Tri srednjoškolke pojavljuju se na pozornici, a tinejdžerska publika dočekuje ih dernjavom. Jedna od djevojaka, nadjačavši buku, pita gledatelje: “Kako zovete osobu koja vas živcira?” Odmah zapljušte prijedlozi uvreda: Kurva! Luzer! Šupak! Idiot! Kreten! Peder! Kuja kreštava! Cure silaze u gledalište i te gadne žigove ispisuju na kartonsku kutiju. Vraćaju se na scenu. Pridružuje im se šestorka mladića i djevojaka, zauzimaju mjesta u improviziranom razredu brbljajući uobičajeno, a žigosana kutija završava na glavi prve žrtve. Grupa ju počinje maltretirati, prvo plotunima žvaka i ruganjem, da bi zlostavljanje postalo sve brutalnije.
“Tog sam jutra, kao i svakog otkada su me uvukli u ovu noćnu moru, stala ispred ogledala lažući sama sebi da će danas biti drukčije. Uzela sam torbu i krenula. Potrudit ću se da danas bude drukčije. Opet su me počeli vrijeđati: ružna, debela, smrdljiva, čudna, nogata, debelih ruku i male glave, šuplje male glave... Osjećala sam se kao da sam ništa”, govori djevojčica zazidana kutijom u mučnom monologu.
Sugestivan je to prizor iz brižne predstave “Tko ti je kriv”, velike male brane nasilju, izgrađene u Osijeku zajedničkim snagama Odjela prevencije PU Osječko-baranjske, Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića i Udruge za rad s mladima Breza. Voditeljica Odjela prevencije Sanja Živković i Ivica Lučić, ravnatelj Dječjeg kazališta, predložili su Ivanu Kristijanu Majiću da s polaznicima Dramskog studija Atelier osmisli projekt koji će se baviti problematikom vršnjačkog nasilja u školama. 32-godišnjem redatelju i dramskom pedagogu je (kako mi objašnjava dok čekamo njegove ateljeovce da se okupe u prostorima Breze, u Jägerovoj ulici u centru Osijeka) prioritetno bilo pronaći vjerodostojan oblik za bavljenje ovom traumatskom temom važnom po zdravlje društva. Htio je apsolutno izbjeći dociranje iz pozicije lažne angažiranosti.
“To je značilo kontinuiranim radom s mladima pronaći čistu sliku realnosti koje nismo svjesni - da su razni oblici zlostavljanja svakodnevica i općeprihvaćena realnost današnjih tinejdžera. Čak i meni koji nisam toliko stariji od polaznika dramskog studija s kojima sam radio na ovom projektu taj je svijet bio šokantan jer me iznenadilo njegovo postojanje”, kaže Majić.
“Mladi razne oblike vršnjačkog nasilja vide kao normalnu pojavu i ne doživljavaju ga nimalo alarmantnim. Najgore je što ga vrlo često drže i opravdanim. Zato se predstava i zove 'Tko ti je kriv'. Mislim da kao društvo vrlo slabo probiremo stvari na koje valja promptno reagirati. Mediji su doslovno zakrčeni informacijama od kojih sedamdeset posto ne bi uopće trebalo biti vrijedno pažnje. Gdje da djeca stječu sudove i grade moralnu sliku? Oni nisu doživjeli nikakvu osudu bilo kojeg oblika nasilja, nisu nigdje vidjeli da je to nepoželjno. Ono što se iz tog kruga 'neinteresa' probije, samo su tragične krajnosti, tužni primjeri kao što je Luka Ritz. To, naravno, svi osuđuju. Ali ono što se u praksi događa je da između nenasilja i tolerancije, i slučaja smrti koju je nasilje uzrokovalo, postoji ogromno polje 'toleriranog' nasilja koje je strašno, a u konačnici vodi i ka najdrastičnijim oblicima nasilja.
Polaznici Dramskog studija Atelier u Osijeku s redateljem predstave Ivanom Kristijanom Majićem
Nasilje je nasilje, i to smo u predstavi htjeli pokazati - bez obzira na intenzitet ili oblik - verbalno nasilje, nasilje na internetu i putem društvenih mreža, svaki oblik nasilja je za osudu.
