PUTINOV NOVI ISTOČNI BLOK Je li to samo uvod u stvaranje enormne vojne euroazijske koalicije predvođene Moskvom?

Ako se ovih dana pozorno čitaju američke novine, jedan “sitni” detalj posebno će upasti u oči. Opsežnu analizu o stanju na Bliskom istoku The New York Times započeo je sljedećom rečenicom: “U samo nekoliko dana angažmana mala vojna sila Rusija rasporedila je svoje nove baze u Siriji...” Ponovimo: “mala vojna sila”!

Američko minoriziranje Rusije nije od jučer, kada je započela vojna intervencija ruskih vojnih snaga u Siriji – ili kako to ugledne američke novine konstatiraju: prva borbena misija Moskve od raspada Sovjetskog Saveza. Odmjeravanje snaga Washingtona i Moskve uvijek je bilo pokazatelj stvarnog stanja njihove moći. S time da se Amerika svojski trudila, bar posljednjih dvadesetak godina, biti “glavna”, a činjenica je da je i bila. Jedna bizarna anegdota to najbolje pokazuje. Kada su se 9. veljače 1996. godine trebali susresti u hotelu “Kalastajatorppa” u Helsinkiju, američki državni tajnik Warren Christopher i ruski šef diplomacije Jevgenij Primakov, koji je u tom hotelu imao rezidenciju, Amerikanci su inzistirali da dočeka Christophera ispred hotela. “U zimskom kaputu”, naglasili su. Primakov je zaista izašao ispred hotela, ali u odijelu, a razlog američkog inzistiranja bio je da se pokaže kako je susret bio slučajan, a ne da moćni američki državni tajnik ide “na noge” Rusima!

I uoči susreta Baracka Obame i Vladimira Putina u New Yorku, na ovogodišnjem zasjedanju Opće skupštine UN-a, Amerikanci su se trudili dokazati da su Rusi inicirali susret. Uvrijeđena Moskva je, uz zvučni naglasak da to nije diplomatska praksa, obznanila da je Obama pisao Putinu i sam predložio susret.

Toliko o odnosima velesila. Sada je došlo do ruske vojne intervencije u Siriji i stvarni odnos snaga promijenio se preko noći. Rusija se za samo nekoliko dana ubojitih napada u Siriji na velika vrata vratila na međunarodnu scenu. “Što nisu mogli Amerikanci mjesecima, Rusi su uspjeli u nekoliko dana”, ubojiti su naslovi u svjetskim medijima od kojih se u Bijeloj kući američkim dužnosnicima diže kosa na glavi. Pravo pitanje u ovom času glasi – što slijedi, hoće li Rusi ostati u Siriji i sudjelovati u iscrtavanju buduće nove karte te zemlje, pa i Bliskog istoka? Je li “car Vladimir” pokazao mišiće samo na kratki rok, pa će zaglaviti u okršaju s ISIL-om, kako tvrde Amerikanci, ili će okupljanjem šire koalicije, od Iraka i Irana pa sve do Kine, promijeniti i odnos snaga u cijelom svijetu?

Trojica dobrih poznavatelja prilika u Rusiji i na Bliskom istoku za Globus su analizirali trenutačnu situaciju u Siriji, s naglaskom na pitanju koja je uloga namijenjena Moskvi u mjesecima odnosno godinama koje slijede. Dr. Branko Caratan, profesor na Fakultetu političkih znanosti i bivši hrvatski veleposlanik u Rusiji, dr. Radovan Vukadinović, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, i Bogoljub Lacmanović, dugogodišnji novinar i bivši hrvatski diplomat u Rusiji, tvrde da sve ovo što se sada događa znači povratak Rusije među (vele)sile, ali i poruka Washingtonu da Amerika više nije svemoguća.

“Ruski vojni angažman može se promatrati na nekoliko razina. Prva od njih je želja Rusije da se pokaže kao velika sila, u vrhu međunarodnih odnosa, i da ponovno zauzme značajno mjesto. Isto tako da se izbori za ono što ruska politika godinama želi, a to je multipolarnost svijeta, protiv ovog unipolarnog američkog modela”, tvrdi profesor Vukadinović.

Sirija tako Moskvi dolazi kao prilika za demonstriranje vojne sile, a ujedno se pomaže savezniku Asadu. Vukadinović kaže da je cilj osigurati rusko prisustvo i na Mediteranu, a da se nakon toga pozovu i druge zemlje, prije svega Kina, u veliku koaliciju koja bi se borila protiv radikalnog islama.

“Tu je još i želja Rusije da spriječi potencijalne krize na Kavkazu, što je jedna od značajnih točaka ruske politike”, kaže dr. Vukadinović. Moskva računa i da će dugoročnije ostati prisutna u Siriji, a to je uporište koje joj je jedino preostalo na Bliskom istoku. “Računa se na dugotrajnost, s Asadom ili bez njega. Rusija želi pokazati i da je zainteresirana za taj dio svijeta i da ga neće tako lako napustiti i prepustiti drugim silama.”

Dr. Vukadinović ocjenjuje da ruski angažman u Siriji neće ni dugoročno odgovarati Washingtonu, a još manje će mu odgovarati uspon ruske politike. Demonstriranje vojne sile i mogućnost pridobivanja saveznika, Iraka, Irana, a možda i Kine, sigurno nije po volji Americi. “To možda znači i blagi poraz američke politike.”

