Europska komisija uskoro bi trebala objaviti mišljenje o kandidaturi Ukrajine, Moldavije i Gruzije za članstvo u EU.
Prije samo godinu dana nitko ne bi mogao ni pomisliti na ovakav scenarij. Tim se državama dosad davalo na znanje da ne mogu računati na bilo kakvu mogućnost članstva u EU. Unija je odbijala i spominjati bilo kakvu “europsku perspektivu” za te zemlje. Taj izraz, koliko god nedorečen i višeznačan bio, odnosi se na cilj punopravnog članstva, a namijenjen je bio samo zemljama Zapadnog Balkana, čije buduće članstvo u EU nitko ne dovodi u pitanje, ali svi znaju da će proći puno godina dok ne budu primljene.
'Europske aspiracije'
Trima državama, nastalima nakon raspada Sovjetskog Saveza, EU nije htjela davati nikakve nade. Umjesto “europske perspektive” za te su zemlje spominjali “europske aspiracije”. Za veći dio javnosti razlika ne bi bila tako vidljiva, ali za one koji znaju kako EU bira riječi razlika je ogromna.
No rat u Ukrajini i prijetnja Moldaviji i Gruziji dramatično su promijenili geopolitičku stvarnost, a time i način razmišljanja u Bruxellesu i mnogim glavnim gradovima EU. Nešto što je prije nekoliko mjeseci izgledalo nezamislivo postalo je realno.
Ukrajina koja se bori za preživljavanje kao država i Ukrajinci kao nacija odlučili su staviti EU na kušnju. Računajući na iskrenost Unije kada govori da su i oni “dio naše obitelji”, formalno su aplicirali za članstvo. Sada EU pokušava smisliti odgovor koji ne bi bio odbijenica, ali s druge strane ne bi bio izravno ni status kandidata. Kada bi EU slijedila postupak koji je vrijedio do sada u procesu proširenja, teško da bi mišljenje Europske komisije bilo pozitivno, a još bi teže bilo postići konsenzus svih članica EU o davanju statusa kandidata i otvaranju pregovora.
I Ukrajina i Moldavija i Gruzija žrtve su ruske agresije, u to nema sumnje. Sve imaju aspiraciju biti dio europske obitelji i sve već imaju tijesne veze s EU, putem posebnih sporazuma i kroz politiku istočnog partnerstva. No mogućnost članstva u EU postalo je vrlo teško postići.
Znaju to najbolje zemlje Zapadnog Balkana koje su na tom putu već dvadeset godina, a samo je Hrvatska uspjela prije devet godina zatvoriti cijeli krug i od Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju dogurati do punopravnog članstva. Sjeverna Makedonija, koja je na put EU-integracija krenula i prije Hrvatske, imala prije nje i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a zahtjev za članstvo predala prije 18 godina, brzo je dobila pozitivno mišljenje i status kandidata, ali još nije otvorila pregovore. Otvaranje pregovora godinama čeka i Albanija, koja je po ocjeni Europske komisije odavno ispunila sve uvjete i dobila preporuku za otvaranje pregovora.
Crna Gora najviše napredovala
A obje te države prilično su stabilne i članice su NATO-a. Crna Gora već dugo pregovara, najdulje je napredovala u tim pregovorima, otvorila je sva pregovaračka poglavlja, ali je uspjela zatvoriti samo nekoliko, i to uglavnom ona o kojima se zapravo i ne pregovara. Srbija vrlo sporo napreduje na tom putu, iako ona u zadnje vrijeme zbog odnosa s Rusijom dovodi u pitanje i svoju iskrenu želju da uopće postane članicom EU. I Bosna i Hercegovina mogla bi biti dobar primjer zašto se Ukrajina, Gruzija i Moldavija ne bi trebale previše nadati da će im EU širom otvoriti vrata. BiH također ima imidž žrtve, ali se to sažaljenje nikad nije pretvorilo u preveliku potporu za članstvo u EU. Uglavnom zbog krivnje domaćih političkih lidera daleko je i od stjecanja kandidatskog statusa. Kosovo nije ni apliciralo za članstvo. Iako ima s EU Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, nije priznato od pet država članica, i zasad ne može računati na stjecanje statusa kandidata. Začudo, na Kosovu je uvjerljivo najveća potpora stanovništva za članstvo u EU.
