'Probala sam alternativnu terapiju, nije djelovala. Vratila sam se u bolnicu...'

Splitska umirovljenica Ana Burazin dobro pamti 2000. godinu kad je u dobi od 48 godina saznala da ima leukemiju. Natekao joj je zglob i loše se osjećala pa je otišla izvaditi krv pri čemu su joj utvrdili povišene leukocite. Odmah je, po preporuci ginekologa dr. Ante Čorušića, pristala na liječenje na odjelu hematologije zagrebačkog KBC-a kod dr. Miranda Mrsića i njegove kolegice dr. Ranke Serventi Seiwerth. Dvije godine prije toga izborila se i s karcinomom na grliću maternice te prošla zračenje i kemoterapiju. Rak za nju, nažalost, nije bio novo iskustvo.

“Moja starija kći je tada bila apsolventica, a mlađa gimnazijalka. Rekla sam doktoru: ako imam jedan posto šanse da preživim, ja ću se boriti. Otvoreno sam pitala dr. Mrsića što me sve čeka i moram li otići na drugi svijet ili se imam šanse izliječiti. On mi je rekao da mi ne može garantirati, nego samo preporučiti, a da ja sama odlučim. Sjela sam sa suprugom i rekla – život je borba. Cijelo liječenje je trajalo oko 9 mjeseci. Moj suprug je istraživao i alternativne oblike liječenja i tražio klinike u inozemstvu pa je tako našao i jednu u Lyonu u Francuskoj. Razgovarali smo telefonom s francuskim stručnjacima koji su nam rekli da u Zagreba na Rebru radi vrhunski tim hematologa na čelu s profesorom Borisom Labarom. U liječenju svih svojih bolesti nisam imala nijedno loše iskustvo sa zdravstvom. Doista imamo predivne i požrtvovne liječnike i medicinske sestre i ostalo osoblje”, ističe Ana Burazin i otkriva kako je na Rebru ležala 40 dana sama u sobi, 24 sata, spojena na infuziju, u boksu, u sterilnim uvjetima. Nakon tri kemoterapije su joj transplantirali vlastite matične stanice.

“Tri tjedna nakon primanja matičnih stanica mi je prof. Labar rekao da bih se mogla se lagano pripremati za odlazak kući. Toliko se stanje poboljšalo. I doista sam uskoro otišla na kućnu njegu. Samo sam dolazila na kontrole. Prošla je tako godina dana, pa druga, pa pet godina... Sada svako pola godina vadim krv i po potrebi kontaktiram s liječnicima. Na preporuku liječnika sam to ljeto, šest mjeseci nakon transplantacija išla na planine, u Kranjsku goru, na visinu veću od 1000 metara jer planinski zrak dobro utječe na krvnu sliku. Kosa mi je dvaput otpadala i nosila sam periku. To mi je bilo sporedno”, govori Ana Burazin koja od od 2001. do danas nemam nikakvih zdravstvenih tegoba, osim što joj štitnjača ne radi kako treba što je vjerojatno posljedica kemoterapije. Ali taj problem, dodaje odmahujući rukom, imaju i mnogi drugi ljudi.

“Bilo je teških trenutaka, ali sam uvijek vjerovala da ću se izvući. Zacrtala sam si da ću izdržati. Uvijek sam bila vedroga duha. Nisam dozvolila da me djeca vide sa suzama u očima. Rekla sam – ja moram odavde izaći živa. Ljudi se hvataju za slamke i traže alternative, ali ja vjerujem liječnicima i njihovoj stručnosti koju stječu kroz godine školovanja i rada. Poštujem svaku struku. Tako sam odgojena i tako sam i odgajala svoju djecu”, kaže Ana Burazin. Danas je sretna baka unučice od 9 mjeseci koja joj je najveće životno veselje.

“Kad sam bila bolesna jedina mi je želja bila da poživim toliko da mi djeca završe školu i imaju svoje profesije. Već 14 godina vodim sasvim normalan život. Nakon bolesti drukčije gledam na život. Pohlepa, materijalizam, nerviranje oko banalnih sitnica – to me ne zanima. Znam da za sve postoji rješenje. Samo treba čovjek stati na loptu. Jer upravo je stres najveći okidač za bolesti”, zaključuje Ana Burazin.

