Mirna ulica svijetlo obojenih trokatnica, niti petsto metara od Ringa koji opasuje najstroži centar Beča, od Volkstheatra i velike izložbe u Leopoldmuseumu o Beču 1900., u vrijeme najvećeg sjaja prijestolnice Austrougarske Monarhije koja je početkom prošlog stoljeća imala 300 tisuća stanovnika više nego danas. Tu, malo izvan bečke buke i najvećeg sjaja, na adresi Lindengasse 1 nalaze se hipsterski restoran, studentsko udruženje mladih kršćana i psihološka ordinacija bračnog para Grohs.
Ugodno je ovdje živjeti: od proljeća u ovu se mirnu ulicu preselio trendovski Rundbar, sada R&bar, restoran uređen u stilu pedesetih, preko puta je šarmantna pekara. Sve je tu elegantno, fino, decentno: nekoliko ulica dalje crveni plakat poziva vas na vikend predavanja iz marksizma, o tome kako prepoznati fašizam i kako se boriti protiv širenja netrpeljivosti prema muslimanima.
Ovdje vas Rund poziva na čaj: u nedjelju od 15 do 21 sat. Osam stanova u zgradi na broju 1 je prazno, ili njihovi stanari ne žele da im se znaju imena. Tu negdje među tim bijelim poljima je ono koje aktivira zvono u stanu na drugom katu, gdje je na rat protiv nevjernika pozivao Nedžad Balkan, jedan od lidera islamskih radikala u ovom dijelu Europe, na potezu od Beča do Skoplja. Danas džamiju Sahaba pamti samo Google maps.
Radikalni islamisti, većinom s područja bivše Jugoslavije, okupljali su se u džamiji Sahaba oko bivšeg kick-boksača Nedžada Balkana. Sigurnosne službe smatraju da on stoji iza Vijesti Ummeta, web-stranice koja "na naši" prevodi materijale ISIL-a, njihova službena priopćenja i videoporuke. Nedžad Kučević Balkan porijeklom je iz Tutina kod Novog Pazara, a u Njemačkoj je prije vjerskog prosvjetljenja gradio karijeru kick-boksača.
Vjeruje se da je on vrbovao Mevlida Jašarevića, koji je pucao po američkoj ambasadi u Sarajevu. Ovdje danas nema nikakva traga islamskih radikala, ali nema ni u otmjenom 2. becirku, gdje je u džamiji Altun Alem propovijedao Mirsad Omerović, poznat kao Abu Tejma.
Čitava se Austrija digla na noge kad je u travnju prošle godine otkriveno da su dvije djevojčice, Sabina Selimović (15) i Samra Kešinović (16), pobjegle u Siriju. Djevojčice su odlazile na vjeronauk u džamiju Altun Alem, smještenu u podrumu zgrade u Leopoldstatu. U velikoj akciji potkraj prošle godine provedenoj u Grazu, Linzu i Beču, austrijska policija uhapsila je Mirsada Omerovića i još 12 osoba pod sumnjom da vrbuju dobrovoljce za priključivanje teroristima ISIL-a.
U jednoj od najvećih antiterorističkih akcija u povijesti Austrije uhapšen je Omerović, austrijski državljanin i otac petero djece. Austrijanci smatraju da je on glasnogovornik europskog ogranka ISIL-a, s direktnom vezom s Al Bagdadijem. Jedno je vrijeme boravio u Gornjoj Maoči, salafitskom naselju kod Brčkoga, a bio je i u vezi sa Bilalom Bosnićem, koji je nedavno osuđen u Sarajevu za regrutiranje mladića za rat u Siriji. Omeroviću prijeti doživotni zatvor. Omerovićevim hapšenjem austrijska država objavila je rat protiv terorizma. U tom se trenutku 130 građana Austrije borilo u redovima ISIL-a. Danas se računa da se njihov broj popeo na 270.
