Postoji li u hrvatskoj politici jasna granica između ljevice i desnice, pitanje je kojem se u predizborno vrijeme poklanja više pažnje nego inače jer se tada o svojoj pripadnosti jednoj ili drugoj strani izjašnjavaju stranke, pogotovo one koje se tek nastoje afirmirati na političkoj sceni. Kod dviju najvećih situacija je naizgled jednostavna. HDZ je na desnom, a SDP na lijevom centru. Ili barem tako tvrde njihovi čelnici. Žarko Puhovski nedavno je za Globus rekao da je jedina prava lijeva stranka u Hrvatskoj Radnička fronta. Do tog je zaključka došao analizirajući politike ostalih stranaka koje se nazivaju lijevima i lijevocentrističkima, pretežno okupljenih oko SDP-ove koalicije. Sadržaj njihovih ekonomskih programa kao i onoga druge najjače lijeve stranke Možemo! u glavnim se crtama ne razlikuje mnogo od HDZ-ova ili drugih dviju najvećih stranaka koje sebe nazivaju desnima, Domovinskog pokreta i Mosta.
SDP kaže da će hrvatskim građanima vratiti socijalno i ekonomsko dostojanstvo, dok HDZ govori da je u proteklih osam godina Plenkovićeva Vlada sačuvala socijalnu koheziju. SDP bi u iduće četiri godine stvorio uvjete za rast prosječne plaće do 1600 eura. Isto najavljuje HDZ. SDP tvrdi da će, ako dobije vlast, omogućiti da se u iduće četiri godine mirovine povećaju 50 posto, na prosječnih 750 eura. HDZ-ova Vlada kaže da je u dva mandata povećala prosječnu mirovinu 54 posto, 192 eura, i sada je 550 eura, te obećava da će u idućem mandatu mirovine nastaviti rasti. SDP najavljuje da će uvesti porez na ekstraprofit. HDZ-ova Vlada već ga je naplatila velikim poduzećima, njih više od dvjesto, koja su u pandemijskoj krizi ostvarila dodatnu dobit.
SDP bi stranim radnicima osigurao jednaka radna prava kao i domaćima, a HDZ-ova je Vlada omogućila i potaknula dolazak stranih radnika, većinom iz Azije, kako bi se nadoknadio manjak domaće radne snage i najavljuje regulaciju njihovih prava. Predsjednik Milanović, kao neslužbeni predvodnik SDP-ove koalicije i antihadezeovske fronte, kaže da migranti koji nezakonito ulaze u Hrvatsku imaju “samo jednu računicu: žele uzeti socijalnu pomoć”. Domovinski pokret i Most ističu da zbog uvoza jeftine radne snage naši ljudi odlaze iz Hrvatske te kao i HDZ napominju da je demografska revitalizacija ključ nacionalne politike pa zagovaraju pronatalitetne programe kao što su gradnja vrtića za svu djecu, novčane i materijalne poticaje i olakšice za obitelji s više od dvoje djece. U dlaku isto govore i SDP i Možemo!.
Jedna razlika ipak postoji. Ljevica shvaća hrvatski identitet kao zajedništvo u različitosti - etničkoj, vjerskoj, kulturnoj i seksualnoj - svih građana Republike Hrvatske, a desnica ga vidi kao skup etničko-nacionalnih karakteristika - u koje spadaju hrvatski jezik, katolička vjera, etnička tradicija, pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu i heteroseksualnost - koje moraju ostati dominantne u društvu i državi. Je li upravo to pitanje identiteta – nacionalnog, kulturnog, vjerskog i civilizacijskog – jedino pitanje u kojem se razilaze desnica i ljevica?
O tome smo razgovarali s istaknutim hrvatskim intelektualcima koji su uglavnom slažu o zaključku da birači s punim pravom mogu biti zbunjeni kada daju svoj glas vjerujući da će u slučaju pobjede desna opcija voditi konzervativniju, a lijeva progresivniju ekonomsku, socijalnu, demografsku ili migracijsku politiku. U predizbornoj kampanji te su teme možda upravo iz tog razloga u drugom planu. Zašto onda, na kraju krajeva, ipak nije svejedno za koga glasamo?
