Slovensko-hrvatska afera oko Piranskog zaljeva ili Savudrijske vale pokazuje kako je slovenska strana godinama uporno gradila i promicala politički mit o graničnom sporu, dok je hrvatska strana uglavnom ignorantski promatrala događaje. U tome političkom, diplomatskom i medijskom sukobu zakazali su svi predsjednici države, svi premijeri, svi ministri vanjskih poslova i svi hrvatski veleposlanici u Ljubljani. Zakazali su i hrvatski mediji koji su cijeli spor pratili površno i reaktivno. Najzanimljiviji su im bili povremeni incidenti na moru i uspaljene izjave Karla Erjavca, najprimitivnijeg ministra vanjskih poslova u Europi, koji je u cijeloj aferi odigrao krajnje suspektnu ulogu.
U glavne tumače događaja u graničnom sporu hrvatski su mediji promaknuli nekolicinu ribara iz Savudrije. Danilo Latin vjerojatno je dao više izjava o tome nego ijedan hrvatski premijer i predsjednik države. Politika i mediji gotovo su potpuno ignorirali sudbine ljudi na prijepornima pograničnim područjima u Istri, Međimurju i drugdje. Otkako se ridikulozni Joško Joras – kojega slovenski političari i novinari posve ozbiljno nazivaju “borcem za južnu granicu”, a Erjavec je poslije objave odluke arbitražnog suda javno kazao da mu je najviše žao što je Jorasova kuća ostala u Hrvatskoj – prestao histerično bacati u kanale, rijetko je tko pokazivao interes i za navodno sporne zaseoke u Istri. Višegodišnja istraživanja javnog mnijenja pokazuju da granični spor sa Slovenijom gotovo nimalo nije zaokupljao hrvatsku javnost. Potpuno je suprotno stanje u Sloveniji, u kojoj su politika i mediji doslovce opsjednuti tim pitanjem te svakodnevno raspaljuju javnost svojim pripovijedanjem o njemu.
Slovenski politički mit o graničnom sporu slovenski su političari, od Cerara do Erjavca, intenzivno promicali i na prošlotjednome međunarodnom skupu na Bledu kao da je riječ o prvorazrednom pitanju svjetske i europske politike. Dok iracionalni vođa Sjeverne Koreje isprobava hidrogenske bombe i prijeti uništenjem cijeloga Korejskog poluotoka, dobrog dijela Azije pa i svijeta, dok vrije na Bliskom istoku gdje se zbiva globalno preslaganje snaga, dok milijuni migranata iz Afrike i Azije nadiru u Europu, dok najvećim i najljepšim europskim gradovima bjesni islamski terorizam koji proizvodi stotine žrtava, dok privremeno zamrznuti građanski rat u Ukrajini svaki čas može prerasti u rusko-ukrajinski sukob, dok se ne uspijevaju politički stabilizirati i demokratski konsolidirati brojne novostvorene države u Istočnoj i Jugoistočnoj Europi te u Srednjoj Aziji pa čine potencijalno bure baruta, dok mnoge zemlje Afrike, Azije i Južne Amerike potresaju državni udari, gerilske pobune, građanski ratovi, etnička i vjerska čišćenja, zločini i nasilje svake vrste u kojima stradavaju milijuni ljudi – dok se sve to događa svakodnevno pred očima cijelog svijeta, doista je pretenciozno proglašavati jedan objektivno mali granični spor među dvjema malima europskim državama koji se ne tiče nikoga drugoga osim njih prvorazrednim svjetskim ili europskim političkim pitanjem. Takvim ga može doživjeti samo mala zemlja kojoj su zbivanja u vlastitom dvorištu mjera svih stvari. Znaju to zapravo i slovenski političari pa su zato željeli iskoristiti skup na Bledu da svrnu pogled drugih na svoje probleme dok ne budu zaboravljeni i ostavljeni onima koji su ih stvorili da ih sami i rješavaju.
Bit slovenskoga političkog mita čini interpretacija prema kojoj je granični sukob nastao kao posljedica nespremnosti Hrvatske da poštuje međunarodno pravo na kojemu se temelji Europska unija. Hrvatska se prikazuje kao delinkventica koja krši pravna, politička i moralna načela što vladaju u njoj. Kako Slovenija nema ni vojne, ni političke, ni ekonomske snage da nametne sankcije koje bi ozbiljno ugrozile Hrvatsku i na koje Hrvatska ne bi mogla djelotvorno odgovoriti, traži da to u njezino ime učini Europska unija.
Ako hrvatska politika ustraje na stavu da je arbitražni postupak trajno kompromitiran ponašanjem slovenske strane i ako stoga ne prihvati odluku arbitražnog suda, onda bi morala pristupiti intenzivnoj i temeljitoj razgradnji slovenskoga političkog mita svim političkim, diplomatskim i medijskim sredstvima koja su joj dostupna i koja tek treba učiniti dostupnima.
Prvo, Hrvatska treba dokumentirano dokazati svim važnim političkim akterima u Uniji i svijetu da upravo Slovenija ne poštuje međunarodno pravo, koje je institucionalizirano u stalnim međunarodnim sudovima, a time ni međunarodni pravni poredak. Slovenija je godinama odbijala prijedloge Hrvatske da se granični spor na moru i kopnu riješi na nekome od stalnih međunarodnih sudova koji su mjerodavni za granična pitanja. Osim jednoga neformalnog dogovora premijerâ Ive Sanadera i Janeza Janše, sve su slovenske vlade odbacivale tu zamisao. Zašto? Zato što stalni međunarodni sudovi sude isključivo prema međunarodnom pravu, a ne prema načelu jednostrano shvaćene “povijesne pravednosti” na koje se pozivala Slovenija. Odatle je bilo jasno da za slovensku vlast granični spor nije pravno, nego ponajprije političko pitanje. Da je Slovenija prije više godina pristala na to da granični spor riješi mjerodavni stalni međunarodni sud, sadašnjih problema uopće ne bi bilo. Dakle, upravo je Slovenija otpočetka odbacivala međunarodne sudove kao institucionalizirana mjesta primjene međunarodnog prava.
Drugo, Slovenija je iskoristila status članice Europske unije kako bi godinama blokirala hrvatske pristupne pregovore sve dok Hrvatska nije pristala da se granični spor prenese na ad hoc stvoren arbitražni sud koji neće suditi samo prema međunarodnom pravu nego i prema političkim kriterijima te koji će biti podložan političkim utjecajima i političkoj korupciji. Slovenija se ponašala kao tipična ucjenjivačka država u dvostranom sporu koji se nije izravno ticao Unije. Naposljetku je hrvatska politika pokleknula pred ucjenom, potpisala arbitražni sporazum i sudjelovala u osnutku arbitražnog suda samo zato da bi napokon ušla u Europsku uniju. Pred sljedećim blokadama, koje su već počele, ne treba ustuknuti, nego učiniti sve da se Slovenija jasno profilira kao ucjenjivačka državica koja se svima već penje na vrh glave. Kada se jednom pristane na ucjenu, ucjenjivanju nema kraja.
Treće, slovenska strana ponašala se u arbitražnom postupku točno onako kako se moglo predvidjeti. Po svemu sudeći, otpočetka je nastojala utjecati na rad suda, a dokumentirano je da je to radila u jednoj fazi postupka. Iz tajnih snimki očito je kako su dva glavna slovenska aktera, sudac arbitražnog suda Jernej Sekolec i povjerenica Simona Drenik, stalno kontaktirali, kako je slovenski sudac izvještavao slovensku povjerenicu o svakom koraku u postupku i o mišljenju svakoga suca, kako su se dogovarali o tome na koga i kako treba utjecati u privatnim druženjima, kako je slovenski sudac sugerirao kakvi bi se dokumenti mogli naknadno i protupravno ugurati u sudsku dokumentaciju i kako je agentica svesrdno radila na tome i sl. Nakon što su mediji otkrili aferu, oboje su podnijeli ostavke i tako priznali krivicu i odgovornost za svoje djelovanje.
Slovenska vlast nikad se nije doista suočila s težinom te afere u koju je bila tajno i duboko upletena. Nezamislivo je, naime, da bi se jedna zaposlenica Ministarstva vanjskih poslova usudila samostalno poduzimati takve korake bez znanja ministra vanjskih poslova, a vjerojatno i predsjednika Vlade. Erjavec se razotkrio svojima izjavama u kojima je tvrdio da Slovenija dobro stoji na sudu, mnogo prije nego što je odluka donesena. Kako je to mogao znati, osim tako da je bio dobro informiran o tome kako teče postupak i što se sve poduzima da “dobro” teče? Nastalu štetu slovenska je Vlada nastojala sanirati imenovanjem suca Ronnyja Abrahama, koji je ubrzo odstupio s te dužnosti a da nisu obznanjeni razlozi zbog kojih je to učinio. Možda se zgrozio nad razmjerima kompromitacije sudskog postupka te odbio žrtvovati vlastiti ugled sudjelujući u njemu? Abrahamova ostavka bila je posljednja iole časna prigoda da se sud sam raspusti. No teško je priznati vlastitu odgovornost i odreći se materijalnih koristi u ime apstraktne časti.
