SOA

RAT ZA TAJNU SLUŽBU Tko i zašto želi kontrolu nad 700 agenata

Ima godišnji proračun od 324 milijuna kuna, veći od Sabora i Vlade. Ima 700 djelatnika. Ima zgradu sa sedam nadzemnih i tri podzemne etaže, otpornu na eksplozije. Ali ima i nekoliko političkih klanova. Oni se međusobno bore za prevlast...
 Srđan Vrančić/CROPIX








Zagrebačko “špijunsko gnijezdo” gradilo se punih 19 mjeseci.

Taj svemirski brod od zgrade otporan je na metke i na eksplozije, a ljude koji ondje rade nemoguće je prisluškivati. Staklene stijenke, prije nego što će se ugraditi u velebnu zgradu na križanju Savske i Vukovarske ulice u Zagrebu, bile su u Njemačkoj na strogoj provjeri i testiranju punih šest mjeseci. Hrvatski Langley ima sedam nadzemnih i tri podzemne etaže. Sve etaže prekrivene su brojnim nadzornim kamerama. Liftovi i instalacije otporni su na vatru, a uredi su puni high tech opreme koja agentima stvara pretpostavke da mogu dobro obavljati posao za koji su plaćeni.

Tu je i najmodernija streljana u ovom djelu Europe, polivalentne dvorane, brojna vježbališta, kongresne dvorane te potpuno opremljeni restoran s kuhinjom. Podzemlje zgrade u vrlo kratkom roku može postati bolnica.

Prva je to zgrada u Hrvatskoj sagrađena prema zahtjevnim sigurnosnim standardima NATO-a i Europske unije.

I to je jedino sigurno i stabilno u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji. Doduše, u svom posljednjem izvještaju uvjeravaju kako je i Hrvatska bila sigurna i stabilna u 2015. No to izvješće je palo u Saboru. Očekivano, rat između dvaju stupova vlasti već je bio u punom zamahu, igre za SOA-ino prijestolje već su odavno počele.

Posljednjih mjesec i pol dana u Hrvatskoj se vodi jedan od najžešćih nacionalnopolitičkih sukoba u novije vrijeme - rat za Sigurnosno-obavještajnu agenciju.

Pitanje tko će biti na čelu ove državne agencije postalo je ključno za odnose između predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Tihomira Oreškovića, ali i ključno za odnose između koalicijskih partnera u Vladi.

Postalo je i ključno i za odnose u HDZ-u, koji čekaju unutarstranački izbori. Sva mjesta na koja su pikirali prije parlamentarnih izbora jednostavno su im pobjegla iz ruku, a posebice ona koja imaju mogućnost biti represivni aparat. Stoga je ovo njihova posljednja šansa da dobiju resor koji bi se, po svim svojim definicijama, trebao baviti nacionalnom sigurnošću. Naglašavamo, trebao baviti.

Tim resorom trenutačno upravlja Dragan Lozančić, koji je početkom veljače primio na znanje da više ne uživa povjerenje predsjednice Grabar-Kitarović. - Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović potpisala je Odluku o razrješenju ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije Dragana Lozančića zbog povreda Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu – bilo je službeno priopćenje iz Ureda predsjednice. Priopćenje je izašlo 5. veljače.

To nepovjerenje Lozančić je stekao, pisalo se, jer nitko iz SOA-e nije obavijestio predsjednicu da je u kontaktu sa osobom koja je bila pod mjerama odnosno prisluškivana. Kako se nagađalo, radilo se o Zdravku Mamiću, kojeg su tajne službe imale pod prismotrom. Jedan od njihovih susreta, pisalo se, zbio se u Mamićevoj vili gdje je trenutačni savjetnik Dinama organizirao predsjedničin rođendan. Lozančiću je Grabar-Kitarović zamjerila što je izvještaj o susretu s Mamićem poslao bivšem premijeru Zoranu Milanoviću. Osim ovih, pisalo se, bilo je još nekoliko situacija, za koje predsjednica smatra da su propusti šefa SOA-e.