“Tako mi je rekao direktor Saveznog ureda za zaštitu ustavnog poretka i borbu protiv terorizma Peter Gridling prije mjesec dana. Do danas ih je možda i više”, kaže za Globus Thomas Schmidinger, bečki politolog i stručnjak za salafizam. On se s radi- kalizmom prvi put susreo kad je istraživao Gorane na Kosovu.
“Bio sam tamo i jedan njihov imam me pitao, što se to događa kod vas u Beču? Mladići odu tamo i vrate nam se kao radikalni muslimani”, prenio je politolog.
Objašnjava nam salafističku scenu u Austriji: riječ je o najviše dvije tisuće ljudi. Starija generacija političkih salafista poput Nedžada Balkana podijelila se u različite grupe, ali mlađa generacija je opasnija, kaže Schmidinger, izdvajajući skupinu oko Abu Tejme ili Mirsada Omerovića. On nije oko sebe okupljao samo mlade muslimane s Balkana nego i pripadnike drugih skupina koji govore njemački.
“Iako se oni nikad nisu opredjelili ni vezali niti za Daeš niti za Al Kaidu, mnogi koji su išli u džamiju Sahaba poslije su otišli u rat u Siriji”, objašnjava nam Schmidinger. Od 270 Austrijanaca u Siriji, 70 ih se vratilo. Policija nadzire osam do deset sumnjivih džamija, gdje navraćaju salafisti i pokušavaju misonarski djelovati na obične vjernike. Ni za jednu se ne može reći da je potpuno salafistička. Regularni imami obično propovijedaju protiv salafizma, kaže Schimidnger.
Danas je na adresi nekadašnje džamije Sahaba u prizemlju zgrade u Lindengasse 1 ušminkana pivnica Kriterium III, sa zelenom reklamom za Göser. Pivo je nešto poput češnjaka za radikalne salafiste, pripadnike islamske sekte koji vjeruju da samo oni ispravno tumače islam, a svi su ostali nevjernici.
Ipak, mladići s dugim neurednim bradama i kraćim nogavicama nisu pobjegli od alkohola. Kad im je život pod policijskim kamerama i uz stalne premetačine postao nesnosan, radikali su se razbježali. Neki su se samo preselili u susjednu Mariahilfe strasse, gdje su postavili štandove i besplatno dijelili Kurane. U glavnoj bečkoj trgovačkoj ulici štandovi organizacije "Lies!" (čitaj) bili su tu do prije nekoliko dana. Salafisti su dijelili Kurane i usput prodavali svoju verziju islama zainteresiranima. Kad su im akciju zabranili u 6. bečkom becirku, samo su se preselili na drugu stranu ulice. Jer s druge strane Mariahilfestrasse više nije 6. nego 7. becirk.
Podijelili su 25 milijuna primjeraka Kurana u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj od 2011. kad su pokrenuli kampanju "Lies!". Austrijska javnost dodatno se uzbunila s tisućama izbjeglica koje su ovog ljeta stizale u Austriju, jer su salafitski aktivisti postavili štand na Zapadnom kolodvoru i tamo vrbovali pridošle. Očajni ljudi neizvjesne budućnosti savršena su im meta. Od jeseni su se pojačali glasovi sa zahtjevom da ih se makne s ulice.
“Ali kako ćeš im zabraniti ispovijedanje vjere? S kojom osnovom? To je kao da za braniš Jehovinim svjedocima da idu od vrata do vrata”, prenosi nam austrijski novinar Christian Baumgarten delikatne dileme jednog demokratskog društva. Stotinjak godina nakon propasti slavne monarhije Austrija je danas centar poljuljanog bankarskog carstva, nabujalog na kreditima u francima u zemljama jugoistočne Europe - i glavni grad balkanskih džihadista: ovdje se okupljaju i vjerski uzdižu radikalni salafisti od Sandžaka do Slovenije.
Policija i tajne službe u bivšim socijalističkim državama imaju manje razumijevanje za finese vjerskih sloboda i ljudskih prava, pa su se mnogi sklonili ovdje, dobro uklopljeni u veliku imigrantsku zajednicu Beča i Austrije.
