VELIKI PREOKRET U SDP-u: Svi uz Milanovića

U SDP-u je došlo do dramatičnog preokreta. U to sam se uvjerio u proteklih desetak dana razgovarajući s 10-15 visokih dužnosnika stranke, od kojih neki zauzimaju visoke funkcije u državi.

Preokret se sastoji u promjeni, i to radikalnoj, odnosa - njih, SDP-ovaca - prema predsjedniku SDP-a i Vlade Zoranu Milanoviću. Još dojučer, svi su ga kritizirali, napadali, a posebice (i to sočno) ogovarali, a danas ga (gotovo) svi hvale a neki čak u njemu vide i pobjednika na parlamentarnim izborima.

U protekle dvije-tri godine Milanović je u svojoj stranci vodio nemilosrdne ratove s neposlušnim frakcijama, koje su mu se opirale na razne načine - unutarnjim bojkotom, ogovaranjem, otvorenim optuživanjem ili anonimnim denunciranjem u medijima. Danas se čini da nije tako. Danas većina SDP-ovaca o svom predsjedniku govori kao o visokopotentnom državniku lijevoliberalnog profila, koji se po njihovu mišljenju može podičiti nizom prednosti u odnosu na svoga glavnog suparnika na izborima što su pred nama - predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka. I to neovisno o činjenici da je taj isti Karamarko još prije nekoliko mjeseci unaprijed bio proglašavan novim hrvatskim premijerom.

Moram priznati da sam pretrnuo kad mi je jedan od najuglednijih intelektualaca u SDP-u, kojega mnogi smatraju svojevrsnim simbolom za hrvatsku socijaldemokraciju, priznao, na način koji je graničio s najiskrenijim pokajanjem, da je proteklih godina bio u krivu što je unaprijed odbacivao Zorana Milanovića kao (moguću) hrvatsku političku veličinu (u sektoru ili u sferi socijaldemokracije) te da sad uviđa da od njega ipak može biti nešto.

(Ili, možda bolje rečeno, da od njega može postati netko.)

To mi je izgovorio u svom uredu, u trenutku kad smo se rastajali i kad je čovjek, kad privodi kraju razgovor sa svojim sugovornikom, uvijek nekako najiskreniji, ali i najprecizniji u izražavanju misli i stavova.

- Zoran Milanović - rekao mi je dotični vrlo ugledni član SDP-a - iz dana u dan bitno proširuje svoj politički prostor. Sad je i više nego jasno da je taj njegov prostor znatno širi od onoga koji ima HDZ na čelu s Karamarkom. Svjetonazorski gledano, Milanović je liberalniji - i to puno liberalniji - od Karamarka, koji - to je i više nego očigledno - previše inzistira na lustraciji, pokazuje preveliku opsjednutost Titom itd. A s druge strane - u socijalnom smislu - on se u zadnje vrijeme sve više kreće i sve više djeluje u skladu s interesima i očekivanjima znatnijeg dijela hrvatskog stanovništva, tako da mi, u SDP-u, naprosto moramo priznati da se on napokon ponaša i djeluje kao pravi socijaldemokratski političar. Smatram, štoviše, da će taj njegov politički prostor biti, u doglednoj budućnosti, još veći - kako u odnosu na Karamarka tako i na ostale hrvatske političare...

Kao karakterističan primjer nove - puno “ljevije” ili “socijaldemokratskije” nego što je to donedavna bio slučaj - orijentacije Zorana Milanovića i Vlade RH, moj mi je sugovornik naveo neke konkretne poteze aktualnog ministra financija Borisa Lalovca koji, kako mi je rekao, “vrši stalni pritisak u smjeru socijalizacije financijskog sektora, tj. banaka, što je velika, pa i radikalna novost u odnosu na djelovanje prethodnog ministra financija Linića”.

Sasvim je prirodno i logično da je jedno od glavnih pitanja upućenih mojim sugovornicima SDP-ovcima glasilo: odakle, i zašto, ovako velik i dramatičan preokret u SDP-u, kad je riječ o prosuđivanju “lika i djela” Zorana Milanovića, odnosno koji su to ključni i prijelomni Milanovićevi potezi kojima je on preokrenuo ljude u SDP-u da ga, gotovo odjedanput, počnu hvaliti i uzdizati kao moćnog, potentnog i pobjedničkog lidera koji ishod predstojećih parlamentarnih izbora - kako mi jedan od njih doslovce rekao - “takoreći drži u šaci”.

