Hrvatska država i svi mi stojimo uz naše heroje – rekao je odlučno premijer Plenković na Saboru HDZ-a i pokupio pljesak odobravanja u dvorani. Četvorica pilota na koje se referirao Plenković, a koji su te rečenice čuli s televizijskih ekrana, sigurno nisu dijelili olakšanje odabranih HDZ-ovaca koji su zaslužili doći na Opći sabor HDZ-a. U najboljem slučaju moglo im je biti drago što je Plenković to javno izgovorio, ali vjerojatno u glavi ponavljaju rečenice iz srpske optužnice.
"Stanovništvo se kretalo prema preporukama hrvatskih vlasti, putovima koje su im naznačili kao sigurne i otvorene za odlazak, u kolonama u kojima nije bilo vojnih formacija, oklopnih vojnih vozila, tenkova ili teškog naoružanja Vojske RSK", piše u optužnici koju hrvatski piloti već znaju napamet, iako je službeno nisu primili.
"Mikac je, postupajući po naređenju, naredio Jeleniću avionski napad na izbjegličku kolonu koja se kretala na području na kojem nije bilo nikakvih oružanih sukoba, putem Bosanski Petrovac – Ključ, izvlačeći se iz Hrvatske s prostora Dalmacije i Like.
Radulj, također postupajući po naređenju, izdao je naređenje optuženom Boroviću za avionski napad na izbjegličku kolonu koja se kretala na području na kojem također nije bilo nikakvih oružanih sukoba, putem Bosanski Novi – Prijedor izvlačeći se iz Hrvatske s prostora Korduna i Banije.
Potom je Jelenić, postupajući po naređenju, naredio NN pilotu da, koristeći avion MiG 21 (koji je prethodno prebaziran iz Pule na aerodrom u Splitu), napadne izbjegličku kolonu koja se kretala putem Bosanski Petrovac – Ključ, što je ovaj učinio 7. kolovoza 1995. godine u popodnevnim satima", navodi Tanjug dijelove optužnice zbog koje četvorica hrvatskih pilota zasigurno neće ove godine prijeći državnu granicu. Ukupan broj poginulih zbog kojih je Srbija podigla optužnice je 13, od kojih je šestero djece, a 24 osobe su ranjene.
No, je li se sve dogodilo tako kako navodi srpsko tužiteljstvo? Luka Mišetić, odvjetnik Ante Gotovine na suđenju za ratne zločine u Haagu, nedavno je izjavio kako se on suočio s ovim optužbama jer su i haški istražitelji radili na predmetu. "Uzeli su izjave svjedoka, neki su svjedočili u predmetu Gotovina zbog čega smo mi kao njegovi branitelji detaljno istražili slučaj i došli do zaključka kao i Haško tužiteljstvo, a to je da nema dokaza tko je uopće pucao po toj koloni, razna su svjedočenja", rekao je Mišetić. Napomenuo je i da je nepoznato tko se sve nalazio u koloni. "Drugi je problem to što se ne zna što su oni koji su pucali ciljali jer su u koloni bili izmiješani vojska i civili", rekao je Mišetić.
Pritom je vjerojatno mislio na izjave poput ove: "'Krenuli smo za Svodnu oko 20 časova. Kolona je bila ogromna, kretala se u tri trake. U Svodni je naša vojska ostavljala oružje. Tu je bio neki vojni punkt srpske vojske u Bosni. Krenuli smo prema Prijedoru. Ubrzo kada smo napustili Svodnu, čuli smo kako je iz aviona bombarduju. Verovatno su tukli to mesto gde se predavalo naoružanje.' N. M. (1976), iz sela Ravno Rašće, opština Glina [Izjava uzeta 20. 9. 1995. u Centru za kolektivni smeštaj izbeglica u Srbobranu]."
U drugoj izjavi, a obje su, kao i mnoge druge koje je prikupio Fond za humanitarno pravo, objavljene, spominje se prisutnost vojske koja je do Oluje držala okupirana područja Hrvatske. "'Iz šlepera se dijelila hrana ljudima iz kolone, a iz helikoptera kruh. U jednom trenutku jedan od naših oficira je viknuo onima koji su stajali okolo i čekali hranu da se moraju skloniti brzo u šumu, jer je primijetio da hrvatski avion nadlijeće iznad njih. Počeli su svi panično bježati.' S. V. (1960), vozač iz Knina [Izjava uzeta 14. 9. 1995. u Centru za kolektivni smeštaj izbeglica u selu Varna, opština Šabac]."
One ne mijenjaju sadržaj izjava žrtava avionskog napada. "'U tom bombardovanju poginula je moja majka Dara, moj sin Jovica i sestra od tetke Mirjana Dubajić. Ja sam bio ranjen. Kolega me je prenio u Bosanski Petrovac u bolnicu, ali su me odmah odatle uputili u bolnicu u Banjaluci. Poslije tri dana prebacili su me na VMA.' D. D. (1960), iz sela Brotnja, opština Donji Lapac, otac poginulog Jovice Drče i sin poginule Darinke Drče [Izjava uzeta 15. 8. 2012. u Apatinu]."
"Ako postoje dokazi da je pilot s namjerom pucao u civile, to je ratni zločin za procesuiranje, ali ni Human Right Watch ni tužiteljstva BiH, ni Hrvatske, ni Haaga u 20 godina nisu našli dokaze o takvoj namjeri hrvatskih pilota, ako su oni pucali", rekao je Mišetić za N1 i dodao da je iznenađen što Srbija sad tvrdi da ima bolji pristup informacijama o namjeri hrvatskih pilota od haškog tužiteljstva.
Odvjetnica Vesna Alaburić ističe razmjernost kao vrlo važan princip pri samoj kvalifikaciji kaznenog djela. "Potpuno je, naime, nesporno da je svaki namjerni napad na civile i civilne objekte zločin, kažnjiv po međunarodnom humanitarnom pravu, a i našem Kaznenom zakonu, i to kao ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti, a moguće i genocid. Međutim, civili mogu biti i slučajne, odnosno kolateralne žrtve legitimnih borbenih djelovanja. U takvim se slučajevima može, ali ne mora raditi o ratnom zločinu ili zločinu protiv čovječnosti", kaže Vesna Alaburić. Pojašnjava kako to ovisi o specifičnim okolnostima svakog slučaja, a "ponajprije o tome jesu li stradanje civila ili uništavanje civilnih objekata bili posljedica indiskriminatorne ili nerazmjerne uporabe vojne sile ili nisu". "U takvom je, dakle, slučaju presudno načelo razmjernosti uporabe vojne sile u odnosu na legitimne vojne ciljeve koji su se kanili postići i predvidive, vjerojatne civilne žrtve. Nema, dakle, jednostavnog odgovora. Ako se procijeni da je uporaba vojne sile u konkretnim okolnostima bila indiskriminatorna ili nerazmjerna, odnosno da šteta koju trpe civili premašuje vojne koristi koje donosi napad, onda se i napad na legitimne vojne ciljeve u civilnom okruženju može pravno kvalificirati kao ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti", govori Vesna Alaburić.
Odvjetnik Veljko Miljević ističe da nitko osim Ministarstva pravosuđa i DORH-a ne može reći što bi konkretno Hrvatska sada trebala učiniti jer nitko osim naznačenih institucija nije dovoljno upoznat s predmetom, ali ističe da je važno vidjeti dokle je došla službena suradnja između dviju država o ovom pitanju. Uz to, osvrće se i na načelo univerzaliteta za kojim je Srbija posegnula pri podizanju optužnice protiv četvorice hrvatskih državljana za djelo počinjeno u Bosni i Hercegovini u kojem su žrtve, isto tako, hrvatski državljani, Srbi koji su do tada živjeli u Hrvatskoj.
"Prvo je uvijek teritorijalno načelo (forum delicti commissi), a postoji i načelo realiteta, potom aktivnog i pasivnog personaliteta, a posljednje je načelo univerzaliteta. Načelo univerzaliteta je načelo usvojeno od svih država članica UN-a, a kada se pravo sudbenosti određuje prema načelu univerzaliteta, to znači da, očito, ni jedno drugo prethodno navedeno načelo nije bilo moguće primijeniti. Kada se optužnica zasniva na načelu univerzaliteta, tada to nesumnjivo znači da nije bilo drugih značajnijih poveznica po kojima bi se mogla zasnovati jurisdikcija", tumači Miljević ističući da ne procjenjuje pravnu situaciju optuženih pilota jer ni on nije vidio sadržaj optužnice.
