PRIVATIZACIJA

TKO ĆE KUPITI ZABORAVLJENO OBITELJSKO SREBRO Hoće li Tim Orešković iskoristiti brojne zapuštene nekretnine u državnom vlasništvu

Nijedna Vlada u posljednjih 15 godina nije uspjela ekonomski iskoristiti brojne zapuštene državne nekretnine. Novi pokušaj najavljuje Tim Orešković. Evo čime raspolaže
Zagreb, 160316.HGK.Hrvatska gospodarska komora HGK organizator je konferencije Poslovna klima u Hrvatskoj prilika ili izazov, kojoj je cilj upozoriti na najznacajnije prepreke s kojima se susrecu poduzetnici u Hrvatskoj i predloziti mjere kako bi se te prepreke otklonile, odnosno poboljsala poslovna klima. Sudionicima konferencije se obratio predsjednik Vlade Tihomir Oreskovic.Na fotografiji: Govor Tihomira Oreskovica.Foto: Goran Mehkek / CROPIX
 Goran Mehkek / CROPIX








Kao jedan od glavnih ciljeva svoje Vlade, i kao sredstvo pokretanja novog ciklusa rasta hrvatske ekonomije, i novi premijer Tihomir Orešković odredio je “stavljanje u funkciju” ili “oživljavanje” takozvanih državnih “mrtvih kapitala”. No Oreškovićeva Vlada nije prva, a sigurno ni zadnja, koja kao jedno od rješenja za permanentnu krizu vidi pokretanje investicijskog vala u kojem bi na neki način angažirala i uložila svoje nekretnine koje sada stoje neiskorištene, koje propadaju i zarastaju u korov.

Čim kriza malo jače stisne, kao u posljednje vrijeme, taj se plan intenzivnije gura u javnost i u njega se polažu veće nade. Tako je još i Vlada Jadranke Kosor 2010. godine tražila načina da iskoristi navodno veliko materijalno bogatstvo kojemu je država vlasnik, brojne napuštene vojarne, vojna odmarališta, bivše političke škole i slično. No, Kosoričina je Vlada došla i odavna otišla, a da ništa od tog “bogatstva” nije uspjela unovčiti.

Bivši vojni odmarališni kompleks Kupari, u koji se 2010. polagalo najviše nade, dan je u koncesiju privatnim ulagačima tek u listopadu 2015. Već na tom primjeru moglo se vidjeti koliko su vizije o komercijalizaciji nekretnina građenih u posve nekomercijalne svrhe zapravo iluzorne.

I nova Vlada premijera Oreškovića zatražila je od Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) da joj podnese izvješće o državnoj imovini ili državnim “mrtvim kapitalima” koji bi u dogledno vrijeme mogli pojačati priljev prihoda u državni proračun. Tako je, odlazeći nakon promjene vlasti s mjesta ravnatelja DUUDI-ja, Mladen Pejnović priredio za Vladu dokument “Megaprojekti – informacija o mogućnostima”.

“Tu informaciju ne treba slijediti doslovce”, kaže Pejnović, “nego više kao razmišljanje da Vlada godišnje odabere i ponudi tržištu desetak takvih 'megaprojekata', a sve na iskustvima stečenima u natječajima za Kupare i Muzil. Za sve nekretnine privatni su ulagači pokazali interes koji se uglavnom uklapa u prostorne planove, no svi su prostori na razne načine opterećeni i na njihovoj pripremi za ulaganja treba raditi više resora. To su ujedno najbolji projekti proistekli iz savjetovanja sa zainteresiranom javnošću koje je bivša Vlada provela u ljeto 2014.”U DUUDI-jevu dokumentu većinu potencijalnih “megaprojekata” čine dobro poznate nekretnine i trgovačka društva u državnom vlasništvu, ali ima i nekih koje su se do sada u javnosti malo spominjale, no njegovu najveću vrijednost čini opis “problematike” koja priječi da se one “stave u funkciju” i javno ponude privatnim investitorima.