Samo dan prije njezina priopćenja Lozančić se susreo s premijerom Oreškovićem i puna dva sata razgovarali su na “materinskom”, engleskom jeziku. Sutradan, kad je javnost i službeno saznala da šef SOA-e nema povjerenje predsjednice, Orešković se tek mirno obratio javnosti. - Još ćemo razgovarati – poručio je.

Prema saznanju Globusa, sukob koji je mobilizirao sve aktere na političkoj sceni i izazvao raskol između Pantovčaka i Banskih dvora uskoro bi trebao završiti, a Lozančić bi trebao postati bivši.

Slučaj Lozančić, kako su ga mediji nazvali, otvara brojna pitanja. Dva su možda ključna. Prvo, što je zapravo Sigurnosno-obavještajna agencija odnosno koja je tajna tajne službe zbog koje ratuju nositelji vlasti u državi? Drugo, kako su slučaj Lozančić trenutačno odražava na rad “službe” - termin koji se gotovo uvijek koristi kad se govori o SOA-i?

- Trenutačna je situacija takva da se održava hladni pogon. Ljudi se bave analitikom, a rada na terenu nema. Nitko ne želi riskirati. Agenti su poprilično zbunjeni. I ne samo oni. Nego i partnerske službe iz inozemstva. Recite mi tko će sada od tih partnera pozvati Lozančića na večeru i podijeliti s njim određena saznanja. I oni čekaju da vide što će biti – kaže mi jedan djelatnik SOA-e.

SOA je osnovana 2006. donošenjem Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske odnosno ujedinjenjem bivše Protuobavještajne agencije (POA) i Obavještajne agencije (OA) koje su prestale s radom. To je jedina državna agencija ove vrste u Europi koja se spominje u ustavu neke države. Članak 103. Ustava RH kaže kako “imenovanje čelnika sigurnosnih službi, uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležnog odbora Hrvatskog sabora, supotpisuje Predsjednik Republike i predsjednik Vlade RH”. Prvi ravnatelj bio je današnji potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko, koji je tu dužnost obnašao od 13. rujna 2006. do 9. listopada 2008., kad na poziv tadašnjeg premijera Ive Sanadera postaje ministar unutarnjih poslova. Na njegovo mjesto dolazi današnji ministar obrane Josip Buljević, koji je na čelu službe bio do 10. listopada 2012.

Lozančić je tada dobio četverogodišnji mandat koji mu istječe u listopadu ove godine. Kraj mandata neće dočekati.- Lozančić je osoba koja je idealni HDZ-ovac. Veliki je domoljub, u Hrvatsku se vratio iz SAD-a na poziv Gojka Šuška, praktični je vjernik katolik, što se vidjelo na ređenju vojnog biskupa Jure Bogdana kad se išao pričestiti. Siguran sam da se mnogim HDZ-ovcima sve to ne sviđa jer moraju praktički rušiti svoga, i to zbog razloga koji, da budemo iskreni, nitko ne zna – kaže mi jedan Lozančićev pomoćnik. Prema službenom objašnjenju, SOA je odgovorna za “prikupljanje, analizu, obradu i ocjenu podataka koji su od značaja za nacionalnu sigurnost, sa svrhom otkrivanja i sprječavanja radnji pojedinaca ili skupina koje su usmjerene protiv opstojnosti, neovisnosti, jedinstvenosti i suvereniteta Republike Hrvatske, nasilnom rušenju ustroja državne vlasti, ugrožavanju Ustavom Republike Hrvatske i zakonima utvrđenih ljudskih prava i temeljnih sloboda te osnova gospodarskog sustava Republike Hrvatske”. Ako je tome tako, čemu onda borba za osobu koja će tu službu voditi?

Bivši član saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost vrlo jasno odgovara.

