Već je postala poštapalica da je Hrvatska neuspjela zemlja (i to ne tek od 1990., ali posebno nakon toga) zbog dviju pruženih, no propuštenih prilika: transformacije i osamostaljenja. Istraživači u svojim specijaliziranim tekstovima već od sredine devedesetih počinju upozoravati na taj neuspjeh i na krivo odabrani put transformacije. (Još je uvijek politički nekorektno propitivati samostalnost i na koji je način loše iskorištena ta prilika.) Takva upozorenja iz stručnih krugova traju gotovo neprekinuto i ovaj neuspjeh je zadnjih godina postao tzv. stilizirana činjenica, odnosno činjenica koju ne treba dokazivati jer takve činjenice postaju opće prihvaćene pa se pretvore u premise. Novinari sada već rutinski objašnjavaju da Bruxelles (EK) i Washington (IBRD i MMF) godinama ponavljaju iste zamjerke, upozoravaju na iste nedostatke i daju iste preporuke. A Hrvatska se na njih uporno oglušuje. No odnedavno i široka domaća javnost sve više govori o neuspjehu, pa tako i sve različitije sorte branitelja kažu da se nisu borili za ovakvu zemlju, a liberali raznih boja tvrde da u ovakvoj zemlji ne žive sretno. Srećom, njihove se ideje uspjeha međusobno bitno razlikuju, no neuspješna hrvatska transformacija (odnosno razgradnja samoupravnog socijalizma i njegova zamjena kapitalizmom) i neiskorištene prilike (osamostaljena mala Hrvatska u relativnom smislu neprekinuto nazaduje) ostaju stilizirane činjenice.
U prvu četvrt stoljeća projekt samostalne Hrvatske očigledno nije uspješan. Nije uspješan ni projekt uvođenja kapitalizma. Jedini je “uspjeh” (i pritom mislim samo na ekonomiju o kojoj nešto malo znam jer je na primjer, za razliku od toga, širenje prostora demokracije neosporni i nedvojbeni uspjeh) hrvatski prijelaz iz razvijenijeg i perspektivnog dijela jedne neuspješne zemlje (Jugoslavije) u zaostali i skoro najnerazvijeniji i ne baš perspektivni dio jedne turbulentne velike zajednice (EU).
Ako se barem 25 godina ponavlja da je Hrvatska kolebljivi i neuvjerljivi reformator, da ne provodi reforme koje bi dopustile promjene ekonomske strukture i institucija, da se ekonomska struktura uporno ne mijenja i da svaki pokušaj restrukturiranja propada, ako se bez prestanka tvrdi da je zemlja razvila duboko ukorijenjenu nepovoljnu političku ekonomiju i da se ne mijenja ništa doista bitno, onda to znači da se uporno ponavljaju jedne te iste besplodne dijagnoze. Ako već barem 25 godina raznorazne vlade praktički istim paketom mjera ne uspijevaju promijeniti loš smjer kretanja i narušiti lošu ravnotežu i tako barem započeti rješavati problem, onda to znači da treba promijeniti pristup. Ne može se od kasačkog konja tražiti da galopira, ni od ovčarskog psa da bude gonič. Hrvatska ovakva kakva jest nije napravljena da ostvari ono što se od nje traži.
Ako je tako, onda treba promijeniti pristup problemu koji se rješava. Nakon 25 godina nereformiranja i nerestrukturiranja očito je da se ne može očekivati nikakav široki konsenzus oko “druge transformacije” niti prihvaćanje “šok-terapije” koju bi provela kompetentna manjina. Očekivati da će jedne večeri Andrej Plenković i njegovi ministri, službenici, profesori, poduzetnici (a i svi mi ostali) otići spavati i ujutro se probuditi kao orni i vatreni riziku skloni reformatori, te pošteni i uvjerljivo kompetentni stručnjaci, jednostavno nije zamislivo ni u jednom snu. Odlaze svi oni (a i mi) na spavanje, ali se uvijek probude isti.
