većina mojih kolega – da sam jednostavno šutio.

Eto, opet ste reagirali instinktivno, instinkt vas je vodio svojim putem.

– Tako je, instinkt me je vodio svojim putem koji sam odabrao. A odabrao sam upravo ono što mi je rekao Krleža kad je vidio što sam ja to učino s predstavom “Moj obračun s njima” koja je bila zapravo disidentska predstava, oštra, kritika mnogih stvari u onom našem sistemu. Ali to je kritika, to nije protiv sistema nego protiv mnogih gluposti toga sistema, kao što je i Krleža govorio o ljudskoj gluposti, ali on je prepoznao to u mojem odabiru njegovih tekstova i rekao legendarnu rečenicu: “Je, mali, sviraš ti na violini, ali tvoj život će biti borba s divljim zvijerima”... I točno se tako dogodilo u odnosu mene i ovog prostora na kojem sam živio. Ali da sam taj ins­tinkt slijedio tako da bih sačuvao sebe i svoju poziciju, onda bi bilo bolje da sam šutio. Da nisam ništa rekao ni protiv jednih ni protiv drugih političara koji su vladali tim zemljama.

Vaša supruga Lenka Udovički i vi imali ste sudbinu sličnu nekim drugim sudbinama, onima Ivice Vidovića i Gordane Gadžić, Mire Furlan i Gorana Gajića... zadesili ste se na vjetrometinama gdje su nacionalni čopori sa svih strana tražili da se opredijelite, a vi niste htjeli odabrati stranu u vremenu kada se tražilo da se svrstate.

– Upravo ste rekli najvažniju stvar i samo se o tome radi. I cijeli nesporazum oko mene kao i oko svih ovih ljudi koje ste spomenuli, ide samo iz jedne stvari – to je bilo vrijeme u kojem si morao odabrati stranu a mi nismo niti mogli niti smo htjeli odabrati stranu. Jer smo se morali odlučiti između nacionalnih – nacionalističkih – strana... A mi smo odabrali onu najmalobrojniju stranu koja je bila protiv rata kao takvog.

Koji strah je bio izraženiji, onaj od toga da nećete moći prehraniti svoju obitelj, bila je i beba na putu, ili onaj najelementarniji strah za goli život?

– I jedno i drugo je bilo užasno. Kad danas razmišljam o tom vremenu, mislim da sam ja bio malo lud, ne mogu shvatiti da sam kroz sve to normalno prolazio i da nisam očajavao. Doduše, imao sam uz sebe mladu ženu, imao sam ljubav, tako da smo s najminimalnijim stvarima koje smo imali tog časa, s nekim novcem koji se skupljao doslovce iz džepova, uspjeli naći smisao života i sreću. Ja sam bio spreman da radim kao taksist, ili bilo šta drugo da radim, i bio sam spreman zaboraviti da sam nekad bio najpopularniji glumac u Jugoslaviji.

U knjizi “Do posljednjeg daha” opisali ste predivnu, potresnu scenu s Fabijanom Šovagovićem u Gavellinom bifeu...

– U našem odnosu, s njegove strane je uvijek bilo vjerojatno poštovanje nekog mog talenta, on je bio škrt u iskazivanju emocija, a s moje strane ogromna ljubav i, naravno, udivljenje njegovim velikim talentom. Puno smo surađivali zajedno i bili prijatelji godinama. Kada je rat počeo 1991. godine, on nije mogao razumjeti da sam ja u Beogradu a ne u Hrvatskoj. Nije ni znao da sam ja otišao iz Zagreba 1990. i oženio se u Beogradu sa svojom Lenkom... To su bila vremena kada je bilo teško dobiti vezu preko telefona. Rečene su i neke teške riječi s njegove strane, koje sam ja zaboravio. I nisam preko novina htio razgovarati. A onda smo se našli 1997. godine u Zagrebu i razgovarali, i prijateljski zagrlili, i jedan drugog razumjeli... Nažalost to je bio naš zadnji susret.

U kojoj je fazi vaša nova knjiga “Green card”?

– U fazi je da sam stao pisati kad je umro moj prijatelj Borislav Vujčić. Jer sam trebao napisati nešto o njegovoj smrti i onda sam stao. Imam preko sto kartica, trebao bih još pedesetak, a ima mnogo toga.

Stalno vas spucavaju da je na Brijunima maltene luksuzno ljetovalište a ono, uvjerio sam se u to svojim očima, uvjeti kao u izbjegličkom kampu.

– Pa da, vidjeli ste gdje mi tamo spavamo. Ali isto tako od samog početka imali smo vjernu publiku, kao i brojne relevantne stručnjake koji su prepoznali značaj Ulysses teatra. Napadaju nas da najviše režira moja žena, da je to privatni teatar. Pa to jest privatni teatar koji smo osnovali Borislav Vujčić, Lenka i ja. I to je jedini teatar u kome mi radimo. I radimo džabe već 15 godina, bez ijedne lipe i ona i ja. I radimo velike ansambl predstave i velike naslove. Pa je Magelli režirao, Pandur, Aco Popovski...

Mediji su se razgalamili kad je Zlatko Vitez došao raditi s vama u “Marat/Sade”, pisali su o velikoj pomirdbi desnog i lijevog svjetonazora...

– Pa, mi smo cijeli život bili i ostali prijatelji i zašto ja sad ne bih sa svojim prijateljem radio samo zato što je on bio HDZ-ovski ministar kulture? Nije li to glupo? Uopće ne prihvaćam takvu neku kritiku, recimo od strane mojih nekih prijatelja ljevičara ili socijalista. Pa valjda moramo graditi neki svijet među nama bez obzira što imamo suprotne stavove, zašto ne bismo sjedili u kafani zajedno, pili piće ili radili teatar.

Kad unatrag gledate svoju karijeru i sve te amplitude u životu, trijumfe i udarce, dođe li vam u glavu ono “pa kog vraga je moralo sve baš tako”?

– Paradoks je u našem poslu da sve ono što ti se događa, što je bolno, oštro i snažno, ipak te otvara kao umjetnika na jedan bogatiji način. To je pravo iskustvo i kao glumac samo moraš biti dovoljno hrabar da pristaneš pokazati što se to krije u tvojoj duši.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 02:53