Evo kako mi je na to pitanje odgovorio jedan od vodećih i u javnosti najprisutnijih SDP-ovih dužnosnika:

- Mislim da se ne radi samo o potezima Zorana Milanovića nego i o činjenici da su mnoge kritike koje su mu dosad bile upućivane zapravo bile neutemeljene. Milanović je, na njegovu žalost ili sreću, kao rijetko tko iskren u nastupima, a kojiput mi se čini da javnost više cijeni kad joj se servira lijepa laž nego gola istina... No isto je tako činjenica da je on, kad god je u posljednjih nekoliko tjedana bio suočen s opasnim i ružnim napadima na temelje demokracije i ustavnog poretka države, pokazao prijeko potrebnu smirenost i odlučnost koja se ljudima, očito, svidjela.

Na moje potpitanje koliko je za Milanovićev novi uzlet zaslužan njegov oštar i kategoričan stav prema lustraciji, kao jednoj od najspominjanijih (ali, svakako, i najkontroverznijih) predizbornih tema u HDZ-u, moj sugovornik iz redova SDP-a odgovorio mi je:

- Jednim dijelom svakako da. Ali njegov oštar nastup prema lustraciji prije svega je rezultat činjenice da nam se lustracija uporno i nepotrebno nameće kao tema. U ovoj, 2015. godini smiješno je i nepotrebno govoriti o lustraciji - osim ako ne želimo lustrirati one koji su krali i vodili obavještajni sustav od 1990. do 1999.! Osobno smatram da je Milanović samo na glas izgovorio ono što građani Hrvatske misle.

Zanimalo me, i to koliko su rastu Milanovićeve popularnosti i rejtinga u SDP-ovim redovima, pridonijele mjere i potezi njegova, toliko spominjanog i veličanog, američkog PR eksperta (Alexandera Brauna) - a koliko je, ipak, preokret o kojemu je riječ realna i opipljiva zbilja koja nema veze s političkim marketingom. Procjena mog sugovornika glasila je ovako:

- Mislim, prije svega, da je Zoran Milanović shvatio neke stvari. A je li za to zaslužan i američki PR - vjerujem da jest, ali neka. Međutim, za promjenu Milanovićeva imidža zasluge ima i tim koji radi s njim kao s predsjednikom Vlade. Ali nije ni to najvažnije. Važnije je, po meni, to što su mnogi napokon počeli uspoređivati njegove poteze s potezima konkurenata i osoba koje su prethodno - tj. prije pobjede SDP-a na izborima 2011. - bile na funkciji premijera. Dakle, u ono vrijeme kad je na vlasti bio HDZ. Mislim da je jedan od ključeva Milanovićeva uzleta upravo u toj “moći komparacije”, koja je prisutna i vidljiva tijekom cijeloga ovoga proljeća, a bit će, vjerujem, još prisutnija i vidljivija u vremenu koje je pred nama.

Moj sugovornik, istaknuti dužnosnik SDP-a i jedan od ključnih Milanovićevih suradnika, na kraju našega razgovora još mi je istaknuo i ovo:

- Dio mojih kolega - mislim na ostale članove i dužnosnike SDP-a - napokon je shvatio da Zoran Milanović, i kao predsjednik SDP-a i kao premijer, doista zaslužuje njihovu, tj. našu zajedničku, potporu, i da bismo zajedno trebali raditi na istom cilju - a to je osigurati da se u Hrvatskoj nastave reforme, da razmišljamo o budućnosti i razvoju te da spriječimo povratak zemlje u “mračne devedesete”. Tko to ne razumije, taj ne radi protiv SDP-a i Zorana Milanovića, nego, a to treba jasno i glasno reći, radi isključivo za HDZ, Tomislava Karamarka i Milijana Brkića!

U mojim razgovorima s vodećim SDP-ovim dužnosnicima kristaliziralo se nekoliko potencijalnih ili stvarnih razloga zbog kojih je Zoran Milanović u vlastitoj stranci danas popularniji nego što je bio još prije nekoliko mjeseci (ili čak u čitavome osmogodišnjem razdoblju otkako se, još od 2007., nalazi na čelu stranke). Njih 5 ili 6 izdvajaju se kao najvažniji; riječ je, zapravo, o najzapaženijim i najčešće komentiranim potezima što ih je on, tijekom proljeća, povukao kao predsjednik Vlade.

Prvi je jasan i do krajnosti zaoštren odnos prema HDZ-u, a osobito prema temama i pitanjima što se u HDZ-u u ovom predizbornom razdoblju ističu kao najvažnija.

Drugi je razlog - ili drugi Milanovićev potez - njegovo odlučno uključivanje u “slučaj franak”.

