Bila je najvažniji europski lider. Njezin odlazak predstavlja najveći rizik za kontinent

Slovenija je 2002. godine birala novog predsjednika. Situacija je bila izuzetno zanimljiva jer su sve ankete potvrđivale da bi Milan Kučan, koji je završio svoj drugi mandat, opet pobijedio, i to u prvom krugu. Iako je među kandidatima bio i Janez Drnovšek, političar koji je bio na čelu slovenske vlade od 1992. godine, izveo zemlju iz postjugoslavenske krize i ispregovarao članstvo u EU i NATO-u. New York je čak promijenio svoja pravila da bi Michael Bloomberg mogao ostati gradonačelnik i u trećem mandatu. Jednako je tako jasno da bi Njemačka 26. rujna opet za kancelarku izabrala Angelu Merkel. Mutti, kako je od milja zovu, prošle je godine opet osvojila srca većine Njemica i Nijemaca svojim upravljanjem pandemijskom krizom.

Iako je Njemačka snažno pogođena i u prvom valu, a i u ovom zimskom. Ali, diplomirana fizičarka s doktoratom iz kvantne fizike, koja svoje akademske titule nikad ne piše ispred imena, pokazala je kako se i u tako teškoj situaciji može voditi država. U svom posljednjem novogodišnjem obraćanju naciji na dužnosti kancelarke, u kojem nije skrivala emocije, izjavila je da je 2020. godina bila daleko najteža u njezinih 15 godina na vlasti, no početak cijepljenja protiv covida-19 dao joj je nadu za 2021. godinu.

“Dopustite da vam za kraj kažem nešto osobno: za devet mjeseci bit će parlamentarni izbori i ja se neću ponovno kandidirati”, rekla je Merkel (66), kako je prenijela Hina.

“Danas je vjerojatno posljednji put da vam se obraćam uoči Nove godine.”

Dodala je:

“Mislim da ne pretjerujem kad kažem: nikad nam u posljednjih 15 godina stara godina nije bila tako teška i nikad se nismo, unatoč svim brigama i nešto skepticizma, veselili novoj s toliko nade.”

“Mogu samo zamisliti koliko se ogorčeno osjećaju oni koji oplakuju svoje najbliže koje su izgubili zbog korone ili koji se moraju boriti s posljedicama bolesti dok neki beznadni pojedinci osporavaju i negiraju virus”, rekla je Merkel.

“Teorije urote nisu samo lažne i opasne nego su i cinične i okrutne”, dodala je. “Ja ću se također cijepiti kad dođe moje vrijeme.”

A o kolikom je interesu riječ kad progovori kancelarka najbolje pokazuju brojke: taj je govor pratilo gotovo 9 milijuna ljudi: 4,49 milijuna gledatelja na ARD-u, a još 4,33 na ZDF-u. Prošle godine Merkel je poslušalo oko 5,1 milijuna građana. Glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres opisao je Njemačku kao “snagu mira” i “stup multilateralizma” u govoru u donjem domu njemačkoga parlamenata, Bundestagu, sredinom prosinca.

“Kao glavni tajnik UN-a svakodnevno svjedočim načinima na koji Njemačka, sa svojom dubokom povijesnom sviješću i odgovornošću, igra vodeću ulogu u svijetu”, poručio je Guterres. Zapadna Njemačka je u UN bila primljena kao promatrač 1952. godine, a do punopravnog je članstva morala čekati do 1973. Gotovo pola stoljeća kasnije Njemačka je “stup multilateralizma”. Od tih 47 godina u Berlinu je gotovo 16 stolovala Merkel.