Hrvatska je, iako je u EU, tranzicijska zemlja koja je bila sastavni dio autoritarnog društva. U takvom društvu tajne službe služile su da se taj autoritarni sustav održi. Neke države su poduzele lustracije, kako se oni koji su bili pripadnici tog režima ne bi našli u novom sustavu jer se unaprijed pretpostavljalo da su, blago rečeno, kršili ljudska prava. - U Hrvatskoj se to nije dogodilo – kaže mi.

U transformaciji u demokraciju, dodaje, najbitnije je uspostaviti političke institucije kao što su vlada i parlament, a jedan od zadataka tih institucija je nadzor i kontrola sigurnosne zajednice, posebno onog dijela koji bi mogao kršiti ljudska prava.

Tako, primjerice, našu SOA-u kontrolira parlament, dok stručni nadzor ima Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost – UVNS. U slučajevima kad tajna služba kao što je SOA treba nekoga prisluškivati ili pratiti, mora pribaviti dozvolu suca Vrhovnog suda. - No u cijeloj toj tranziciji institucije su slabe jer se tek formiraju, pa se poluge moći traže negdje drugdje – u policiji ili tajnim službama.

Njihovom zloupotrebom vi se praktički održavate na vlasti. I zato je SOA bitna, što je apsolutno loše - kaže mi sugovornik.

Slično razmišlja i jedan bivši član SOA-e koji mi tumači kako je otpočetka krenulo krivo.

On smatra kako je prvu lustraciju trebalo napraviti baš u toj državnoj agenciji SOA je nastala na “platformi SDS-a”, Službe državne sigurnosti SR Hrvatske, a počeci hrvatske obavještajne zajednice kreću u travnju 1991., kad u MUP-u počinje djelovati Služba za zaštitu ustavnog poretka. Na čelu službe je Josip Manolić. - Tada se, naravno, nije moglo odmah imati “čistu” službu, pa je Manolić u nju doveo one kojima je najviše vjerovao, a to su bili pripadnici Službe državne sigurnosti koju je narod još uvijek nazivao Udbom. Naravno, tu je bilo i onih koji su oduvijek, dakle u bivšoj državi, bili hrvatski nastrojeni, tako da su te službe otpočetka bile mjesto sukoba “partizana” i “ustaša”. Osim toga, suradnici Službe postala su i djeca nekih suradnika, status i beneficije prenosile su se s koljena na koljeno – kaže mi i odmah napominje kako sličnih problema ima i danas.

- Ima nedopustivih slučajeva rođačke povezanosti među pripadnicima SOA-e. U agenciji rade bračni parovi, rođaci, kumovi, djeca pa čak i iz jedne obitelji muž, žena, sin i snaha. To je čisti neprofesionalizam. A onda nije ni čudo da u takvom sustavu dolazi do preskakanja stepenica u napredovanju - kaže mi.

Početkom 1993. osniva se Ured za nacionalnu sigurnost, čime su započeli stvaranje i razvoj koncepta obavještajne zajednice u Republici Hrvatskoj, a rad obavještajne zajednice normativno je reguliran Zakonom o Uredu za nacionalnu sigurnost iz svibnja 1995. godine. Unutar Ureda djelovala je i Hrvatska izvještajna služba (HIS) čiji je zadatak bio obavještajni rad izvan Hrvatske. Prvi šef Ureda bio je Hrvoje Šarinić, a na tom mjestu bili su i Krunoslav Olujić, Miroslav Tuđman, Luka Bebić, Ivan Jarnjak i Karamarko.

Prva prava zakonska regulativa sigurnosnog-obavještajno rada nastaje 2002. osnivanjem Obavještajne agencije koja je preuzela imovinu, djelatnike, najveći broj ovlasti i tekućih poslova dotadašnjeg UNS-a. Istovremeno je počela i velika akcija čišćenja “Tuđmanovih kadrova” iz obavještajne zajednice.