No puno toga se promijenilo nakon bombaških napada u Parizu 13. studenoga u kojima je ubijeno 130 ljudi. Austrijski radikalni islamisti našli su se pod intenzivnim pritiskom, posebno kad je ministrica unutarnjih poslova Johanna Mikli-Leitner objavila da je Salah Abdelsalam u rujnu bio u Austriji. Abdelsalam je još u bijegu, a vjeruje se da je baš on bio mozak terorističkog napada u Parizu. U automobilu s dvojicom prijatelja dva mjeseca ranije, 9. rujna, ušao je iz Njemačke u Austriju. Policajcima je tijekom rutinske kontrole oko 21 sat na odmorištu Aistersheim rekao da u Austriji želi provesti odmor.
Gdje je išao, s kim se družio?
Policija je i u Austriji provela intenzivne racije, svi su salafisti sada potencijalni sumnjivci, iako tek šačica njih doista zagovara nasilje i poziva na odlazak na ratište u Siriju i Irak. Zato ih sada na ulici uopće ne možeš vidjeti, pa ni u doseljeničkim kvartovima, gdje ih se prije moglo lako sresti, često u pratnji žena u burkama, potpuno pokrivenih lica tako da im vire samo oči, koje bi pred sobom gurale dječja kolica.
Dok su vlasti razbijale glavu tražeći rupe u zakonu koje će im pomoći da salafiste maknu s ulica, oni su sami prošlog tjedna objavili da će, zbog histerije izazvane napadom u Parizu, pauzirati s dijeljenjem Kurana do kraja veljače. Krvave slike iz Pariza potaknule su i u Austriji porast ksenofobije i nepovjerenja prema čitavoj muslimanskoj zajednici. “Puno se promijenilo, nije to baš ugodno”, kaže Murat Ladjar iz Novog Pazara, koji više od dvadeset godina živi u Beču. Od 8,5 milijuna stanovnika, u Austriji je oko pola milijuna muslimana: 2012. bilo ih je 573.876 ili 6,8 posto, od čega u Beču 216.345 ili 12,5 posto. U odnosu na prethodni popis iz 2001., broj muslimana u Austriji povećao se za 69,3 posto, a u Beču 78,6 posto. Nešto više od 11 posto stanovnika Austrije čine stranci.
Tko traži prave džamije s vahabitima odnosno salafistima, razočarat će se. Čitava Austrija sa svojih pola milijuna muslimana ima ukupno četiri džamije, četiri posebno izgrađena vjerska objekta s minaretima. Od te četiri džamije jedna je u Beču, u Florisdorfu na rubu grada, na predzadnjoj stanici metroa, na dunavskom otoku. U Hrvatskoj je situacija ponešto bolja: imamo tri džamije na 63.000 vjernika, koliko ih se tako izjasnilo na popisu 2011. To je 1,47 posto stanovništva, nekoliko puta manje nego u Austriji.
Kao što otomanska vlast u Bosni i Hercegovini do sredine 19. stoljeća nije dopuštala izgradnju crkava sa zvonicima, za muslimanske vjernike u 21. stoljeću u Europskoj uniji nije bitno drukčije. I još se pritom Hrvatska i Austrija ističu kao pozitivni primjeri, jer je u Austriji 1912. islam službeno priznat kao religija, a u Hrvatskoj 1916. Činjenica da je islam priznat u te dvije članice EU treba iskoristiti kao motor-pokretač za druge zemlje da i one priznaju islam u svojim zemljama, poručio je zagrebački muftija Aziz Hasanović prilikom nedavna posjeta vjernicima u Beču.
Zagrebačka delegacija tada je posjetila Džemat Bosnu, smješten u prizemlju zgrade u Hippgasse u 16. becirku, Ottakringu. I to je običan stan u prizemlju stambene zgrade, s dvije velike prostorije prekrivene tepisima. U blizini su makedonska i albanska džamija, također u stanovima. Ottakring je sa svojih 100.000 stanovnika jedna od bečkih četvrti s najviše imigranata i najviše muslimana. I bez ijedne džamije. Austrijska djeca u školi su manjina, većina učenika dolazi iz obitelji u kojima se ne govori njemački.
