Zar bih s vama Zagorcima dobio rat? - rekao je polovicom devedesetih predsjednik Franjo Tuđman Branku Tuđenu, tada glavnom uredniku Večernjeg lista. Možda je to i bilo rečeno u šali ili samoironično, jer su obojica Zagorci, ali činjenica je da se prvi hrvatski predsjednik potkraj Domovinskog rata sve više okruživao ljudima koji porijeklo vuku “s kamena”: iz Hercegovine, Dalmacije, dalmatinskog zaleđa... Bilo je to vrijeme kad su se po Zagrebu pričali vicevi o Hercegovcima i bijelim čarapama, rasta tenzija prema “pohlepnim došljacima” i sve većeg animoziteta.
Ipak, mora se priznati kako je “dinarska sastavnica u Hrvata pokazala neograničen duh požrtvovanja i hrabrosti”, piše Tuđen u svojoj novoj knjizi “Tito, Tuđman - jedan zavičaj, jedan put” koja je objavljena u izdanju Večernjeg lista. To je treća publicistička knjiga, najprije sportskog, a onda političkog komentatora i novinskog urednika Branka Tuđena, koja nosi podnaslov “200 skiciranih životopisa”.
Tuđen iznosi niz manje poznatih ili nepoznatih detalja iz života najznačajnijih aktera političkih zbivanja posljednjih 80-ak godina Hrvatske i Jugoslavije. Posebno ga intrigiraju “zavičajne i mentalitetske” razlike među njima, pa tako za “Dinarce” kaže da ih obilježava upornost, snalažljivost, rodbinska i zavičajna povezanost ali i “puno emocija, katkad žestina i nepopustljivost”.
A to nisu najbolje preporuke za visoku politiku, zaključuje Tuđen iznoseći jednu od osnovnih teza koja prožima cijelu ovu knjigu od 450 stranica.
“Nije nebitno to da su na manje od dvadeset kilometara udaljenosti, između Kumrovca i Velikog Trgovišća, rođena dvojica najpoznatijih hrvatskih političara 20. stoljeća, Josip Broz Tito i Franjo Tuđman, i premda su oni na kraju postali političke suprotnosti, obojica su djetinjstvo proveli u istom podneblju. A poznato je da se u djetinjstvu upija najviše onoga što kasnije postaje presudno za narav. Također nije sasvim nebitno istaknuti da su i dvojica najpoznatijih hrvatskih kardinala, možda i najzaslužnijih za hrvatsku državnost, Alojzije Stepinac i Franjo Kuharić, rođeni 60-ak kilometara dalje od njih, u također kajkavskom kraju, da je tamo rođen Vladko Maček, u neku ruku vođa, i da je manje od 100 kilometara južno od Velikog Trgovišća rođen Stjepan Radić, u jednom razdoblju 20. stoljeća istinski vođa hrvatskog naroda.”
Upravo podatak kako je tvorac predratnog HSS-a Stipica Radić rođen na samo 100 kilometara udaljenosti od Tuđmana i Velikog Trgovišća, a ne obrnuto, na svoj način karakterizira i Tuđena i njegovu knjigu. Branko Tuđen bio je, nesumnjivo, jedan od malog broja najpovjerljivijih Tuđmanovih novinara. Primao ga je na Pantovčaku, kako sam piše, kad god bi zatražio. Tuđena su desničari u HDZ-u i u Večernjem listu u jednom trenutku pokušavali smijeniti, ali Tuđman im se suprotstavio.
“Nije me dao”, priznaje Tuđen. Pratio ga je i novinarski izvještavao sa svih važnijih putovanja po zemlji i svijetu. Tuđen je kao glavni urednik i komentator u potpunosti i podržavao politiku Franje Tuđmana. Naravno, da nije bilo tako, ni dana ne bi ostao glavni urednik. No, iz današnje perspektive Tuđen je svjestan i Tuđmanovih mana.
“Dr. Franjo Tuđman bio je neograničeno ambiciozan, volio je ugodan život, slast i prednosti položaja na vlasti i druženja s poznatim osobama. Volio je dobre hotele, predstavljanje znanstvenikom, sveučilišne katedre, cijenio je akademike i ljude s doktoratom. Bio je politički sposoban i državnički odlučan, ali za političara katkad neoprezan i previše tašt. Bio je hrabar, pun strasti, uporan, marljiv i emotivan. Netočno je da u tobožnjoj skromnosti nije razlikovao njemačku marku od dolara”, rekapitulira Tuđen u knjizi i pojašnjava:
“Tuđman je katkad sam sebi stvarao neprilike i neprijatelje gdje nije trebalo, kao u predizbornom govoru u proljeće 1990. u zagrebačkoj Dubravi kad je izjavio: Hvala Bogu što moja žena nije ni Srpkinja ni Židovka. Točno je da se u predizborne svrhe može svašta izjaviti, ali to doista nije bilo primjereno. I nije jedino. Tuđmana je privlačila ideja i o tzv. humanom preseljenju stanovništva prema uzoru na tursko-grčku razmjenu”, nabraja Tuđen predsjednikove grijehe.
Za razliku od mnogih hrvatskih povjesničara, Tuđen ne dvoji oko toga da su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević doista ozbiljno pregovarali o podjeli Bosne i Hercegovine. Iako ovo nipošto nije knjiga o Franji Tuđmanu, ona s Tuđmanom i započinje i završava. Tuđen iznosi niz detalja, osobnih i tuđih zapažanja i pikanterija koje nisu uvijek povoljne za prvog hrvatskog predsjednika. Tuđman svoj zvjezdani uspon u Jugoslavenskoj armiji u kojoj je postao jedan od najmlađih generala može zahvaliti dugogodišnjem ministru obrane i generalu armije Ivanu Gošnjaku, koji ga je forsirao i kad su drugi bili protiv njega. Tuđen iznosi niz manje poznatih detalja o tom hrvatskom revolucionaru, španjolskom dobrovoljcu, partizanskom komandantu, ali i rigidnom komunistu, jugounitaristu i čvrstorukašu bliskom Aleksandru Rankoviću. Tuđman ga posljednji put bespomoćno zaziva u svom zatvorskom dnevniku.
Miroslav Krleža je drugi hrvatski velikan kojem Tuđman može zahvaliti ponajprije dobru prihvaćenost u hrvatskim intelektualnim krugovima nakon što je sredinom šezdesetih skinuo generalsku uniformu i vratio se u Zagreb. Štitio ga je i branio pred Titom sve dok to nije dovodilo u pitanje i samog Krležu. Tuđen za Krležu kaže da je bio “gotovo presudan za sudbinu Hrvatske, vjerojatno uz Tita i Tuđmana najveća hrvatska politička i svakako književna pojava 20. stoljeća”.
Sam Tuđman nije imao uzora, bio je previše tašt za to, kaže Tuđen koji misli da je on sam sebe “zamišljao kao Tita, Krležu i Gošnjaka u jednom”.
Tuđman je Tita uvijek branio pred HDZ-ovim jastrebovima. Za Tita je rekao da je bio “maher”, a Krleža “najpametniji i najpismeniji Hrvat”.
Tuđen otkriva kako Tuđman nikada nije imao lijepu riječ za Vladimira Bakarića, čovjeka koji je čak 35 godina u Titovo ime vladao Hrvatskom. Nije podnosio ni Savku ni Tripala. Dražena Budišu u jednom je trenutku vidio kao svojeg nasljednika. Od najbližih suradnika najviše je, na Tuđenovo čuđenje, uvažavao Ivića Pašalića. Gojko Šušak je “najveća zagonetka Tuđmanove hrvatske politike”. Dugo je vjerovao na riječ svojem oficirskom kolegi generalu Veljku Kadijeviću. Cijenio je svog Zagorca, partizanskog suborca Marka Belinića.
“Autor ove knjige jednom je pitao Tuđmana zašto ne vrati Titove posmrtne ostatke u Kumrovec, jer je znao da je to i njegova zamisao. Opet je mahao rukama i poluglasno dodao: I Jovanku”, piše Branko Tuđen. Josip Broz Tito je drugi Zagorec koji dominira stotinama stranica Tuđenove knjige. Tito je govorio nekom čudnom kombinacijom hrvatskog i srpskog jezika sa stranim akcentom. Tuđen ga definira kao Brozov materinji jezik, “gornjosutlanski govor kajkavskog narječja”.
Njegova knjiga u osnovi se drži temeljne kronologije događaja i Titova života, ali vrlo često ga pripovijedanje o nekom liku odvede u nekoliko desetljeća kasnije razdoblje. Bilježi sve najintrigantnije detalje koje su objavili drugi autori, od beogradskih do slovenskih povjesničara, najzanimljivija svjedočanstva memoaristike koja je procvjetala posljednjih četrdeset godina. Nekoliko poglavlja Tuđen posvećuje još uvijek pomalo misterioznim “martovskim pregovorima” koje su partizani i Nijemci tajno vodili 1943. godine.
Tito je u Zagreb poslao najbolje ljude koje je imao: Milovana Đilasa, Koču Popovića i Vladimira Velebita koji je osobno pregovarao s njemačkim opunomoćenim generalom u NDH Glaiseom von Horstenauom. Poslije rata to je, razumljivo, bila najveća državna tajna. Tito se, čini se, sramio to epizode jer je u trenutku očaja, pritisnut porazima partizana u Bosni i Hercegovini, pod krinkom pregovora o razmjeni zarobljenika, ponudio Nijemcima primirje. Da je o tome nešto znao Winston Churchill, političke reperkusije mogle su biti kobne za Tita i partizane jer se tim činom stavio uz bok Draže Mihailovića i njegovih aranžmana s okupatorima. Krajem sedamdesetih već ostarjeli Tito hladno je za to optužio svoje izaslanike okrivivši ih da su u pregovorima prekoračili ovlasti.
Među 200 osoba čije portrete “skicira” Tuđen je opisao niz značajnih imena kojima se historiografija nije previše bavila, poput generala armije Ivana Rukavine ili enigmatičnog i kontroverznog, famoznog vječitog rezidenta ruskih tajnih službi Steve Krajačića. Tuđen piše i o političkim zatvorenicima Marku Veselici, Vladi Gotovcu i Šimi Đodanu, liderima hrvatskog proljeća Savki Dabčević Kučar i Miki Tripalu. Opisuje i njihove nasljednike nakon “sječe u Karađorđevu”, Juru Bilića, Milutina Baltića, Jakova Blaževića, Dušana Dragosavca, Stipu Šuvara i Ivicu Račana.
Posebnu pozornost posvećuje Josipu Vrhovcu, prvom Hrvatu na čelu jugoslavenske diplomacije i političaru iz osamdesetih s kojim je održavao posebno bliske odnose. Ulazio je u njegove urede kad god je bio u Beogradu. Vrhovec je dvadesetak godina bio novinski dopisnik iz inozemstva i urednik Vjesnika, što je Tuđenu olakšavalo komunikaciju. Za ovu knjigu koristio se građom iz više od 600 knjiga, a osobno je poznavao i susretao se s velikim brojem svojih suvremenika s kojima je razgovarao za novine. Ipak, kaže da je za njega bio presudan boravak u Americi 1990. godine, kada je upoznao Ivu Banca, Matu Meštrovića, Jeru Jareba, Bogdana Radicu, a nešto kasnije u Barceloni i Vinka Nikolića.
“Već su me i fratri u Chicagu opskrbili knjigama i časopisima te sam tu godinu proveo gotovo ošamućen novim spoznajama”, piše Tuđen u predgovoru svoje knjige.
Kao profesionalni novinar, Tuđen piše jednostavnim i čitkim stilom. Poglavlje o Šimi Đodanu započinje rečenicom kakva se može čuti i u kafiću:
“Unatoč velikoj pameti i volji, Šime Đodan za politiku nije bio.” Istu stranicu o Đodanu završava efektno: “Kao i svaki važniji Hrvat, i on je imao uspomene na Krležu.”
Tuđen gotovo senzacionalističkim naslovima poglavlja knjige otvara niz kontroverzi: “Od čije je ruke poginuo Jovankin brat Petar i kako je Jovanka dobila spomenicu?”; “Ranković na Brijunima nije politički likvidiran samo zbog prisluškivanja nego i zbog deset drugih razloga”; “Zašto ustaše nisu ubile Hebranga, Krležu i Ciligu?”; “Bakarić je otišao u London po Kardelja i vratio ga”; “Pavelić je Stojadinoviću poklonio Dubrovnik i zbog njega i Bosne posvađao se s Luburićem”; “Da je SPC prihvatila gregorijanski kalendar, bilo bi lakše”; “Mesić je zbog 10. travnja trebao dati ostavku”; “Vladimir Velebit: jedna od najvećih tajni titoizma”; “Tuđman nije dopustio obračun sa Špiljakom”; “Vojska je spriječila Šuvara da kaže bobu bob, a popu pop”; “Koča Popović odbio je sastanak s Tuđmanom u Dubrovniku: što će mu mali cinkaroš iz Gošnjakovog kabineta”... Iako je većina kontroverzi ostala bez epiloga, neke teorije urote Tuđen uspješno raskrinkava.
Argumentirano pobija Manolićeve insinuacije o Tuđmanovom tajnom sastanku sa zloglasnim zapovjednikom jasenovačkog logora Maksom Luburićem krajem šezdesetih pokraj Barcelone. Ipak, otkriva da mu je sam Tuđman priznao kako je dva puta, u vrijeme dok mu je jugoslavenska putovnica bila oduzeta, tajno putovao u inozemstvo. Branko Tuđen, usprkos najboljim namjerama, nije imao željene odnose s baš svim Zagorcima u hrvatskoj politici. Piše kako ga je Franjo Gregurić, njegov Zagorec iz Lobora, uvijek držao na pristojnoj ali hladnoj distanci. U jednom trenutku, nezadovoljan poplavom podravskih, hercegovačkih, osječkih i drugih lobija, Tuđen je upitao Gregorića “zašto i mi Zagorci, s njim na čelu, ne bi osnovali zagorski lobi”.
Gregurić je, piše Tuđen, problijedio. Nije znao da ga je upravo tih dana Tuđman žestoko napao zato što je osnovana Zagorska stranka. “Zar vam ja nisam dovoljan!?” bjesnio je Tuđman na Gregurića koji sa Zagorskom strankom nije imao nikakve veze. Tako od zagorskog lobija nije bilo ništa. Tuđen je, radeći intervju s najpoznatijim jugoslavenskim disidentom Milovanom Đilasom, shvatio da čak i on ima veze sa Zagorjem. “Pisac ove knjige došao je u Đilasov stan u Palmotićevoj 8 u Beogradu 7. ožujka 1990., tada kao novinar Večernjeg lista. Dočekala ga je Štefanija (Štefica) Đilas, druga supruga, rođena Barić 1921. u Pavlovcu Pregradskom u Hrvatskom zagorju, u mjestu devet kilometara udaljenom od mjesta Titovog rođenja i 24 kilometra od mjesta Tuđmanova rođenja.” Dakle, Đilas je bio zagorski zet.