Treći je potez poručivanje građanima da Hrvatska neće slijepo slušati i pokoravati se svakom zahtjevu bruxelleske administracije, odnosno da Vlada RH ne želi naškoditi građanima samo da bi udovoljila Europskoj komisiji.

Milanović i njegovi suradnici u Vladi, nadalje, već dulje poručuju da banke moraju popustiti prema građanima jer su one jedine profitirale u šest recesijskih godina.

Razlog ili točka br. 5 su konstantne poruke Milanovića i cijele Vlade RH da je Hrvatska napokon izišla iz recesije.

Tu je, naposljetku, i oštar i nepopustljiv Milanovićev gard prema braniteljima prosvjednicima, odnosno njegove izjave, popraćene i određenim djelima, da neće popustiti pobunjenim braniteljima u onim zahtjevima koji idu za nasilnim rušenjem vlasti.

Jedan od dužnosnika SDP-a, koji je usto i vrlo važan i zapažen saborski zastupnik, izložio mi je, uza sve ostalo, i jednu zanimljivu političku (ili saborsku - možemo je i tako nazvati) računicu iz koje proizlazi da će Zoran Milanović gotovo 100 posto sigurno ostati na sadašnjoj dužnosti predsjednika SDP-a čak i u slučaju da SDP, odnosno koalicija okupljena oko njega, izgubi na predstojećim parlamentarnim izborima.

Bitno je – vjeruje taj moj sugovornik iz vrha SDP-a (koji je odlično upućen i u način funkcioniranja Hrvatskog sabora) - da SDP-ova koalicija na izborima osvoji najmanje 50 mandata. Tj. da ne postigne rezultat (bitno) lošiji od toga.

- Svoju predsjedničku funkciju u SDP-u - naglasio je moj sugovornik - Milanović će izgubiti tek ako osvoji manje od 40 mandata. Tek je u tom slučaju on siguran gubitnik. A sa svim ostalim rezultatima on bi, vjeruje naš sugovornik, mogao ostati i dalje predsjednik SDP-a. Nemojte zaboraviti da je na izborima potkraj 2003. tadašnji predsjednik SDP-a Ivica Račan osvojio jedva nekih 30-ak mandata u parlamentu (i bio pritom uvjerljivo poražen od HDZ-a i Ive Sanadera), pa je usprkos tome ostao praktički “nedodirljivim” šefom stranke - i bio je to sve do svoje smrti 2007.

Radeći na ovom tekstu, “napipao” sam još nekoliko signala koji upućuju na zaključke o promjenama Zorana Milanovića čak i uz ogradu da se velikim dijelom možda radi o percepciji ili dojmu nego o stvarnoj, tj. dubinskoj promjeni.

Međutim, SDP-ov visoki dužnosnik i jedan od ministara u Vladi RH, Siniša Hajdaš-Dončić, upravo u intervjuu što smo ga vodili za ovaj broj Globusa upozorava na činjenicu da (moderna ili suvremena) politika u biti i nije drugo nego - dojam ili percepcija.

Dalje, u razgovorima sa SDP-ovim (i Vladinim) dužnosnicima dobio sam i informaciju da je Zoran Milanović u jednom trenutku doista htio raspisati parlamentarne izbore već sada, dakle ovoga proljeća, svakako prije ljeta, ali da su ga od te odluke u zadnji čas odvratili njegovi najbliži suradnici iz stranke i Vlade. Uz argument da bi to ipak bilo prerizično.

To bi značilo da Milanović u ovome trenutku kipti od snage i da je pun samopouzdanja.

A ta činjenica, nekako sama po sebi, upućuje i na sljedeći zaključak: zadrži li Milanović to pobjedničko samopouzdanje tijekom ljeta, moglo bi se lako dogoditi da parlamentarni izbori budu raspisani već ove jeseni, tj. da na njih nećemo morati čekati početak iduće godine, kako je prvotno bilo najavljeno.

To bi, ako se sadašnji trend porasta Milanovićeve popularnosti nastavi, mogla biti i najveća politička bomba ili senzacija godine: raspisivanje izbora već početkom jeseni ili čak potkraj ljeta ove godine.

Jedan od mojih sugovornika, također vrlo blizak Milanovićev stranački suradnik, imao je potrebu posebno istaknuti Milanovićevu načitanost i teorijsku potkovanosti, što ga - kako mi je rekao - izdvaja iz domaće konkurencije. Uz ostalo, kazao mi je ovo:

- Osoba, tj. političar, koji razmišlja isključivo o unutarstranačkim odnosima, odnosno o svojoj poziciji unutar stranke, a ne vodi računa i o političkoj teoriji, ali i o političkoj praksi, i to u najširim europskim, odnosno svjetskim razmjerima - takva osoba, po mom dubokom uvjerenju, nema pravo biti predsjednik SDP-a. Jer nama treba takav predsjednik stranke koji poznaje povijest, koji dobro poznaje i sadašnjost, ali koji nudi nešto i za budućnost - i SDP-u i cijeloj Hrvatskoj - i to kako onu kratkoročnu, tako i onu dugoročniju.

Ljevica ne može biti samo zaklinjanje u Josipa Broza Tita.

Moj mi je sugovornik iz SDP-a zatim rekao:

- A, vidite, Zoran Milanović udovoljava tim bitnim kriterijima više od ostalih koji su dosad izrazili želju ili namjeru da se kandidiraju za predsjednika SDP-a, iako bih osobno bio sretniji kad bi se on još više okrenuo prema budućnosti - što u zadnje vrijeme i čini... Pritom bi se morao odreći jednog dijela svoje prenaglašene tvrdoglavosti, ali i istodobno ostati ustrajan u odlukama i stavovima koji su nepopularni, ali potrebni.

Na moju zamolbu da mi “nacrta” (u mentalnom smislu, naravno) koordinate unutar kojih bi se Zoran Milanović, kao predsjednik Vlade RH, trebao kretati a da to bude kompatibilno sa svim onim što se u ovome trenutku događa u europskoj politici - s naglaskom traženja što boljeg i “sretnijeg” balansa između socijaldemokracije i (klasične) liberalne pozicije - moj mi je sugovornik posebno istaknuo:

- Političar koji je na čelu stranke poput SDP-a mora poznavati i mora istinski zagovarati (i) klasične liberalne ideje, i to u rasponu od Lockea do Keynesa. A Milanović u njih nije nimalo neupućen, naprotiv. To, taj osjećaj za liberalno, nije ni u kakvom nesuglasju s osnovnim načelima socijaldemokracije. Podsjetit ću vas na činjenicu da je danas već gotovo posve zaboravljeni britanski premijer Clement Attlee, koji je odmah nakon Drugoga svjetskog rata pobijedio na izborima Winstona Churchilla, bio osoba, tj. političar, koji je po svojoj temeljnoj orijentaciji zapravo bio socijaldemokrat - iako je bio premijer kapitalističke velesile poput Velike Britanije. Tržište, tj. kapitalizam, i socijaldemokracija međusobno se ne moraju isključivati, te dvije kategorije itekako mogu ići jedna uz drugu - i to kako u teoriji tako i u praksi. I upravo je Attlee, kao premijer Velike Britanije, to na najbolji mogući način pokazao na djelu. Kao vođa Laburista u Velikoj Britaniji on je preuzeo ključne Keynesove ideje i učinio ih temeljima svoje socijalne i ekonomske politike. A to je, u svojoj biti, politika slobodnog, ali istodobno i reguliranog tržišta, gdje se država ne ustručava intervenirati kako bi zaštitila nacionalne i socijalne interese - tj. ono što se u Britaniji oduvijek nazivalo “welfare stateom”.

Hollande i obama Na moje potpitanje, odnosno primjedbu nije li ugledanje ili pozivanje na jednog političara, odnosno premijera, koji je bio aktualan prije pola vijeka (zapravo, prije već punih 60 godina), deplasirano i samim time besmisleno, moj mi je sugovornik, pripadnik sadašnje SDP-ove elite, rekao:

- Ni slučajno - zato što je ono što je nekoć zagovarao i u djelo provodio Clement Attlee upravo ona ista politika što je danas zastupaju i sprovode Zapatero u Španjolskoj, Hollande u Francuskoj, Renzi u Italiji, Obama u Sjedinjenim Američkim Državama... I to bi, vidite, trebao biti pravi nivo SDP-a. Takav bi danas trebao biti SDP! Ponavljam: mi, koji vodimo SDP, ne bismo smjeli razmišljati samo o pukim unutarstranačkim odnosima, na onome prizemnom, najprizemnijem nivou. Mi moramo uvijek razmišljati i o onome - i prvenstveno o onome - što nudimo građanima Hrvatske, i to neovisno o tome jesmo li u opoziciji ili na vlasti. U ovome trenutku, u SDP-u ne vidim bolju osobu, odnosno političara, od Zorana Milanovića za sprovođenje u život takvih političkih načela.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: