Kako bi izgledao pravi sukob američke kaznene ekspedicije na čelu s borbenom grupom oko nosača Carl Vinson i Kim Jong-unovih snaga? Dok prema Japanskom moru kreću još dvije borbene grupe predvođene nosačima Nimitz i Ronald Reagan, u svijetu nema stručnjaka koji bi mogao reći što će se dogoditi ako predsjednik Trump izda zapovijed za napad s nosača Vinson, koji će se oko 25. travnja prvi naći u prilici za napad.
Kad je riječ o američkim snagama, poznato je čime raspolažu, jer transparentnost u ratnom arsenalu oduvijek služi za odvraćanje, ali čime točno i kojom preciznošću može uzvratiti Kim Jong-un, najveća je enigma.
Na kojem je stupnju sjevernokorejski raketni arsenal i je li sposoban ravnopravno se nositi s tehnološki najnaprednijom vojnom silom, sve je neizvjesnije. O tome bi nešto više mogli sjevernokorejski saveznici Kinezi, ali oni tradicionalno šute i o svojim i o savezničkim mogućnostima. Iz Pekinga su proteklih dana uputili više ne baš diplomatski sročenih upozorenja Washingtonu da se klone vojnih avantura s Pjongjangom i Kim Jong-unom. Aludirajući na nedavni američki napad na sirijsku bazu Šajrat, kineski šef diplomacije Wang Yi poručio je Amerikancima da Sjeverna Koreja uopće nije usporediva sa Sirijom po vojnoj snazi i da bi udar mogao izazvati nepopravljive posljedice. Upozorenje je poslano preko službenih kanala komunikacije, državne novinske agencije Xinhua i Vladina izdanja na engleskom jeziku China Daily.
Sjeverna Koreja ima i nuklearne bojeve glave i rakete nosače sposobne lansirati ih do cilja. Na tome Pjongjang radi još od pedesetih godina i završetka Korejskog rata, dakle više od šest desetljeća. Prema dostupnim podacima, te rakete još ne mogu doseći američko tlo, osim eventualno Aljaske, ali mogu ugroziti sve ciljeve u Južnoj Koreji i Japanu i sve američke baze na Pacifiku. Računa se i na cijeli arsenal biološko-kemijskog oružja koje bi se koristilo u scenariju totalnog rata po leđima Južne Koreje. Je li Kim Jong-un doista spreman izdati zapovijed totalne odmazde, to također ne zna nitko, a jedini koji mogu utjecati na njega svakako nisu Amerikanci, nego Kinezi.
Ugrožena flota
Ono o čemu planeri Pentagona moraju razmišljati nije samo odmazda sjevernokorejskih snaga po bazama i civilnim ciljevima južno od crte razgraničenja na 38. paraleli nego i o ugroženosti svoje flote u slučaju da s nosača krene napad na Pjongjang. Posljednjih desetljeća ratovanje se promijenilo. Pitanje još bez odgovora jest može li se raketom, ili baražom raketa, potopiti simbol američke ekspedicijske moći na svim morima svijeta – nosač zrakoplova – i što bi to značilo u sukobu? Amerikanci su u borbama na Pacifiku u završnici Drugog svjetskog rata potapali japanske nosače, što im je na koncu i donijelo pobjedu nad Carstvom Izlazećeg Sunca, no u to vrijeme nije bilo balističkih raketa nego su koristili torpeda i aviobombe.
Danas postoji cijeli arsenal raketa ubojica nosača, a po scenariju sukoba s američkim vojnim snagama na moru, razvijaju ih sve vodeće vojne sile. Kineski arsenal razvijen na ruskoj raketnoj tehnologiji demonstriran je na zadnjoj velikoj vojnoj paradi u Pekingu. Ima li Sjeverna Koreja ubojice nosača? Ako i nema, imat će onoga trena kad Kina uđe u rat u što nitko ne sumnja u slučaju totalne eskalacije. Inače moć ratne flote u srazu s raketama ozbiljno je dovedena u pitanje 1982. u ratu na Falklandima nakon što su argentinske zračne snage, francuskom raketom Exocet, izbušile najveći brod britanske ekspedicijske flote HMS Sheffield. Raketa lansirana s niskoletećeg bombardera također francuske proizvodnje Super Étendard potpuno je onesposobila Sheffield, a legenda kaže da je posada čekajući spašavanje s naherenog ponosa ratne flote iz sveg glasa zapjevala “Always look at bright side of life” Monty Pythona iz filma “Life of Brian”. Poginulo je 20 britanskih vojnika, a 26 ih je ranjeno.
Koliko je efikasna zaštita
Sheffield je bio prvi britanski ratni brod izgubljen u borbi od završetka Drugog svjetskog rata. Stari Exocet sigurno nije usporediv s novim generacijama raketa ubojica nosača, jednako kao što ni Sheffield nije al pari nosaču zrakoplova, čudovištu zaštićenim bezbrojnim nepotopivim pregradama, kontraraketama, brzometnim topovima, zrakoplovima, radioelektroničkim mjerama, ali slučaj pokazuje da je moguće relativno jeftinim sredstvom napraviti nesagledivu štetu. Augusto Bedacarratz, argentinski zračni as, raketu je ispalio s više od 40 kilometara i bez problema se vratio u bazu Rio Grande praćen još jednim Super Étendardom.
Američke snage izvan svake sumnje imaju efikasne zaštitne kupole nad svojim nosačima, no elementarni zakoni fizike upućuju da je obrana od supersoničnih niskoletećih krilatih čudovišta gotovo pa nemoguća, pogotovo kad je riječ o salvi raketa. Danas postoji cijeli niz raketa, a uz vodeće NATO zemlje imaju ih Kina, Rusija, Indija, sposobnih mijenjati trajektoriju leta, da bi se u završnoj fazi spustile do morske razine i prema cilju doletjele dvostrukom, ili čak trostrukom brzinom zvuka. Ni Amerikanci nisu načisto mogu li se obraniti od takvog napada. Njihovi vojni analitičari u specijaliziranom tisku i dalje kalkuliraju s nepotopivošću nosača, no dojam je da su sve manje sigurni.
Osim raketnih sustava projektiranih za napad na američke pomorske potencijale druga velika nepoznanica su sredstva radioelektroničke borbe. Riječ je o visokim tehnologijama koje zbog manjih troškova mogu biti dostupne i zemljama bez neograničenih vojnih proračuna. Traži se odgovor na pitanje kako “oslijepiti” neprijateljske sofisticirane brodove, bombardere ili rakete i skrenuti ih s cilja. Uz Ameriku najdalje su odmakli upravo Kinezi i Rusi, ali i sve ostale zemlje iz kluba deset najmoćnijih ulažu resurse u ovladavanje radioelektroničkim oružjima. Pravi rat nije videoigrica i nema apsolutnih pravila. Jedan od primjera što se može napraviti starim hardverom obogaćenim novim softverom svakako je obaranje američkog nevidljivog F-117 nad Šapcem 1999. godine, gdje je upotrebom novog suvremenog radara u kombinaciji s prastarim ruskim raketama na ledini završila high tech letjelica od kompozitnih materijala, navodno nevidljiva za radare. U međuvremenu radioelektronička sredstva razvijaju se ubrzano i pomalo stižu čak i u civilnu upotrebu. Tako čak i putnički zrakoplovi izraelskog El Ala već odavno imaju ugrađene sustave za ometanje i skretanje protuavionskih projektila.
Drugo je pitanje tko bi se uopće usudio naciljati Carl Vinson ili neki drugi nosač? Već i sam pokušaj doveo bi do odmazde svim raspoloživim sredstvima. Američka vojna sila ni po koju cijenu ne smije dopustiti ugrožavanje nosača zrakoplova, glavnog simbola dominacije na svjetskim morima čija je pojava najčešće dovoljna da primiri usijane glave. Ulozi su preveliki. Onesposobljavanje ili čak potapanje nosača označilo bi kraj jedne ere koja traje još od Drugog svjetskog rata, a danas je više nego ikad prije dovedena u pitanje. Američki PNAC (Project for New American Century) doveden je u pitanje, jer cijeli niz zemalja zbog svojih interesa ne želi pristati na diktat vojne sile razvijajući sredstva odgovora koja će i upotrebiti u onom trenutku kad budu dovedeni u bezizlazan položaj.
Režim Kim Jong-una bez konkurencije smatra se najmanje uračunljivim na cijelom svijetu. Možda je to samo privid zbog desetljetne demonizacije dinastije Kimova, jer da se doista radi o luđacima kakvim ih se predstavlja, nešto od tog silnog konvencionalnog i nuklearnog arsenala već bi bilo ispaljeno. No, osim povremenih kratkotrajnih obračuna s južnokorejskim snagama konvencionalnim topništvom na pojedinim točkama razdvajanja, tokom svih desetljeća smrtnog neprijateljstva nije se dogodio niti jedan incident s masovnijim stradanjima.
Peta kolona
Hoće li ovog puta doći do američkog napada na Sjevernu Koreju? U korist mirne, pregovaračke opcije mogla bi presuditi ravnoteža straha od posljedica. Američka strategija kod napada na treće zemlje osim na izrazitu tehnološku premoć najčešće se naslanjala i na petu kolonu unutar naciljanih režima koja će odigrati važnu ulogu u slamanju otpora. Tako je, na primjer, bilo u Iraku 2003. godine, ali i u Libiji 2011. gdje je došlo do unutarnjeg raspada u korist vanjske intervencije. U Siriji ta priča nije upalila. Vojni vrh oko Bašara al Asada nije probijen i kompromitiran, jer bi u protivnom Asad već na početku prošao kao i libijski Gadafi. Nakon četiri godine krvava rata ujesen 2015. godine intervenirala je Rusija i sirijski se sukob pretvorio u dugotrajan proces bez pobjednika. Ulazak druge velike vojne sile obično dovede do izjednačavanja snaga i produljenja rata.
Šanse Amerikanaca da u Pjongjangu izazovu unutarnji sukob i previranja koji bi im pomogli u skidanju glave Kim Jong-una čine se ništavnim. Desetljetna indoktrinacija uz stalno bildanje neprijateljstva prema vodstvu Južne Koreje i njihovim zaštitnicima u Washingtonu izgledaju neprobojnim monolitom za pokušaj hibridnog djelovanja. Sjeverna Koreja jest usamljena i proskribirana, ali nije sama. Njezin zaštitnik je moćna Kina po sporazumima potpisanim davno nakon Korejskog rata. Dvije zemlje su 1961. potpisale sporazum o suradnji i prijateljstvu u kojem su se obvezale da jedna drugoj ponude vojnu i svu drugu pomoć u slučaju napada izvana. Taj je sporazum više puta produžavan i vrijedi do 2021. godine. Kina se zalaže za mirno rješenje i zbog straha za sigurnost svojih graničnih provincija koje bi rat i neizbježne izbjeglice svakako destabilizirale. No, postoji i geostrateški faktor: Sjeverna Koreja za Kinu je tampon zona prema zemljama pod neprijateljskim američkim kišobranom, a to su Južna Koreja i drevni neprijatelj Japan.
Raspored savezništava
Ovih dana pojavila se vijest kako je Peking na granicu prema Sjevernoj Koreji uputio čak 150 tisuća vojnika. Došla je iz kineskih neslužbenih izbora, ali je nedugo potom službeni Peking demantirao. U britanskom tisku pojavila se nepotvrđena informacija kako su ruske dalekoistočne snage počele prebacivati svoje raketne potencijale bliže Sjevernoj Koreji. Za Moskvu kao i za Peking Sjeverna je Koreja tampon zona prema neprijateljskom bloku. Dakle, raspored savezništava je identičan onome u Korejskom ratu započetom 25. lipnja 1950. godine napadom Sjeverne Koreje na Južnu. U rat su se uključile kineske snage dok je Rusija isporučivala oružje. U snagama međunarodne koalicije na strani Južne Koreje devedeset posto ljudstva činili su Amerikanci kojih je do kraja sukoba u ljeto 1953. poginulo više od 35 tisuća. Na obje strane poginulo je više od dva milijuna ljudi. Rat je zaključen podjelom po crti razgraničenja na već mitskoj 38. paraleli.
Ovih dana u Seulu boravi američki potpredsjednik Mike Pence i vjeruje se da pucnjave neće biti barem dok je on u gostima. S razlogom, jer računa se da bi glavni grad Južne Koreje s 10 milijuna stanovnika mogao biti prvom masovnom žrtvom novog sukoba dviju Koreja. Košnica na samo 40 kilometara od granice milijunski je cilj je koji se ne može obraniti. Hoće li to biti dovoljan argument za odvraćanje od rata?