Kojoj će Barack Obama, bivši američki predsjednik, kad je predavao vlast Trumpu, javno reći da joj ostavlja vodstvo slobodnog svijeta. Mnogi ne znaju da je Angela Dorothea Kasner rođena 17. srpnja 1954. u Hamburgu. Njezin otac, protestantski pastor Horst Kasner, preselio se s obitelji u Templin, u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj, kamo je poslan, kao i mnogi drugi, da sačuva protestantizam u komunističkom sustavu. Angela je tako odrastala 90 kilometara udaljena od Berlina. Fiziku je studirala u Leipzigu, a doktorat je stekla u Berlinu. Nikad nije tajila da je bila aktivna i na političkom planu, što joj je omogućilo da 1986. slobodno putuje u Zapadnu Njemačku na znanstvene kongrese. Za Ulricha Merkela, kojeg je upoznala tijekom studija, udala se 1977., ali brak je trajao kratko, samo pet godina. Neki su njemački mediji, kad je trebalo kritizirati Merkel, navodili detalje iz rastave među kojima je i anegdota da je Angela iz zajedničkog stana odnijela samo - hladnjak.

Za Sauera, kvantnog kemičara, udala se 1998. godine. Iste one kad je njezina Kršćansko-demokratska unija (CDU) izgubila izbore i socijaldemokrati (SPD) su se vratili na vlast koju su izgubili 1982. godine. Ti su izbori posebno važni jer je tada u saveznu vladu prvi put ušla stranka Zelenih kao koalicijski partner. Njemačka kancelarka na neki način podsjeća na Winstona Churchilla. Nisu sve njezine odluke bile genijalne, neke su poprilično upitne, ali konačni je zbroj više nego pozitivan. Ključna pogreška koja joj je zamalo uništila političku ostavštinu bili su pregovori nakon parlamentarnih izbora 2017. godine. Merkel je tada željela vladu u kojoj će biti liberali (FDP) i Zeleni.

Ali nije računala na svoju sestrinsku stranku, bavarsku Kršćansko-socijalnu uniju. Njezin tadašnji čelnik Horst Seehofer, sadašnji ministar unutarnjih poslova, bio je glavna prepreka sklapanju nove političke koalicije koja bi Zelene vezala uz stranke centra. Kad su ti pregovori propali, Merkel nije bila spremna na rizik. Zapravo, Merkel je, u pravilu, izbjegavala rizik i uvijek pokušavala naći kompromisno rješenje koje će nuditi stabilnost. Jamčiti, možda bolje reći. Neki iz CDU-a su joj tada predlagali da ide u manjinsku vladu, s čime Njemačka nije imala iskustva, te da sklapa programatske koalicije sa SPD-om i Zelenima. I njihov je argument bio jak: u tom slučaju tada moćna (13 posto) ekstremno desna Alternativa za Njemačku (AfD) ne bi bila najjača opozicijska stranka.

Merkel je ipak odlučila ponovno, treći put ukupno, a drugi put za redom, krenuti u koaliciju sa SPD-om. Pa je AfD dobio velik prostor za javni nastup i kontrolu brojnih parlamentarnih odbora. Na sreću, to nisu uspjeli kapitalizirati zbog unutarnjih sukoba. Ali, tada je već formirana skupina “dečki iz Berlina”, kojoj je na čelo stao neupitni autoritet Wolfgang Schäuble. On se razljutio na Merkel jer ga je s njemu vrlo dragog mjesta ministra financija prebacila za predsjednika Bundestaga. Zato da bi mogao kontrolirati AfD. A zatim su uslijedili slabi rezultati CDU-a i CSU-a na izborima u saveznim državama i “dečki iz Berlina” su odlučili da je za to kriva Angela Merkel i krenuli u tajnu operaciju detronizacije. Za koju je iskusna političarka pravodobno saznala te ih matirala neočekivanim potezom: u jesen 2018. godine dala je ostavku na mjesto predsjednice CDU-a, ali je ostala na kancelarskom. I tako ih dovela u situaciju da svoju energiju moraju fokusirati na borbu za stranačko prijestolje dok je kancelarsko ostalo čvrsto u njezinim rukama.

“Cijela je Europska unija, prije svega, obvezna pomoći izbjeglicama na licu mjesta na Balkanu i na grčkim otocima. Ova humanitarna katastrofa ne može se riješiti ako sada izbjeglicama kažemo: dođite u Njemačku. Ovaj put je zatvoren.”

