TKO SU BILE HRVATSKE SUFRAŽETKINJE: Zofka Kveder 1917. godine prva javno traži pravo glasa...

Na britanskim izborima 2010. čak devet milijuna žena nije glasovalo, nije koristilo osnovno političko pravo što su im ga u nasljeđe ostavile sufražetkinje koje su se koncem 19. stoljeća i početkom prošloga stoljeća angažirano i glasno, oslanjajući se nerijetko i na radikalne metode, borile za pravo žena da biraju i da budu birane. Marketinški je vjerojatno dobro, a politički definitivno smisleno da su producenti “Sufražetkinja”, filma što govori o britanskim sufražetkinjama i njihovom aktivizmu, objavu teasera za film vezali uz minuli 7. svibanj, dan kad su održani nedavni izbori u Ujedinjenom Kraljevstvu, ne bi li tako podržali kampanju o važnosti izlaska na izbore.

Iza filma stoje redom žene, redateljica Sarah Gavron i scenaristica Abi Morgan, uloge nose Meryl Streep, Carey Mulligan, Helena Bonham Carter, Brendan Gleeson, Anne-Marie Duff i Ben Whishaw. Poduzimajući drastične mjere, sufražetkinje su se, ne bi li izborile zadane ciljeve okrenule i k nasilju kao putu prema promjenama, bile su spremne, beskompromisno, izgubiti sve kako bi se izborile za pravo glasa i pravo na političko zastupanje. Motivirane i energične, te viktorijanske gospođe nisu zazirale od uličnih konfrontacija s policijom, masovno su suđene i zatvarane, a nerijetko bi i štrajkale glađu.

I dok Britanci o svojim heroinama rade visokobudžetni film koji za mjesec dana kreće na globalno tržište, možda će se pokoji hrvatski gledatelj ove jeseni upitati – tko su tim ženama, po uvjerenjima i hrabrosti, bile - hrvatske kolegice. Makar je sufražetsko djelovanje u Hrvatskoj iznenađujuće raznovrsno i razgranato danas o tome nema puno pisanog traga, te žene su u povijesti ostale “nevidljive”. Većinu pisanih povijesnih izvora općenito bilježe muškarci, ali u ovom slučaju kao da ni ženske istraživačice nisu pokazale prevelik interes za temu ovdašnje ženske političke emancipacije. Tim dijelom ženske povijesti rijetko se tko u nas sustavnije bavio, ponešto uvida u to doba daje knjiga pokojne Lydie Sklevicky “Konji, žene, ratovi”, objavljena 1996. godine.

Iako su žene u Hrvatskoj pravo glasa dobile u socijalističkoj Jugoslaviji, 11. kolovoza 1945., prve koje su se za to borile historiografija bilježi još u doba Austro-Ugarske Monarhije, pa potom u Kraljevini Jugoslaviji. Ženska politička scena od početka 20. stoljeća pa do 1940-ih nije bila jednoobrazna, dapače. Brojne su inicijative, časopisi, udruženja i među građanskom strujom žena, ali i među ženama u okviru radničkog pokreta.

“Taj pokret je bio dosta brojan i raznovrstan, nisu to, jasno, bili feministički časopisi i ideje koje bismo danas našli u svijetu, ali je sve to za ondašnje doba bila vrlo napredno. Te žene su bile jako samouvjerene. Postojala su dva modela organiziranja, građanski i radnički, makar se to cijelo vrijeme dosta preklapalo, baš kao što je i danas s feminizmom, unutar njega postoje razne ideološke podjele. Ženske aktivistkinje se tada okupljaju oko osnovnih zajedničkih zahtjeva i ciljeva, u to je doba bilo puno jednostavnije negoli danas formirati zajednički interes, to su građanske organizacije brzo shvatile stvar, one su se fokusirale na pravo glasa, to im je bio i jedini cilj. Ženski je pokret bio decentraliziran, jer u svakom mjestu bilo je barem desetak obitelji u kojima je muškarac intelektualac, liječnik, veterinar, advokat, a ni supruga nije bila neobrazovana, pa se onda i ona angažirala. Tako su se skupljale te žene. U doba kad u Europi jača fašizam, što pogoduje jačanju i formiranju politike oko narodnog fronta, to dovodi do povezivanja tih dviju feminističkih struja, građanske i radničke, iako, koliko god da se približavaju, ostaju uvijek ponešto i odvojene, dok se razne građanske ženske organizacije na neki način pretapaju sa socijalističkim”, komentira Đurđa Knežević.

Građanski ženski pokret javlja se već polovicom 19. stoljeća, u doba razvoja kapitalizma i nacionalnih integracija. Početkom 20. stoljeća fokusira se na ciljeve participacije žena u političkoj sferi. Tad se u nas čuju prvi zahtjevi za pravom glasa i izjednačavanjem pred zakonom.