Mnogi sada u Bruxellesu postavljaju pitanje kako mogu ostaviti na čekanju zemlje Zapadnog Balkana, a dati status kandidata Ukrajini. Usprkos solidarnosti sa stradanjima Ukrajinaca koji su žrtve ruske agresije, među nekolicinom država EU postoji protivljenje davanju formalnog statusa kandidata Ukrajini. Nizozemska, koja je uz Francusku najveća protivnica proširenja EU, javila se s opaskama da bi to bilo “nekorektno prema zemljama Zapadnog Balkana koje toliko dugo čekaju u procesu proširenja”. A čekaju, između ostalog, upravo zbog prepreka koje na tom putu postavlja Nizozemska.
Koliko je Nizozemska bila protiv proširenja, govori i sramotna činjenica da je većina njezinih građana na referendumu glasala protiv Sporazuma o pridruživanju Ukrajine Europskoj uniji. Iako je tada Ukrajina već bila u ratu s Rusijom, iako se govorilo da i u Nizozemskoj pokrete koji se zalažu protiv čvrstih veza EU s Ukrajinom financira i Rusija, ipak je većina onih koji su izašli na taj referendum glasala protiv. Srećom, taj referendum nije za Vladu bio obvezan. Ali u državi gdje se poruka građana ozbiljno shvaća, čak i kada je ona nerazumna, vlada to uzima u obzir. Nizozemska je na kraju ratificirala sporazum EU s Ukrajinom, ali uz napomenu da se to ne smije shvatiti kao bilo kakav znak da Ukrajina može računati na članstvo u EU u budućnosti.
Tursku nitko ne želi
I u Nizozemskoj su se stvari promijenile i ta država sad značajno, u prvome redu vojno, pomaže Ukrajini. Ali nije se puno promijenilo u stavovima o proširenju EU. Neki diplomati u Bruxellesu kažu u šali da bi se Francuska i Nizozemska izjasnile i protiv prijedloga da im se “proširi kupaonica” jer su protiv svega što sadrži riječ proširenje.
I nisu protiv proširenja desni ili lijevi radikali, nego liberalni krugovi. Upravo zbog iskustva s dosadašnjim proširenjima, ali i činjenice da se svijet promijenio i da je Europi potrebno široko političko savezništvo, što ide daleko iznad prostora sadašnje Europske unije, rodile su se ideje o “Europskoj političkoj zajednici”, koju je predložio francuski predsjednik Emmanuel Macron, ili “Europskoj geopolitičkoj zajednici”, kako ju je nazvao predsjednik Europskog vijeća Charles Michel, inače ideološki blizak upravo Macronu.
Ideja je da se u politički savez ujedine 27 zemalja EU, sadašnji kandidati i potencijalni kandidati sa Zapadnog Balkana, tri zemlje istočnog partnerstva, ali i Ujedinjena Kraljevina, koja je svojom voljom napustila EU, zatim Turska, koja je za EU važna, no koju nitko iskreno ne želi vidjeti u punopravnom članstvu, te zemlje koje su usko vezane uz EU ali ne žele biti članice, poput Švicarske, Norveške i Islanda.
Čim su se pojavile te ideje, u mnogim je krugovima stvoren dojam da se time želi dodatno otežati proces proširenja i kreirati alternativa punopravnom članstvu kao konačnom cilju. Samo dan nakon što je u Bruxellesu prvi put objavio prijedlog o stvaranju Europske geopolitičke zajednice predsjednik Vijeća EU Charles Michel posjetio je Beograd, Tiranu i Sarajevo. Bila je to prva stanica na njegovoj balkanskoj turneji, a idućih tjedana posjetit će još tri države, Kosovo, Sjevernu Makedoniju i Crnu Goru. Michel je za 23. lipnja sazvao i poseban zajednički sastanak lidera EU i lidera Zapadnog Balkana u Bruxellesu. Bit će to prilika za raspravu o idejama za stvaranje Europske geopolitičke zajednice.
Charles Michel ponovio je da njegov prijedlog nipošto nije zamišljen kao alternativa postojećem procesu proširenja, nego više kao prilika da se neke države koje pregovaraju o članstvu priključe u pojedine sektore EU i prije punopravnog članstva. Osim za zemlje Zapadnog Balkana ta bi zajednica bila otvorena za sve europske države koje nisu članice Europske unije, ali su spremne dijeliti iste vrijednosti i ciljeve.