Ovo je nedavno za medijsku kuću Funke izjavio Friedrich Merz, jedan od “dječaka iz Berlina” koji trenutno ima najviše izgleda da na stranačkom kongresu CDU-a 16. siječnja preuzme predsjednički položaj. Time je otvoreno kritizirao odluku Angele Merkel iz 2015. da primi oko milijun imigranata s područja MENA (Srednji istok i Sjeverna Afrika). Odluku koju u desnom krilu CDU-a, u CSU-u i na cijeloj njemačkoj desnici smatraju najkontroverznijom kancelarkinom odlukom. Iako su brojna istraživanja pokazala da su se ti migranti bolje uklopili u njemačko društvo nego oni s Balkana koji su došli tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji. I, protivno očekivanjima i prijetnjama desnice, broj kriminalnih djela je u Njemačkoj u padu. Što je Seehofer, veliki protivnik te odluke Angele Merkel, teška srca morao obznaniti kao savezni ministar unutarnjih poslova. Nitko s te desnice se nije pozvao na podatak da je, prije dolaska milijun migranta u zemlju u kojoj živi 81 milijun stanovnica i stanovnika, 18 posto Nijemaca imalo inozemno podrijetlo. Što je oko 16 milijuna. Postoji još jedna globalno važna tema o kojoj će povijest raspraviti koliko je Angela Merkel djelovala pozitivno. To je globalna financijska kriza iz 2008. kad je Njemačka bila glavna zagovornica štednje, mrske riječi “austerity” koja je čak dobila svoju njemačku varijantu Austerität.

To je bilo doba kad je Merkel izuzetno aktivno radila sa Schäubleom, koji je svakako jedan od rodonačelnika te ideje. Merkel se Schäubleovoj ideji nije usprotivila, a posljedica toga bit će i snažan pritisak na Grčku kad se pokazalo da više nije u stanju ispunjavati svoje financijske obveze. Za Europu je 2008. godina bila teška, ali 2011., kad je kriza eura eskalirala (OECD ju je tada smatrao najvećom globalnom prijetnjom), cijeli je projekt EU bio doveden u pitanje. Bilo je tada raznih ideja, prijedloga, o isključivanju Grčke iz EU ili samo eurozone, o krahu eura i povratku na nacionalne valute. Merkel je tada nastupila kao državnica, osoba koje je svjesna povijesne odgovornosti i rekla da se Grčku mora spasiti, ali da to Atena mora platiti, a da euro mora opstati.

Nekako usporedo će i Mario Draghi, tadašnji predsjednik Europske središnje banke (ECB), reći da će učiniti sve potrebno kako bi se spasio euro. Zajednička europska valuta je spašena, a ovih dana vidimo koliko je to važno. Euro je druga valuta u rezervama središnjih banaka i taj postotak raste, a nakon što je EU dogovorila izdavanje zajedničkih obveznica kojima će financirati svoje programe, euro je postao tražena roba na tržištu. EurasiaGroup jedna je od najuglednijih svjetskih konzultantskih kuća koja na početku svake godine objavi glavne globalne rizike.

Evo ih po redu: Biden, dugotrajni kovid, klimatske promjene, američko-kineske tenzije, globalni odnos prema podacima, kibernetička prekretnica, Turska, Srednji istok s niskom cijenom nafte. I onda - Europa nakon Merkel. Jer, prošle godine Merkel ne samo da je kod kuće snažno podigla podršku svojoj stranci, ali i sebi, Merkel je odigrala ključne poteze za novu fazu budućnosti EU. I to u svom posljednjem predsjedavanju Vijećem EU, nakon što je Hrvatska u prvom dijelu godine sjajno obavila svoj posao. U srpnju je njemačka kancelarka dogovorila novi Višegodišnji financijski okvir (VFO), za razdoblje od 2021. do 2027,, a uz to i Fond za oporavak EU od posljedica pandemije. Ukupno, nekih 1800 milijardi eura. Pomirila je štedljivce sa sjevera i “rasipnike” s juga, natjerala Mađarsku i Poljsku da pristanu na povezanost fondova s vladavinom prava i konačno postigla dogovor s Kinom o Sveobuhvatnom ulagačkom sporazumu, a koji postavlja nova pravila koja će Peking morati poštovati.

