VELIKA GLOBUSOVA ANALIZA: GUBITNICI I DOBITNICI OPCIJE ZA PROMJENE Kovač vodi unaprijed izgubljenu bitku, ali Stier tek čeka svoju priliku

Miro Kovač zaigrao je na sve ili ništa. Ako ne postane predsjednik HDZ-a, njegova je politička karijera okončana. Ona diplomatska doživjela je svoj kraj već samim dolaskom Andreja Plenkovića na čelo stranke. Pri sastavljanju vlade dotadašnji ministar vanjskih poslova nije bio ni u jednoj kombinaciji.

Milijan Brkić pomogao je Plenkoviću u preuzimanju vlasti okrenuvši leđa dotadašnjem prijatelju i vječitom šefu Tomislavu Karamarku. Ipak, razlike između Plenkovića i Brkića bile su nepremostive. Opterećen političkim repovima i aferama koje su se povezivale s njim, Brkić je morao biti marginaliziran.

Nije bio jedini zamjenik predsjednik HDZ-a koji je ispao iz najužeg kruga oko šefa stranke. Sjetimo se Maje Freundlich, koja je bila zamjenica Ivi Sanaderu. Ili dr. Drage Prgometa, koji je “zamjenjivao” Tomislava Karamarka, ali kad bi kojim slučajem došao pred zgradu središnjice HDZ-a, nije se imao ni gdje parkirati. Ipak, Milijan Brkić kao jedan od najutjecajnijih HDZ-ovaca posljednjih desetak godina nije mogao to otrpjeti i zauvijek ostati na repu događaja.

Davor Ivo Stier sam je napustio Plenkovićevu Vladu, mjesto ministra vanjskih poslova i funkciju političkog tajnika HDZ-a. Svjetonazorske razlike između principijelnog konzervativca i pragmatičnog liberala vodile su razlazu prije ili kasnije. Stier je računao da za njega još ima vremena.

Kandidaturama kroz platformu Opcija za promjene, koja se, u principu, svodi na smjenu Andreja Plenkovića s čela stranke i skretanje HDZ-a udesno, sva trojica su uložila jako puno i dovela svoje dosadašnje karijere u pitanje. Ako izgube, gube mnogo. Izbornim neuspjehom Kovač i Brkić gube sve, a Stier ipak ima šanse za opstanak na političkoj sceni. Poruke koje su mu slane iz samog aktualnog vrha stranke nisu bile samo zbog sijanja sjemena razdora među trojicom-četvoricom ionako razjedinjenih pobunjenika. Stier Plenkoviću doista treba.

Ivan Penava je gradonačelnik Vukovara i kao takav postao je koristan eksponent desne struje HDZ-a koja je u Vukovaru pod kontrolom tamošnjih vrlo aktivnih braniteljskih udruga. Iako ima realne šanse postati zamjenik predsjednika HDZ-a, ako i ne uspije u tome, za godinu dana sigurno pobjeđuje na lokalnim izborima i obnavlja svoj gradonačelnički mandat. Njegov je rizik znatno manji nego kod Kovača, Brkića i Stiera.

Tomislav Tolušić pokazao se kao odličan i proaktivan ministar poljoprivrede. Ispao je iz Vlade zbog bizarnog, ali za HDZ i ovu Vladu tipičnog problema. Smijenjen je zbog krivo ispunjene imovinske kartice u koju nije unio sve kvadrate svoje kuće u Virovitici i sad već legendarne klimatizirane pečenjare. “Teško je objasniti koliko je kvadrata dovoljno za smjenu, 22 kao u mom slučaju ili 50 ili 100 ili 300 u slučaju nekih drugih. Smatram da je tu više stvar vjerodostojnosti”, provocira sada Tolušić. Tim je rječima rekao punu i svu istinu. Iza svega uvijek stoji nečija korist ili neka čudno stečena imovina ili neki novci. Sve ostalo je podložno tumačenju.

Tolušićeva politička karijera sada je zapravo u zastoju. Nema puno toga što može izgubiti. Virovitički HDZ dovoljno je kompaktan da se uvijek s istim licima osovi na noge. Ivica Kirin smijenjen je kao ministar unutarnjih poslova pa se vratio u Viroviticu kao gradonačelnik. Sadašnje Tolušićevo optiranje za Kovača, a Josipa Đakića za Plenkovića samo je taktička igra na uvijek dobitnu kartu. Uvijek je netko u sedlu, uz pobjednika. Sam Tolušić dovoljno je mlad da se i nakon eventualnog poraza na ovim izborima još može vratiti u visoku politiku.

S anketama koje se već dva mjeseca, najprije sporadično, a sada redovno pojavljuju u medijima, kao relevantna istraživanja pulsa HDZ-ova članstva, ipak treba biti oprezan. Članovi najveće hrvatske stranke, imala ona 200 ili “samo” 100 tisuća stvarnih pripadnika, povezani su međusobno najčvršćim vezama. Imaju isti interes, a to je vlast na koju su se naviknuli i na koju su se navukli. Zato nikakve ankete ne mogu dati precizne rezultate. Može se govoriti samo o varljivim dojmovima i pukim procjenama anlitičara.

Ipak, najmanje je neizvjestan ishod u borbi za sam vrh stranke. Andrej Plenković je u velikoj prednosti već samom činjenicom što je aktualni šef HDZ-a, premijer je, a imao je i četiri godine vremena da uspostavi vlastitu interesnu mrežu. Na raspolaganju su mu bili svi državni resursi. Sve kućice s funkcijam su popunjene. A on vjeruje da je ulagao, dijelio i raspoređivao pametno.

Na svoj način priznao je to i sam Miro Kovač kad je bjesnio zato što se mnogi ne usude riskirati posao, egzistenciju i političku karijeru podrškom alternativi sadašnjoj vlasti. Ono što oni nude samo je vrabac na grani, a sadašnja vlast je već dala ili upravo daje. Ideološke magle o skretanju ulijevo, koaliciji sa SDP-om i napuštanju izvornog Tuđmana samo su priče za HDZ-ovu djecu, za mladež i uvijek zapjenjene marginalne i nerealne radikale. Osim toga, tko od njih zapravo želi mijenjati tu dobro uhodanu klijentelističku mašineriju? Samo oni koji su otprije ispali iz igre pa su nezadovoljni i oni koji su nezajažljivi uvijek.

Ako su Miro Kovač i Milijan Brkić stavili gotovo sve na kocku, Davor Ivo Stier nije. Njegovi pravi problemi mogli bi nastati kad na ovim izborima ne bi dohvatio jedno od četiri potpredsjednička mjesta. Ali, i tada mu ostaje mogućnost da prođe u Predsjedništvo HDZ-a na izbornom Saboru stranke u svibnju. Osim toga, Andrej Plenković je rekao da za Stiera u HDZ-u uvijek ima mjesta. To je poručio samo njemu, ali ne i Kovaču i Brkiću.

S druge strane, Stier nikada nije izrekao niti jednu ružnu ili tešku riječ govoreći o Plenkoviću. Štoviše, javno je, u razgovoru za Globus, rekao da su i dalje u kontaktu i da njihov dobar odnos na osobnoj razini, unatoč političkim i svjetonazorskim razlikama, nije narušen.

Konzervativni dio HDZ-a blizak katoličkim civilnim udrugama i samom Kaptolu, krug kojem Stier realano i pripada, ne može mu oprostiti neodlučnost ili nedostatak hrabrosti zato što je čelno mjesto Plenkovićeva protukandidata prepustio objektivno slabijem Kovaču. Stier se brani svojim principijelnim stavom o nuždi da se Plenkoviću suprotstavi jedan zajednički kandidat “alternative”. Po tome, popustio je pred nepopustljivo ambicioznim Mirom Kovačem. No, je li to cijela i prava istina?

Postoji mogućnost da je Stier procijenio kako Plenkovića sada nije moguće srušiti, ali da će pasti sam nakon parlamentarnih izbora. Bilo nakon poraza HDZ-a na njima, što je manje vjerojatno, bilo nakon neuspjeha u sastavljanju nove koalicije, što je i te kako moguće. Naime, pobjeda Plenkovića na izborima u HDZ-u ojačala bi Miroslava Škoru i Suvereniste. Istovremeno, HDZ bi zbog učestale sveopće desničarske retorike mogao izgubiti potporu centrističkih stranaka, ali i dijela manjinskih političara.

Po Statutu HDZ-a nekoliko županijskih odbora može uvijek zatražiti izvanredne unutarstranačke izbore. A što je logičnijje nego ići na nove izbore nakon još jednog političkog neuspjeha HDZ-a!?

Hoće li to biti trenutak koji strpljivo čeka Davor Ivo Stier?