Na prometnom križanju u Brunnegasse nasmijani mladić dijeli letak: poklon bon od 50 eura svakome tko u njegovoj školi odluči učiti njemački - od početnog stupnja nadalje. Primaju bonove državne pomoći. Ovdje u Ottakringu doista možete sasvim solidno živjeti i bez znanja njemačkoga. Na sve se strane čuje naš jezik, od međimurskog dijalekta do bosanskog govora. Tu je Brunnenmarkt, velika tržnica na otvorenom, egzotična bečka atrakcija s katarskim datuljama, bugarskim sirom i košuljama za pet eura.
Kilogram vegete je 5,5 eura, pola kile Franckove jubilarne kave 4,5 eura, kupus za sarmu naplaćuju 1,49 eura, a domaće kore za gibanicu i baklavu 2,5 eura. Kilogram baklave stoji 10 eura, Podravkin i Vitaminkin ajvar po dva. Tu se prodaje halal meso, na više mjesta s natpisima na arapskome, pored štanda s ukrasima za Božić i slikama Isusa i Majke Božje u jarkim bojama. Na jednom štandu su pazarski ćevapi, na drugome već čvarci (1,29 eura) i pečena prasetina, a između njih tradicionalna bečka slastičarnica.
Jeftino se može pojesti: komad pizze je 1 euro, kebab od 1,9 eura do 2,5.
Tu je najjeftinija odjeća, jakne i prsluci s vojnim maskirnim uzorkom i majice s nat- pisom I love Wien. Tu i u okolnim ulicama sve je što može zatrebati specifičnoj zajednici: hrvatski navijački rekviziti, leskovački roštilj i moda za pokrivene muslimanke.
Nakon napada u Parizu i ovdje je zavladala svojevrsna antiislamska histerija, a zemlja se dodatno sledila kad je stigla - još nepotvrđena - vijest da je u Siriji poginula Samra Kešinović, jedna od dviju djevojčica koje su prije godinu i pol pobjegle iz svojih bečkih domova da bi otišle u Siriju.
“Vjerujem da su obje dobro. Te djevojke su najbolja reklama za teroriste, i zato oni ne mogu dopustiti da im se išta dogodi”, rekla je za Die Presse Samrina bivša nastavnica Corina Windsperger.
Puno je informacija i poluinformacija, ovih je dana novinska agencija APA prenijela kako je u jednom bečkom dječjem vrtiću u 10. becirku, među literaturom za odgajatelje pronađena džihadistička brošura. Tekst “Predavanja o islamu – odgoj naše djece” napisala je Fatima Grimm još sedamdesetih. Otac vatrene muslimanske vjernice, što je ona prikrivala, bivši je zapovjednik SS-a Karl Wolff, optužen za sudioništvo u ubojstvu 300 tisuća ljudi u nacističkom logoru Treblinka.
“I am Muslim, not a terrorist”, nalijepljeno je na vratima kafića, odmah ispod naljepnice da pušenje šteti zdravlju. “Sezam” je balkanski kutak na početku Brunnengasse. Tu možete dobiti pravu tursku kavu, slušati Halida Bešlića i Doris Dragović i popiti odlično austrijsko pivo za 2,70 eura. Navečer dođe vlasnik obližnje buregdžinice (“Vučko '84” u Märzstrasse) i donese gostima ono što mu je preostalo. Naprimjer, dobru krumpirušu.
“Baš smo sinoć razgovarali o tome, i onaj tamo u šarenoj košulji kaže da neće ni da uđe u tramvaj kad ga vidi tamo gdje sjedi, onako s dugom bradom i kratkim hlačama”, priča Murat Ladjar, vlasnik “Sezama”. Živio je u Novom Pazaru, odlično zarađivao kao muzičar, pjevač. Onda su zarade postale sve manje i nesigurnije, pa se sa suprugom odlučio na Beč. Religija je napravljena tako da svađa ljude, kaže Murat. Ali ne sviđa mu se ni politika Zapada: trebali bi oni misliti i o tome od čega počinje taj terorizam, ističe on. “Ne može to tako, evo sad su se uključili i Rusi.”
Vani je kiša, austrijska policija je pokupila nekoliko mladića u haustor prekoputa i sada ih pretresa. Crni mladići, imigranti. “Droga”, objašnjava Murat. U kutu “Sezama” društvo mirno karta, igraju remi. Muzičku podlogu daje DM televizija Dragane Mirković, srpske pjevačice koja živi u Beču. Većinu gostiju čine Bosanci, Bošnjaci. Na vratima wc-a plakat poziva na kocert Cece, pored njega drugi za donacije za obnovu bolnice u Bihaću.
Postjugoslavensko bratstvo i jedinstvo. Murat na trenutak otkopčava košulju: na mjestu srca ima tetoviranog Tita. Murat ima dva sina, Denisa i Alena. Izgledaju kao članovi nekog boy benda, onako ljepuškasti i plavi. Čisti Austrijanci. Mama Suzana čvrsto ih drži, idu u gimnaziju i dobri su đaci. Denis ima 15, a Alen 17 godina, ima prijatelje Srbe, Turke, Arape.
“Imao sam prijatelja Čečena, ali sam se morao s njim prestati družiti”, kaže Alen. Čečeni, pričaju nam, jako drže do snage i herojstva, časti i ponosa. Opsjednuti su svojim ratom, puno se bave borilačkim vještinama. I njegov prijatelj naglo se okrenuo vjeri i počeo napadati druge. Kad bi izlazili, izazivao je sukobe i Alen se prestao družiti s njim.
Čečeni su najbrojniji među austrijskim muslimanima koji su otišli u Siriju u redove ISIL-a. Ne, ni Alen ni Denis ne poznaju nikoga tko je otišao u Siriju. “Ali jest prijatelj moga prijatelja. Još ne znamo zašto je to učinio”, kaže Denis.
Sve je to u psihi, misli njihova majka. Suzana i Murat kažu da svojim sinovima prije svega žele da budu dobri ljudi. Važno im je i da završe školu, ne mora to nužno biti fakultet iako bi bilo lijepo.
“Posla će imati”, kaže Suzana. Ali uvijek će ih gledati kao strance, dodaje. Svejedno, oni se u Beču i Austriji svi osjećaju kod kuće. I ne, ne bi se vratili. Dečki međusobno razgovaraju njemački. Imaju džeparac od 20 eura tjedno, a ako žele više, moraju zaraditi. Na pitanje boje li se da im se djeca ne radikaliziraju, Suzana i Murat odgovaraju da kod svakog normalnog roditelja postoji taj strah. “Mogu ga ja čuvati 18-19 godina, a dosta je dva-tri dana u lošem društvu pa da ga preokrenu”, kaže Suzana.
Denis i Alen sramežljivo vrte glavom. Je li istina da su Samra i Sabina postale idoli drugim učenicima nakon što su otišle u Siriju, kako tvrdi njihova učiteljica? Ne, oni se ne slažu.
“Zatvorili su ih u kuću, što one tamo mogu promijeniti? Oni su svi tamo otišli bezveze, samo su uništili svoj život”, kaže Denis.
Zbog povećane napetosti dvije su vladajuće stranke u Austriji, SPÖ i VPÖ, dogovorile izmjenu zakona o državnoj sigurnosti koji će centralizirati i dati veće ovlasti Državnom uredu za zaštitu ustavnog poretka, koji je zadužen za terorizam. “Država želi pokazati javnosti da čini nešto i ublažiti kritike ekstremne desnice da to što rade nije dovoljno”, objašnjava politolog Thomas Schmidinger. No na ulici se ne vidi pojačano prisustvo policije. Osim na granici, gdje je uz napušteni granični prijelaz Šentilj austrijska policija usporila promet i zaustavlja neka od vozila koja ulaze u zemlju.