- Tadašnji premijer Ivica Račan nije imao nimalo povjerenja u rad Službe. I sam je znao reći kako bi izvještaje Službe mogao baciti u smeće. To je bila prva velika pljuska radu obavještajne zajednice – kaže naš sugovornik.

Uz OA, osnovana je Protuobavještajna agencija (POA) te Vojno-sigurnosna agencija.

Prvi šef POA-e bio je Franjo Turek, kojeg je na tom mjestu želio Mesić, no supotpis Račana dugo je čekao. - To je bio samo znak ostalima u Službi da svog šefa percipiraju na sljedeći način: ako šef ne može riješiti svoj status, kako će onda riješiti status agenata i suradnika – kaže mi sugovornik. Slično se danas događa i s Lozančićem.

Turek se na čelu Službe zadržao 10 mjeseci, a zamijenio ga je Joško Podbevšek, Sanaderov kadar. Upravljao je agencijom 9 mjeseci, i u tom razdoblju izbila je afera oko prisluškivanja novinarke Helene Puljiz i zbog koje je morao otići. Za aferu Puljiz prozivalo se i Josipa Buljevića, koji je u to vrijeme bio načelnik Odjela za protuobavještajne poslove i bavio se stranim službama.

- Za šefa operative postavljen sam u prosincu 2014., dakle dva mjeseca nakon što je izbila afera – ispričao je Buljević u prošlom broju Globusa.

Šef POA-e postaje Karamarko, koji će dobiti i mjesto šefa novoosnovane SOA-e 2006. godine.

- Služba je jednostavno kadrovski devastirana. Svaka Vlada postavlja svog čovjeka na čelo ili svoje ljude, pa danas imate situaciju da u uredu jedan do drugoga sjede pripadnici različitih političkih klanova. Svaki premijer i predsjednik države na tom mjestu želi imati svog čovjeka kako bi barem imali utjecaj na njega. Svi žele kontrolirati SOA-u, a svima su puna usta depolitizacije obavještajnih agencija. Jer postavimo stvari ovako: kako pisati izvještaj o ekscesnom, kriminalnom ili samo nepriličnom ponašanju nekog političara kad ti sutra takav može postati šef ili doći u politički nadzor? – kažu mi neki sadašnji pripadnici SOA-e.

Zakonom o sigurnosno-obavještajnom sustavu postavljeni su temelji rada Službe. Kako zapravo radi SOA? Radi se praktički o zatvorenom krugu.

Rad službe usmjerava predsjednik i Vlada, u ovom slučaju Grabar-Kitarović i Orešković. Rad usmjeravaju kroz Vijeće za nacionalnu sigurnost. Uz Vijeće postoji i Savjet za koordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija.

Rad SOA-e definira se, između ostalog, dokumentima poput Strategije nacionalne sigurnosti, Nacionalne strategije za prevenciju i suzbijanje terorizma te godišnjih smjernica. Na temelju tih smjernica SOA radi plan, pokušava ga provesti te, na kraju, o rezultatima izvješćuje korisnika. - Koje su točno godišnje smjernice? Koji su to prioriteti broj jedan, dva i tri? To bi javnost trebala znati. I onda bi se lako moglo zaključiti je li SOA napravila svoj posao ili nije. Oni ovako stave deset točaka i kažu kako je sve važno, a sada unutar sustava neka se podijeli posao i donese akcijski plan. A te smjernice se donesu na telefonskim sjednicama. I onda je jasno da služba sama sebi određuje smjernice – kažu mi sugovornici. Smatraju kako je ozbiljan sustavni propust nepostojanje koordinativnog tijela koje može usklađivati, nadgledati i usmjeravati sve službe i agencije na poslovima nacionalne sigurnosti koje postoje po svim ministarstvima. Najsličnije tome je bio UNS, koji, zapravo, nikad nije zaživio, a postojeći Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost, ističu, čisto je administrativno tijelo koje se bavi suradnjom sa EU i NATO-om.