Udruga Breza kao značajni nositelj civilnog društva u Osijeku, treći je partner o ovom projektu i ključno će biti za opći uspjeh projekta prevencije vršnjačkog nasilja, uvesti i niz popratnih radionica i tribina, evaluacija uz samu predstavu”, dodaje.
Nakon radioničkog laboratorijskog rada predstava je premijerno izvedena u listopadu, dosad je imala nekoliko izvedbi u Osijeku i Našicama, u planu je turneja i po drugim slavonskim gradovima, a dogovara se i gostovanje u Zagrebu, jer je projekt zaradio superlativne ocjene Ravnateljstva policije.
“U djelatnostima našeg odjela usko surađujemo sa školama, profesorima i pedagozima, udrugama civilnog društva, i u razmjeni iskustava pokazalo se da su, uz predavanja naših službenika, radionički projekti itekako učinkoviti, da putem radionica djeca bolje reagiraju na problematiku na koju ih želimo upozoriti: vandalizam, droge, nasilje, trgovina ljudima... Budući da smo kao jednu višu razinu radionica željeli napraviti predstavu, obratili smo se Ivici Lučiću, ravnatelju Dječjeg kazališta, da nam pomogne korisnim savjetima, no on nam je predložio da djeca sama budu kreatori predstave”, objašnjava Darko Ćorković, policijski službenik Odjela prevencije PU Osječko-baranjske.
On i Sanja Živković, u nizu komunikativnih susreta s mladim igračima Majićeve dramske radionice, predlagali su smjernice što bi se predstavom trebalo obuhvatiti, no ostavljajući slobodu mladoj populaciji.
“Nama je trebalo što više njihovih očiju, njihovih viđenja. Bitno je da se oni očituju o problemima s kojima se susreću i taj model se pokazao sjajnim”, ističe Ćorković.
Kaže da je na području PU Osječko-baranjske u prvih 11 mjeseci 2015. godine generalno došlo do smanjenja broja maloljetnih počinitelja kaznenih djela vršnjačkog nasilja za oko 30 posto u odnosu na 2014.
Dodaje još da su posljednjih godina različiti internetski alati omogućili više novih puteva zlostavljanja. Stoga ističe da je veoma važno i u nižim razredima osnovne škole putem edukativnih radionica podučavati djecu, ali i njihove roditelje o negativnim i pozitivnim stranama korištenja interneta i društvenih mreža.
Majić je s golemim povjerenjem prepustio djeci da sama ispišu svoj ozbiljni reality show. I presretan je zbog njihova uzvraćenog povjerenja. “To je po meni bio jedini put! Nema smisla da im ja opisujem ili objašnjavam svijet u kojem žive. Da bi predstava imala efekta, mora biti vjerodostojna, a to znači govoriti jezik današnjih mladih, prepoznati njihove potrebe i motive, i biti smještena u njihov svijet”, kaže Majić.
“Kad smo radili na predstavi, moja grupa se nije snalazila s količinom slobode koju sam im dao. Zato što je sloboda ujedno i odgovornost - sada kada mogu što hoću, ja sam kriv ako ništa ne napravim. Mladi nisu uopće navikli imati slobodu, zato što je iz naše perspektive sloboda povjerenje, iz njihove odgovornost. Zato je prva faza projekta bila uvjeriti ih da je bitno da sami napišu tekst, da sami smisle priču, da sami odluče o ishodu. Puno puta mi se pritom uključio profesionalni gen i htio sam intervenirati više nego što sam sam sebi rekao da hoću, ali nisam. Bilo je važno postići autentičnost, a još važnije moja grupa je trebala iskušati slobodu kreacije i njenu prvu nagradu: uspjeh, za koji si sam zaslužan!”
U dobru vibru između gurua Kristijana i mladih junaka predstave “Tko ti je kriv” uvjerio sam se dok sam svjedočio njihovoj probi, koje održavaju ponedjeljkom i srijedom navečer. Pitam ih kako su se osjećali radeći priču o bullyingu, jesu li odmah zagrizli u bolnu temu?
