The Washington Post je za Uskrs objavio vijest ne o uskrsnuću, ali svakako o preporodu politika za koje se mislilo da su dio povijesti. Treba ipak reći da je prva tu temu otvorila dr. Claudia Major iz Stiftung Wissenschaft und Politik, promišljališta njemačke Vlade. Za njemački Inforadio je 9. travnja izjavila da slike iz ukrajinskog grada Buče daju bolnu ilustraciju zašto se Zapad mora oprostiti od kooperativnog sigurnosnog poretka koji imamo od kraja Hladnog rata i koji uključuje Rusiju: “Ovaj kooperativni sigurnosni poredak, ili ako želite pogledati vrlo pozitivno: mirovni poredak, temelji se na principima, podrazumijeva slobodan izbor saveza, teritorijalni integritet, suverenitet, utvrđen u zajedničkim dokumentima kao što su Pariška povelja, Helsinški završni akt koje su Rusija i zapadne države potpisale.” Dr. Major tumači kako se sada iz tog sigurnosnog poretka krećemo prema određenom neredu i, dugoročno gledano, “konfrontacijskom sigurnosnom poretku u kojem više ne možemo stvarati sigurnost u Europi s Rusijom na integrativni način, gradeći na zajedničkoj osnovi vrijednosti. Toga više nemamo! Umjesto toga, nažalost – i podvlačim ‘nažalost’ – moramo organizirati sigurnost razgraničenjem od Rusije.”
Zaustavljen rad na dva dokumenta
Washington Post je objavio kako je, nakon ruskog napada na Ukrajinu, zaustavljen rad na dva temeljna sigurnosna dokumenta Zapada, Strateškom konceptu Sjevernoatlantskog saveza i Strategiji nacionalne sigurnosti SAD-a. Oba dokumenta, navode izvori američkog dnevnika, doživljavaju strukturnu promjenu koja stavlja Rusiju na mjesto primarne prijetnje, u američkom dokumentu gotovo pa uz bok s Narodnom Republikom Kinom, koja i dalje ima poziciju strateškog prioriteta. Paradigma se iz kooperacije mijenja u konfrontaciju. A znakove tog mehanizma vidimo već u odluci NATO-a da postavi stalne trupe na istočni bok koji će ojačati očekivanim pristupom Finske i Švedske te se širiti od sjeverne norveško-ruske granice do Crnog mora na jugu, a zbog Turske i prema Kavkazu. U tom je konceptu i odustajanje od uvoza ruskih energenata koje će ići postupno, ali ubrzanije nego što je bilo planirano. Neće to biti nova željezna zavjesa, bit će to fleksibilna, multidimenzionalna obrambena linija. Koja pokazuje da je SAD imao pravo kad je inzistirao na Inicijativi triju mora kao modelu sigurnosne i ine suradnje na istoku Europe. Neimenovani, ali visoki dužnosnik EU rekao je za The Financial Times da nikad u povijesti Unije nisu postojali tako bliski kontakti s Amerikancima na sigurnosnim pitanjima, situacija bez presedana. Jean-Baptiste Jeangène Vilmer, direktor Instituta strateških istraživanja (IRSEM) francuskog Ministarstva oružanih snaga, ovih je dana napisao: “Rat u Ukrajini okončao je metafizička razglabanja koja su neki ljudi mogli voditi o relevantnosti ili interesu za NATO danas, jasno demonstrirajući zajedničku i imperijalnu prijetnju.”
Povijesna prijelomnica
Povijesnu prijelomnicu ne treba tumačiti povratkom blokovskog sustava u kojem će Rusija i NR Kina predstavljati protivnika NATO-u i EU, još manje sukobom Istoka i Zapada ili autokracija i demokracija. Riječ je o multipolarnom sustavu u kojem nema bespogovorne lojalnosti kao u doba hladnog rata, Južna Koreja će podržati Zapad, ali će stajati iza svoje politike prema NR Kini, Indija više nije i ne može biti nesvrstana, ali će politike prilagođavati interesima: sve je više signala da bi New Delhi, zbog jačanja veza Moskve i Pekinga, ubrzao smanjenje ovisnosti o ruskom naoružanju okrećući se Francuskoj i Izraelu. Morat će se surađivati i s autokracijama, Vijetnamom, primjerice.
