VELIKA GLOBUSOVA ANALIZA

SVI PRIČAJU O SIGURNOJ PUTINOVOJ POBJEDI, A U KREMALJSKOJ ELITI ZAVLADALA VELIKA PANIKA S njegovim četvrtim mandatom počinje zapravo naša velika briga

 
 Profimedia, Sputnik

U nedjelju 18. ožujka u Rusiji se održavaju, što bi se reklo, izbori za Putina. Naime, iako se, za zadovoljavanje forme, na Putinove izbore prijavilo još sedam kandidata, sve ukazuje na to da će već u prvom krugu, kao i u dosadašnja tri slučaja, premoćno (kremaljska “očekivanja” su 65-70 posto) pobijediti sadašnji predsjednik Vladimir Putin. Kao Dinamo, koji prije početka prvenstva već ima nekih 38 bodova prednosti. Dakle, ovo je već četvrti Putinov mandat na čelu Kremlja i on praktički postaje (ne računamo ruske careve koji su to postajali već kao malodobni), nakon Josifa Staljina, najdugovječniji ruski vladar.

On je na čelu Rusije od novogodišnje noći 2000., kada mu je tada već kompromitirani, pa i dementni Boris Jeljcin, junak mirnog raspada SSSR-a i tvorac nove demokratske Rusije, predao vlast. Dakle, punih 18 godina Putin je na čelu Rusije. Doduše, od 2008. do 2012. bio je “tek” premijer, nakon dva predsjednička mandata, kada mu je mjesto, pa možemo i tako reći, besramno čuvao sadašnji ruski premijer Dmitrij Medvedev.

Zanimljivost je ovih izbora to što se, namjerno, održavaju baš 18. ožujka, na četvrtu godišnjicu potpisivanja sporazuma o “prisajedinjenju” Krima Rusiji, ali i da je cijela kremaljska mašinerija, kao i svi oni koji se hrane od nje, pokrenuta kako bi izlaznost bila što veća. Naime, Rusi, uspavani izbornom kolotečinom, u proteklih 18 godina sve su manje bivali zainteresirani za izlazak na birališta na unaprijed odlučenim izborima. No, za jubilarni četvrti mandat Kremlj ne želi da se slaba izlaznost (ispod 50 posto), recimo, maliciozno protumači kao protest protiv Putina, pa se većina predizbornih spotova odnosi upravo na motiviranje ljudi da izađu na glasovanje, a u najboljim sovjetskim tradicijama na biralištima će se, recimo, moći kupiti neki proizvodi (mobiteli, laptopi, “playke”...) po znatno povoljnijim cijenama i uvjetima, a negdje će se moći besplatno testirati i obaviti pregled “za rak” ili neku drugu bolest.

Vladimir Putin dominira Rusijom i bez ikakve suvišne rasprave on dobiva izbore. Većina će glasovati za njega i “po defaultu”, ali i zato što ne znaju ni za koga drugog, a mediji su impregnirani Putinom, no, također: on u ovom trenutku nema ni jednog ozbiljnog protukandidata. Pogotovo među sadašnjim konkurentima na izborima, na kojima se, recimo, ultranacionalistički političar i spadalo Vladimir Žirinovski kandidira već šesti put, od ukupno sedam izbornih ciklusa, za predsjednika, ili pak komunist poduzetnik Pavel Grudinin, kandidat KPRF-a, kojem je ruski DIP pronašao čak 11 neprijavljenih bankovnih računa u Švicarskoj, a na jednom ima 5,5 kilograma zlatnih poluga. (Putinu pak nisu našli ništa tako kompromitantno.) Tu je i ruska “Paris Hilton”, trendseterica Ksenija Sobčak, inače kći Putinova političkog oca – Anatolija Sobčaka, iz čijeg je kaputa izašla cijela sadašnja Putinova “kremaljska zbornaja komanda”. Putin te Dmitrij Medvedev, Sergej Ivanov, Anatolij Kudrin, Igor Sečin, German Gref, Dmitrij Kozak, Sergej Nariškin i neki drugi radili su u njegovu uredu gradonačelnika Sankt Peterburga početkom 90-ih, a sada drmaju Rusijom. Ksenija Sobčak se suprotstavila Putinu kao “protestna građanska opcija”, mada je neki sumnjiče da je tek “lutka na koncu kremaljskih piarovaca”. Dakle, ostali kandidati su tu da popune kvotu, okrenu neka sredstva ili se još dodatno isproduciraju u javnosti.