“Da, jako nam se svidjela tema jer, nažalost, prisutnost nasilja je itekako aktualna”, kaže Hana Schönfeld, a Ana Šantar dodaje: “Htjeli smo napraviti nešto drugačije. Ne samo da pokažemo fizičko nasilje nego i ono verbalno, psihičko zlostavljanje.” Uz ideje i asistenciju cijele grupe, tekst su dramaturški ispisale Maja Dobrojević i Iva Turalija. “Tekst je pisan i cijela predstava je rađena prema primjerima iz stvarnog života. Uzeli smo neke primjere nasilja koji se događaju i kod nas u razredu i pokušali smo ih izraziti na sceni, jer ta školska zlostavljanja pokreću cijelu lavinu nasilja”, ističe
Maja koja planira studirati dramaturgiju.
“Zapravo, jedini način na koji se ovo moglo dobro odraditi jest da prenesemo stvarnost. Ne možete dobro odglumiti nekog nasilnika ili žrtvu ako to niste osjetili. Svi smo to prošli, i kao žrtve i kao nasilnici, često i ne razmišljajući da to što činimo jest nasilje. Ja sam gotovo uvijek bio žrtva”, povjerava se Luka Kokaj.
Nakon iskustva rada na ovoj predstavi kažu da su postali svjesniji koliko je tanana granica između “bezazlenog” iživljavanja nad drugim i brutalnosti s teškim posljedicama. I da se nepravda prema slabijima čini gotovo u svakodnevnoj rutini. “Postanemo toga svjesni tek kad odrastemo”, zaključuje Luka. “U početku mislimo da je sve to dječja igra i da to nije nešto loše, dok to ne osjetimo na svojoj koži. Bilo je slučajeva i da su si neka djeca oduzela život ne mogavši podnijeti tu brutalnost”, dodaje.
Maja naslućuje stvarne korijene nasilnosti: “Većina nasilja počne tako što se djeca naše dobi žele iskazati pred svojim vršnjacima i umjesto da rade na sebi, ponižavajući druge žele uzdići sebe. Nakon nekog vremena to postane rutina, izgubi se ideja da mi trebamo napredovati nego druge sputavamo u njihovom napretku. To je jedan začarani krug koji ne donosi ništa dobro.”
U predstavi su podijelili packe i starijoj populaciji - roditeljima i nastavnicima koji svojom nekomunikativnošću ili krivom komunikacijom s mladima, često zanemaruju probleme nasilja i druge traume odrastanja. Je li vršnjačko nasilje samo kopija onoga što se odvija u svijetu starijih? “Slažem se. Mislim da sve kreće od odgoja djece”, kaže Hana. “Svi se mi ponašamo onako kako se ponašaju naši roditelji ili drugi odrasli, u dobrim i lošim primjerima. Onako kako to pratimo na televiziji, po novinama, na internetu... I u tome je glavni problem”, dodaje.
“Roditelji i nastavnici često nisu ni svjesni koliko je okrutan svijet u kojem njihova djeca žive”, upozorava Kristijan Majić.
“Društvo se dosta promijenilo u posljednjih dvadesetak godina i puno je manje nevino i ugodno nego što je bilo ranije. Mislim da je danas teže biti dijete i tinejdžer nego ranije. Roditelji i nastavnici to često ne znaju, te banaliziraju probleme svoje djece ili svojih učenika. Vremena su se promijenila. Puno odgovornije se moramo odnositi prema potencijalu naše budućnosti - mladim generacijama. Valja ih razumjeti, tolerirati i uvažavati.”
Rođeni Zagrepčanin Majić je već u djetinjstvu i formativnim godinama imao snažno ugrađenu socijalnu osjetljivost. Jednostavno kaže da su brat i on tako odgojeni.
Mišljenja je da bi nam sadašnjost morala biti najbitniji prostor djelovanja: “Prošlost je nepromjenjiva, njena funkcija maksimalno može biti savjetodavna, budućnost je nerealna i potpuno nepoznata, dakle djelovati se treba sada. Na sadašnje teme se treba odmah reagirati i vidim u tome i odgovornost koju kazalište nerado prihvaća. Gdje su u njemu migranti, gdje je moralna i gospodarska kriza, gdje su prava žena, zaboravljena djeca?