Ovako zaključuju Ian Bremmer i Charles Kupchan, glavni analitičari EurasiaGroup:

“Ukratko, Merkel je bila najvažniji europski lider. Njezin odlazak u drugom dijelu 2021. godine, nakon 15 godina kancelarskog mandata, predstavlja najveći rizik za kontinent.”

The Economist Intelligence Unit (EIU) je također prošlog tjedna objavio “Europa u 2021” u kojem ističe tri ekonomije koje su ključne: Njemačka, Italija, Turska. Indikativno je poklapanje s EurasiaGroup - Njemačka i Turska. EIU smatra da će se Njemačka ove godine više okrenuti sebi, što je razumljivo jer je osigurala EU za sljedećih sedam godina. Ali i oni su zabrinuti: “Gospođa Merkel igrala je vodeću ulogu u Europi i na svjetskoj pozornici tijekom svog kancelarskog mandata, zrcaleći veličinu njemačkog gospodarstva (najvećeg u EU) i svoju dugotrajnost u uredu (radila je s pet britanskih i sedam talijanskih premijera od 2004.).

Njezin nasljednik neće biti iskusan i neće imati isti međunarodni utjecaj. Zato što će pripremni pregovori za savezne izbore i formiranje koalicije rezultirati Njemačkom u 2021. godini koja će biti usredotočenija na unutarnje poslove. Ipak, Njemačka će ostati utjecajna u Europi, a francusko-njemačko partnerstvo gradit će se na novopronađenoj snazi u svjetlu prekretnice koju predstavlja Sporazum o EU fondu za oporavak.”

Jednom riječju, Europa će biti slabija, što znači i da će globalni demokratski blok izgubiti na snazi. Jer, već spomenuti Merz je bio najavio da će prekinuti smjer kojim je državu vodila Merkel. A to je centar i otklon prema lijevom centru. On ima dva protivnika kojima stranački moćnici nisu skloni. Stvarnim rivalima se smatraju Armin Laschet, ministar predsjednik savezne pokrajine Sjeverne Rajne Vestfalije s kojim se zajedno kandidirao ministar zdravstva Jens Spahn. Njihov je glavni problem što znače da neće biti velikih zaokreta u odnosu na smjer kancelarke. Iako je Spahn ranije zagovarao jači okret prema centru, pa i desno.

Treći je kandidat Norbert Röttgen, kojeg svi smatraju autsajderom, ali bi se baš zbog toga, ako dođe do bliske borbe Merza i Lascheta, mogao pojaviti kao džoker. Riječ je stranačkom veteranu koji je stručnjak za vanjsku politiku. Merz trenutno stoji najbolje, a on osobno mrzi Angelu Merkel koja mu nije dala željenu poziciju u svojoj prvoj vladi pa se uvrijeđeno povukao iz politike i otišao u biznis kao korporativni odvjetnik i postao izuzetno bogat.

Posljednje je četiri godine radio za globalnog ulagačkog giganta BlackRock. Kako se približava izborni dan, tako Merz sve više i više ublažava svoju dosad snažnu retoriku u kojoj je bilo i neumjesnih izjava. Pa se tako u razgovoru za Die Welt 4. siječnja zalaže za približavanje Turske i Rusije Europskoj uniji. Čemu se prije protivio. A što je čisti nastavak politike Angele Merkel. Jer, i Merzu je postalo jasno da će morati navući cipele koje će mu dugo biti prevelike. Merkel sada može mirno sa strane promatrati sve ove unutarstranačke borbe jer više nema svog kandidata - njezinu kandidatkinju Annegret Kramp-Karrenbauer su “dečki iz Berlina” eliminirali na ružan način, nagovorili su ogranak stranke u saveznoj državi Tirinškoj da djeluje s AfD-om, nakon što je to predsjednica stranke izrijekom zabranila, pa je ona nakon toga dala ostavku.