MOSCOW, RUSSIA - MARCH 15, 2018: Ksenia Sobchak, presidential candidate from the Grazhdanskaya Initsiativa [Civic Initiative] Party, meets with her supporters at Moscow's Adrenaline Stadium Club. The 2018 Russian presidential election scheduled for March 18, 2018. Sergei Bobylev/TASS, Image: 366114639, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, TASS
Profimedia, TASS
Ksenija Sobčak

Stvari su uglavnom jasne i posložene. Vladimiru Putinu sada ističe treći, a u pripremi je četvrti mandat. To je to. No, nije sporan taj četvrti mandat koji traje do 2024. godine. (Dmitrij Medvedev je za svog predsjednikovanja učinio i tu malu uslugu svom prijatelju te povećao mandat za dvije godine, s četiri na šest.)

Uznemirenje kremaljske vrhuške u dvije je riječi formulirao proputinovski oligarh Konstantin Malofejev: “Naš problem nije 2018., naš problem je 2024.” Rusiju, a pogotovo kremaljsku političko-sigurnosno-oligarhijsku elitu, muči – “peti mandat”, odnosno tko će se na izborima 2024. godine kandidirati kao predstavnik tih struktura. Opet Putin? Ili neki njegov nasljednik? Teško će varijanta biti “još jedan Medvedev-intermezzo”. Naime, ruski je predsjednik sada u naponu snage. Ima 65 godina, a na kraju svog četvrtog mandata imat će, ipak, 72 godine. Dob koja neće trpjeti neku pomoćnu varijantu tog tipa – šest godina pauze. Sada se nabadaju raz­ne varijante, a među njima (spominje je Malofejev) i bizarna – obnova monarhije, a car se zna – Vladimir I. Iako je to zbilja trivijalan prijedlog koji je potpuno nemoguć, on, zapravo, na najbolji način oslikava određenu paniku i bezizlaznost koju već sada osjeća kremaljska struktura te da u ovom trenutku nemaju nikakvu alternativu i da je Putin jedino rješenje.

Četvrti Putinov mandat proći će u traženju izlaza. Moguće da će se ići linijom manjeg otpora prema tome da se Putin nagovori na “peti mandat”, što je najlakši prijedlog. Osim toga, već se nagađa da bi se Putinu moglo naći neko “jako mjesto” s kojeg bi opet, zapravo, kontrolirao državu ili usmjeravao nasljednika te štitio “svoje ljude”. Govori se da bi mogao biti premijer ili predsjednik Dume, ali zašto se ne bi moglo iznjedriti i nešto treće, neka sasvim nova funkcija, koja bi Putinu (a posredno i kremaljskoj oligarhiji) osiguravala utjecaj na politiku te njihovu nedodirljivost i zaštitu od mogućih “naglih pokreta”? Promjena Ustava u tom pravcu nije problem, jer u Dumi i javnosti ima većinu, a i mediji će odraditi svoje. Napadi i zgražanje Zapada neće nauditi, nego se mogu samo iskoristiti za jačanje ruskog inata.

Drugi plan će biti potraga za nasljednikom, što je puno zahtjevnija, rizičnija i turbulentnija varijanta. Naime, teško da bi Putin za svog nasljednika odabrao nekog iz svog sadašnjeg prvog kruga, naprosto zato što među njima vlada određeno suparništvo, ali i činjenica da će oni tada biti u istoj dobi kao i on – imat će više od 70. U tom slučaju zašto birati nekog takvog, lakše je onda da ostane i nadalje sam. Dakle, morat će se odabrati, po već oprobanom “Jeljcinovu učinku” (potrage za nasljednikom), iz kojeg je isplivao on (Putin) nakon nekoliko oprobanih prethodnika (Sergej Kirijenko, Viktor Černomirdin, Jevgenij Primakov, Sergej Stepašin). To bi mogao biti, najvjerojatnije, netko iz sadašnje mlade ili mlađe garde iz trenutačnog drugog ešalona. Problem je da se elita navikla na Putina, on je njezin predstavnik, zaštitnik, hranitelj, udomitelj, pa im je u tim gabaritima i najsigurnije. Kako je rekao Vječeslav Volodin, nekadašnji šef Putinova ureda, a danas glava Dume: “Putin je Rusija, bez Putina nema Rusije.” Kratko i jasno.