Pejnović je za Vladu ukratko analizirao 28 “megaprojekata”: više od polovice odnosi se na bivše vojne nekretnine, to su Šepurine, Zdenčina, Vrbje, Kovčane, Skrad, Duilovo, Kukuzovac, Kula, Bale, Muzil, Saccorgiana, Marlera, Jurjeva Luka, Šipanska Luka i Luščić.

Potom su u dokumentu najbrojnije hotelske kuće u kojima država ima vlasnički udjel i koje su već na natječajima ili pred pokretanjem procedure za njihovu potpunu privatizaciju, poput Hotela Hrvatska, Sunčanog Hvara, Hotela Maestral, rapskog Imperijala i crikveničkog Jadrana. Popis upotpunjavaju rezidencijalni objekti, bivša politička škola, tereni za poljoprivredu, turizam i sport (najčešće golf ), a tu je i jedna poslovna zona, možda najinteresantnija od svega. No, na popisu je i jedan “projekt” koji djeluje kao parodija, to je “Las Vegas” u Stankovcima.

Ne računajući hotelske kuće, državno zemljište o kojem je riječ u DUUDI-jevu pregledu ukupne je površine veće od devet milijuna i tristo tisuća četvornih metara. Čini se jako puno i jako vrijedno, no kad se malo bolje pogleda, vidi se da su rijetki od tih “kvadrata” vlasnički i prostorno-planski “čisti” te brzo i lako iskoristivi. Također, vidi se da je državna administracija u njihovu “raščišćavanju” nerijetko spora i neučinkovita, kao da je nezainteresirana, ili kao da je i te kako zainteresirana da se one tako brzo ne “raščiste”, barem ne dok se za njihovo preuzimanje politički ne pripremi teren nekom određenom zainteresiranom investitoru. Evo primjera...

Bivša vojna nekretnina Šepurine kod Nina čini se kao Bogom dana za cjelogodišnji zdravstveni turizam, na njoj postoji čak i pista za avione. Ali, na njoj su isto tako zabilježeni sporovi, oko nje se vode postupci za naknadu za oduzetu imovinu, a za pistu – ne postoje nikakvi dokumenti o njezinoj gradnji!

I Vrbje u Zagrebu moglo bi poslužiti za sportsko-rekreacijski centar, kamp visoke kategorije ili konjički sportski centar. Ali, šumsko zemljište valja izdvojiti iz “šumsko gospodarske osnove”, a Hrvatske šume nikako da se o tome izjasne. Kovčanje kod Malog Lošinja sa svojih 400.000 kvadrata idealno je za ugostiteljsko turistički kompleks visoke kategorije. Ali, Ministarstvo obrane nikada nije tu svoju zapuštenu nekretninu službeno proglasilo neperspektivnom niti ju je predalo DUUDI-ju, nije se upisalo kao vlasnik niti pokrenulo postupak legalizacije bespravno sagrađenih nekretnina.

U Skradu u bivšoj vojarni svi već zamišljaju zdravstveni, turistički i rekreacijski kompleks, no “problem je u činjenici da je Općina Skrad svoj dio dala u zakup privatnom poduzetniku na rok od 15 godina, počevši od 2010.”

Na golemim površinama Muzila i Hidrobaze pored Pule postoje planovi za gradnju turističkih smještajnih kapaciteta (2270 plus 1200 ležajeva), kongresnih centara, golf-terena, marina, muzeja, igrališta, šetnica... Očekuju se investicije od 150 do 200 milijuna eura u Muzil i 40 do 60 milijuna u Hidrobazu. Ali... tko bi uložio milijune na česticama na kojima su upisani sporovi Republike Hrvatske i Grada Pule, zbog kojih se, između ostaloga, ne može odrediti ni granica pomorskog dobra?