“Prije dvije godine sam posumnjala da nešto nije u redu, ali se nisam brinula. Tada sam dojila i promjene sam povezala s tim, što su mi u nekoliko navrata potvrdili i liječnici s kojima sam razgovarala. Na kraju sam slučajno završila kod radiologa, koji je iz predostrožnosti zatražio punkciju. Nalaz je bio više nego neočekivan”, započinje priču zagrebačka novinarka Tatjana Simić Jelača (35). Zbog njene dobi dio liječnika uopće nije posumnjao na takvu dijagnozu, a i sama je vjerovala da se rak ne javlja u tako ranim godinama.

“Mislila sam da ću na Rebru biti egzotična pojava, ali već sam na prvoj kemoterapiji sobu dijelila s dvije mlade majke. Idući put je sa mnom bila trudnica mojih godina”, kaže.

Saznanje da ima rak dojke za nju je bio veliki šok. Dodaje da je kaos tim veći, jer su i svi u okruženju u jednakom šoku.

“O raku nisam znala ništa. Odjednom mi je trebala hrpa informacija, ali mi tu komunikacija s liječnicima nije bila od velike pomoći. Bolest je sama po sebi složena i oni, onako preopterećeni, zaista nemaju vremena svakom pacijentu objašnjavati. Tim više što ne mogu puno ni reći: vrsta tumora ima nebrojeno, svaki organizam na svakog od njih reagira drukčije i često im je teško predvidjeti razvoj situacije, a to je jedino što pacijenta zanima. Međutim, dužni su ga upozoriti na najgore moguće scenarije, a fokus na potencijalnu katastrofu je krajnje demotivirajući. I tako sam se odlučila za alternativu - bila je krcata meni razumljivim informacijama, svi ti razni terapeuti su imali vremena satima mi objašnjavati kako rak nastaje i s čime se sve može na njega utjecati. No što mi je bilo najvažnije, svi su tvrdili isto: da je sve moguće i da nema nikakvog razloga ne fokusirati se na najbolju moguću opciju”, kaže Tatjana Simić Jelača koja je kao novinarka godinama radila u pisanim medijima, a bolest ju je zatekla na porodiljnom s drugim djetetom.

“Alternativa mi je dala drukčiji pogled na bolest, gomilu korisnih pa i onih krivih informacija, ali nije dala rezultate. Vratila sam se u bolnicu i započela s kemoterapijom. Rezultati su bili vidljivi odmah, a terapiju sam odlično podnosila. Očekivala sam toliko agresivno liječenje da sam kemoterapiju doživjela gotovo ugodnom. Odjel je bio svijetla novouređena prostorija s udobnim krevetima i laganom muzikom, sestre su bile nasmiješene, atmosfera ugodna, pacijenti su izgledali kao u čekaonici liječnika opće prakse – uglavnom dobro i zdravo. Nije bilo ni traga drami kakvu sam očekivala”, govori Tatjana iza koje je sad već trenutak kad je onkologica pogledala njezine papire i rekla: “Nalazi su OK.”

“Što sad? – pitala sam je. Vidjet ćemo, rekla je. Izašla sam zbunjeno iz ordinacije i za minutu sam joj opet pokucala i pitala je – jeste li vi to meni upravo rekli da se bolest u potpunosti povukla? Da, rekla je. Ali to ne znači da se s recidivom ne može vratiti i za tri dana i za 30 godina”, naglašava.

Danas se osjeća odlično i, usprkos neizvjesnosti koja s vremenom nestaje, iznenađena je količinom pozitivnih stvari koje može donijeti takvo iskustvo. “Znam da zvuči ludo, ali rak je, za sada, najbolja stvar koja mi se dogodila u životu. Način života koji sam dosad vodila, kao i način razmišljanja, sad su iza mene. Riješila sam se onog iscrpljujućeg žongliranja između posla, djece, kuhanja, spremanja i svih ostalih obaveza čiji je broj samo rastao. Uspijevala sam doduše sve to nekako nagurati u 24 sata, ali sve osim sebe. Sada su okolnosti takve da nemam izbora – moram samoj sebi biti na prvom mjestu. I beskrajno uživam u tome”, naglašava Tatjana Simić Jelača koja planira u skorije vrijeme početi raditi. Povremeno već piše za jedan tjednik.

“Prije sam sažalijevala ljude koji imaju rak. Mislila sam da se to meni ne može dogoditi, da je to nešto nakon čega staje život. Međutim, rak mi je donio nov pristup životu. Drugačije odgajam djecu, drugačije gledam na brak, na odnose, ljude općenito. Drugačije gledam na život. Mislim da sam postala i kvalitetnija osoba, jer sam se riješila ogromne količine problema koji su mi trošili puno energije, a danas znam da uopće nisu bili bitni. Sada imam energije za važnije stvari”, ističe Tatjana koju je oduševilo u kojoj joj je mjeri prolazak kroz to iskustvo olakšao odlazak psihologu.