Ponašanje slovenske vlasti u arbitražnom postupku drugi je dokazani primjer nepoštovanja međunarodnoga prava i međunarodnog sudstva. Međunarodno se pravo krši nelegalnim i nelegitimnim političkim intervencijama u sudske postupke, a ne neprihvaćanjem odluka koje su nastale nakon njih. Sudske odluke legitimira besprijekorna formalna procedura u kojoj su donesene, a ne činjenica da su naprosto donesene u bilo kakvim uvjetima. Da je stalni međunarodni sud u formalno čistom postupku donio odluku prema kojoj Sloveniji pripada cijeli Piranski zaljev, Sveta Gera i sva prijeporna kopnena područja te joj dao izravan dodir s otvorenim morem, Hrvatska bi trebala prihvatiti takvu odluku koliko god bila nepovoljna za nju. No odluka arbitražnog suda donesena u krajnje kompromitiranom postupku – koja, inače, nije posve nepovoljna za Hrvatsku jer Slovenija nije dobila ni izravan dodir s otvorenim morem ni cijeli Piranski zaljev, a na kopnu nije dobila gotovo ništa što je tražila – jednostavno nije legitimna.
Hrvatska diplomacija trebala je odaslati dosje sa snimkama razgovora slovenskog suca i slovenske povjerenice te s Erjavčevim izjavama prevedenima na engleski ministarstvima vanjskih poslova i vladama svih europskih i svjetskih država, kao i međunarodnim pravnim organizacijama i uglednim svjetskim pravnim stručnjacima kako bi slovensko ponašanje unijeli u anale međunarodne sudbene prakse. Ono, doduše, nije ostalo nepoznatim, ali je svjetsku političku i pravnu zajednicu trebalo informirati organiziranije i temeljitije.
Četvrto, treba se pripremiti na sljedeće korake slovenske politike u pokušajima da prisili Hrvatsku da prihvati i primijeni odluku arbitražnog suda. Nije riječ samo o odgovorima na moguće diplomatske i političke pritiske Unije, nove slovenske blokade i ucjene u pristupu Hrvatske različitim međunarodnima organizacijama nego i na nove političke narative koji se tkaju u slovenskome političkom i medijskom prostoru. Jedna grana tog narativa pripovijeda o tome kako se Hrvatska profilira kao agresivna ekspanzionistička sila u regiji, i to upravo “slamanjem Slovenije”. Hrvatska želi postati “regionalni Izrael”, tvrdi Milan Balažic, koji se poziva na svoj visoki anonimni izvor u hrvatskoj vlasti – na slovenskog špijuna u visokoj hrvatskoj politici, kako bi se staromodnim kazalo – koji je zabrinut za hrvatsko-slovensko prijateljstvo zbog opasne izraelizacije hrvatske politike. Odmah je dobio zavidan prostor u medijima: čovjek ima vlastitog špijuna u hrvatskoj vlasti koji mu isporučuje eksplozivnu robu.
Milan Balažic umnogome je tipičan, premda drugorazredan izdanak slovenske političke klase. Teorijski se razvijao od marksista, koji je nekoć objavljivao “ljute” ideološke traktate u ultraljevičarskom studentskom časopisu “Tribuna”, do lokalnog lakanovca. U političkom smislu prešao je puni krug od komunista preko liberala do nacionalista. U politici se vinuo do drugog čovjeka slovenske diplomacije u mandatu vlade Boruta Pahora (2008.-2011.). Na temelju iskustva iz tog razdoblja napisao je knjigu “Diplomatska vojna za mejo med Slovenijo in Hrvaško”, intelektualno siromašan i politički otužan traktat što se pojavio upravo u vrijeme objavljivanja presude arbitražnog suda, ali i uoči jesenskih predsjedničkih izbora u Sloveniji.
Balažic silno preuveličava političku težinu graničnog spora označivši ga ratom koji je vođen svim sredstvima, osim vojnima. Iz hrvatske perspektive, spor nikad nije imao takav karakter i takvu važnost. No Balažicu je konstruiranje “ratnog” konteksta trebalo za to da bi istaknuo svoju “povijesnu” ulogu u sporu i slovenskoj politici uopće te da bi difamirao Hrvatsku – koja je organizirala neuspio atentat na Pahora, stvorila neograničen financijski fond iz kojega je korumpirala europske političare i sl. – ali i svoje sadašnje političke protivnike, poglavito Boruta Pahora koji slovi kao glavni favorit na predsjedničkim izborima. Pahor je prikazan kao politički slaboumnik kojega ne treba pustiti ni na ulicu bez skrbnika koji će ga prevesti preko ceste kada se upali zeleno svjetlo na semaforu. Ministarstvo vanjskih poslova na čelu sa Samuelom Žbogarom i samim Balažicem prikazano je kao urotničko gnijezdo koje je, bez znanja premijera, vodilo paralelnu vanjsku politiku, pri čemu su mu pomagali i famozni “strici iz ozadja” s Milanom Kučanom na čelu, kako bi spasilo “slovensku stvar”. Nemoguće je prepričati što je sve Balažic nadrobio u svojoj knjizi i kakvu je, valjda nehotice, opskurnu sliku slovenske politike poslao domaćoj i međunarodnoj javnosti. Ako doista tako djeluju formalne slovenske političke institucije i najviši dužnosnici u vlasti, onda se može očekivati svašta. S time se može boriti samo dobrim argumentima i dobrim živcima. Slovenskoj vanjskoj politici već dugo nedostaje i jedno i drugo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....