Zapravo, čini se da niti na jednoj od opisanih bivših vojnih nekretnina nije do kraja usklađeno katastarsko i zemljišno-knjižno stanje, nisu izrađeni parcelacijski elaborati, nema urbanističkih planova uređenja, nisu utvrđene granice pomorskog dobra... “Nisu ispunjene zakonske pretpostavke da se projekti proglase strateškima.” A kad je DUUDI od svojih suvlasnika i partnera tražio neka očitovanja ili odluke, oni bi se jednostavno oglušili, kao da se to njih ne tiče. Ili bi samo dojavili da još nisu donijeli ni prvostupanjska rješenja...

Dakako, ništa od toga nije nerješivo, što je pokazao i projekt Kupari. U Hrvatskoj vjerojatno nije postojala zamršenija imovinsko-pravna i prostorno-planska situacija od one u Kuparima, “potpuni nemar i nered, u fizičkom i pravnom smislu”, kako je to rekao bivši premijer Milanović, pa ipak je na kraju razriješena. No, za to su DUUDI-ju trebale godine moljakanja, nagovaranja i natezanja s nadležnim državnim institucijama i pravosuđem.

Na primjeru Kupara može se lako zaključiti da će i na gotovo svim ostalim državnim nekretninama proći godine prije nego što će one biti do kraja raščišćene kako bi se na njima mogli sklapati neki novi ugovori o koncesijama, pravu građenja i gospodarskog korištenja. Prema Kuparima može se vidjeti i to da goleme državne površine uz samo more, i više nego atraktivne lokacije za koje se u javnosti misli da vrijede neprocjenjivo puno, naposljetku državi donose relativno malo, barem relativno u odnosu na njezine ukupne proračunske potrebe.

Kupari će, kad na njemu niknu novi superluksuzni hoteli i urede se ekskluzivne plaže, državi fiksno nositi oko 1,7 milijuna kuna na godinu plus tri posto od prihoda s plaže. Ali, ne bismo trebali biti s tim nezadovoljni, država će prihodovati i od ekonomskih “eksternalija” tog projekta, i to dugoročno i prilično sigurno.

No, s Kuparima se malo što drugoga s Pejnovićeva popisa može mjeriti, vjerojatno samo neke istarske lokacije. Za većinu ostaloga pokazat će se da nešto što je jednom građeno bez i najmanjeg komercijalnog motiva nikada i nikako ne može postati komercijalno. Takvi su vjerojatno kumrovečki kompleks i bivša Titova rezidencija Vila Izvor na Plitvicama.

Mnogi su u bivšem Znanstveno-studijskom centru Kumrovec, sagrađenom 1974. godine, prvotno napravljenom i opremljenom kao Dom boraca NOR-a i omladine Jugoslavije, te u hotelu “Zagorje” (1981.), Političkoj školi komunističke partije, a zatim neko vrijeme i Časničkoj školi MORH-a, vidjeli novi velebni zdravstveno-turistički centar sjeverozapadne Hrvatske. Ali, niti na trećem natječaju za prodaju, objavljenom na ljeto 2010. godine, unatoč cijeni sniženoj 20 posto, državi nije stigla niti jedna pravovaljana ponuda.

Državi Kumrovec jednostavno ne treba, a privatni poduzetnici ne vide turističku ili zdravstvenu potražnju zbog koje bi vrijedilo najprije državi platiti 32,8 milijuna kuna, a potom investirati još toliko, ako ne i više. I za Vilu Izvor, nekoć prekrasnu rezidenciju na Plitvičkim jezerima, u kojoj je Tito doista boravio samo pet puta po par dana, moglo bi se naposljetku pokazati da je previše izvan svih suvremenih turističkih puteva.

Naime, ona je i građena tako da se baš i ne vidi, kao Titovo skrovište na mjestu koje bi bilo lako braniti od napadača i iz kojega bi Tito u slučaju napada lako mogao pobjeći tajnim prolazima i tunelom kroz stijenu. Tajni tuneli i velika udaljenost od civilizacije vjerojatno baš i nije nešto što suvremeni turisti traže. Obnovljenu vilu možda bi posjetili, neki kao velebni spomenik jednom diktatoru, drugi iz idolopoklonstva i kao arhitektonski artefakt, ali teško da bi i jedni i drugi bili spremni platiti toliko da se uređenje vile financijski isplati. Jedino ako bi investitor, kao Tito za gradnju, za obnovu vile mogao angažirati robove, ratne zarobljenike i zatvorenike, što je danas doista malo vjerojatno.