- Sve današnje zemlje imaju takvo krizno tijelo ili instancu ili agenciju. A trebalo nam je pogotovo u vrijeme eskalacije izbjegličke krize. U izbjegličke kampove nisu mogli ulaziti niti kontaktirati sa izbjeglicama ni civilna ni vojna obavještajna služba – dodaju.

Dodaje kako je ministar Ranko Ostojić zabranio takve aktivnosti, pa su pristup kampovima i izbjeglicama imali samo pripadnici MUP-a. - Sve je radio u svrhu svoje predizborne kampanje. Za to vrijeme sve obavještajne službe susjednih zemalja komunicirale su s izbjeglicama, stvarale svoju suradničku mrežu ili naprosto evidentirale i intervjuirale i sakupljale informacije. Tako je maksimalno podcijenjena opasnost od islamskog terorizma – kažu.

Ipak naglašavaju kako je Služba dobro reagirala u određenim slučajevima poput lociranje nekih hrvatskih državljana koji su bili spremni pridružiti se ISIL-u ili u suradnji s partnerima iz okolnih zemalja kao u aferi Arbitraža odnosno aferi Pirangate. Lozančićeva ostavština u SOA-i svakako je izlazak u javnost i prva objava izvješća rada te državne agencije. Godišnji je proračun 324 milijuna kuna, znatno više od Vlade i Sabora, gotovo dvostruko više od Ministarstva turizma, ali sredstva za agenciju svake godine se smanjuju. Prema nekim procjenama, u SOA-i radi oko 700 djelatnika. Svi oni raspoređeni su u pet sektora – operativa, analitika, tehnika, protuobavještajna zaštita te ljudski potencijali. Neke ljudske slobode su im ograničene. Ne smiju javno istupati, ne smiju biti član političke stranke, ne smiju otvoreno govoriti gdje rade. Plaće su im iznad hrvatskog prosjeka.

Ovisno o stažu između 8 i 10 tisuća kuna. To su plaće zaposlenika koji nisu na visokim pozicijama. Do prije nekoliko godina imali su mogućnost dobivanja stambenog kredita s kamatom od dva posto.

- Apsurdna je situacija da, recimo, obitelj ne smije znati gdje radi analitičar SOA-e, a to zna banka u kojoj prima plaću. Pa zar nije apsurdno da se agent u nadzoru predstavlja službenom iskaznicom, a ne može reći nikome da je agent? To je samo zato što smo opsjednuti avetima Udbe – kaže nam jedan bivši analitičar SOA-e. O povlaštenim kreditima kaže su nužni za ljude na ovom poslu.

- Zamislite situaciju da je jedan agent ili analitičar koji se brine o sigurnosnoj situaciji u zemlji uzeo kredit u švicarcima i da mu je rata narasla sa 5 na 9 tisuća kuna. Mislite li da bi u toj situaciji, unatoč izobrazbi, mogao raditi svoj posao? Povlaštenih kredita više nema, no trebalo bi biti - smatra naš sugovornik.

S druge strane neki naši sugovornici misle sasvim drukčije. Jedan saborski zastupnik navodi mi kako se članovi obavještajne zajednice često koriste utjecajem.

- Ljudi koji su na vodećim pozicijama u SOA-i vrlo lako mogu zaposliti sebi bliske ljude u drugim državnim agencijama. Htjeli oni to ili ne, SOA ima prizvuk represivnog aparata koji nitko, osim onih na vlasti, ne želi u svojoj blizini. Pa tko će ih onda odbiti u molbi da se zaposli bližnji? Bilo bi zanimljivo vidjeti gdje, recimo, rade obitelji djelatnika SOA-e – pita se ovaj zastupnik.