Putin je i prije zasjedanja Opće skupštine UN-a najavio povratak Rusije na Bliski istok, zagovarajući veliku koaliciju za borbu protiv ISIL-a. Nije isključio da se tu pojavi i Amerika, ali i druge zapadnoeuropske zemlje. “Sada već postoje znakovi da bi se tom projektu mogla priključiti Njemačka, a onda i druge europske države. Ako tako ostane, slika svijeta kakva je bila do sada drastično će se promijeniti i počet će se ostvarivati ruska želja za multipolarnim svijetom u kojem će Rusija imati svoje mjesto”, kaže profesor Vukadinović. Ako vojna operacija u Siriji bude uspješna, profesor ne isključuje mogućnost da bi to bio vjetar u leđa Rusiji i u drugim dijelovima svijeta. ”Ruska bi politika dobila snagu i mogućnost predstaviti se kao velika sila koja ima svoje interese i izvan ruskih granica i može ih na neki način ostvariti.”

Ruska intervencija će sigurno donijeti promjene prije svega u rješavanju sirijske krize, tvrdi profesor Branko Caratan. “Do sada je tu postojala konfrontacija turskih i kurdskih interesa, sukob Asadovog režima s ISIL-om i pobunjenicima, te intervencija zračnih snaga Francuske i Australije. Sve je to bilo nedovoljno da se kriza iz jedne pat pozicije konačno riješi. Rusija nastupa veoma energično štiteći svoje dugoročne interese u Siriji i daje podršku Asadovom režimu, a sada se tu uključuju Hezbolah i iranska pješadija, tako da postoje mnogi izgledi da za nekoliko mjeseci, kao što je Putin obećao, dođe do vojnog preokreta.”

Ruski avioni raketiraju položaje Islamske države i pobunjenika iz niskog leta i vrlo su precizni, za razliku od dosadašnjeg bombardiranja koje je išlo s velike visine.

Dr. Caratan na pitanje hoće li sadašnja ruska intervencija štetiti slici Amerike kao jedine prave velesile u svijetu kaže da s odgovorom treba biti rezerviran. “Mnogima, naravno, ne odgovara ruska intervencija, ali SAD ne može ništa napraviti protiv toga. Može se očekivati da će se u ovom slučaju Amerikanci i Rusi uspjeti nagoditi.”

Kada je riječ o pretpostavci da će se u skoroj budućnosti mijenjati slika Sirije, profesor Caratan kaže da to nije isključeno. U ovom sukobu Kurdi napokon dobivaju šansu da na sjeveru Sirije i Iraka, gdje imaju punu autonomiju, formiraju svoju državu. Ako će ruska intervencija spasiti režim u Damasku, to je onda druga država. Nove države mogu nastati i na prostoru Iraka, ali je pitanje imaju li velike sile koje su angažirane na ovim prostorima dovoljno sluha za takvu, novu etničku rekonstrukciju Bliskog istoka. “A sigurno je da bi to smirilo cijelu situaciju.”

Bivši hrvatski veleposlanik u Moskvi smatra da sadašnji očiti uspjeh Vladimira Putina u Siriji ne treba povezivati s kalkulacijama da će to dati krila ruskoj politici i u drugim dijelovima svijeta. “Putin ima problema s istočnom Ukrajinom koja mu je i veliko ekonomsko opterećenje. Ima problema i s masom ljudi koji su prešli iz Ukrajine u Rusiju, s ekonomijom na Krimu, a najveći je problem cijena nafte. Ako bude ovakva duže vrijeme, onda je to teško opterećenje koje limitira domete ove nove moskovske realpolitike.”

Dugogodišnji Vjesnikov dopisnik iz Moskve i vrsni poznavatelj ruskih prilika Bogoljub Lacmanović kaže da su tri kratkoročna cilja vojne intervencije u Siriji. Prvi je maksimalno oslabiti i zaustaviti napredovanje ISIL-a i vojno osokoliti Asadovu armiju. Drugi je cilj očuvati teritorijalni integritet Sirije, kako se ne bi potpuno raspala i doživjela sudbinu i kaos koji je doživjela Libija. To bi otvorilo političko rješenje krize, u kojem bi sudjelovao Asad i umjerena opozicija, na što je spreman i sam sirijski predsjednik. Po Lacmanoviću treći je cilj osigurati ruske južne granice od islamskog radikalizma.

“Ovo je apsolutno veliki povratak Rusije na međunarodnu scenu. Osim ta kratkoročna tri cilja Rusija ima i globalne ciljeve od kojih je prvi već ostvarila. Vojnom intervencijom u Siriji pokazala je Americi da više nije, kako je Obama znao govoriti, tamo neka regionalna sila. Rusija je izašla na svjetsku scenu kao važan i nezaobilazan igrač u rješavanju svjetskih kriza i problema.” Lacmanović kaže da je Vladimir Putin iskoristio pravi trenutak da krene u proces stvaranja višepolarnog svijeta, koji će trajati više godina. “Uočio je da je jalovo američko prisustvo u rješavanju arapske i sirijske krize proizvelo i raskol u Europskoj uniji i da je čas da se i Rusija uključi u cijeli proces, koji podrazumijeva i rješavanje izbjegličke krize.” Prvo je, kaže Lacmanović, talijanski premijer Matteo Renzi rekao da treba pozvati Rusiju da se priključi u rješavanje svjetskih problema, zatim se tom stavu priključio češki predsjednik Miloš Zeman, da bi taj prijedlog podržala i sama njemačka kancelarka Angela Merkel.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: