VELIKA ANALIZA

ZA GLOBUS PIŠE ZLATKO DIZDAREVIĆ: BOLESNIK NA BOSPORU SVE DALJE OD EUROPE, SVE BLIŽE DIKTATURI Turska je u rukama čovjeka koji želi postati sultan!

U godinu dana pretvorio je Tursku u nemirnu, nestabilnu i uplašenu zemlju: uhitio je 37 tisuća ljudi, smijenio 110 tisuća službenika, ušutkao sve slobodne medije i počeo pripremati teren za referendum na kojem bi dobio apsolutnu, sultansku vlast
Cilj vojno-državnog udara u doslovnom smislu nije realiziran, ali dramatične promjene jesu. Osvetničke i bez opraštanja. Erdoganu su širom otvorena vrata za neviđene represalije
 Yasin Bulbul/Presidential Palace/Handout / REUTERS

Puno je bravuroznih uzleta i padova u 2016. godini doživio Recep Tayyip Erdogan, predsjednik Turske. I dalje leti. Silno ulaže i u jedno i u drugo. Po količini uzbuđenja što ih je donio ljudima u svojoj zemlji ali i ostatku svijeta, može ga se komotno svrstati među ličnosti godine. Onima što se sjećaju sedamdesetih mogla bi pasti na pamet, njegovim povodom, tadašnja kultna pjesma sarajevskih Indexa, “I pad je let”. U toj pjesmi su i ovi stihovi: Ljudi su dio čuda/koja se zovu luda/čovjeku nije dosta/što može preko mosta/takav je svijet... I pad je let...

Rušenje ruskog aviona

Još lani, negdje tamo do studenog, Erdogan je mogao “preko mosta” bez velikih problema. Usprkos tome što su tada mnogi u regiji imali velikih problema. Sirija je gorjela, Irak na buretu baruta, izbjeglice preko Turske hrlile u Europu histeričnu tim povodom. Iz suprotnog pravca na Bliski istok preko Turske su dolazili naručeni teroristi. Rusija je navodno “odjednom” ušla u tu zonu. Amerika razapeta između svoje pogrešne geostrategije i nezajažljivih ambicija regionalnih strateških partnera. Erdogan se doimao kao stabilan igrač.

Novi trend, uz uspone i sve više ozbiljnih padova, započeo je još prošle godine, 24. studenoga 2015. kada su turski Phantomi srušili ruski borbeni avion. Teroristi sa zemlje, saveznici Ankare, poubijali su katapultirane pilote još u zraku. Za Erdogana ništa više nije bilo isto. Počeo je period agresivnih i nerealnih planova. Rezultat je unutrašnja destabilizacija, pokušaj udara pod čudnim okolnostima i neviđene represije, vojni ulazak u susjednu zemlju, brzo sklapanje i još brže raskidanje “interesnog prijateljstva” s Europskom unijom... Bila je to godina obećavajućih uzleta i sve očiglednijih padova.

Najvažnija događanja u godini počinju upravo od stupidnog obaranja ruskog Su-24. Ta je činjenica na brutalan način pokazala odnos snaga između jedne nerealne ambicije i promišljene, obnovljene sile. Odgovor Moskve bio je očekivan. Ne vojni ali razarajući. Turska je pogođena unutar vlastite kuće. Na ekonomskom, trgovinskom, turističkom, energetskom, transportnom i bezmalo svakom drugom planu. Uz ostalo, nema više ni Rusa u Turskoj, ni turskog izvoza u Rusiju, ali ni trgovačkih puteva prema drugima kroz Rusiju. Putin to sve ipak nije pretvorio u Erdoganov poraz, već u kontrolirano “partnerstvo”. Time je sebi osigurao mirnije Crno more, manji pritisak na Krim, približio važnog partnera za rješenje u Siriji kakvo Rusima odgovara i – odmicanje Ankare od Zapada. Od Turske su Rusi napravili saveznika, onoliko koliko im treba. Posebno važno bilo je i da su Erdoganu otvorena vrata za pritisak na Europsku uniju onoliko koliko će to Uniju degradirati. Tako je i bilo.