“Mislila sam da meni ne treba psihološka pomoć, pa nisam ja neki papak. Onda sam došla u udrugu Sve za nju i shvatila da je rak bolest cijelog sustava. Da je konvencionalno liječenje samo jedan segment cijele priče, da je čak i po mišljenju nekih onkologa ono tek četvrtina cjelokupnog puta prema zdravlju. Uz liječenje važni faktori su prehrana, tjelesna težina i fizička aktivnost, odnos vitamina i minerala u tijelu, ali i psihološki rad na sebi. Psihološka pomoć je na početku jako važna jer pomaže skratiti neproduktivni period šoka, što omogućava pacijentu da što prije nešto poduzme. Kao pacijent se može biti aktivan i pasivan. Na početku sam vjerovala da jedino što mogu učiniti jest primiti lijek, otići doma i čekati da vidim da li djeluje. Sad vjerujem da na svoj imunološki sustav mogu djelovati na bezbroj načina i da svaki od njih može imati učinka”, otkriva Tatjana Simić Jelača.

Važno je, dodaje, da postoje udruge za pomoć oboljelima od raka gdje na jednom mjestu pacijent može dobiti sve što mu treba.

“Oduševio me rad udruge Sve za nju. Iako im je fokus na psihološku pomoć ženama oboljelima od raka dojke, spektar njihovih usluga je nevjerojatan; osim psihoterapije i joge imaju i nutricionističko savjetovalište, pružaju pravnu pomoć, organiziraju predavanja na kojima ugledni onkolozi objašnjavaju sve ono za što nemaju vremena u ordinaciji sa svakim pojedinim pacijentom, osiguravaju smještaj ženama koje putuju na liječenje u Zagreb i još puno toga što može značajno olakšati ovakvu situaciju”, kaže Tatjana Simić Jelača.

Ekonomistica Irena Mervar (40) već sedam godina radi u zagrebačkoj marketinškoj agenciji Unex Group. Godinama se bavi marketingom i prodajom. Voli svoj posao koji je jako dinamičan. Oduvijek je jako posvećena poslu, a ni u slobodno vrijeme ne sjedi prekriženih ruku. Volontira u udruzi za udomljavanje napuštenih uličnih mačaka Prava šapa. Obožava mace i ima dvije svoje. Povremeno iz hobija slika i jako voli gledati filmove.

Sve joj se u životu promijenilo u lipnju 2013. kad se na redovitom preventivnom ultrazvučnom pregledu otkriva da na dojci ima cistu malo veću od uobičajene. Liječnik joj preporučuje da za 8 do 10 mjeseci dođe na novi pregled. U ožujku 2014. odlazi na taj pregled na kojem sumnjaju da je riječ o nekakvoj tvorbi u lijevoj dojci. Potom odlazi na citološku punkciju koja nije pokazala ništa maligno, ali po preporuci liječnika ide i na magnetsku rezonancu na Rebro koja potvrđuje tvorbu i nakon koje je šalju na biopsiju širokom iglom koja potvrđuje da je riječ o karcinomu.

“Veliki šok i nevjerica. Nekoliko minutu suza. Do tada uopće nisam pomišljala na takav scenarij, ali vrlo brzo vas zapuhne neki novi val snage za koji ne znate da ga imate i krećete u borbu. U trenutku suočavanja s dijagnozom, sa mnom je bila moja majka Nada, koja je od početka pa do danas moja najveća podrška u životu. Ubrzo sam se obratila i udruzi Sve za nju, ne znajući što me čeka željela sam se osigurati sa svih strana. U udruzi sam dobila snažnu podršku i stručnu psihološku pomoć. Na Rebru je izvrsno organiziran odjel za bolesti dojke i isti dan kada sam dobila dijagnozu dali su mi i datum konzilijarnog pregleda s onkologom i kirurgom. Ne gubi se vrijeme jer kod ovakvih dijagnoza ono je itekako bitno. Već tada sam odlučila da se želim podvrgnuti duploj mastektomiji. Na konzilijarnom razgovoru s onkologom upitala sam o mogućnosti takvog zahvata, na što sam dobila odgovor da se tako radikalni zahvati u principu ne rade. Ipak, kirurg dr. Krešimir Bulić je podržao moju odluku. Dva tjedna kasnije odlazim na bolničko liječenje i operaciju tijekom koje je izvedena dvostruka mastektomija sa rekonstrukcijom, odmah su ugrađeni i implantanti zahvaljujući kojima moje grudi danas izgledaju vrlo slično kao prije i, što je estetski najvažnije - jednake su. Idućih deset dana sam provela u bolnici”, priča Irena Mervar.