Ekonomisti se već dugo bave ovakvim problemima. Sredinom šezdesetih je baš za ovakve i slične uvjete formulirana “teorija drugog najboljeg rješenja” (Second best theory). Ukratko i vrlo pojednostavljeno: ako je zbog nesavladivih prepreka najbolje rješenje nedostupno, onda treba prepoznati što je drugo najbolje rješenje. Odnosno, ne gubiti energiju na prvo nego se okrenuti drugom. Po definiciji, to rješenje vjerojatno nije najbolje, ali je možda ostvarivo. S druge strane, paket koji nam kao rješenje nude 25 godina očigledno je neostvariv.
Pa što bi bilo drugo najbolje rješenje za današnje hrvatsko gospodarstvo?
Na početku, treba zaboraviti strukturne reforme, restrukturiranje i reforme općenito, zaboraviti pisanje i prepisivanje strategija i papagajenje o uspjesima i nedaćama raširene korupcije i klijentelizma. Sve je to neučinkovitim ponavljanjem izgubilo na sadržajnosti i uvjerljivosti i više nema nikakvu poticajnu moć. “Godina reformi”? “Ma hajte, molim vas”! Toj retorici više nitko ne vjeruje (ni ovdje ni bilo gdje drugdje Krešimir Macan nije opravdao svoju visoku konzultantsku plaću). Treba prestati i s prodavanjem roga pod svijeću i misliti da smo svi mi glupi pa reformama nazivati štošta što reforme nisu (ovo se tiče “sveobuhvatne porezne reforme”, ali i nekih drugih anegdotalnih rješenja, recimo onih u pogledu zapošljavanja) i trošiti energiju na nepostojeće probleme (recimo na takozvanu demografiju ako takvo što uopće postoji; to je izvedeni, a ne primarni problem).
Osim što treba odustati od paketa reformiranja i restrukturiranja, treba i dobro procijeniti početne uvjete. Nekada su bili dobri, sada više nisu. Optimizam i uvjeti novog početka iz 1990. su potrošeni. Treba početi od toga da Hrvatska zapravo više nema kapaciteta za promjene. Nema dovoljno ljudskog, socijalnog i kulturnog kapitala za takve pothvate. I to ne samo zato što je u malim zemljama bazen mali nego i zato što se ovdje nije ulagalo i krivo se biralo. Ne radi se o ovoj ili onoj vladi, nego o sadašnjem stanju stvari. Nakon 25 godina više nema znanja (bilo ga je, ali sada je potrošeno), volje (predugo govorenje bez učinka) ni interesa (dovoljnom broju je ovako sasvim dobro) za promjene koje nose rizik i neizvjesnost, prestrojavanje ljudi i krajeva i mogući ponovni neuspjeh.
Dva primjera nedostatka kapaciteta i kompetencije mogu poslužiti kao ilustracija za ovaj izuzetno važan aspekt. Jedan je iz akademske zajednice, a drugi iz svijeta poduzetništva. Zagrebačko sveučilište ima senat koji je izabrao Damira Borasa za rektora i dao počasni doktorat Draganu Čoviću, a izabrao je i Ivu Družića da vodi reformu sveučilišta. Takvo sveučilište ne može se preobraziti ni u dobro nastavno, a kamoli u uspješno istraživačko sveučilište. Davati takvom sveučilištu novac znači bacati ga u bunar. Ovakav izbor senata pokazuje da u njemu nema ni znanja ni volje za promjene nabolje. No još je važnije nešto drugo. Hoće li država imati snage, volje i znanja brinuti se za svoje novce uložene u znanost i visoko obrazovanje? To nema veze sa slobodom istraživanja, nego s prepoznavanjem izvrsnosti, ali i s brigom oko rasipanja novca poreznog obveznika. Ne, država takve snage nema, a Zagrebačko sveučilište ostat će jadno kakvo i jest s nepovezanim i razbacanim otocima izvrsnosti u moru jada.