Slažem se s Piscatorom, koji je o tome govorio prije gotovo sto godina - kazalište mora biti u skladu sa svojim vremenom. Mene iskreno muči opći dojam svijeta i društva u kojem živimo. Ne vidim nigdje oko sebe da društvo kontinuirano evoluira i napreduje i živo me zanima kako će nas generacije u budućnosti etiketirati: 'Nemoćno doba', 'Neaktivno doba'...?”
Performerski se Kristijan oblikovao u inkubatorima Zagrebačkog kazališta mladih. Potom je dvaput pokušao na prijemni za režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, da bi se naposljetku odvažio bez riječi pojma o mađarskom jeziku upisati Odsjek kazališne znanosti u Veszpremu, u malom sveučilišnom gradiću nedaleko od Budimpešte, koji je vodio slavni mađarski teatrolog Tamás Bécsy. Danas, poput nekog novog Grotowskog, sa suprugom Senatom i trogodišnjim sinčićem Palom, živi u kući staroj 140 godina, u baranjskom selu Kopačevu, na rubu netaknute divljine Nacionalnog parka Kopački rit.
. .. dosegnu vrhunac, jedna djevojka se obraća publici: “Ako želite da ovo prestane, ustanite!” i nastavljaju dalje peglati odbačenog...
“U praksi život toliko povezan s prirodom i divljinom ima i drugu stranu. Priroda nudi i surovost na koju se teško priviknuti, ali definitivno smo oboje, Senata i ja, zaključili da je to pravi život za nas. Život je uz prirodu stvarniji. Mi ovdje živimo i gradimo svoj savršeni svijet. Kuća, vrt i životinje koje imamo, svaki dan nas vraćaju na elementarnu skromnost”, objašnjava Kristijan tajnu životnog sidra.
Jasan je stav predstave “Tko ti je kriv” i oko pitanja različitosti, oko toga kako treba smoći hrabrosti napustiti primjerice unisonu grupu nasilnika jer učas će taj drukčiji postati obilježena žrtva.
Dječak u priči, koji se isticao u rabijatnosti s ostalima, odjednom, doslovce u jednoj internetskoj noćnoj akciji omalovažavanja, biva odbačen, preuzima onu kužnu kartonsku kutiju, govoreći još jedan potresan monolog: “Preko noći se sve promijenilo. Idući dan sam se bojao ići u školu. Ali sam znao da ću se morati suočiti s njima, prije ili kasnije. Ne može biti gore od večerašnjih uvreda.
Može. Ne samo da nisam želio više ići u školu, nisam želio ni živjeti.”
Poseban akcent je dan mrežnim alatima nasilja koje se najteže može kontrolirati. Naravno, i ateljeovci su na društvenim mrežama, no zrelo razmišljaju o njihovoj dvostrukoj prirodi. “Internetsko nasilje sve češće se ispoljava kod nas mladih jer sve više djece ima tablete, pametne telefone, koristi fejsbuke, instagrame... Tako da nasilnici ne samo da fizički zlostavljaju po školi nego imaju priliku i ovako psihički se iživljavati, šaljući nasilne poruke, prijetnje ili neprikladne fotografije... Ono što se može učiniti možda da se djeci mlađoj od deset godina ograniči pristup”, govori Stefan Zabrdac, a Denis kaže da je umjesto zabrana najvažnije da sami sebi nauče postavljati granice. “Možda da se više djecu osvješćuje u školi o tome, već u osnovnoj školi da ih se informira o lošim stranama interneta. Jednostavno im se to prekasno kaže”, tvrdi Ana.
“Društvene mreže su nekim roditeljima slabije poznate. Kod njih je opasna kombinacija intime i široke publike do koje lako i brzo dolaze. To znači da bez osobitog naprezanja, u ugodi svoje sobe, možeš jednom porukom pokrenuti lavinu osude ili poruge fokusiranu na osobu koja se nije u prilici braniti. Mnogi se tome lako pridodaju, jer u virtualnom svijetu se stvara dojam da je riječ o općem mišljenju kojem se onda valja priključiti.
Općenito su društvene mreže i kanali komunikacije koje mladi koriste dosta isključeni iz svijeta njihovih roditelja i nastavnika, te je često riječ o otoku bezakonja, gdje su prepušteni sami sebi i nekim stihijski donesenim pravilima – kao u filmu 'Gospodar muha'”, veli Majić.
Zanimalo me kako im frendovi reagiraju na njihov angažman. “Moji prijatelji su rekli da im je predstava bila poučna i zanimljiva i da su bolje shvatili pouku iz naše predstave nego da im je netko došao u školu predavati o nasilju”, iznosi Grgur Grgić.
I Gala Topić vjeruje u terapeutski efekt onoga što rade: “Mislim da itekako može utjecati, pogotovo ako se onaj tko nas gleda unese u našu priču na taj način da se poistovjeti sa žrtvom. Da sve to nasilje proživi zajedno sa žrtvom, da osjeti što sve žrtva podnosi kad je zlostavljana.” “Naša predstava može svima otvoriti oči i može svakog promijeniti”, optimističan je Denis, a Ana je praktično skeptična: “Ne može nikoga promijeniti ako to on sam ne želi.”
Kad na kraju predstave scene maltretiranja i okrutnog ponižavanja žrtve (dok cipelare dečka na podu, rade i selfije nad njegovim jadom) dosegnu vrhunac, jedna djevojka se obraća publici: “Ako želite da ovo prestane, ustanite!” i nastavljaju dalje peglati odbačenog. Nekoliko gadnih sekundi ne znaš kako će publika reagirati, a onda ipak olakšanje - klinci u publici dižu se vičući: “Nemojte, neee!”
Je li ih strah da publika jednom neće prekinuti nasilje? “Vidjeli smo neke reakcije sedmoškolaca i osmoškolaca koji nisu baš prihvatili našu poruku. Žao mi je jer mislim da će se oni naći u situaciji da postanu nasilnici ili žrtve”, kaže Ana. “Naravno da u nama postoji strah oko toga. Nikad ne možete biti sigurni da će svih sto posto prisutnih shvatiti našu poruku. Deset posto će ih možda smatrati da je to glupo jer su možda baš oni ti o kojima govorimo”, smatra Luka.
Majić ističe da je pokrenuvši Dramski studio Atelier (kao pridruženu aktivnost Udruge Breza) započeo kreiranje prostora u Osijeku koji će ciljano biti okrenut baš mladima. “Mladi nemaju u Osijeku, ali niti igdje u Hrvatskoj, svoj prostor gdje su dobrodošli, gdje nisu samo nužno zlo ili pak spas za posrnuli kafić“, oporo govori Kristijan: “Oni su ljudi s određenom zrelošću, određenim potrebama i spremni preuzeti svijet, a odgovornost im je banalizirana na pristojnost i dobre ocjene. Treba im dati da stvaraju, da se izraze, da pokažu da su dio svijeta i da odgovaraju na probleme sadašnjosti svojim jezikom, svojom glavom, u svoje ime!”
A što je Atelier donio njegovim mladim prijateljima, što je promijenio u osjećanju života? Hana ima ambiciju nakon srednje pokušati na glumačku akademiju. I Ana ima iste planove: “Ne znam jesam li stvarno za to, ali mislim da sam se pronašla u tome, pronalazim neku strast u tome. Meni to drži osmijeh na licu i nadam se da ću uspjeti.”
“Meni je cilj završiti dramsku akademiju i raditi u osječkom kazalištu”, govori Denis. Gala pak iznosi bitne efekte u promjenama vlastite osobnosti: “Prije sam bila jako zatvorena, a nakon ovoga iskustva čini mi se da sam postala otvorenija.
Da me više nije strah kad trebam nešto reći i iskazati svoje stavove. Otvorila sam se, to je sigurno. I otvaram se sve više.”
Sličan osjećaj ima i Maja: “Glavna stvar koja mi se dogodila je da sam dobila samopouzdanje, naučila sam se izražavati i time sam se naučila obraniti, uzdići se, pokazati tko sam i što sam, da se više ne skrivam.
Osim toga, upoznala sam razne ljude, naučila ih prihvaćati. To je veliki proces u kojem upoznaješ svoje i tuđe promjene.”
Iva zadovoljno ističe prtljagu za budućnost: “Najvažnije je što sam ovdje naučila slušati druge ljude i zajedno s njima donositi dobre odluke.”
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....