Godine 1917. spisateljica i socijalistkinja Zofka Kveder Demetrović osniva časopis Ženski svijet i u prvom broju objavljuje tekst sa zahtjevom za pravom glasa žena. Iste godine književnica i prva profesionalna novinarka Marija Jurić Zagorka upućuje zahtjev za pravom glasa žena Hrvatskom saboru, uz podršku Stjepana Radića i Hrvatske seljačke stranke.

U travnju 1917. urednica Ženskog svijeta Zovka Kveder i Zlata Kovačević Lopašić namjeravaju otputovati u Haag na međunarodnu mirovnu konferenciju.

“No, nikome tada nije bilo do mira, vlast im odbija dati putovnice. To su bile silno inteligentne i aktivne žene, stavove koje su one iznijele u tom časopisu potpisalo je više stotina žena, to danas više ne možete postići, danas kad imate nekakav prosvjed za ženska prava skupi se jedva 50-ak žena. Osim toga, u tadašnjoj zemlji postojala je vitalnost ženskog pokreta koja također sad manjka. Jer danas toga nema u smislu toga da je bio raširen i decentraliziran, dakle nisu te žene bile aktivne samo u Zagrebu, već i u Požegi, Karlobagu..., to su uglavnom građanske organizacije koje imaju podršku HSS-a. Imali su i tada i desnu varijantu, žene koje se okupljaju oko pravaša, no to nitko nije proučavao, to je, vjerujem kao današnje društvo Katarina Zrinska, pojma nemate što rade, tko ih vodi”, komentira Đurđa Knežević.

Godinu kasnije nakon Zagorkina istupa, 1918. Zorka Janković Velikovečka pred Narodnim vijećem, u tadašnjoj Državi Srba, Hrvata i Slovenaca, neposredno nakon raspada Austro-Ugarske, dok još nije nastala Kraljevina SHS, traži da žene postanu članice zakonodavnih tijela te da imaju pravo glasa. Na osnivačkoj skupštini feminističkog društva Ženski pokret, 1925. u Zagrebu, žene traže pravo glasa kao elementarni uvjet za njihov ulazak na političku scenu. Među ostalim, ostaje zabilježeno, da je rečeno: “Prigovor da žena nema smisla za javni život kao ni sposobnosti za isti sasvim je neosnovan jer je žena rođeni političar. Pokazuje nam to historija u kojoj su vladari samo po nekoj Veliki, dok je od žena koje su sjedile na prijestolju skoro svaka bila Velika.“

Dvije najznačajnije organizacije koje u međuratnom razdoblju okupljaju brojna feministički okrenuta društva su Jugoslovenski ženski savez i Alijansa ženskih pokreta. Ova posljednja bila je jako angažirana u organizaciji najmasovnije akcije za žensko pravo glasa, 1939. godine.

U ožujku 1941., neposredno nakon okupacije, prestaje izlaziti Ženski svijet. Zadnji broj ljevičarski i antifašistički orijentirana, a i za građanski ženski pokret bitna časopisa, koji je izlazio u Zagrebu 24 godine, tiskan je u 17.000 primjeraka. U redakciji su, uz urednicu Zovku Kvederer Demetrović, bile i Anka Butorac, Vanda Novosel, Magda Bošković, Olga Žerdig-Kovačić, Bosiljka Beba Krajačić, Marica Knežević, Slava Ogrizović, Slava Očko, Ivana Reman. Posljednje dvije također su bile urednice u određenim razdobljima časopisa koji je imao velik broj pretplatnica i suradnica iz cijele Hrvatske.

Već od 1941. u raznim dokumentima Komunističke partije govori se o pravu glasa žena, no to se nije moglo faktički i verificirati, jer nije bilo izbora. Valjalo je čekati na kraj rata.

Koncem srpnja 1945., koji dan prije no što će dobiti pravo glasa, na Prvom kongresu AFŽ-a Hrvatske izaslanicama se obraća Vladimir Nazor. Makar u govoru zagovara političku participaciju žena, ne može pobjeći od onodobne tipične naracije koja žene indirektno opisuje kao fragilna bića.

Pa tako, s današnje distance, ponešto patetično kaže: “Ne može se više kod nas voditi politika bez posredna i neposredna sudjelovanja žena. Već samo žensko srce naći će često pravi put k rješenju mnogih zadataka. Prošla su vremena kad se mislilo da žene u teške dane znadu samo kukati i gorke suze roniti. Dokazalo se da znadu biti aktivnije od nekih muškaraca. (...) Neka tople struje djelotvorne energije, potoci utjehe za rastužene, valovi ljubavi za nastradale, poteku iz ovog Kongresa kao iz golema srca po čitavoj našoj zemlji. I onda će ovaj dan mnogo značiti u životu našeg naroda. Čast i slava prvom Kongresu Antifašističkih žena Hrvatske u Zagrebu!”

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: