Dok se oko Europske unije odvijaju sukobi, situacija u svijetu je nepredvidljiva, a do smjene može doći i u Bijeloj kući u Washingtonu, lideri Unije pokušavaju se dogovoriti o podjeli ključnih funkcija u institucijama EU za sljedeći petogodišnji mandat. Nije bilo dramatičnih promjena na europskim izborima prije tri tjedna, no situacija se nešto promijenila u odnosu na razdoblje prije pet godina.
Došlo je do porasta krajnje desnice, iako ne onoliko koliko se strahovalo niti dovoljno da bi to moglo ugroziti funkcioniranje EU. Međutim promijenio se odnos snaga između tri glavne političke skupine u Europskom parlamentu, koje se kreću oko centra, neki malo desno, drugi lijevo, i to može utjecati na suradnju u sljedećih pet godina.
Europska pučka stranka iz desnog centra, Socijalisti i demokrati iz lijevog centra i Liberali i ovaj put imaju zajedno oko 400 zastupničkih mjesta u Europskom parlamentu. To bi bilo sasvim dovoljno za izbor i predsjednika ili predsjednice Europske komisije i Europskog parlamenta i za izglasavanje povjerenja cijeloj Europskoj komisiji. Ali u Europskom parlamentu nikada ne postoji sigurna većina jer motivi pri glasanju su različiti, i to nije nužno stranačka stega kao u nacionalnoj politici.
Ono što se promijenilo unutar ovog trojstva jest da je EPP značajno povećao broj zastupnika, socijalisti su blago pali dok su liberali značajno pali. Dakle, ove su tri tradicionalne proeuropske stranke dobile većinu prije svega zahvaljujući porastu EPP-a, koji je time nadoknadio gubitak socijalista i potop liberala, pa to sada može utjecati na izbor čelnika institucija EU što bio se trebao dogoditi prije ljetne stanke.
Lideri zemalja članica Europske unije okupit će se u četvrtak i petak 27. i 28. lipnja u Bruxellesu, ovaj put na formalnom sastanku Europskog vijeća, kako bi se dogovorili o izboru četiriju čelnika institucija EU. Ovo je prvi formalni samit na kojem se o tome razgovara jer je rasprava 17. lipnja bila na neformalnoj večeri. Postoje i dalje različiti scenariji, ali se ipak vjeruje da će doći do dogovora. Prvi test raspoloženja lidera 27 država članica EU bio je neformalni sastanak nakon kojeg su stvari bile manje-više jasne iako nije postignut konačni dogovor.
I dalje je najvjerojatnija opcija ona izvorna, prema kojoj bi Europska pučka stranka kao najveći pobjednik europskih izbora dobila mjesto šefa Europske komisije, na kojem bi još jedan petogodišnji mandat trebala ostati Ursula von der Leyen. Ona gotovo da nije upitna jer ima potporu EPP-a kao njihov vodeći kandidat tijekom europskih izbora. Von der Leyen ima potporu i njemačkog kancelara Olafa Scholza, što je dio dogovora unutar vladajuće koalicije u toj zemlji iako ona ne dolazi iz njihovih redova.
Protiv njezina ponovnog izbora nije ni francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji vodi bitku kod kuće gdje se održavaju izvanredni nacionalni izbori koje je sazvao nakon teškog poraza. A mogući protivnici, poput mađarskog premijera Viktora Orbána, svjesni su da je ne mogu rušiti iako su izrazili protivljenje njezinu izboru prije svega zbog nezadovoljstva jer je Europska komisija tijekom mandata Von der Leyen pokrenula postupak protiv Mađarske. Zato se i dalje najizglednijom opcijom smatra ona prema kojoj će EPP, socijalisti i liberali i ovaj put “pošteno” međusobno podijeliti četiri ključne funkcije u EU.
Europskim pučanima trebalo bi pripasti i mjesto predsjednika Europskog parlamenta na pola mandata, dakle dvije i pol godine. Na toj bi funkciji trebala ostati sadašnja predsjednica Europskog parlamenta Roberta Metsola, koja je uspješno vodila Parlament nakon što je funkciju preuzela od pokojnog talijanskog socijalista Davida Sassolija. Iako predsjednika Europskog parlamenta biraju samo zastupnici, i u tome ulogu nemaju lideri zemalja članica, i ta je funkcija dio paketa.
Metsolu bi, ako se ovaj scenarij ostvari, nakon dvije i pol godine zamijenio netko iz redova socijalista. Ovakav dogovor dogodio se i u prethodnim mandatima Europskog parlamenta kad su se dvije najveće stranke dogovarale, a to podržali i liberali, čime je stvorena dovoljna većina, a i druge su se stranke s time pomirile jer su dobivale mjesta potpredsjednika, parlamentarnih izvjestitelja, šefova odbora, pododbora i delegacija, i svatko je bio zadovoljan.