Primjer drugi. Hrvatski poduzetnici imaju “svoje” udruženje. Njihovi predstavnici Davor Majetić i Gordana Deranja, prvi već jako dugo i svagdje, a druga odnedavno, opetovano govore i dociraju što bi drugi, a pogotovo država, morali napraviti, pri čemu nikako da počiste pred vlastitim pragom. Nisu se spremni suočiti s činjenicom da su upravo poduzetnici ključni sudionici u lošoj političkoj ekonomiji i da pridonose lošim uvjetima, a da se danas sve više razvija svijest o tome da su poduzetnici veliki dio problema. Neki istraživači na to već dulje vrijeme upozoravaju, to već dosta dugo pokazuju podaci odličnog GEM istraživanja, a već je prije desetak godina Linić zavapio da poduzetnici ne odrađuju svoj dio. Krug koji ukazuje na loše poduzetnike se širi. Predstavnici HUP-a nemaju sposobnosti ni volje priznati svoju veliku ulogu i doprinos hrvatskom neuspjehu, niti prepoznati lopove u vlastitim redovima. Nisu neki nepoznati i skriveni tipovi ti koji daju mito i kickback, nego upravo neki članovi udruženja.
Ovakvo stanje trajnog poslovanja u lošoj ravnoteži nije hrvatska posebnost, takva situacija postoji i drugdje u svijetu (vidi Argentinu) pa i u Europi (vidi Grčku). Ekonomski uspjeh nije zagarantiran, konvergencija postoji, ali ne nužno na razini svake pojedinačne zemlje. Kako takvo stanje promijeniti uz pomoć “teorije drugog najboljeg rješenja” pitanje je koje već dulje vrijeme zaokuplja zanimanje istraživača. U literaturi se javljaju tri moguća rješenja koja bi mogla biti zanimljiva za Hrvatsku:
1. Postupno provođenje (tzv. gradualizam) malih (inkrementalnih) koraka i pomaka
2. Usmjeravanje svih snaga na ključno ograničenje, uz ostavljanje svega ostalog po strani
3. “Ispetljavanje” od slučaja do slučaja
Ostale preporuke koje nudi ovakav pristup tiču se vanjskih pritisaka međunarodnih organizacija (MMF i EK su neuspješno pokušali sa svojim uvjetovanjima) ili stranog kapitala (uvođenjem vlastitog načina poslovanja, što se odnosi na sve u rasponu od Knightheada do DM-a, ali pati i od dualnosti), katarzičnih učinaka kriza (ni jedna do sada nije uspjela postati iznuđeni šok na bolje) i tako dalje.
Ako uslijed nedostatka volje političara i znanja činovnika nema sposobnosti za provođenje velikih reformi, onda se umjesto “velikih” reformi valja odlučiti za postupnost. “Korak po korak”, “sve kada za to dođe vrijeme”, “žuri polako”. Takav gradualni pristup stvari u neku ruku pojednostavljuje. Potrebna je samo jasna predodžba o tome što se želi postići (“kuda plovi ovaj brod”) i mnogo nepovezanih malih ideja koje se provode bez strogog plana i programa. Pa se tako, na primjer, popravi tržište rada, uvede se informatika u škole, proširi koncept E-građanina i tako dalje. Prednosti postupnog pristupa dobro su poznate, može se učiti “po putu”, manji zahvati su manje opasni, lakše je dobiti potporu za nesporne promjene, greške nemaju za posljedicu široku kontaminaciju i slično, no postoje i nedostaci. Na primjer, treba neprekidno održavati koaliciju za promjene, može nastupiti zamor, a neke se male promjene teško uočavaju pa se njima ne rješava pitanje nestrpljivosti. Netko tko je donio svoju odluku neće odustati od plana da ode u Irsku samo zato što je postalo lakše dobiti izvadak iz gruntovnice.