Hrvatski filozof i publicist sa svjetskom reputacijom dr. sc. Boris Buden za Globus kaže da je dojam da je danas postalo teško, ako ne i nemoguće, orijentirati se u spektru političkih opcija od lijeva nadesno te da je to simptom epohalne krize samog koncepta partijske demokracije.
„Koliko su se partijske elite otuđile od svojih glasača, toliko su se približile jedna drugoj, premda ne pod istom ideološkom paradigmom. Dok je ljevica gotovo u potpunosti istisnuta iz sistema partijske demokracije, desnica ga je, kako izgleda, u cjelini preuzela. Ljudi na koncu nemaju stvarnog izbora, što je posebno frustrirajuće u postsuverenim nacionalnim državicama kao što je Hrvatska, gdje valjda samo još dvorske lude kao Milanović umišljaju da su suvereni, odnosno da je narod koji predstavljaju suveren. U stvarnosti taj narod više ne odlučuje o svojoj sudbini. O tome u kakvim će ekonomskim uvjetima Hrvati živjeti, odnosno hoće li ili neće ratovati protiv Rusije i Kine, odlučit će nekoliko tisuća glasača u par takozvanih swing states u Sjedinjenim Državama, u Arizoni ili Georgii, naprimjer, a ne u Slavoniji ili Dalmaciji”, tvrdi Buden.
Filozof dr. sc. Pavel Gregorić iz Instituta za filozofiju kaže da ljevicu i desnicu u hrvatskoj politici razgraničavaju svjetonazorska pitanja kao što je odnos prema Crkvi, povijesne teme poput odnosa prema Jugoslaviji, neka vanjskopolitička pitanja, prije svega odnos prema EU i državnom suverenitetu, i neka društvena pitanja, naprimjer odnos prema obitelji i tradicionalnim vrijednostima, odnos prema migracijama, prema klimatskim promjenama...
„Međutim, kod nas ne postoji nikakva razlika između ljevice i desnice u pitanju ekonomije. HDZ vodi socijalne gospodarske politike karakteristične za europsku ljevicu, što pripisujem političkom oportunizmu koji procjenjuje da bi s desničarskim gospodarskim politikama – privatizacija, liberalizacija tržišta, poticanje privatnog poduzetništva rasterećenjem poreznog i administrativnog pritiska - odmah izgubili glasove većine izbornoga tijela. Treba pogledati ekonomske programe HDZ-a i SDP-a, ali njih još nisam vidio. No prilično sam siguran da se neće mnogo razlikovati”, kazao nam je Gregorić, koji ne vjeruje ni da se dvije stranke mnogo razilaze u migrantskim politikama, dok Milanović svojom tvrdnjom na tu temu peca glasove u desnom biračkom tijelu.
„Demografska revitalizacija je, naravno, jedan od općih ciljeva oko kojih se svi slažu. Ali ne slažu se oko toga kako ga postići. U načelu, lijeve opcije smatraju da će se taj cilj postići ako u zemlji bude ugodno živjeti, što znači da postoji socijalna država, da javni servisi dobro funkcioniraju za sve jednako i bez korupcije, a društvo prihvaća različitosti i individualne slobode. Desne opcije pak smatraju da će se taj cilj postići ako u zemlji bude sigurno za živjeti, što znači da postoji socijalna država i javni servisi koji rade na društvenoj koheziji koja se ponajprije postiže jedinstvom jezika, kulture i tradicije”, napominje Gregorić pa se osvrće i na činjenicu da se SDP i Možemo! zauzimaju za zelenu transformaciju koja podrazumijeva održivo gospodarstvo, čistu energiju i zaštitu okoliša te za brzu digitalizaciju javnih usluga, no i HDZ, Most i Domovinski pokret to stavljaju na popis svojih ciljeva.
„Pitanje je prioriteta. Možemo! je u velikoj mjeri zelena platforma pa pitanje održivosti stavlja među aksiome iz kojih onda promišljeno izvlači ostale politike. Za ostale su ekološka pitanja programski privjesci, nešto što naprosto treba negdje ugurati jer birači to očekuju”, tvrdi Gregorić pa zaključuje da je upravo identitet ishodišno pitanje o kojem lijevi i desni imaju različite poglede.