Džihadisti koriste antimuslimansko raspoloženje, ali antimuslimanski rasizam nije jedini uzrok terorizmu, kaže Schmidinger. Uostalo, Austrija nije Francuska: ovdje društvo nije toliko podijeljeno, muslimani ne žive u getima kao u Francuskoj niti ima toliko diskriminacije. Vrlo su različiti razlozi zašto pojedinac postaje džihadist, jer osim muslimana ISIL-u se pridružuju i oni koji su odrasli u nemuslimanskim obiteljima i potom prešli na islam.
Ponekad su to psihološki razlozi, puno faktora igra u tome hoće li se netko pridružiti džihadistima”, kaže ovaj stručnjak za salafizam i radikalizam. Ističe da su muslimani iz BiH u Austriji primjer odlično integriranih imigranata, no problem predstavljaju neke druge skupine poput Čečena, koji su došli u Austriju kao ratne izbjeglice prije 20 godina. Njihov točan broj se ne zna, jer dolaze kao ruski državljani, no smatra se da čine većinu od gotovo 20.000 Rusa u Austriji. Čečeni čine polovicu svih džihadista iz Austrije, sljedeća najbrojnija skupina su Bošnjaci.
M nogi od tih mladih ljudi su kao djeca bili žrtve teškog nasilja, a njihove traume nikada nisu profesionalno tretirane. Jako istraumatizirana djeca 20 godina kasnije uzvraćaju nasiljem”, tumači to Schmidinger. Iako tajne službe traže više ovlasti, on smatra da nije problem u ovlastima, nego to što se u Austriji jako malo zna o Čečenima, o tome kako funkcionira njihovo društvo, a njihov jezik nitko ne govori. Kako ih onda nadzirati?
Džamije su ovdje obično nacionalno podijeljene, Turci idu u turske, Albanci u albanske. Ona jedina s minaretom, u Floridsdorfu, mjesto je gdje dolaze svi. Pa i salafisti u potrazi za novima.
Na ulazu u Islamski centar u Floridsdorfu dijele se leci “Vjera nikako ne može opravdati teror i rat”, “Islam se ne smije zloupotrebljavati u svrhe terora i rata”. Na njemačkom, bosanskom i drugim jezicima. Ako želite pomoći Siriji, tu su vam uplatnice islamskog humanitarnog društva Care for Syria.
Džamijom upravlja Islamska vjerska zajednica Austrije (IGGIÖ), službeno udruženje koje je vrlo aktivno u borbi protiv širenja radikalizma među mladima. U javnim istupima osuđuju terorizam, izdali su brošuru kojom žele pomoći imamima da odgovore radikalima koji truju mlade. Ljudi s kojima smo ranije pokušali kontaktirati, odbili su nas.
“Shvatite, puno je negativnih iskustava. Pošaljite mail, pa čekajte hoće li vam se odobriti”, kaže ovdje ljubazni mladić. Takva je tema: što god kazali, iskoristit će ih se za priču o radikalnim islamistima, o teroristima koji prijete uništenjem Europe. Na pitanje koja je najvažnija mjera austrijske Vlade protiv džihadizma, politolog Schimidnger odgovara da je to telefonska linija uvedena za savjetovanje roditelja koji se boje da im sin ili kći postaju džihadisti. Nema velike kampanje po školama, ali organiziraju se radionice, predavanja i konferencije na kojima nastavnici uče o salafizmu. Sad je najvažnije da Europa pronađe način kako da zaštiti svoje slobode i demokraciju, a da ih ne uništi mjerama koje uvodi kako bi ih zaštitila, kaže on. Važno je i zaustaviti rast netrpeljivosti i antimuslimanskog raspoloženja. “Jer, nastavite li alijenirati muslimane, onda džihadisti imaju pravo.”
Nakon Pariza on svakako očekuje novi teroristički napad. Ali ne u Austriji. “Daešu je puno efikasnije da napadnu neku veliku i moćnu zemlju, poput Njemačke i Velike Britanije, ili možda ponovno Francuske, Španjolske ili Italije”, kaže Thomas Schmidinger. Ali nikad ne možeš znati.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....