ZAJEDNIČKA POVIJEST: EUROPSKI PROJEKT POMIRENJA ILI NOVIH SUKOBA? EU preporučuje školama knjigu u kojoj se izbjegava reći tko je razorio Vukovar!

Koliko god je to teško i nezahvalno, često mnogima i neprihvatljivo, Centar za demokraciju i pomirenje u Jugoistočnoj Europi se primio posla pisanja zajedničke povijesti ovog područja, uvjeren da će time pomoći u procesu pomirenja. U tom centru sa sjedištem u Solunu vjeruju da je učenje istih stvari iz povijesti ključ razumijevanja među narodima što stvara bolje uvjete za pomirenje i prevladavanje prošlosti. U okviru projekta “zajednička povijest” iz ovog centra je već izašlo nekoliko knjiga, a zadnje su promovirali prije nekoliko dana u Europskom parlamentu, upravo u vrijeme kad su uoči godišnjice pada Vukovara u Europskom parlamentu zastupnici iz Hrvatske organizirali komemoraciju za žrtve Vukovara.

U prostorijama Europskog parlamenta održana je rasprava na kojoj su predstavljene dvije knjige iz projekta “Zajednička povijest Jugoistočne Europe” koji vodi spomenuti centar. Na tom skupu, na kojem je uz brojne zastupnike EP-a i druge goste sudjelovao i povjerenik EU za pregovore o proširenju i susjedstvo Johannes Hahn, čulo se kako u državama regije kojoj su knjige namijenjene do sada nije bilo previše potpore takvim projektima, ali da je sada trenutak jer postoji veći interes za pomirenje nego prije, te da to treba iskoristiti i za promociju ovakvih projekata.

Glavna poruka rasprave bila je da se povijest ne može podučavati “egocentričnim i etnocentričnim pristupom”, gdje svaka strana ima svoju istinu o događajima, a ona je često suprotna od onoga kako iste događaje vide s druge strane.

Izvor za nastavu

Pohvalivši napore i sadržaj udžbenika koji su promovirani, povjerenik Johannes Hahn poručio je da bi Europska komisija cijenila kad bi vlasti država iz Jugoistočne Europe ove knjige koristile kao materijal za nastavu u školama.

Europska unija financirala je ovaj projekt, ali uz napomenu da su stavovi u knjigama stavovi autora, a ne stavovi Europske unije. Knjige su namijenjene profesorima povijesti kao izvor za predavanje suvremene povijesti Jugoistočne Europe. Pod naslovom “Ratovi, podjele, integracija” druga knjiga se bavi događajima od 1990. do 2008. godine. S obzirom na to da su često u ovoj regiji i sami pojmovi problematični, autori i urednici se ograđuju i od upotrebe pojmova, vjerojatno znajući kakve reakcije u Grčkoj izaziva spominjanje imena “Republika Makedonija” ili u Srbiji “Republika Kosovo” ili na Kosovu “Pokrajina Kosovo i Metohija”.

Osim prostora bivše Jugoslavije i Albanije projekt obuhvaća i Tursku, Cipar, Grčku, Bugarsku i Rumunjsku. Najčešće se kao dokumenti koriste govori političara, deklaracije političkih stranaka i članci iz novina. Često se prikazuju članci o istom događaju koji ih potpuno drukčije opisuju, ovisno s koje strane su mediji, a zatim se povjesničarima ili studentima ostavlja mogućnost da usporede te tekstove i sami zaključe.

Prva knjiga govori o ovom području nakon Drugog svjetskog rata, o komunističkim režimima i diktaturama, međunarodnom položaju tih država. Za prostor bivše Jugoslavije jedna je od poruka koje se mogu iščitati da su se najdramatičnije promjene počele događati nakon ustavnih promjena 1974. jer su već tada nacionalistički krugovi u Srbiji to vidjeli kao otvaranje mogućnosti za stvaranje novih država i da će u tom slučaju “više od 40 posto Srba” ostati živjeti izvan Srbije. Kao primjer spominju govor beogradskog profesora Mihajla Đurića.

Početak kraja

Početak prosvjeda Albanaca na Kosovu 1981. godine, što se često spominje kao početak kraja Jugoslavije, prikazuje se kratko, samo kroz jedan tekst tada komunističkog dnevnika Rilindja koji govori o “demagogiji” onih koji stoje iza prosvjeda te da su to odmah shvatili “radnici, građani i omladina Kosova”. Najveći prosvjedi na Kosovu 1989., nakon dolaska Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji, prikazani su kroz štrajk rudara u Starom trgu. Kaže se da je taj štrajk “okončan silom”, ali se nigdje više ne spominje nikakvo nasilje nad Albancima u to vrijeme. Samo se utvrđuje da je Srbija promijenila Ustav, da je “kosovska Skupština izglasala promjene” (ne spominjući to da je zgrada Skupštine bila opkoljena tenkovima). Zanimljivo je da se događaji na Kosovu koriste kao prekretnica u odnosima Srbije prema Sloveniji zbog solidarnosti koju su Slovenci pokazali s kosovskim rudarima. Na kraju je sve kulminiralo i bojkotom slovenske robe u Srbiji.