„Imamo dva različita shvaćanja identiteta, jedan inkluzivni i drugi ekskluzivni, odakle proizlaze različite vrijednosti, različite politike, različiti načini ponašanja, različite retorike. U zdravim političkim zajednicama ne samo da postoje ljudi i stranke koji zastupaju različite principe i iz njih proizlazeće različite vrijednosti i politike nego ti ljudi i stranke komuniciraju, diskutiraju, pronalaze optimalna rješenja za boljitak cijele zajednice. Doduše, za to je potrebna politička kultura koje u nas nema. Naši političari ne znaju diskutirati iz perspektive dobrobiti cijeloga društva, nisu spremni protivnicima priznati dobre ideje i poteze, kao što ne znaju ni vlastitoj strani priznati pogreške i propuste, a to znači da ih zapravo nije briga za dobrobit društva”, naglašava Pavel Gregorić.
Bivši saborski zastupnik HSP-a, fizičar dr. sc. Tonči Tadić napominje da je prvi i osnovni paradoks cijele hrvatske političke scene upravo pitanje tko su zapravo birači ljevice, a tko desnice.
„Sam pojam ljevice i desnice uveden je nakon Francuske revolucije gdje su lijevo bili siromašniji, a desno bogatiji. Uvijek je ljevica bila povezana sa socijaldemokracijom i borbom za siromašnije slojeve, dok je desnica vezana za srednji i bogatije slojeve. Ključni je paradoks da oni koje u urbanim središtima nazivaju ‘krkanima‘ glasaju za HDZ. To nema veze s klasičnim socijalnim podjelama. Ljevica je u Hrvatskoj asocirala na partiju i Jugoslaviju, a desnica je bila sve protiv toga što nema nikakve veze s time da su desničari konzervativci predstavnici kapitala. Oni su veći nacionalisti, ali su im biračka baza socijalno slabiji slojevi. Ljevičari su urbaniji, manje im je bitan taj nacionalni moment i pripadaju srednjem sloju. Cijela je stvar postavljena naopako i iz toga svega proizlazi prelijevanje glasova”, objašnjava Tadić.
Dodaje da je i na Zapadu, kojega smo dio, prisutno rastakanje socijademokratskih stranaka jer je klasično radništvo nestalo. Stoga su se socijaldemokrati fokusirali na druge ranjive skupine kao što su migranti, LGBT-zajednica, žene, djeca...
„Zašto kod nas i dalje ljevica nije vezana uz sirotinju nego se bavi ovim temama, meni je potpuno nejasno. HDZ bi se kao desna stranka po definiciji trebao baviti kapitalom, a više se bavi pomaganjem socijalnim kategorijama. To je totalni košmar. Sve se svodi na pitanje identiteta pa se tako jedni bave nacionalnim identitetom, a drugi zaštitom prava manjina. Govori se o pravu na identitet, a ne o socijalnim pravima. Ne govori se o tome jesu li bolji veći ili manji porezi, što je tipična dilema lijevih i desnih. Slično je i u mnogim drugim zemljama. Cijela istočna Europa ima taj miš-maš jer je nekada članstvo u komunističkoj partiji dovodilo u srednji sloj. Bio si povlašteni sloj ako si bio u partiji. U svim su tim zemljama 90-ih progresivne bile one snage koje su se micale od komunizma, a regresivne one lijeve koje su branile komunističke vrijednosti”, pojašnjava Tadić dodajući da bi inovativnost u stranačkim programima iziskivala dijalog s interesnim skupinama, naprimjer s ribarima, ugostiteljima ili prijevoznicima, pa onda kopanje po zakonima...
„Tko od njih uopće radi sustavne zakonske prijedloge koji se tiču telekomunikacija, zaštite Jadrana, pitke vode, internetske sigurnosti, energetike...? U gospodarskim programima nema ni ljevice ni desnice. Svi su socijalni. Milanović je lijevi predsjednik desnog usmjerenja. On može biti sve ako mu je u interesu da ga određena biračka skupina podupre. On nema nikakvog programa, nikad ga nije imao, osim doći na vlast. Politika mu je doći pred mikrofon i nešto reći, kao Donaldu Trumpu. Plenković ima sadržaj jer se bavi realnim problemima. Milanoviću nakon druge butelje poslije ručka sine da bi migao zamijeniti Grbina na izborima. Misli da zna Ustav bolje od ikoga”, tvrdi Tadić i napominje da u Ustavu piše da je Hrvatska socijalna država, pa je tako nemoguće imati Vladu u kojoj je glavna stanaka članica Europske pučke stanke, a da nije socijalna.