Brzo se, kaže, oporavljala jer se karcinom nije proširio u aksile i nije bilo potrebno vaditi limfne čvorove iz pazušnih šupljina. Najteže joj je bilo izdržati tih desetak dana dok nije dobila PHD nalaze karcinoma o kojima ovisi liječenje.

“Kroz glavu mi je prolazila i ideja da bih u slučaju da moram ići na kemoterapiju, možda radije umjesto nje odabrala alternativno liječenje. Međutim, na moju sreću nalaz je pokazao da se radi o hormonski ovisnom karcinomu luminalnog tipa A koji se liječi hormonskom terapijom koja je daleko manje agresivna od kemoterapije i zračenja”, priča Irena koja tablete s hormonima mora uzimati najmanje pet godina. Ako se u tom razdoblju, dakle u naredne četiri godine, karcinom ne ponovi, medicina će je smatrati izliječenom. Međutim, ona već sada osjeća da je pobijedila bolest. Već dva tjedna nakon operacije se počela pomalo vraćati svakodnevnim životnim aktivnostima, a nakon pet tjedana se osjećala spremnom za povratak na posao.

“Dvaput godišnje moram ići na KBC Rebro na pretrage i razgovor sa svojom onkologicom dr. Paulom Podolski koja je vrhunski stručnjak. Značajno sam promijenila prehranu. Trudim se jesti zdravo i redovito. Također dajem sve od sebe da se što manje živciram jer dobro znamo da stres potiče razne bolesti. Generalno sam sa sobom mnogo zadovoljnija nego prije jer mi je sve to kroz što sam prošla promijenilo način razmišljanja. Smatrala sam se i prije jakom osobom, ali me ovo sigurno dodatno osnažilo i mislim da nema tog problema u životu s kojim se ne bih mogla suočiti”, govori Irena Mervar kojoj je jako puno značila podrška prijatelja, obitelji i kolega s posla.

“Nisam osjetila sažaljenje, a nisam ga ni tražila. Od početka sam vjerovala da ću se izliječiti. Imala sam veliko povjerenje u liječnike koji su mi kao i sve drugo medicinsko osoblje pristupali jako humano i s puno razumijevanja, što mi je ulijevalo sigurnost i samopouzdanje. Odjel za plastičnu kirurgiju na KBC Rebru je besprijekoran. Kirurga dr. Krešimira Bulića sam doživljavala kao svoga anđela čuvara. Na zadnjoj kontroli kod njega, a nakon što sam već bila otpuštena iz bolnice, priznao mi je da sam dobro odlučila odstraniti obje dojke. Osim iz estetskih razloga koji su u trenucima liječenja sekundarni, ali vrlo brzo postanu primarni, to je dobro jer žene koje dobiju karcinom na jednoj dojci, imaju mnogo veći rizik da će pojaviti i na drugoj, ali svakako bi svaka žena trebala biti upoznata sa svim mogućnostima i vrstama operacija i njihovim ishodima”, govori Irena Mervar.

Svjesna je da zbog hormonalne terapije ima mnogo veće šanse dobiti neko maligno oboljenje na jajnicima, ali s time se može nositi jer je pod stalnim liječničkim nadzorom. Dobila je, tvrdi, novu priliku u životu i trudi se iskoristi je i ne prokockati, svjesna kako nisu svi oboljeli od karcinoma te sreće. S ovim se može najnormalnije živjeti, ali je izuzetno bitno da žena razmišlja pozitivno i ne gubi nadu. Poručuje ženama da redovito odlaze na preglede jer kod ranog otkrivanja karcinoma šanse za izlječenjem su značajno veće.

“Oboljela sam s 50 godina, a do tada sam bila zdrava k'o dren”, kaže Lidija Ivković (53), diplomirana inženjerka građevinarstva iz Zagreba, majka jednog brucoša. Prije 9 godina od karcinoma debelog crijeva umro je njezin suprug s kojim je proživjela dvogodišnje iscrpljujuće liječenje koje nažalost nije dobro završilo. Zbog tog gorkog iskustva Lidiji je, priznaje, jako teško pala dijagnoza da ima karcinom na desnoj dojci. Bilo je to prije tri godine.