Proces raspada bivše Jugoslavije, rat i žrtve tijekom tog razdoblja svakako su najzanimljiviji dio knjige i vjerojatno će upravo taj dio i izazvati najviše reakcija. Vidljivo je da se i tu izbjegavaju izrazi “agresija”, “obrambeni rat” ili pokazivanje prstom na odgovornost bilo koje strane. Takav pristup, iako razumljiv kroz cilj postizanja pomirenja, riskira da će stvoriti dojam o relativizaciji činjenica i razloga koji su doveli do ratova. Po tom je pitanju pristup prilično površan i uglavnom se događaji tumače pozivanjem na “neke izvore” ili korištenjem izraza “smatralo se” ili “neki su smatrali”.

Tako se o reakciji JNA nakon proglašenja neovisnosti Slovenije piše da se “nakon Titove smrti JNA smatrala jedinim čuvarom federativne Jugoslavije, bratstva i jedinstva i komunističke Jugoslavije”. Ne daju se nikakvi podaci o istraživanjima ili neki argument zašto se JNA takvom smatrala ili tko ju je takvom smatrao.

Pogled na Hrvatsku

Izbori u Hrvatskoj i pobjeda HDZ-a s Franjom Tuđmanom na čelu spominju se kao događaj koji je “zaoštrio odnose s Hrvatskom”, a često se spominje da je nova vlast Srbe izbrisala kao konstitutivni narod. “Republička vlada htjela je promijeniti političku ravnotežu snaga u Hrvatskoj što je prije moguće, s obzirom na to da su Srbi predstavljali 14 posto (580.000) stanovništva i, zbog povijesnih razloga, ima­li znatan utjecaj na politiku kao i u policiji i obavještajnoj službi. Novi režim se isto tako smatrao nostalgičnim prema ustaškom režimu Nezavisne Države Hrvatske (tijekom Drugog svjetskog rata). Srbi u Hrvatskoj počeli su pobunu koju je dodatno poticala Srbija, koja im je davala materijalnu potporu i oružje”, piše u dijelu o “dezintegraciji Jugoslavije”.

Na nekoliko se mjesta spominje kako je nova vlast u Hrvatskoj ili imala simpatije ili nostalgiju za ustaškim režimom. Za to se u knjizi kao ilustracija koristi i postupak uvođenja kune kao nacionalne valute.

“U svibnju 1994. godine kuna postaje službena novčana jedinica u Hrvatskoj. Međutim, isti se naziv upotrebljavao i za valutu tijekom ratne Nezavisne Države Hrvatske od 1941. do 1945., zbog čega je i izbor naziva za novu valutu izazvao brojne polemike”, piše o uvođenju kune.

U mnogim dijelovima knjige ponavlja se rečenica da su tijekom sukoba sve strane činile zločine i etničko čišćenje. Posebno poglavlje posvećeno je logorima za zatočenike, prije svega u Bosni i Hercegovini. Spomenuta su u knjizi tri logora, onaj u Omarskoj gdje su držani muslimani, onaj u Čelebićima gdje su muslimani držali zatočene Srbe i logor Dretelj gdje su, kako piše u knjizi, hrvatske snage najprije držale Srbe, a kasnije i muslimane.

Primjer Vukovara

Na svim trima zaraćenim stranama u BiH, prema ovoj knjizi, bili su prisutni i strani ratnici, bilo zbog ideološke i vjerske solidarnosti bilo kao plaćenici. Tako piše da su postojale posebne jedinice mudžahedina u redovima Armije BiH, da su snagama bosanskih Srba pomagali pojedinci iz Rusije i Grčke, a da su Hrvatima pomagali oni iz “europskih katoličkih država” te iz Njemačke, kao i kosovski Albanci.

Posebno je zanimljivo vidjeti kako se u knjizi opisuju događaji oko pada Vukovara. To se prikazuje na dvije stranice, bez zaključaka ili poruka. Objavljen je jedan članak iz beogradske Politike o “oslobođenju Vukovara” i jedan iz Vjesnika s naslovom “Tko manipulira vukovarskom tragedijom”.