Kakvoća političara i stanje javne uprave pokazuju da Hrvatska boluje od takozvanog “Fordova sindroma” jer poput američkog predsjednika Geralda Forda naši političari i činovnici nisu u stanju dvije stvari raditi istovremeno. To je pokazao cijeli dosadašnji mandat Andreja Plenkovića, a osobito splet događaja oko Agrokora. Ni Davor Bernardić i njegovi baš svojim sposobnostima ne ulijevaju povjerenje. Rješenje bi u ovakvoj situaciji moglo biti u odabiru jednog zadatka. Od četiri moguća izbora (najteži, najbrži, najlakši zadatak i ključno ograničenje) poznati ekonomist Dani Rodrik uvjerljivo pokazuje da je u takvim situacijama najbolje izabrati takozvano “ključno ograničenje” (binding constraint). Dapače, on pokazuje da je u uvjetima zemlje kakva je Hrvatska najbolje cijelu politiku rasta i promjena nabolje temeljiti upravo na rješavanju problema ključnog ograničenja. U rješavanje takvog ključnog problema zemlje treba usredotočiti svu energiju i koncentrirati sva znanja, a ostale probleme ostaviti po strani i odgoditi. Koje je ključno ograničenje Hrvatske? To se još ne zna jer to je stvar ozbiljnog istraživanja, a ne improvizacija na “talk showovima” i okruglim stolovima. Prije desetak godina neki su se ovim pitanjem ozbiljno bavili i zaključili da je glavno ograničenje zemlje nedostatak mobilnosti i da bi se sve mjere i odluke trebale donositi s obzirom na njihov doprinos mobilnosti i pritom redovito birati i davati prednost onome što mobilnost povećava. Je li to još uvijek tako, ne zna se, ali bi se moglo saznati – kad bi se htjelo.
Treće moguće rješenje je u razvodnjenom gradualizmu. U “velikim” ekonomskim teorijama profiti se maksimiziraju i postupa se racionalno, a političari i javni činovnici bave se takozvanom društvenom funkcijom cilja i javnim dobrom. No promatrajući stvarno ponašanje velikih i malih poduzeća i javnih činovnika ekonomisti su ustanovili da stvari zapravo stoje drugačije. Ni jedno poduzeće zapravo nikada i nigdje ne maksimizira profit. Političari i činovnici ne maksimiziraju javno dobro. U stvarnosti se zadovoljavaju ad hoc postavljeni ciljevi (satisficing), a menadžeri ostvaruju svoje privatne ciljeve koji se mogu razlikovati od onih vlasnika ili države. Slično je i s javnom upravom, nema velikih čistih ciljeva s prepoznatim lokomotivama rasta i perjanicama i šampionima, nego i tu vlada nekakvo “ispetljavanje” (muddling through) i krivudanje. Raspravlja se o izmjenama i dopunama već izmijenjenih i dopunjenih zakona i propisa. Da bi se izvelo jedno takvo “ispetljavanje”, zapravo nije nužno imati jasnu predodžbu o gradualizmu. Ovakva se situacija u Hrvatskoj najvjerojatnije neće preko noći promijeniti i stoga se tome valja prilagoditi, a to znači da je ključna uloga novinara i zviždača zbog fluidnosti važnija nego u prethodna dva rješenja.
Hrvatski neuspjeh je posljedica upornog traženja nemogućeg. U duhu “novog imperativa” s oba brda političke moći, koji od lojalnih građana i pravih patriota zahtijeva pozitivno, onda se napisano uklapa u novu političku korektnost. No zov struke jači je od raštimanog dueta s oba brda i rikardovski treba ipak skrenuti pažnju na to da je promjena pitanja na koje se traži odgovor lakši dio posla. Prihvaćanje bolje perspektive otvara mogućnost uspjeha, ali ga ne garantira. Veći je problem sadržaj novog odgovora. Na pitanje kojim sadržajem napuniti bilo koju od opisane tri opcije nije jednostavno odgovoriti. Vilim Ribić bi sasvim sigurno odabrao neki drugi sadržaj od Maruške Vizek, a Ljubo Jurčić se ne bi složio ni s jednim ni s drugim. S Jurčićevim rješenjem pak ne bi bio suglasan Velimir Šonje (i spisak se može nastaviti). Dobro je da te razlike u mišljenjima postoje jer su stvarne, no loše je što ne idu dalje od jutarnjeg “talk showa” i večernjeg “okruglog stola” (uz iznimku voditeljice Jasmine Popović). Hrvatska je očigledno jako loš zec, ali možda bi mogla biti dobra kornjača, što bi vjerojatno zadovoljilo bar jedan Berlin. Da zec nije, to smo naučili i znamo, no to samo po sebi ne obećava ni dobru kornjaču.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....