U ponedjeljak, 18. travnja, rat u Ukrajini dobio je novi, tragični element. U ruskom raketnom napadu na Lavov poginulo je sedam osoba, civila, ranjeno je 11 među kojima i jedno dijete. Napad je bio blizu željezničkog kolodvora u gradu koji je točka za usmjeravanje izbjeglica dalje prema Europi. Ali još uvijek nije bilo potvrđeno da je prestao otpor branitelja Mariupolja, važnog grada na obali Azovskog mora. Prema dostupnim se informacijama moglo zaključiti da ruski stratezi čekaju potvrdu pada tog strateškog grada kako bi pokrenuli možda i presudnu operaciju, bitku za Donbas. Ruska se vojska prestrojava kako bi ostvarila primarno navedeni plan “specijalne operacije”, pomoć dvjema “narodnim republikama” koje je Moskva priznala u njihovom punim granicama, a ne na prostoru koji su osvojile tijekom sukoba 2014. i 2015. godine. Ostvarenje tog cilja, uz stvaranje kopnenog koridora prema Krimu, dalo bi Putinu mogućnost da kod kuće proglasi pobjedu. Ukrajina ne bi priznala okupirani teritorij dijelom Rusije što bi joj onemogućilo i ulazak u EU: Unija je u članstvo primila jednu zemlju s teritorijalnim sporom, Cipar, i tu pogrešku neće ponoviti. NATO je san koji se prestao sanjati u Kijevu.
Odlučujuća bitka za Donbas
Analitička tvrtka Teneo sažeto zaključuje: “Ishod ruske ofenzive u Donbasu mogao bi postati odlučujući za daljnje akcije Moskve. Iako je malo vjerojatno, brzo zauzimanje Luhanska i Donecka, uz minimalne gubitke, moglo bi potaknuti pokušaje proširenja kontrole nad istočnim ili južnim dijelovima Ukrajine ili čak obnove kopnenih napada na ključne gradove kao što su Kijev ili Harkiv. Unatoč početnim neuspjesima vojne kampanje, malo je vjerojatno da je Putin odustao od maksimalističkih ciljeva preuzimanja kontrole nad glavnim gradom i svrgavanja vlade predsjednika Volodimira Zelenskog.
Ako se zauzimanje Donbasa pokaže dugotrajnim i skupim, Moskva bi vjerojatnije tražila diplomatsko rješenje i dogovorila prekid vatre. Borbena moć Rusije već je znatno oslabila i daljnji gubici ograničili bi izglede za bilo kakve vojne uspjehe u bliskoj budućnosti.
Sve osim potpune kontrole nad oblastima Luhansk i Doneck predstavljalo bi ogroman vojni i politički gubitak za Putina. Takav bi ishod mogao otvoriti niz scenarija u rasponu od potencijalne uporabe nekonvencionalnog oružja u Ukrajini do slabljenja Putinove kontrole vlasti kod kuće.”
Bitka za Donbas postaje pitanjem svih pitanja sadašnjeg razvoja vojne agresije. S neoptimističnim procjenama jer dva od tri scenarija podrazumijevaju nastavak rata. Posljednji među njima otvara ugrozu od koje strahuje cijeli svijet, odstupanje od konvencionalnog rata prema ratu sredstvima za masovno uništenje, bila ona kemijska, biološka ili/i nuklearna. Sva tri oružja Rusija ima u arsenalu, kemijsko je koristila u Siriji kad nije bilo prijetnje vlastitim granicama. Neuspjeh u Donbasu bi Putin u svom bezumlju mogao tumačiti prijetnjom granicama i posegnuti za oružjem masovnog uništenja. Ma koliko bilo opasno koristiti ga blizu ruskih granica. Jens Stoltenberg, glavni tajnik NATO-a, već je bio utvrdio da bi se prodor otrovnog oblaka, koji kemijsko oružje stvara, na ozemlje neke od članice smatralo dostatnim razlogom za pokretanjem mehanizma Članka 5 Sjevernoatlantskog ugovora o zajedničkoj obrani. Napad na Lavov mračno je pretkazanje mogućeg razvoja događaja jer te su bojeve glave mogle biti punjene i kemijskim agensima koje bi vjetar lako otpuhao u Poljsku.
Putinova bezumnost
Putin se ne bi usudio izazvati rat s NATO-m, umirujuće tumače neki. Imam ozbiljnu rezervu u prihvaćanju takvih stavova od kraja veljače zbog Putinove bezumnosti. Kremaljski će car učiniti sve da se predstavi pobjednikom. Uključujući i nanošenje štete Rusiji.
Niall Ferguson, poznati povjesničar, za Bloomberg upozorava: “Čini se da oni koji prerano proglašavaju ukrajinsku pobjedu zaboravljaju da što gore stoje stvari za Rusiju u konvencionalnom ratovanju, to je veća vjerojatnost da Putin posegne za kemijskim oružjem ili taktičkim nuklearnim.”