Merkel će tako moći posvetiti dovoljno vremena stvaranju novih transatlantskih odnosa s novim američkim predsjednikom Joeom Bidenom, jačanju francusko-njemačke osovine kako bi i dalje bila nosiva snaga EU. I mirno čekati izbore i koalicijske pregovore. A onda se povući u mirovinu. Merz će se dotle morati nositi s ozbiljnom neizvjesnošću. Naime, iako će - vjerojatno - biti predsjednik CDU-a, nije sigurno i da će biti kandidat CDU/CSU-a za kancelarski položaj. Jer, iako dobro stoji u stranačkoj vrhušci, ne stoji tako dobro u javnosti.

Milijunaš u politici, podsjeća na Donalda Trumpa. S druge pak strane raste utjecaj bavarskog ministra predsjednika Markusa Södera koji je sve omiljeniji u javnosti (za razliku od svog prethodnika Seehofera). Merkel s njim ima korektan odnos. A on je u pandemiji za Bavarsku ono što je Mutti za Njemačku. No, ima ozbiljan problem. Koalicija CDU/CSU dvaput je u povijesti izašla na izbore s kancelarskim kandidatom iz CSU-a i oba puta izgubila izbore. A percepcija je vražja stvar u politici. Između izbora za čelnika CDU-a i saveznih u rujnu, Njemačku čeka niz od šest izbora u saveznim državama (oni se održavaju svakih pet godina, a savezni svake četiri) koji su uvijek važan lakmus raspoloženja javnosti. Izbori u savez­noj državi Baden-Württemberg, gdje je na vlasti koalicija Zelenih i CDU-a, održat će se 14. ožujka.

Tu koaliciju vrlo uspješno vodi “zeleni” ministar predsjednik Winfried Kretschmann. Izborni (ne)uspjeh te koalicije imat će izravan utjecaj na formiranje koalicije na saveznoj razini. Istog će se dana glasati i u susjednoj pokrajini Porajnje-Falačka gdje vladajućem SPD-u prijeti poraz od CDU-a što bi dalo novi zamah stranci tada već vjerojatno Friedricha Merza. Krajem travnja održavaju se ponovljeni izbori u Tirinškoj, a potom slijede izbori za parlament savezne pokrajine Saska-Anhalt početkom lipnja.

Na jesen slijede izbori u Mecklenburg-Prednjem Pomorju i gradu-saveznoj pokrajini Berlinu. U Berlinu je već godinama na vlasti lijeva koalicija sa SPD-om na čelu, no trenutno u anketama vodi CDU. Kad se pomirimo s činjenicom da Angela Merkel odlazi, tada je pitanje svih pitanja kako će izgledati nova njemačka koalicijska vlada. Ako je vjerovati sadašnjim anketama, CDU će moći birati partnera. Problem je što željena opcija, FDP, možda čak ne uđe u Bundestag. Ako i uđe, neće donijeti dovoljno zastupničkih mjesta da se formira stabilan kabinet.

O AfD-u se uopće ne razmišlja, a SPD je svjestan da bi ga nova “velika koalicija” uništila. I tako se otvaraju dvije mogućnosti: manjinska vlada koja bi u Bundestagu imala ozbiljnih problema, ako Merz bude kancelar, dogovoriti programsku koaliciju sa SPD-om i Zelenima. Ili koalicija sa Zelenima kojoj “dečki iz Berlina” nisu skloni. Jer, Zeleni su na svojoj konvenciji rekli da im je cilj uložiti ogromnu količinu novca u transformaciju ekonomije. A CDU se što prije želi vratiti uravnoteženoj fiskalnoj politici. Postoji i treća opcija, ali ona je pod jako velikim znakom upitnika. I nju bi Zeleni najviše željeli jer bi tada oni bili vodeća snaga koalicije (s CDU-om bi bili manjinski partner i to vjerojatno u lošijem položaju nego Zeleni u austrijskoj koaliciji s Pučanima). Ako bi Zeleni nadmašili ankete, a SPD se približio 20 posto, tada nije isključeno da im Die Linke, Ljevica koja je dijelom i baštinik istočnonjemačkih komunista, bude partner koji bi im omogućio većinu. E, to bi onda stvarno bio izazov za Njemačku, EU, pa i svijet.