Deset godina pontifikata pape Franje: ‘Nije mi teško biti Papa. Ipak, volio bih nekad izaći i pojesti pizzu...‘

"Treba biti normalan" – rekao je papa Frane novinarima na povratku iz Brazila u srpnju 2013. Pitali su ga: što to nosi u crnoj aktovki da se od nje nije htio odvajati? "Nemam ključ atomske bombe! Imam brijaći aparat, brevijar, jednu knjigu za čitanje, o Maloj Thérèsi… Znate, pobožan sam joj… Nosim sam, jer je tako normalno. Treba biti normalan!"

Hoćeš-nećeš, taj bi epitet – normalan – mogao biti ključna riječ Franina pontifikata. Papa zna da se na Copacabani okupilo tri milijuna vjernika pred njim, ali zna također da su se, ukoliko jesu vjernici, ondje okupili radi svog Boga, a da bi došli vidjeti i nekoga drugog papu iz Latinske Amerike. Ili već odnekle. Možda ih je nešto više došlo baš radi njega – ali ne čini to bitnu razliku. Nije blesav pa da se uznese. (...)

Sve je to lijepo, i pozitivno, i popularno – ali pontifikat se ne sastoji samo od tople ljudskosti. Dapače bilo ih je u kojima tog začina nije bilo ni za prstohvat – pa su svejedno ostavili traga. Pontifikat pape Frane upravo navršava deset godina. Je li doba za rezime? "Imam osjećaj da će moj pontifikat biti kratak", prorekao je u spomenutom intervjuu meksičkoj Televisi. Ili se prevario, ili mu je deset godina premalo. Televisi je kazao: "Nije mi teško biti Papa. Ipak, volio bih izići a da me nitko ne prepozna, otići u pizzeriju i pojesti pizzu." Još teže mu padaju putovanja: "Vjerujem da je to moja najteža pokora. Vezan sam uza svoj habitat, to mi je neuroza", veli papa i dodaje kako je čitao krasnu knjigu naslovljenu: "Budi zadovoljan svojom neurozom". Ima ih, u Kuriji, kojima je i neuroza i pokora baš Papa.

‘Posljednji evropski Dvor‘

Stampin vatikanist Marco Tosatti obznanio je da je vidio nacrt Franina novog statuta Rimske kurije, koju Papa pejorativno naziva "posljednjim evropskim Dvorom" – ali da ne smije obznaniti pojedinosti. Ispostavilo se da je trebalo još osam godina da Papa s tim dokumentom iziđe pred katolički i ini svijet. Osim Kurije – koju je već prodrmao u ovih deset godina, već od samog početka, i iz koje stižu najotrovnije strelice na njegov račun (pa i od njenih penzionera, poput kardinalâ Burkea i Rodéa) – Papa je na zub uzeo i klerikalizam za koji opetuje da je otjerao vjernike od Crkve. I Kuriji i svećenstvu zamjera birokratizam, skrivanje iza kanona, iza formalnih pravila, umjesto smionog i milosrdnog otvaranja prema vjernicima laicima, osobito najsiromašnijima, najpotlačenijima, najpotrebitijima, onima koji žive na periferijama gradova i na periferiji društva.

Frane hoće, rekao je, "siromašnu Crkvu za siromašne", hoće da Katolička crkva iziđe na periferiju, u susret vjernicima a ne da oni moraju kucati na njezina masivna vrata, tvrdi da se s periferije svijet sagleda bolje nego iz dvora. U tom sklopu njegova odluka da se ne nastani u Apostolskoj palači, u pozlaćenoj izolaciji, nego da ostane među ljudima (ako ne u pizzeriji, a ono barem u "konviktu"), nije više samo osobna gesta svećenika prispjeloga s periferije, metropolita koji se po metropoli vozao u metrou, nego ideološki manifest.

Po njemu će Franin pontifikat (barem dosadašnji dio) biti upamćen više nego po enciklikama. (...)

Papa reformator i papa menadžer

Frane nije papa revolucionar. On je to manje od sv. Ivana Pavla II. On je papa reformator.

On je i papa menedžer (za to je i izabran). Poštuje pet pravila uspješnog menedžera, piše u svojoj knjizi o njemu John W. Allen. Prvo, motivira primjerom: ne samo skromnošću osobnog života, nego i čišćenjem Augijevih štala vatikanskih financija, nadajući se da će ga biskupi oponašati ne samo željeznim križem oko vrata, nego i čistim, poštenim računima, bez osobnog zgrtanja. Drugo: ne okružuje se samo prijateljima, pa je svoga prvoga "ministra financija", kardinala Pella, izabrao među onima koji su bili nesretni Bergogliovim izborom i preplašeni eventualnom liberalizacijom, ali su bili za čiste račune. Treće, ozbiljno sluša druge, ne (samo) da bi im uvjerljivije predočio svoje suprotno mišljenje (kao sv. Ivan Pavao II ili kardinal Casaroli), nego i da korigira svoje, ako zatreba. Četvrto, na kraju odlučuje sam, pa i protivno savjetima. Peto, dostupan je, a i sam traži sugovornike od kojih misli da ima što čuti, ne okružuje se klimoglavcima koji će pojati peane njegovoj veličini, ljubazan je i s onima koji mu rade o glavi (bilo je snimaka takvih srdačnih razgovora), ali neće mijenjati svoj stav da im se umili. I u tome je nalik sv. Ivanu XXIII.

‘Angelo, ne puši se‘

Taj "dobri papa" je znao, rekosmo, nakon pohvala sebe pogledati u zrcalu i reći: "Angelo, ne puši se!" Bergoglio se ne puše, ali svi kažu da je daleko slobodniji, nasmijaniji, žovijalniji, nego što je bio kao nadbiskup u Buenos Airesu. "Ne prepoznajem tog momka!", rekla je, tek napola u šali, njegova jedina još živa sestra, Maria Elena. Jedan od starijih latinskoameričkih kardinala je papi Frani prijateljski rekao: "Ti nisi onaj isti koga sam upoznao u Buenos Airesu. Što ti se dogodilo?" A Papa mu je odgovorio:

"U noći mog izbora imao sam osjećaj zbliženosti s Bogom koji mi je dao snažno čuvstvo unutrašnje slobode i mira, i to me čuvstvo nikada nije napustilo." Još ranije, sastavši se u lipnju 2013 s vodstvom latinskoameričkih redovnika, Papa im je usput rekao o svom izboru za papu: "Nisam se uznemirio ni u jednom trenutku. A to nije moje, ja se često brinem, postajem nervozan. A ipak nisam izgubio mir ni u jednom trenutku. To me uvjerava da je [izbor bio] od Boga." (...)

Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa

Globus, naslovnica 8.3.2023.

Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!

01/22 55 374

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.