Više od 75 posto zaposlenih visoko je obrazovano, a žene, barem prema izvješćima, čine 40 posto djelatnika. Prosječna dob djelatnika SOA-e je 40 godina i ima između 15 i 20 godina radnog iskustva. Samo 10 posto ih je starije od 50 godina. U SOA-i ima ekonomista, informatičara, politologa, pravnika, kriminalista, profesora stranih jezika, elektrotehničara.

Da biste postali agent ili analitičar u SOA-i, za početak morate poslati molbu. Tko ne pristane na sigurnosnu provjeru, neće dobiti posao. Sve molbe se gledaju, nakon čega se ide u selekciju. U 2014. SOA je primila 3099 životopisa osoba zainteresiranih za posao: 393 kandidata je odgovaralo karakteristikama slobodnih radnih mjesta. Tada je počeo postupak prijma, a u toj proceduri su sigurnosne provjere, testovi inteligenciji, poligrafsko testiranje.

Nakon predselekcijskih testiranja otpala su 133 kandidata. Zatim je njih 260 pristupilo selekcijskom testiranju, na kojem je prošlo njih 100-tinjak. U uži krug ušlo je njih 25, od čega je u 2015. godini 12 dobilo stalni posao. Praksa je da se na dvojicu koja odu iz službe zaposli jedan. - Zapošljavanje je veliki problem danas jer nedostaje prava izobrazba. Prije 14 godina ukinuta je sigurnosno-obavještajna akademija koja je bila temeljni tečaj za buduće agente. Nema sustavnog obučavanja na razini cijele države, a to je nužno jer ovaj posao je zanat kao i svaki drugi – kaže mi sugovornik.

Rad tih zaposlenika pod trostrukim je nadzorom. Parlamentarni nadzor provodi Sabor, stručni provodi Ured VNS-a, a građanski Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajne agencije. U posljednje dvije godine VNS je proveo 23 nadzora, dok je Vijeće za građanski nadzor to obavljalo u 10 navrata. Tijekom 2014. inicirano je devet disciplinskih postupaka zbog povrede službene dužnosti. U posljednje tri godine gotovo 75 tisuća sigurnosnih provjera za osobe koje su imale mogućnost neposrednog pristupa štićenim osobama, objektima i prostorima. U istom razdoblju imali su i oko 1300 sigurnosnih prosudbi vezanih uz kretanje i boravak domaćih i stranih štićenih osoba na, primjerice, održavanju Croatia Foruma u Dubrovniku, Dana pobjede u Kninu ili Kolone sjećanja u Vukovaru.

Provedena je 21 sigurnosna provjera za pravne osobe na temelju zahtjeva Ureda VNS-a, a u okviru tih provjera provjereno je i 256 osoba i zaposlenika tih tvrtki. Za njih 127 izdano je negativno mišljenje. Iste godine dostavljena su ukupno 5933 izvješća o provedenim provjerama, a njih 1150 zatražili su Vlada, Sabor, Vrhovni sud, VSOA, DORH, Carinska uprava, MVEP i MUP.

Predsjedniku i Vladi uputila je oko 290 različitih analitičkih uradaka, a svim korisnicima svojih usluga uputila 8700 različitih sigurnosno-obavještajnih informacija. Do 2012., temeljem Zakona o sigurnosnim provjerama, na obradi SOA-e bili su i ministri. Milanovićeva Vlada snizila je razinu provjera pa na pitanja jesu li se radile sigurnosne provjere za nove dužnosnike koji su imenovani u ovoj Vladi, koji dužnosnici su bili provjereni i obrađivani, i na temelju čega, u SOA-i odgovaraju kako se, “izmjenama Zakona o sigurnosnim provjerama iz 2012. godine, za imenovane dužnosnike ne provode temeljne sigurnosne provjere. Za imenovane dužnosnike može se provesti sigurnosna provjera III. stupnja, ali samo na zahtjev čelnika tijela”.

To je sve što su odgovorili.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:

Globus 1320

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 00:52