U uvodu o “Bitci za Vukovar, kolovoz-studeni 1991.” ne kaže se tko su žrtve, tko su počinitelji niti tko je optužen i tko osuđen za zločine. O svemu tome se govori samo općenito. Navodi se da su “oružani incidenti u gradu Vukovaru kulminirali 87-dnevnom opsadom grada” u kojoj je bilo uključeno oko 30.000 pripadnika JNA­ kao i velik broj pripadnika teritorijalne obrane i paravojnih formacija. Navodi se da je broj pripadnika hrvatskih snaga bio znatno manji i da su pripadnici JNA ušli u grad 18. studenoga 1991. “Tijekom borbi 90 posto grada je uništeno. Prema neslužbenim srpskim izvorima između 1103 i 1500 vojnika i dobrovoljaca je ubijeno, a 2500 ranjeno. Prema hrvatskim izvorima, broj žrtava JNA­ se procjenjuje na oko 8000 ubijenih i 15.000 ranjenih. Prema hrvatskim procjenama, 921 hrvatski vojnik je ubijen, 770 ih je ranjeno i 1527 zarobljeno”, piše u toj knjizi. Dalje se navodi da je “nakon pada Vukovara većina stanovnika napustila grad ili je protjerana”. Navodi se da je Haški sud za zločine u Vukovaru optužio pet osoba od kojih je osudio dvije. Da je sud u Srbiji osudio 15 osoba na višegodišnji zatvor zbog zločina u Vukovaru. Na kraju se kaže da je predsjednik Srbije Boris Tadić posjetio Vukovar 4. studenoga 2010. i ispričao se obiteljima nevinih žrtava. Nigdje se ne navodi ni identitet ni etnička pripadnost bilo počinitelja zločina bilo žrtava. Ne spominju se nestali iz Vukovara. Objavljeno je i pismo Vuka Draškovića od 28. studenoga 1991. u kojem on piše da je “Vukovar Hirošima hrvatske i srpske ludosti”. “Svatko u ovoj državi, koja više ne postoji, Srbi i Hrvati pogotovo, živi dane naše najveće sramote i propasti”, riječi su Vuka Draškovića kojima se završava dio o Vukovaru u knjizi koja bi, barem bi tako htjeli u EU, trebala poslužiti za učenje zajedničke povijesti.

U dijelu knjige gdje se govori o uništenju kulturnog nasljeđa prikazuju se slike Vukovara prije rata i nakon uništenja uz tekst: “Prije hrvatskog rata za neovisnost Vukovar je bio jedan od najljepših baroknih gradova u Hrvatskoj. Nakon višemjesečne opsade i razaranja, u studenome 1991., Vukovar je izgledao kao da je prošao kroz kataklizmu.” Niti ovdje ne piše tko je razarao grad.

Zajednički jezik povijesti

Vojnoredarstvena akcija “Oluja” opisuje se kao operacija koja je “okončala rat u kolovozu 1995. godine kad su hrvatske snage preuzela kontrolu nad Kninom, glavnim gradom takozvane Republike Srpske Krajine”. Dodaje se da “ofenzivu” Hrvati nazivaju “oslobođenjem”, a Srbi “padom” Knina. Zanimljiva je i rečenica koja kaže da je “Oluja” “provedena uz pomoć bivših američkih vojnika uz prešutnu potporu vlade SAD-a i sudjelovanje Armije Bosne i Hercegovine”. Ta je operacija, navodi se u tekstu, “rezultirala masovnim egzodusom Srba (oko 200.000) a nakon toga je slijedilo paljenje sela”. Nema citata ili reference koji bi upućivali na izvor takvih konstatacija, ali na kraju knjige se spominje bibliografija koja je korištena, no teško je prepoznati što je korišteno za koji dio knjige.

Potporu projektu dala je i visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini. Ona je u pismu koje je na web stranici objavio Centar za demokraciju i pomirenje između ostalog napisala: “Ovaj će projekt, sigurna sam, priznati i patnje i dostignuća regije. U tom smislu, vjerujem da će dati vrijedan doprinos prevladavanju bolne prošlosti i pomoći novim generacijama da shvate važnost zajedničkog približavanja prema EU.”

Federica Mogherini je dodala da “percipiranje povijesti na pozitivniji način ne znači da moramo negirati bolne uspomene i nasilje nego otvoriti mogućnost da zaustavimo destruktivnu naraciju povijesti i jednih i drugih. Stvaranje zajedničkog jezika povijesti i jačanje veza između ljudi na Balkanu su zato krajnje važno i korisno sredstvo za poboljšanje suživota u regiji.”