Drugim riječima, ako je Vila Izvor hrvatski državni “mrtvi kapital”, ona će najvjerojatnije to i vječno ostati, baš kao i vojne utvrde bivše Jugoslavije na Visu, Lastovu, Mljetu...

Jedini “megaprojekt” na Pejnovićevu popisu za Vladu premijera Oreškovića koji odskače od svih ostalih, jer nije namijenjen ni turizmu ni razonodi, je Cargo centar. To je velika površina na teritoriju Grada Dugo Selo, “izdvojeno građevinsko područje poslovne, pretežno industrijske namjene”, na kojoj je trebao izniknuti “pozadinski” ili “in-land terminal” riječke luke. Ideja je genijalna.

Na raskrižju dva europska prometna koridora, “Desetog” (Ljubljana-Zagreb-Beograd-Istanbul) i “Petog-b” (Rijeka-Zagreb-Budimpešta), na milijun četvornih metara površine, trebao je nastati prvi hrvatski “logističko-distributivni centar za intermodalni prijevoz roba”. U prijevodu, tu su se trebale zaustaviti robe koje sada samo prolaze pored Zagreba, kako bi se doradile, preradile, prepakirale, redistribuirale i slično, i zatim odašiljale na tržišta raspoređena u polukrugu od 180 stupnjeva zapadno, sjeverno i istočno od Zagreba, sve do središnje Europe.

Sve je to trebala obavljati tvrtka Cargo centar Zagreb u kojoj su vodeći partneri poduzeća Luka Rijeka, HŽ Cargo i Cargo centar Graz. Investicija je trebala dosegnuti vrijednost od 250 milijuna eura i zaposliti tristotinjak ljudi, no nema sumnje da bi koristi bile puno šire i veće. Ali, o toj ideji dugo se ništa nije čulo, a kontejneri i “generalni teret” iz Rijeke prema Bosni i Hercegovini, Srbiji, Budimpešti, Beču i Ljubljani i dalje samo zaobilaze Zagreb.

Ako se, dakle, Vlada premijera Oreškovića doista nečemu želi posvetiti, onda bi to trebao biti Cargo centar Zagreb. Odnosno, tome da cijelu regiju od Rijeke do hrvatske granice s Mađarskom, od Karlovca preko Zagreba do Varaždina i Čakovca, učini jednim jedinstvenim industrijskim gradom “na moru” kojemu bi Rijeka bila uvozna i izvozna luka. Drugog ekonomskog rješenja za Hrvatsku nema. Pitanje je samo može li ga Oreškovićeva Vlada shvatiti. No, da ne bi sve ostalo samo na ozbiljnim temama, pobrinula se Općina Stankovci koja je od DUUDI-ja zatražila da joj daruje ili proda milijun četvornih metara za projekt “Aerodrom Stankovci”. Naravno, nije riječ samo o aerodromu na samo desetak kilometara od zadarske međunarodne zračne luke) nego i o gradnji hotela visoke kategorije, kazina, trgovačkog i rekreacijskog centra, aviohangara, dječjeg vrtića... ukratko, “Las Vegasa” na Vranskom jezeru. Visina ulaganja prava sitnica: 400 milijuna eura.

Država, naravno, neće imati ništa protiv ako netko u Stankovcima baci u vjetar 400 milijuna eura, pogotovo ako pritom plati hrvatske građevinare i druge radnike, no hoće li taj projekt nakon lokacijske dozvole dobiti i status “državnog strateškog”, to se još ne zna. Taj užareni predmet DUUDI je proslijedio Ministarstvu turizma i Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture, odakle nema odgovora. Valjda se valjaju od smijeha.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:

Globus 1320

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2024 20:04