Ni Ian Bremmer, osnivač i čelnik Eurasia Group, nije optimističan. Prošlog tjedna navodi da mu se ne čini da će rat završiti. “U najboljem slučaju mogli bismo vidjeti zamrznuti sukob Rusije i Ukrajine ako Rusija uspije zauzeti veći dio ili cijeli Donbas sljedećih tjedana, što bi rezultiralo rastućim brojem žrtava i iscrpljenim snagama na obje strane, ali bez mogućnosti sadržajnih pregovora. Ali ne mislim da to završava rat. I to sigurno ne završava sukob između Rusije i NATO-a, koji će nastaviti izolirati Rusiju ekonomski, diplomatski i kulturno sve dok Putin bude na vlasti.”
Ferguson nije siguran da će bitka za Donbas odlučiti rat, nego smatra da se tek otvara još veća tragedija. “NATO se u hladnom ratu nije mogao nadati da će dobiti konvencionalni rat sa Sovjetskim Savezom. Zato je imao taktičko nuklearno oružje spremno za lansiranje protiv Crvene armije ako uđe u zapadnu Europu. Danas Rusija ne bi imala nikakve šanse u konvencionalnom ratu s NATO-om. Zato Putin ima taktičko nuklearno oružje spremno za lansiranje kao odgovor na napad Zapada na Rusiju.” I kao da ovo već nije dovoljno mračno, profesor Ferguson smatra da je Moskva dala do znanja da napad Zapada na Rusiju već teče. Putin je 16. ožujka rekao da Zapad vodi rat “ekonomskim, političkim i informacijskim sredstvima”, a ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je nedavno izjavio kako je “objavljen hibridni, totalni rat” s ciljem uništenja, slamanja, razbijanje, gušenja ruske ekonomije i Rusije u cjelini.
Čvrsti su ovo argumenti kojima dodajem: “Upozoravamo da ćemo vozila SAD-a i NATO-a koja prevoze oružje preko ukrajinskog teritorija smatrati legalnim vojnim ciljevima”, rekao je Sergej Rjabkov, zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova.
Važna promjena strateških odrednica
Zbog svega navedenog izuzetno je važna promjena strateških odrednica sveobuhvatne sigurnosne politike Zapada prema Rusiji. Nije to samo pitanje vojne dimenzije, koliko god ona bila trenutno u prvom planu. To je i pitanje financijskih odnosa jer bilo koji od navedenih scenarija, osim onog u kojem Teneo govori o mogućem diplomatskom rješenju, podrazumijeva nastavak zapadnih sankcija Rusiji. Uz moguće daljnje eskaliranje, pri čemu nije isključeno da u jednom trenutku pod udar određenih mjera dođe i uvoz ruskih energenata. EU je vitalno ovisna o njima, a simulacije prekida uvoza nafte i plina pokazuju da bi Unija pretrpjela disproporcionalno veće štete. Zato se govori o mogućem uvođenju carina ili odluci da se novac za isporučene energente pohranjuje na rezidentni račun kojem Moskva do daljnjeg nema pristup. Što bi Rusija mogla proglasiti pa i aktom agresije. Ekonomske, ali o tome govori Lavrov, gušenje svekolike Rusije, prijetnja opstanku države što je dovoljan razlog za korištenje oružja za masovno uništenje.
Dio EU će nastojati sačuvati kanale komunikacije s Moskvom, Njemačka, Francuska (ako Emmanuel Macron ostane na vlasti jer bi Marine Le Pen srušila europsko jedinstvo na tom planu) i Italija, ali i tu će se izgraditi ograničenja. Primjerice, SAD je poručio Bugarskoj da odgađa isporuku borbenih zrakoplova F-16 jer nije siguran da novi dijelovi njihove opreme neće pasti u ruske ruke. Što će Sofiju, koja mijenja strateški interes od Rusije prema NATO-u, dovesti u situaciju da mora brže mijenjati politike koliko god Socijalistička stranka zagovarala veze s Moskvom. Njemački SPD je obrat već pokrenuo.
Nestabilnost s istoka, stalna prijetnja, nužnost jačanja veza sjever-istok na istočnom boku, sve su to procesi s kojima ćemo morati živjeti u sljedećem razdoblju. Kao i s inflacijom koja je izravno potaknuta ruskim napadom na Ukrajinu.
Globalna financijska kriza iz 2008. godine bila je opaka, i kriza eura je bila teška, javnozdravstvena kriza je potresla svijet kao malo što. Ali, u sva smo tri slučaja mogli razmišljati o određenom, izglednom kraju krize. Promjena ruske strategije, a treba imati na umu da je dijeli vrh ruske vlasti koji jedini može ukloniti Putina što, dakle, neće promijeniti strateške imperative, dovodi nas u razdoblje za koje je nemoguće reći koliko će trajati, koji će se procesi odvijati, u kakve će nas probleme uvesti i ima li uopće svjetla na kraju tunela. Jer, to je suština promjene pojma kooperacija s konfrontacija.