Odvjetnik Anto Nobilo uočava da su danas svi komentari ovih optužnica politički komentari koji proizlaze iz bitno različitih odrednica Domovinskog rata. "Za nas je Oluja bila oslobodilačka akcija, za Srbiju je to bilo etničko čišćenje Srba", kaže Nobilo razbijajući dilemu jesu li optužnice srpsko ili hrvatsko pitanje i ističe da se zbog toga sve mora svesti na pravnu razinu, kao što se rješavalo i u slučaju Blaškića, Gotovine i drugih. "Bitno je je li zločin počinjen ili ne, jesu li optuženici sumnjivi za to ili nisu. S tim smo se situacijama susretali, ali tako se jedino to može riješiti", smatra Nobilo. Dodaje da je veliki problem što se u Hrvatskoj sada gradi novi mit o HDZ-u i odabranim braniteljima kao stvoriteljima Hrvatske koji mora biti "sjajan i blještav, neupitan kao i svi mitovi. Čak se i od Tuđmana pomalo odustaje, ali ne od HDZ-a i branitelja", kaže Nobilo dodajući da su neupitne vojne legende kao general Stipetić izbačeni iz tog mita kao nepoželjni.
Odvjetnica Jadranka Sloković smatra da bi Hrvatska trebala preuzeti optužnice, da je apriorno odbijanje sasvim pogrešan odnos. "Optužnice će proizvesti pravni učinak, postupak će se voditi u odsutnosti, ali bez obzira na to, pojavit će se presuda", kaže Sloković. "Hrvatska bi se u svakom slučaju trebala uključiti u postupak, napraviti istragu i provjeriti dokumente i dokaze. Puno je jednostavnije raditi na predmetu kada znaš nešto o njemu nego ovako, rješavati to na način da se Hrvatska poziva na Zakon o ništetnosti. Taj Zakon je ionako više politička proklamacija nego zakon", kaže Jadranka Sloković i dodaje da i Hrvatska postupa po načelu univerzalne jurisdikcije kao i mnoge druge zemlje, tako da osporavanje ne djeluje osobito uvjerljivo.
Politolog Ivan Rimac smatra da je u političkom smislu Srbiji važno proizvesti obostranost krivnje jer se ona smatra najodgovornijom za sukobe i ratne zločine na području bivše Jugoslavije. "Logika tužbi iz Srbije je da se ona pokušava nametnuti kao glavni jurisdiktor na području bivše Jugoslavije, ali to je sa sadašnje pozicije neizvedivo", kaže Rimac ističući da je uloga Haškog suda trebala biti da države na prostoru bivše Jugoslavije prihvate svoju odgovornost za ratne zločine. "Haški sud je trebao osigurati da ni jedna država ne tuži drugu, a preuzeti na sebe predmete za koje je bilo dvojbeno da li bi ih procesuirale same države ili opstruirale takve predmete. Zato su predmeti nižeg ranga prepuštani državama", govori Rimac. Budući da nema principa reciprociteta, ne treba očekivati ni da će ijedna država prihvatiti odgovornost ako optužnica dolazi iz druge države. "Tada se kreće na separatnu stranu i logiku: mi smo u pravu, ostali nisu", tumači prof. Rimac. Dodaje da je Hrvatska bila najspremnija suočiti se s vlastitom odgovornošću tijekom procesa ulaska u EU, dakle kad je Ivo Sanader vodio zemlju, i on je taj koji je napravio preokret u stavovima, ali se ulaskom u članstvo EU odustalo od progona ratnih zločinaca.
Vesna Teršelić iz Documente, jedine organizacije koja je u Hrvatskoj podržala procesuiranje odgovornih za ovo kazneno djelo, kaže da je korpus međunarodnog prava osmišljen tako da postoji odgovornost svih zemalja štititi od povreda humanitarnog prava. "Države moraju urediti kako to provesti pravnim putem. Postoji obaveza istrage i progona svakog takvog zločina i duboko žalim što se Srbija i Hrvatska ne mogu dogovoriti oko tih koraka, a to nije vezano samo uz ovu situaciju nego i prijašnje. Mislim da su dogovori neophodni", kaže Vesna Teršelić. No u ovom su slučaju dogovori propušteni. Za sada. Pa tako ne znamo ni je li riječ o ratnom zločinu ili kolateralnim žrtvama, koje u svakom slučaju zaslužuju drugačiji odnos Hrvatske.