KAZAN, RUSSIA - MARCH 13, 2018: The presidential candidate for the Communist Party of Russia, Pavel Grudinin, meets with his supporters at Lenin House of Culture in Kazan, Tatarstan, Russia, during an election campaign; Russia is to hold a presidential election 18 March 2018. Yegor Aleyev/TASS, Image: 365927664, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, TASS
Profimedia, TASS
Pavel Grudinin

Rusija je uvijek bila troma, dugo joj je trebalo da se pokrene. Voli dugogodišnje šefove, jer brze promjene vlasti nisu dio njezina habitusa. Elita se boji vremena bez Putina. On cijelu svoju politiku gradi na stabilnosti i čuvanju svojih ljudi. To je njegova fiksacija. No, ta usmjerenost na “stabilnost” Rusiju može u sljedećem periodu dovesti u nelagodan položaj. Naime, mnogi kažu kako je došlo vrijeme za reforme. One su neophodne, ali se njihovo provođenje odgađa i oteže. Naime, reforme mogu donijeti i potrese i promjene koje ne odgovaraju već okoštaloj kremaljskoj strukturi.

Putinu je važna ta “socijalna i ekonomska stabilnost” između ostalog i zato što je on, zapravo, usmjeren na vanjsku politiku, odnosno fokusiran je na to da Rusija bude važni, pa i presudni međunarodni čimbenik. Rusija je stvarno postala važan međunarodni igrač jer gotovo da nema kriznog žarišta u kojem Rusija ne igra jednu od vodećih uloga (Sirija, Libija, pa ih i sama producira, kao u Ukrajini). Putin tu igra “na zicer” jer najveći broj Rusa to smatra najvažnijim ciljem (tek na trećem mjestu su “demokratske tekovine i osobna sloboda”, drugo je osobni materijalni status). Vladimir Putin je nedavno, na tom valu, 21. stoljeće proglasio “stoljećem Rusije”, odnosno razvoja i blagostanja koje će se dogoditi Rusiji – samo treba njega slušati. Možda je time aludirao na izjavu velikog ruskog pisca Aleksandra Solženjicina, koji je rekao kako je zbog Oktobarske revolucije i boljševika 20. stoljeće bilo izgubljeno za Rusiju. Nedavno je tako u svom obraćanju naciji, koje je bilo jedan od najvažnijih njegovih “predizbornih istupa”, imao i predstavljanje najnovijih i trenutačno neprevladanih tipova raketnih sustava, koje nitko (za sada) ne može oboriti ni preduhitriti. To je izazvalo veliko oduševljenje javnosti, jer “nitko nam ništa ne može”.

No, to jako puno košta. Rusija kao glavni vanjskopolitički i vojnopolitički igrač – itekako košta. Pogotovo što je zacrtala da ne bude samo suparnik Zapadu, nego njegova alternativa. No, Rusija ima velik, gotovo nepremostivi problem, za zemlju takvih ambicija – vrlo zabrinjavajuću demografsku situaciju, koja je među najlošijima u Europi. Drugo, Rusija, unatoč svom napretku, razvoju i privrednom rastu (Rusi zbilja nikada u povijesti nisu živjeli tako dobro u materijalnom smislu) ipak previše ovisi samo o onome “što joj je Bog dao”, tj. o nafti i plinu. Sve ovisi o cijeni tih energenata. Rusiji je, odnosno Putinu, kako piše Foreign Policy, važan socijalni mir, održavanje makroekonomske stabilnosti po bilo koju cijenu, nastojanje da se održi što manji proračunski deficit (on sad iznosi 1,5 posto BDP-a), da ne bude vanjskog zaduživanja (trenutačno je tek oko 8,5 posto BDP-a) te niska inflacija i obuzdavanje rasta cijena osnovnih usluga, komunalija i hrane. Osim toga, Putinu je važno povećanje “zlatnih rezervi”, kojima bi, za neko vrijeme, mogao osigurati socijalni mir, kao što je to bilo u vrijeme recesije 2008. godine.