Pirova pobjeda

Unija je molila Tursku da zaustavi ciljano gurane izbjeglice u Europu! Erdogan je dočekao i naplatu prethodnih desetljeća ponižavanja pred vratima Europe. Ankara je zatražila 3,5 milijardi eura za “popravljanje izbjegličke situacije unutar Turske”. Obećano je otvaranje zaboravljenih pregovora o ulasku u EU, smiješio se bezvizni režim za Turke u EU itd. itd. Erdogan je povjerovao da je dobio sve. A samo desetak mjeseci kasnije Europski parlament donosi rezoluciju o privremenom zamrzavanju pregovora s Turskom. Onaj novac nije sjeo na račun Ankare, a Turci ni dalje ne mogu u EU bez viza. Europa se u međuvremenu ogradila i žicama i ogradama vjerujući da je to dovoljno protiv izbjeglica. Stari kontinent postaje primarni cilj terorizmu. Erdogan je izigran ali je pobjeda Europe u mnogo čemu – Pirova. Nastavak te priče slijedi.

I dok je još izgledalo da će stvari za Erdogana ići onako kako ih je dizajnirao, 15. srpnja “desio” se pokušaj vojno-državnog udara. Mnogo je tu ostalo nerazjašnjenog. Nova turska realnost prepoznata je odmah. Cilj udara u doslovnom smislu nije realiziran ali dramatične promjene jesu. Osvetničke i bez opraštanja. Erdoganu su širom otvorena vrata za neviđene represalije unutar zemlje. Svijet se pred tim prenemagao ali je stvar polako legla pred raznim interesima. Europska unija je našla dovoljno razloga za onu parlamentarnu rezoluciju kojom su anulirana ranija obećanja. Formalno, oni su u više od sto deset tisuća otpuštenih, suspendiranih, smijenjenih i na svaki način politički eliminiranih Erdoganovih protivnika, u 37 tisuća uhapšenih, u zatvaranjima novinara i u ušutkivanju svih iole slobodnijih medija, u hapšenju lidera opozicije (Kurda) pa i iz parlamentarnih klupa... Turski predsjednik hladno uzvraća kako “ima i drugih alternativa umjesto EU”. A pogled je prema Organizaciji za suradnju iz Šangaja (SCO) čiji su supredsjedatelji Kina i Rusija. Jasno je tko je tu zadovoljan.

Vječita sjena nad svim potezima novog “sultana” su Kurdi. I u Turskoj, gdje ih je petnaestak milijuna, i u susjednim državama. Odavno je poznat njegov stav da će “teroriste” likvidirati i u Turskoj ali i izvan granica zemlje. Tu uvijek prije svih misli na Kurde “povezane s PKK”. Zato su Sirija i Asad dobro opravdanje da uđe tamo. Uz Kurde u Iraku, Kurdi u Siriji, legitimirani i vojno i politički, Erdoganu su kost u grlu. Zato tenkovima prelazi u Siriju, u ime borbe protiv terorista, u operaciji “Štit Eufrata”. Po njemu se Kurdi (YPG) na sjeveru Sirije ne smiju povezati u autonomnu enklavu južno od granice s Turskom. I ta je operacija slutila na “stratešku pobjedu” Erdogana, dok nisu aktivirani drugi interesi Rusa u Alepu i Amerikanaca u Mosulu.

Na tragu novog partnerstva Ankare s Moskvom Erdogan je morao prihvatiti zahtjeve Rusije očekujući da će svoje interese naplatiti drugačije: mislio je da će imati slobodu protiv Damaska pa zaigrano izjavljuje da je “Turska u Siriji s namjerom da okonča vladavinu tiranina Asada”. Rusi to kao da nisu razumjeli, pa je izjava hitno “korigirana”. Erdogan onda smjera da dio terorista iz Istočnog Alepa, u ime oslobađanja civila, transportira kroz Tursku nazad u Siriju, na njegov Al Bab front protiv ISIL-a. Tamo je minulih dana izgubio desetine vojnika, zarobljeni su mu tenkovi Leopard, borna kola i drugo oružje.

Atentat u Ankari

Sve ovo začinjeno je izjavama da će “napadati sve što nije zasigurno protiv ISIL-a i ostalih terorističkih organizacija. Vrijeme je da se osvetimo i porazimo to zlo.” Ali, kod kuće se stvari sve teže drže pod kontrolom. Smrtonosni bombaški napadi na policiju u Istanbulu, pa protiv vojske u gradu Kayseri, nastavak hapšenja na sve strane i poziv na “nacionalnu mobilizaciju” koja sluti uvođenju u “ratno stanje”, od Turske su stvorili drugačiju državu nego što je bila prije nešto više od godinu dana. Nemirnu, nestabilnu, uplašenu. Na Zapadu neki mediji čak preispituju poziciju Ankare u NATO-u! Izvjesno je da sve ovo slabi poziciju Erdogana. Naravno, on i njegova “braća” to vide drugačije.

Tipična ilustracija tog lažnog uvjerenja da je unutrašnje zaoštravanje ojačalo Erdogana vani, jest atentat na ruskog ambasadora Andreja Karlova u Ankari. Naime, ambasador koji je glavu izgubio uz nevjerojatne sigurnosne propuste nije bio još ni sahranjen, a postalo je jasno da će to koštati Erdogana, suprotno onome što su požurili javno kazati i u Rusiji i u Turskoj. Teza je bila kako će ovaj događaj “ojačati njihovo savezništvo u borbi protiv terorizma”. Međutim, ta je tvrdnja točna samo uz dodatnu, prešućenu nijansu: događaj će ojačati unutar “savezništva” rusku poziciju, a oslabjeti ambicioznog Erdogana u onome što je on smjerao izvući za sebe na Bliskom istoku i šire. Rusima se puno toga među njegovim apetitima baš i ne uklapa u njihove ciljeve na istom prostoru. Prije svega, Putin će sve učiniti da se sačuva Asad kao saveznik ali i dužnik. Nisu oni u Siriji iz prvenstveno humanitarnih razloga. Uvjeravanje Erdogana u vezi s ovim sada će biti neusporedivo lakše, podjednako kao i o značaju Irana unutar te njihove “koalicije”. Jasno je i da transfer džihadista iz Alepa kroz Tursku nazad u Siriju neće više ići kako je Erdogan zamislio. Što je možda najvažnije za Rusiju, jest da će povodom atentata u Ankari i cijeli obavještajno-sigurnosni sistem u Turskoj, u ime “tješnjeg partnerstva”, biti pod striktnijim nadgledanjem Moskve nego do sada. Kako god, Erdogan je ovdje u “padu”, mada još uvijek leti.

Referendum

Njegovi aduti, dakle, ostaju kod kuće, i služe mu radi dalje radikalizacije protiv svega i svih koji demokraciju doživljavaju “europskije” od njihovog vođe. A on već ubrzano i uz dodatne prijetnje od “terorista” priprema teren za referendum na kojem treba dobiti totalnu, sultansku vlast. Ako do toga dođe, teško će Turska koja je svojim korijenima, političkom i do nedavno ekonomskom supstancijom, već sazrijevala i kao respektabilna država i respektabilno društvo, moći dugo i šutke pristajati na otklizavanje u prošlost što joj se naslućivanom diktaturom nudi. Opravdanja poput opasnosti po Tursku od Gulena, Kurda, Asada, izdajničkih medija i drugih unutrašnjih neprijatelja ne drže vodu zauvijek, kako bi to kazali ozbiljni politički “vodoinstalateri”. Populizam jest efikasna udica kada je ljudima koliko-toliko dobro ili im loše krene a ne zna se jasno zašto. U slučaju Erdogana i njegove politike tijekom 2016. godine, u Turskoj očito nije onako dobro kao do prije koju godinu, a i sluti se poprilično jasno tko je za to kriv. Pa makar se o tome još uvijek ne govori previše glasno.

Što se dolazeće 2017. godine tiče, već sada je jasno da su polazne pozicije Recepa Tayyipa Erdogana objektivno mnogo lošije i složenije nego, recimo, lani u jesen. A on je tu gdje jest. Još uvijek leti, ali taj let sve više počinje sličiti na pad. Ili, kako bi pjevao Davorin Popović:... Čovjeku nije dosta, što može preko mosta... Takav je svijet... takav je svijet...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 08:22