Njemačka suzdržana
Uskoro će zemlje Zapadnog Balkana prvi put posjetiti i njemački kancelar Olaf Scholz. On je u govoru pred Bundestagom podržao napore tih zemalja da steknu uvjete za primitak u EU te upozorio da bi eventualno ubrzanje ukrajinskog puta prema članstvu bilo nepošteno prema zemljama Zapadnog Balkana. I Njemačka je pokazala “interes” za ideje koje su iznijeli Macron i Michel, ali se suzdržala od izražavanja formalne potpore za te ideje.
Kao za bilo što drugo u EU, tako je i u pitanju proširenja najvažnije kako će se dogovoriti Francuska i Njemačka. Iako imaju slične poglede, nemaju iste stavove. Njemačka nije bila pretjerano naklonjena brzom proširenju EU, uvijek je naglasak stavljala na uvjete koje države kandidatkinje moraju ispuniti na tom putu, a ne konačni cilj. No, za razliku od Francuske, Njemačka nikad nije govorila protiv proširenja ili postavljala zapreke kada su se donosile konkretne odluke.
Francuska je više govorila o “usidrenju” zemalja Zapadnog Balkana uz EU nego o formalnom punopravnom članstvu. Pariz je uvijek inzistirao da među uvjetima za proširenje bude i spremnost EU za primanje novih članica, a ne samo spremnost novih članica za ulazak u EU. A Macron je često govorio da EU sad nije spremna za proširenja te da je u prijašnjim ciklusima proširenja griješila jer je više razmišljala kako primiti nove članice nego kako pojačati unutarnje kapacitete djelovanja.
Macron je počeo i drugi predsjednički mandat s novom idejom o uređenju odnosa s europskim državama koje nisu članice EU, a da to ne bude punopravno članstvo. To na početku nije primljeno kao dobra vijest za proces proširenja EU, osim ako francuski predsjednik ne iznenadi kad bude iznosio detalje svojega prijedloga o stvaranju Europske političke zajednice.
Pokušaji da se sve europske države “usidre” uz EU a da to ne mora nužno značiti i formalno, punopravno članstvo nisu novi. Takvih je ideja bilo i prije, samo su imale drugačije nazive. Sve je počelo nakon velikog vala proširenja prije 18 godina, kad je odjedanput EU dobila deset novih članica i kad je pregovore o članstvu otvorila i Turska. Odnosi EU s Turskom posebna su priča, i tu ima puno licemjerja s obiju strana, ali to je bio povod za razmatranje “novih ideja”. Spominjalo se “privilegirano partnerstvo”, “ekonomsko-trgovinska unija”, a sada Macron želi “političku zajednicu” a Michel “geopolitičku zajednicu”.
Države koje ne kontroliraju teritorij
Iako su govorili da su sve te ideje “zbog Turske”, njihova je pojava imala negativne posljedice i na druge države u procesu proširenja. Hrvatska se nekako izvukla i, teškom mukom, uspjela ući u EU. A pregovore je otvorila sat i pol nakon Turske u jesen 2005. godine. No sve druge države još su daleko od cilja, neke nisu ni počele pregovore, a EU godinama odbija spominjanje bilo kakva ciljnog datuma proširenja.
Ukrajina, Moldavija i Gruzija države su koje, uza sve druge nedostatke u usporedbi s kriterijima koje traži EU u procesu proširenja, imaju još jedan ozbiljan sigurnosni i politički uteg, a to je da već godinama ne kontroliraju svoj teritorij u cjelini. U svim tim državama, čak i prije početka nove ruske agresije na Ukrajinu, bile su stacionirane ruske trupe. EU već ima jedan slučaj “okupiranog teritorija” zemlje članice – Cipar, koji je primljen bez obveze o ujedinjenju otoka. EU formalno tretira sjeverni dio Cipra kao okupirani dio te države. I to je često u diplomatskim krugovima spominjano kao primjer da takve stvari EU ubuduće neće dopustiti.