„SDP kad dođe na vlast nagazi sindikate i radnička prava. Sjećam se kada je 2003. Račanova Vlada dala u proceduru novi zakon o radu koji nije bio socijaldemokratski, nego liberalan i rezao je radnička prava. Amandmane u ime pet sindikalnih središnjica dajem ja u ime kluba HSP-a. To je totalno nadrealna situacija. Sindikati se nisu imali kome dugom obratiti nego krajnjoj desnici da promovira njihove amandmane, što smo mi i napravili.
Do danas se nije ništa promijenilo. Most se u početku predstavljao kao stranka centra, a poslije kao stranka desnice koja također ima snažan socijalni element jer misli da će se svi problemi riješiti kada se riješimo korupcije. Domovinski pokret priča o vukovarskoj Hrvatskoj, a to je Hrvatska koja živi na državnim dotacijama. Možemo! se kao lijeva stranka, kao i ljevica na Zapadu, ne bavi lijevim idejama u smislu Karla Marxa nego New agea, ekologijom i rodnom ravnopravnošću. Sramotno je da se nijedna lijeva stranka ne bavi pitanjem radnika, a posebno stranih radnika”, zaključuje Tadić.
Povjesničar prof. dr. sc. Hrvoje Klasić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta kaže da su u Europi i svijetu prisutne sve veće sličnosti između ljevice i desnice. Ono što je bila klasična desnica ili ljevica prije 20 ili 30 godina, danas su potpuno različiti pojmovi. Kao primjer Klasić navodi pandemiju, kada su pala u u vodu neka od ključnih pravila liberalnog kapitalizma jer su države, uključujući i Hrvatsku, odlučile pomagati privatnicima da bi preživjeli, ali i građanstvu raznim subvencijama poput nižih cijena plina i struje.
„U hrvatskom slučaju HDZ se u mnogim stvarima ponaša vrlo socijalno. Teško bih naveo neke velike primjere koje ga dovode u isti rang s Konzervativnom strankom u Velikoj Britaniji ili CDU-om u Njemačkoj. HDZ je, zapravo, neki bastard između ljevice i desnice, a tako je, uostalom, i nastao. Ako poslušamo što o granicama i migrantima misle Peđa Grbin i Milanović, a što Plenković i Davor Božinović, ispada da daju vrlo slične odgovore. Kada je u pitanju suverenizam Milanović misli desnije od Plenkovića. Postoje i dalje velike razlike u dvije teme. Jedna je prošlost. Desne stranke ne dopuštaju nikakav razgovor o tome da su partizani bili hrvatska oslobodilačka vojska i da je Jugoslavija imala i svoje pozitivne tekovine i vrijednosti kao i da su u Domovinskom ratu zločine činili i pripadnici Hrvatske vojske i policije. Od ljevice ćemo čuti suprotno, da su partizani hrvatska oslobodilačka vojska, da je Jugoslavija imala i svoje dobre strane, a da su u naši vojnici i policajci činili zločine iako je Domovinski rat bio obrambeni. Radikalna desnica koketira s ustaštvom i za nju nema nema spora o tome da su Hrvati 90-ih godina za išta bili krivi”, govori nam Klasić. Po njegovim riječima, druga tema oko koje se lijevi i desni političari u Hrvatskoj razlikuju je identitetska politika u smislu prava žena, rodne politike i ravnopravnosti, homoseksualnih brakova...
„HDZ ni u tom smislu nije tipična desna stranka. Možda su veće razlike između Možemo! i desnice u pitanju ekologije, zelenih, pa i kulturnih politika. Što se tiče SDP-a, koji se percipira kao stožerna lijeva stranka, mislim da su se te razlike u onim ključnim stvarima koje su značile lijevo i desno bitno umanjile, a negdje i nestale. A negdje je HDZ postao ljeviji od SDP-a, a SDP desniji od HDZ-a”, zaključuje Klasić.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa.
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.