Ako EPP dobije vođenje Europske komisije na cijeli petogodišnji mandat, što je u praksi najvažnija funkcija u EU iako formalno to nije, logičnim se smatra da predsjednik Europskog vijeća koji će na toj funkciji zamijeniti Charlesa Michela bude netko iz redova socijalista. Otkad je uvedena ova funkcija, nikada na njoj nije bio netko iz redova socijalista. Prva dvojica bila su iz EPP-a, nekadašnji belgijski premijer Herman Van Rompuy, a potom bivši i sadašnji premijer Poljske Donald Tusk. Tusk je bio na pet godina, koliko i sadašnji predsjednik Charles Michel, bivši belgijski premijer koji dolazi iz redova socijalista.
Favorit za to je i dalje bivši premijer Portugala António Costa. Osim što dobro kotira među liderima EU, prednost mu je što govori i francuski, što je važno za Pariz. Jedini je problem za Costu što se spominje u istragama za zlouporabu dužnosti, iako protiv njega nema optužnice. Socijalisti i nemaju velik izbor za tu vodeću funkciju. Rezervna je varijanta, ako Costa ispadne, danska premijerka Mette Frederiksen.
Funkcija visokog predstavnika EU za vanjsku politiku i sigurnost, koja je izuzetno vidljiva i ugledna, ali ne i toliko utjecajna, trebala bi pripasti liberalima. Kako je potrebno zadovoljiti neku ravnotežu između juga, zapada i istoka, potom između triju glavnih političkih skupina, najbolje se u priču uklapa premijerka Estonije Kaja Kallas.
S obzirom na težak poraz na izborima, liberalima bi to trebalo biti sasvim dovoljna utješna nagrada, a mogli bi dobiti i neki važniji resor u budućoj Europskoj komisiji, ovisno o tome kakve će kandidate predložiti koja zemlja članica u kojoj su liberali na vlasti.
Opcija prema kojoj bi ova četiri političara dobila ključne funkcije u EU i dalje je ona na koju se najviše isplati kladiti iako jamstva za to nema. Jer i druge stranke, koje u ovom trenutku nisu izravno uključene u pregovore s EPP-om, socijalistima i liberalima, imaju svoje želje. Odnos između tri stožerne europske stranke jest takav da može poremetiti računicu. Vidjelo se to i na zadnjem neformalnom sastanku Europskog vijeća u Bruxellesu.
Europska pučka stranka zatražila je da se nakon dvije i pol godine mandata predsjednika Europskog vijeća raspravlja o toj poziciji. Naime, mandat predsjednika Europskog vijeća jest na dvije i pol godine, ali je praksa da ista osoba dobije i drugi mandat. EPP za taj prijedlog ima dva argumenta. Prvi je da je veliki pobjednik izbora, a socijalisti su doživjeli blagi pad dok su liberali doživjeli potop, pa čak izgubili i treće mjesto po broju zastupnika.
Liberale, čiji je ključni lider francuski predsjednik Emmanuel Macron, pretekla je skupina konzervativaca ECR, koju vodi talijanska premijerka Georgia Meloni. Drugi je argument očekivanje da će na sljedećim izborima u Njemačkoj na vlast doći CDU, dakle član EPP-a, a i u Španjolskoj bi desni centar mogao doći na vlast. Tako bi se dominacija EPP-a povećala i u Europskom vijeću, i zato smatraju da nije pošteno podijeliti sa socijalistima mandat šefa Europskog parlamenta i ostaviti im pet godina mjesto šefa Europskog vijeća.
Ideju o podijeli mandata u Europskom vijeću, prema pisanju Politica, iznio je predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković. On to nije demantirao, osim što je rekao da ne zna otkuda je to procurilo. Iako zahtjev EPP-a izgleda logično, on može ugroziti dogovor jer alternativa da se EPP okrene krajnjoj desnici ako se ne dogovori s ljevicom preopasna je za njih iz više razloga.
Prvi je to što u slučaju koaliranja s ECR-om i nekima drugima s krajnje desnice ne bi imali dovoljan broj glasova ako bi se iz dogovora povukli socijalisti i liberali. Dakle, izjava šefa EPP-a Manfreda Webera da “ne mogu luzeri s ljevice nama govoriti s kime možemo pregovarati, a s kime ne” jest prijetnja praznom puškom. Može EPP pregovarati s krajnjom desnicom, ali ako ih na bilo koji način uključi, izgubit će potporu ostalih u Europskom parlamentu i, gotovo sigurno, u Vijeću. Jer su lideri koji su podržali Ursulu von der Leyen uvjetovali to odbacivanjem suradnje s krajnjom desnicom.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