Francuski predsjednik Macron i predsjednik Europskog vijeća Michel možda imaju plemenite namjere, ali njihovi prijedlozi usporit će proces proširenja, jer takav su učinak imale sve ideje koje su se pojavile i prije kao alternativa punopravnom članstvu, premda su bile zamišljene kao privremene. One smanjuju volju u EU za proširenjem, a time i spremnost i volju kandidatskih država za provođenje reformi.
Moglo bi se postaviti i pitanje čemu služe te ideje kad već u raznim oblicima postoji okvir za blisku suradnju EU i s državama Zapadnog Balkana i s Ukrajinom, Gruzijom i Moldavijom. Sa svih šest država Zapadnog Balkana EU ima Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Ti SSP-i uređuju političku i gospodarsku suradnju, gotovo u cijelosti otvaraju tržište, omogućavaju i zajedničke projekte u infrastrukturi, od energetike do cestovnih i željezničkih koridora. Sve te države imaju političku obvezu da usklađuju stavove s EU u vanjskoj politici. “Politička zajednica” ili “geopolitička zajednica” ne bi puno mogle promijeniti u tom smislu. Slični su aranžmani i s istočnim partnerstvom, u okviru kojega EU ima sporazume s Ukrajinom, Moldavijom i Gruzijom, osim što je dio “europske budućnosti” konkretnije spominjan u SSP-ima za države Zapadnog Balkana.
Istina je da su države kandidatkinje i aspiranti za članstvo u EU daleko od ispunjavanja kriterija i da će proći godine dok ne budu spremni. Ali sve te zemlje imaju dovoljno dobre okvire za tijesne odnose s EU koji savršeno mogu popuniti prazninu do punopravnog članstva.
'Nema sjedenja na dvije stolice'
EU međutim želi dati nov poticaj jačanju savezništva bez čekanja punopravnog članstva jer se situacija dramatično promijenila. Time želi poslati poruke zemljama poput Srbije ili drugima koji i dalje pokušavaju sjediti na dvije stolice – tj. imati dobre odnose s EU, ali i s Rusijom i Kinom – da se moraju opredijeliti koje vrijednosti dijele i na kojoj strani žele biti.
”Rat je prouzročio značajna geopolitička prestrojavanja. Očekivanja od Zapadnog Balkana da se opredijeli za europske vrijednosti veća su nego ikad. Partneri EU moraju poštovati zajedničke vrijednosti i ključne međunarodne norme i osuditi rusku agresiju kao grubo kršenje međunarodnog prava i opasnost za globalni mir i sigurnost”, piše u jednom internom dokumentu Europske unije za raspravu o Zapadnom Balkanu.
Od država Zapadnog Balkana traži se da podrže napore za dodatnu izolaciju Rusije, ali i da budu spremne boriti se protiv mogućeg ruskog utjecaja. EU izvori navode da države koje su sto posto podržale sankcije, i koje su zato na popisu “neprijatelja Rusije”, mogu biti i meta hibridnog rata. Nije tajna da je većina takvih poruka upućena Srbiji, od koje se, osim podrške sankcijama, traži i da se bori protiv ruske propagande u srpskim medijima. “Iako Srbija napreduje u pristupnom procesu, nije se uskladila s većinom stavova EU o sankcijama kao odgovoru na rusku vojnu agresiju. Ukupna razina usklađenosti pala je ispod 50 posto, što izaziva zabrinutost za državu iz procesa proširenja.
Dok EU treba nastaviti angažman sa Srbijom oko pune usklađenosti, vlasti u Srbiji moraju pokazati političku volju za to”, piše u tom dokumentu.
Kako se obveza “potpune usklađenosti” mora ispuniti do članstva u EU, a članstvo nije na vidiku, ideja o Geopolitičkoj europskoj zajednici može poslužiti da se upravo o ovom pitanju usklade politike koje bi jačale i sigurnost i stabilnost cijelog europskog kontinenta.
Može se očekivati da će EU umjesto davanja formalnog statusa kandidata Ukrajini, ali i Gruziji i Moldaviji, i otvaranja formalnog procesa pristupnih pregovora, poslati tim državama političku poruku da ih vidi kao “dio obitelji” i da su im “vrata otvorena”. Za konkretizaciju “europskih aspiracija” koje bi značile punopravno članstvo proći će više desetaka godina, ako se nešto dramatično ne promijeni, što nije isključeno.