“Jednom godišnje sam išla na kontrolu i ultrazvuk je otkrio tumor. Sva sreća da sam revno išla na kontrolu. Liječnica u privatnoj klinici mi je savjetovala da što prije odem na operaciju. Nisam mogla vjerovati da je to istina pa sam prvo otišla u još jednu kliniku na drugo mišljenje gdje su nažalost potvrdili dijagnozu. Javila sam se u Institut za tumore i nakon 20 dana sam bila na prvoj operaciji na kojoj je izvađen tumor, a nakon još 25 dana sam otišla na drugu na kojoj su uklonjeni limfni čvorovi iz pazuha. Prije prve operacije sam razgovarala s kirurgom koji mi je rekao što će mi sve raditi. Srećom, nije bilo potrebno odstranjivanje i rekonstrukcija dojke nego je samo uklonjen tumor. Liječnici su mi preporučili zračenje i kemoterapiju. Na meni je bila odluka – hoću li ili neću. Razmišljala sam hoće li mi kemoterapija nanijeti više štete nego koristi, ali me je razuvjerio moj kirurg dr. Ivan Milas koji mi je pokazao statistike koje su pokazivale da imam znatno manje šanse da se bolest vrati ako prođem kemoterapiju i zračenje. Poslušala sam ga i narednih 4 i pol mjeseca sam primila šest ciklusa kemoterapije koju sam dosta teško podnijela”, prisjeća se Lidija Ivković koja ni danas ne voli vidjeti svoje fotografije iz tog vremena. Imale je mučnine, slabosti, probavne smetnje, otpala joj je kosa....

“Nakon prvog šoka sam sebi u glavi posložila da će sve biti dobro i od tada nadalje razmišljam samo pozitivno. Nijedna druga opcija ne dolazi u obzir. Nakon kemoterapije i zračenja nalazi su bili dobri što me je jako ohrabrilo. Osjećala sam se kao da sam dobila drugu priliku. Od tada su prošle dvije i pol godine. Osjećam se zdravo, bolje nego ikada, iako svakih šest mjeseci idem na kontrolu. Promijenila sam prehranu, vježbam, uživam u životu”, naglašava Lidija Ivković koja je godinu dana bila na bolovanju i sa zadovoljstvom se vratila na posao jer je i on, kaže, sastavni dio normalnoga života. Danas živi slično kao i prije bolesti, ali smatra da joj je život kvalitetniji i ugodniji.

“To je zato što sam samoj sebi postala bitnija. Više si ugađam, svjesna sam malih stvari koje me vesele i u njima definitivno uživam više nego prije. Primjećujem ljepote oko sebe koje prije nisam vidjela. Kažu mi ljudi - kako ti može biti lijepo, izgubila si muža, bila si bolesna? Ali ja se smijem, jer znam da je sve ostalo moguće kada imaš zdravlje. Ne živciram se ni oko čega. Zato ovo i pričam. Možda pomognem nekome tko će to čitati, a u sličnoj je situaciji u kakvoj sam ja bila”, govori Lidija Ivković dodajući kako je u bolesti važno imati podršku i pomoć najbližih ljudi. Njoj je to u tim najtežim trenucima bila prijateljica Zdravka. Sina, koji je tada imao 16 godina, pokušala je što je više moguće zaštititi, ali je ubrzo shvatila da to nije moguće.

“Vjerovala sam da on treba znati što mi se događa i da je, pogotovo nakon svega što je prošao s tatom, dovoljno snažan da se s tim može nositi. I moji roditelji su bili u šoku. Sve to što sam ja morala proći je bilo toliko zahtjevno i fizički i psihički da se zaista nisam mogla još opterećivati i time kako će se s mojom bolešću nositi drugi ljudi. Samoj sebi sam morala biti najvažnija jer sam se borila za život”, zaključuje Lidija uvjerena da je bitku dobila.

Da jednom riječju treba opisati pet godina svoga života u kojima se borio s leukemijom, Ivan Alvir (26) iz Samobora bi kazao da je to bio pakao. U veljači ove godine je primio zadnju kemoterapiju, osjeća se zdravo i upravo polaže posljednje ispite na četvrtoj godini zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Jako je zadovoljan studijem i volio bi se i baviti strukom koju je odabrao, kad ga završi.

