Subota popodne, naročito u kasno proljeće, u Šangaju je često nesnosna.
Na ulicama, širokim gradskim avenijama iznad kojih se kočopere dominantni neonski blještavi kineski znakovi, obično crveni ili zlatni, potpuni je kaos. Automobili stoje u kolonama, pješaci se provlače između njih i uglavnom nose vrećice u rukama. A pješaka je, koliko ih samo u Kini može biti, bezbroj. Kao da su svi stanovnici 20-milijunskog grada baš morali doći u centar u subotu popodne po nekom svom poslu.
Gdje god pogledam, neboderi, nizovi nebodera. Stvaraju mi klaustrofobiju jer im nema kraja.
Stranci koji putuju u Kinu ili tamo žive često se svrstaju u “Peking team” ili “Šangaj team”: protivnici Pekinga kažu da je previše razvučen – veličine je Belgije, i da, Peking jest golem i širok grad; zatim da je zagađen i da u Pekingu stanovnici nikad ne vide plavo nebo – što je, naravno, nekim danima itekako točno te da su Pekinžani vrlo samosvjesni, da se drže hoch jer su u glavnom gradu, prave se važni...
“Peking team” pak zamjera Šangajcima da su previše “svjetlucav” grad, da se kite novcem, razmeću se bogatstvom, da im je bitna samo trgovina i pokazivanje raskoši, da su glasni i razulareni u odnosu na glavni grad.
Šangajski pokret
Dok se probijamo među gomilom ljudi koji nam dolaze u susret i preskačemo preko automobila i preznojavamo se od vrućine na putu prema Narodnom parku u središtu Šangaja, razmišljam kako to da je u ovom danas bogatom, kreativnom, propulzivnom, otkačenom gradu s intenzivnom prošlošću miješanja utjecaja, kultura, negdašnjoj “kurvi orijenta” - gradu dekadencije, korupcije, opijuma i zadimljenih barova u kojima je bilo strasti, alkohola, droge, ubojstava – mogao nastati “revolucionarni” pokret zabrinutih roditelja koji ne žele ostarjeti, ili nedajbože umrijeti, a da ne dobiju unuke. Krenuli su zato u akciju očuvanja braka, osiguranja potomstva i suprostavili se tom čudnom modernom dobu u kojemu se mladi ne žele skućiti i ženiti, i važnije im je putovati svijetom nego odgajati djecu.
Obitelj je središte kineskog društva. Ne na ovaj naš zapadnjački način u kojem razvijamo individualnost svojih juniora i potičemo ih da od rana budu samostalni. U Kini se uvijek moraš moći osloniti na obitelj. Ona je tu za sve. Važnija je od svega i stvaranje vlastite obitelji apsolutno bi trebao biti prioritet mladih Kineskinja i Kineza. E, sad, vremena su se nešto promijenila pa ni oni više ne hrle u brakove, ali zato su tu roditelji da ih izvedu na pravi put, milom ili silom.
Kinezi jako poštuju svoje najstarije i najmlađe. Još je velika sramota dati starog roditelja u umirovljenički dom, a djeca, jedinci, toliko su u centru pažnje i o njima se toliko brine da se sociolozi već pribojavaju što će biti kad ta sebična generacija odraste.
U Kini, zemlji jednopartijskog sustava u kojemu nema previše inicijative “odozdo”, zabrinuti za svoju djecu, kineski su roditelji izašli na ulice.
Točnije, u parkove.
U Šangaju, u kojemu je ovaj neobični običaj nastao, vikendom bude i više od dvadeset tisuća ljudi u Narodnom parku gdje se dogovaraju brakovi.
Zabrinuti
Roditelji su jako zabrinuti jer je politika jednog djeteta u Kini potpuno promijenila sliku društva. Zbog toga što je danas u Kini više muškaraca nego žena, 24 milijuna mladih muških Kineza ostat će samci jer naprosto neće moći pronaći djevojku – politika jednog djeteta preferirala je muške potomke i sada će njih 24 milijuna zbog toga ostati sami.
Rusija ima obrnut problem, doduše ne zbog istih razloga. Nije li rješenje očigledno?
Moja nekadašnja učiteljica kineskog u Zagrebu, djevojka iz Šangaja, Joy – svi je na Konfucijevu institutu pamte kao sjajnu osobu koju smo jedva pustili da se vrati u Kinu - bit će mi vodič kroz šangajsku “tržnicu brakova”, ujedno i prevoditeljica. Nismo se vidjele više od godinu dana i kažem joj da je smršavila u Šangaju. “Ah, da, jer sam non-stop bila bolesna nakon što sam se vratila iz Hrvatske”, kaže Joy kojoj je inače u Zagrebu strašno nedostajala domaća šangajska kuhinja. A bila je bolesna jer je i Šangaj sve zagađeniji pa joj se imunitet slomio kad se vratila doma. Nije pomogla ni mamina kuhinja.
Da smo došli sami, moj kolega i ja ne bismo dobro prošli. Možda čak on i bi, da je sam, jer su muškarci, bijelci, vrlo traženi za brak i roditelji ga već mjerkaju, ali bjelkinje nisu pretjerano cijenjene jer su, objasnit će mi jedan kineski starčić – zahtjevne i komplicirane, a i ne baš uredne.
Hm.
Kad sam shvatila da se neću drugi put udati u Kini – a iskreno, i ponuđene mladoženje su znatno niže i mlađe od mene – Joy i ja krenule smo obilaziti ugodno zeleni park po kojem su otvorene i na šljunčanim stazicama postavljene stotine i stotine kišobrana. Na njima gusto ispisane poruke o potencijalnim mladoženjama i nevjestama. Naravno, kineskim znakovima. Nema fotografija, samo podaci.
Dob, spol, visina, mjesto rođenja (naročito su na cijeni oni koji su rođeni u Šangaju) obrazovanje, plaća, horoskopski znak i kratka očekivanja od budućeg partnera – a sve to ispisali su roditelji. U zemlji od 1,3 milijarde ljudi teško je pronaći partnera. Mladi su otuđeni i uglavnom nezainteresirani za ulazak u brak. Ne pomažu vapaji roditelja.
- Zašto kišobrani – pitam.
- Zato što nitko neće ukrasti kišobran. Što jednostavniji kišobran, to bolje. Onda roditelji ne moraju stajati tu cijeli dan i čuvati mjesto. Ostave kišobran s podacima, tu je i njihov broj telefona, i mogu se prošetati ili otići nešto pojesti, ne moraju bdjeti po čitav dan i čekati da im se netko javi i da razgovori počnu – objašnjavaju mi. Roditelji su ovdje svake subote i nedjelje – po svim vremenskim uvjetima. Kišobran s podacima nekada bude zaklonjen i drugim kišobranom, nekada se starci od sunce štite kišobranom. U međuvremenu strpljivo čekaju da naiđu roditelji “onog pravog” ili “one prave”.
Slaba plaća
Gospodin Chen već je tako oženio sina, a sada traži budućeg za nećakinju. Da bi zauzeo mjesto u parku, platio je 16 dolara mjesečno i ponosno je na kišobran stavio podatke djevojke: ima 27 godina, visoka je 1,59, ali plaća joj je za šangajske pojmove slaba – samo osam tisuća juana (gotovo isto toliko kuna) iako je završila fakultet. Ipak, gore je kad muškarac manje zarađuje od potencijalne odabranice.
- Tko će se pobrinuti za sreću svoje djece ako nećemo mi roditelji – govori gospodin Chen i kaže da je njegov sin sretan i da mu više ne prigovara zbog toga što je otac ovamo godinama uporno dolazio mada mu je na početku bilo strašno neugodno zbog toga.
Fotografije se tek kasnije pokazuju, kad roditelji uđu u konkretnije pregovore jer se intima u Kini jako poštuje. Roditelji vrte slike djece na pametnim telefonima, zaklonjeni od pogleda. Kimaju glavama, čini mi se da je par majki koje promatram zadovoljan. Potom razmjenjuju brojeve i dogovaraju kad će se i gdje njihova djeca susresti. Ako se ne svide jedno drugome, nije bitno. Važno je da je napravljen prvi korak, da se nešto počelo događati. Ako ne, opet će mama (ili tata, mada je mama nešto više) s kišobranom u park na dogovore.
Sramežljivci
Mlađe generacije Kineza jako su sramežljive, priznaje to i Joy koja je u dvadesetima, i radije ostaju doma nego da izlaze, naročito navečer. Čak i u razvratnom Šangaju. Potvrdit će mi poslije to i dvojica mladića s kojima ćemo razgovarati. Park radi do 18 sati, a onda se zatvara – čuvar megafonom rastjeruje roditelje, djecu i njihove kišobrane s porukama i dok se približavamo vratima, naši nas novi šangajski prijatelji pitaju namjeravamo li navečer kamo izaći. Odgovaram protupitanjem.
- Ne, mi ne izlazimo navečer. Kad vi izlazite, mi smo već doma, pred televizorom ili računalom, ili možda već spavamo - odgovaraju. Nakon večere, a Kinezi najčešće jedu vani, vikendom to su i obiteljska druženja, ne odlazi se u provod, nego kući.
Tržnica za brakove ili, službeno, “ugao za roditeljsko dogovaranje” postoji od 1996. godine, kad su se prvi roditelji ovdje počeli okupljati i vjerojatno je taj prvi razgovor tekao nekako ovako.
- Ah, ona moja kći nikako da se uda. Slatka je, uspješna, ima dobar posao, ima sve, pametna je, zna po kući, ima dobru plaću... i opet ništa.
- Takav je i moj sin. Samo je za računalom i igra igrice. A skoro će mu trideseta. Sve ima… I auto. Mogao bi kupiti i stan. Samo nema curu.
- I ova moja je blizu tridesete, ne znam hoću li dočekati unuke, kako je krenula...
- Kažeš, ima posao i dobru plaću i zna po kući, ta tvoja kći...?
- A ti kažeš taj tvoj sin, sjećam ga se kad je bio mali, sladak je bio, ima stan i auto...?
I tako je krenuo marriage market.
Vježbanje engleskog
Dok smo šetale parkom, obratio mi se na relativno tečnom engleskom mladić crveno obojene kose: - Oprostite, molim vas, imate li minutu?
Ah. Potencijalni udvarač?
- Da, da, o čemu se radi? – pitale smo ga Joy i ja.
- Mi smo iz engleskog dijela parka i međusobno razgovaramo na engleskom, a kad vidimo strance, onda hoćemo razgovarati s njima pa, ako imate koju minutu vremena, bilo bi nam drago da malo popričamo s vama. Tako vježbamo engleski, a najbolje je sa strancima – kaže mi Wang. Kad sam pristala, odveo nas je u dio parka, odmah uz onaj ženidbeni, u kojemu tridesetak muškaraca i žena svih dobi stoji u kružocima i međusobno razgovara. Naravno, na engleskom.
Pitaju me odakle sam i kad kažem iz Hrvatske, znaju za nas, a znaju i za Jugoslaviju pa me isti onaj crvenkosi pita je li točno da smo mi u doba komunizma mogli bojiti kose i odijevati se različito, a ne kao oni, u rigidno doba, svi jednako, svi u sive radničke komplete. Kažem da smo se farbali i pratili modu koliko smo mogli. Gledaju me i kimaju. Osjećam se kao na nekoj neobičnoj press-konferenciji na kojoj smo nekako zamijenili uloge i k tome razgovaramo pod krošnjama stabala o modi u vrijeme Jugoslavije.
Pitaju Joy je li i ona Hrvatica. Joy prevrne očima i odgovori im na kineskom da jest.
Crvenokosi mladić joj odgovori da jako dobro govori kineski za jednu Hrvaticu.
Ubrzo smo se vratile u ženidbeni dio parka.
Paradoks
Opet među kišobranima, primjećujemo da je više djevojaka čiji roditelji traže muža nego obratno. Kako je to moguće kad je u Kini više muškaraca?
Također, djevojke su obrazovanije i imaju uglavnom bolje karijere od muškaraca, a roditelji “zgubidana” ne usuđuju se napisati podatke o svojim sinovima.
- Spojio sam bezbroj parova – kaže mi živopisni gospodin koji je od ženidbene tržnice napravio biznis. Nazovimo ga Li – jer ovdje će ljudi rado govoriti o sebi, ali bez imena i prezimena jer ovakva potraga za partnerom ipak predstavlja određenu sramotu – ne toliko za roditelje, koliko za njihovu djecu od kojih se mnogi rukama i nogama opiru mogućnost da se kišobran s njihovim imenom pojavi u šangajskom parku – (na primjer Joy kaže da je ovdje prvi put i da joj ne pada na pamet više ikada doći, a i roditelje bi nastojala na sve načine spriječiti da se ovdje pojave s njezinim opisom i kvalifikacijama). Osim toga, ovo je vrlo kineska stvar, nije turistička atrakcija za strance, mada se često pojave i oni.
Većina roditelja kaže da slobodno snimamo podatke o njihovoj djeci, ali ne i njih. Ima onih koji nam sugeriraju da prevedemo podatke pa možda se nađe koji ženik i u Europi... Gospodin Li, koji ima katalog fotografija s vjenčanja parova koje je spojio i kočoperi se s njim poput šangajskog pauna iz velikog parka, objašnjava da on, uz malu proviziju, odmah pronađe tko je za koga. Pitam ga mogu li se slikati s njim, a on razgrće gomilu Kineza oko sebe koji su ga došli nešto pitati i pristaje, ali nakratko, da mu ne pati posao, kako naglašava. Čini se da je zaista tražen.
S olovkom u ruci oko kišobrana prolazi i Liu Jian koji je ovdje, tvrdi, iz znatiželje. Govori da je njegova kći još premlada za brak, još je pred njom završetak fakulteta, ali nije loše informirati se na vrijeme. A on je udovac pa više mjerka starije udavače za sebe, ali čini se da bi njihovim roditeljima bio prilično neprihvatljiv. Pita i mene koliko imam godina i koliko mjesečno zarađujem. Okrećem se na drugu stranu i žurim natrag u engleski kutak. Bolje i priča o farbanju nego dogovori o ženidbi.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....