MOSCOW, RUSSIA – MARCH 12, 2018: Vladimir Zhirinovsky, a candidate in the upcoming Russian presidential election nominated by the Russian Liberal Democratic Party, gestures at a news conference on his election campaign. Vyacheslav Prokofyev/TASS, Image: 365802688, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, TASS
Profimedia, TASS
Vladimir Žirinovski

Ono čega se Kremlj jako boji jest mogući protest. Najveće antiputinovske demonstracije bile su kada je Putin najavio svoj treći mandat. Tada se na prosvjednim skupovima znalo okupiti i više od 200 tisuća ljudi. No, taj potencijal nije iznjedrio bogzna kakav oporbeni materijal. Mnogi su nestali nakon toga, a isplivao je, nedovoljno jak i stalno sputavani, Aleksej Navaljni (zabranjena mu je kandidatura zbog sudskog procesa koji se vodi protiv njega) te Ksenija Sobčak, koja ga ničim ne ugrožava, a dodatno estradizira i banalizira oporbenu scenu. Navaljni nije nevažan igrač, ali još se ne znaju njegovi potencijali te može li on u sljedećih šest godina opstati u fokusu interesa Rusa. Kremlj toliko šalje signale protiv “ruskog Majdana” (sinonim za pobunu i prevrat) da je, recimo, i obilježavanje stote obljetnice Oktobarske revolucije prošlo pod egidom “revolucija nije dobra”, a veliča se Pjotr Stolipin, premijer carske Rusije iz vremena Nikole II., koji je “osigurao stabilnost”.

U svakom slučaju, novi Putinov mandat bit će pun nagađanja, ali vjerojatno i “rađanja” nove generacije kremaljske elite iz koje bi se mogao iznjedriti nasljednik. No, tu ne treba zanemariti ni činjenicu da djeca mnogih njegovih suradnika sve više zauzimaju jake pozicije unutar sustava, kao šefovi ili zamjenici strateških državnih agencija i tvrtki - recimo sin glavnog kremaljskog jastreba, potpredsjednika Vlade Dmitrija Ragozina, Aleksej, potpredsjednik je vojnoindustrijske tvrtke OAK, koja se bavi proizvodnjom vojnih zrakoplova. A sin Sergeja Ivanova, bliskog Putinova suradnika i bivšeg šefa njegove administracije, Sergej, danas je šef najveće državne tvrtke za “proizvodnju” dragog kamenja ALROS. A mnogi sinovi i kćeri ljudi iz Putinova okruženja su u Gazpromu, Rosnjeftu, Sberbanku, VTB-u, Aeroflotu i ostalim strateškim tvrtkama i bankama.

Misli li Putin na nasljednika, još se ne zna. Ništa još nije iscurilo kroz debele kremaljske zidine. No, ako ne misli sada, vjerojatno će se tijekom mandata i time morati pozabaviti, bilo on bilo ekipa oko njega kojoj odgovara status quo. Šest godina i jest i nije puno, a pitanje je kako će se kretati ekonomski i socijalni pokazatelji, što donosi nova utrka u naoružanju (podsjetimo da je SSSR “pukao” jer nije mogao slijediti upravo tu utrku), a i cijena nafte je pala, a nije naodmet reći da će se tijekom ovog stoljeća, već do njegove sredine, dogoditi i drastična, revolucionarna promjena, recimo, u automobilskom prijevozu – aute na gorivo smjenjuju električni, što će poremetiti naftnu industriju. A nije to jedina zamka koja nas čeka u ovom stoljeću.

Čeka nas, dakle, još mnoštvo nagađanja – što će biti s Putinom nakon njega? To je pitanje koje već sada zabrinjava Rusiju, ali i cijeli svijet.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 19:21