Ivanu je akutna mijeloična leukemija dijagnosticirana u ožujku 2010., a nakon tri ture kemoterapije podvrgnut je i autolognoj transplantaciji, što znači da je sam sebi donirao koštanu srž. Narednih devet mjeseci bolest je bila u remisiji, ali se vratila u svibnju 2011. pa su opet uslijedile dvije ture kemoterapije i ponovno autologna transplantacija srži. Prisjeća se kako je sve to jako teško podnosio te je tijekom tromjesečnog boravka u bolnici, u izolaciji, bio na rubu smrti. Liječnici su šansu za izlječenje vidjeli u transplantaciji koštane srži od nesrodnog donora. Donor je je krajem 2011. nađen u Njemačkoj i u siječnja 2012. godine je Ivanu transplantirana koštana srž. Narednih 45 dana je proveo u bolnici i primio je još 12 doza kemoterapije. Od rujna 2013. su mu svi nalazi dobri i svakih nekoliko mjeseci ide na kontrolu.

“Osjećam da je bolest iza mene. Sjetim se svega u danima kada moram ići na kontrole, ali zapravo vodim normalan život i gotovo da sam zaboravio da sam bio bolestan”, govori Ivan kojem je velika želja i uživo upoznati svog donora, Marca iz Bremena koji ima 30 godina. Redovito kontaktiraju preko interneta.

“Sve me je to jako promijenilo. Naučio sam biti strpljiv jer znam da ništa neće doći preko noći. Ne živciram se, recimo u prometu kao nekada. Stvari na koje ne mogu utjecati nisu vrijedne živciranja. Promijenio se i moj odnos prema vjeri. I prije sam bio vjernik, ali sam rijetko išao u crkvu. Kad si u situaciju da tvoje preživljavanje ne ovisi o tebi, kad se nađeš na rubu života i smrti, tada sam sebi kažeš da stvari nisu u tvojim rukama. Prepustio sam se Bogu kroz molitve i čitanje Svetoga pisma. Kad sam izašao iz bolnice, počeo sam redovito ići u crkvu i voditi vjernički život. Vjerujem da je moja vjera pridonijela izlječenju”, kaže Ivan koji je jako zahvalan svojim liječnicima na Rebru u koje je cijelo vrijeme imao veliko povjerenje.

“I ja i moja majka smo osjećali da nam daju potporu. Oni su profesionalci koji imaju znanje i stručnost, ali i veliku empatiju i savršen odnos s pacijentom i njegovom obitelji. Iskreno, ni u jednom trenutku nisam prihvaćao mogućnost da neću ozdraviti. Istina, bilo je situacija kada sam bio toliko slab da nisam mogao otići ni na zahod, ali čak i tada bih svejedno vjerovao u to da ću se izliječiti, da će se obaviti transplantacija, da će se naći donor i da će nakon toga biti sve u redu. Nakon transplantacije je ključno prvih sto dana. Ako prođe bez komplikacija, odnosno infekcija, tada postoji velika šansa da je zahvat uspio. Tih sto dana sam bio potpuno izoliran od ljudi. I psihički mi je tada trebao odmor, bio sam jako iscrpljen i osjećao sam potrebu da budem sam”, prisjeća se Ivan Alvir.

Poslije transplantacije je morao uzimati i lijekove koji sprečavaju da nova koštana srž ne izazove negative efekte. Uslijed toga su mu se, kao nuspojave, pojavile kožne promjene, osipi i depigmentacija. Posljedice kemoterapije će osjećati vjerojatno do kraja života. Oštećeni su mu bubrezi zbog čega je morao prilagoditi prehranu, oba kuka su mu propala i morao je ugraditi umjetne, dobio je i tešku infekciju sinusa zbog čega je morao biti operiran...

“Imao sam osjećaj da nikada neće doći trenutak da ću moći odahnuti. Ali došao je. Više od pola godina ne primam terapije. Psihički sam jači nego ikad. Operacije kukova koje se ljudi jako boje, meni su nakon svih ostalih tretmana koje sam prošao bile prava sitnica. Jednako se odnosim i prema ostalim problemima. Ne znam što bi se tako strašno moglo dogoditi da se s time ne bih mogao nositi”, tvrdi Ivan koji svima koji boluju od teških malignih bolesti poručuje kako uvijek postoji mogućnost izlječenja, koliko god se situacija čini beznadna. Jer je i on, zaključuje, dokaz da se čuda ipak događaju.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: