Treba li Hrvatskoj uopće oporba? Isprika zbog ovog neozbiljnog pitanja, nije namjera uvrijediti ni obezvrijediti nikoga u opoziciji ili, Bože sačuvaj, zazivati jednostranačje, ali promatraču koji pomnije prati krivulje stranačkoga rejtinga to se pitanje, jednostavno, nameće. Osobito nakon najnovijih ispitivanja javnog mišljenja iz kojih dolaze nemilosrdni rezultati, nemilosrdni prema svim onim oporbenjacima što sanjaju poraženi ili barem oslabjeli HDZ. Bešćutna, tupa statistika ponovno se grubo narugala njihovoj nadi da, evo, sviće dan kad će Plenkoviću nestati smiješak s lica i još jednom je ignorirala njihovu želju da HDZ nekako sam od sebe propadne.
Coelhova alkemija u politici ne djeluje. Nikakav svemir neće pomoći da ti se nešto ostvari zato što to silno želiš. Samo malo, iščuđavaju se nehadezeovci i slijeva i zdesna, ako se nakon pravomoćne presude Vrhovnog suda u slučaju Fimi media - koja kaže da je HDZ odgovoran za korupcijsku rabotu krivoga i dužnoga Ive Sanadera - toj istoj stranci popularnost povećala (30,9 posto, Crobarometar, listopad), a drugim strankama smanjila ili ostala jednako tanka, onda nešto valjda nije u redu. Da, ali s kime ili s čime nije u redu? S anketom je, čini se, sve kako treba jer ovi listopadski nalazi samo potvrđuju dugotrajni trend HDZ-ove stabilnosti i oporbene labilnosti. Da nije onda nešto naopako s građanima ili s opozicijskim strankama? Je li moguće da je gotovo trećina Hrvata “luda” što podupire HDZ ili su “ludi” svi ostali, koji vjeruju da na političkom tržištu ima boljih proizvoda? Ili je možda sve u redu i nitko nije lud?
E, sad, malo bi se tko usudio reći da je u Hrvatskoj sve u redu, ali jedno je sigurno: nitko nije lud. Ni onih 30,9 posto što pristaje uz HDZ ni onih 45 posto koji mu se protive ni onih 14,6 posto koji ne vide tko bi mogao zastupati njihove političke interese. Ova relativna većina koja stoji uz HDZ možda samo ima istančaniji osjećaj za stvarnost. Dio nje zato što od stranke crpi osobnu korist, a dio zato što procjenjuje da Andrej Plenković uspješno balansira između velikih ambicija i realnih mogućnosti. Imaju li ti ljudi krivo, klade li se dugoročno na pogrešnog igrača? Pa, ne bi se baš reklo. Iza takva optiranja stoje solidni argumenti. Jer u proteklih pet godina, otkad je preuzeo HDZ i upravljanje državom, Plenković je uvjerljivo pokazao dvije važne kvalitete: postojanost i otpornost. Nije vukao nikakve grandiozne, spektakularne poteze, nije donosio odluke “povijesne” važnosti, ali je učinio mnogo pragmatičnih zahvata kojima se efekt i snaga mogu vidjeti tek u konačnom zbroju.
A među njima su i neki koji su duboko promijenili hrvatsku stvarnost, no olako se zaboravljaju ili se neoprezno podcjenjuju. Prvo, Plenković je 2017., u posljednji čas, u maniri hladnokrvnog političkog pirotehničara, deaktivirao megatonsku tempiranu bombu Todorićeva Agrokora koja samo što nije dignula u zrak hrvatsko gospodarstvo. Da nije promptno reagirao, doživjeli bismo Big Bang pa bi trebale godine i godine da se iz novonastalog ekonomskog i socijalnog kaosa sastavi kakav-takav kozmos. Podsjetimo da je tu operaciju proveo već u prvim mjesecima prvoga mandata, kao novopečeni premijer. Trebalo je za to hrabrosti.
Drugo, Plenković je 2020. deaktivirao još jednu opasnu minu, onu u svojoj stranci. Na unutarnjim izborima potpuno je onesposobio radikalno desno krilo, reziduum Karamarkova HDZ-a, i otpravio u staro željezo mračne fantaste koji su Hrvatskoj “obećavali” lustracije i revizionističke revolucije i koji su, nekoliko godina prije, mirno gledali odvrtanje plinskih boca pred šatorom na Savskoj. Time što je njih pomeo sa scene izveo je HDZ, napokon, na dug put (potrajat će to ohoho godina!) preobrazbe iz desničarske u konzervativnu stranku. Učinio je uslugu i HDZ-u i cijeloj Hrvatskoj.
Treće, Plenković je 2020. dobrano amortizirao iznenadni udar koronavirusne pošasti. I zdravlje nacije i nacionalno gospodarstvo pretrpjeli su neizbježivu štetu, ali najmanju moguću. Da se premijer tad ugledao na britanskoga kolegu Borisa Johnsona ili švedskoga Stefana Lofvena, doživjeli bismo sudbinu Bergama i cijeloga talijanskog sjevera, odakle nam je vjerojatno i stigao nulti pacijent. Na sreću, uzdao se u stare, prokušane metode oca narodnoga zdravlja Andrije Štampara, a ekonomiju je spašavao po uzoru na majku stabilne države, Mutti Angelu Merkel, izdašnom financijskom intervencijom iz proračuna. Da nije, u Hrvatskoj bi se danas gradila samo nova groblja, a od gospodarstva bi ostala ruševina. Već ta tri kardinalna liderska poteza, kojima su sanirane (naravno, ne i dokraja riješene) tri velike krize - gospodarska, politička i zdravstvena - dovoljna su za zaključak da Andrej Plenković i kao šef najveće stranke i kao državnik visoko nadmašuje svoje hadezeovske prethodnike i stoga je teško razumjeti one koji mu lijepe etiketu “on je isti kao svi hadezeovci”.
Zamislimo samo da je Agrokorova afera izbila u vrijeme kad je premijer bio Ivo Sanader, majstor stranačkih crnih fondova, a da je koronazaraza buknula za vicepremijerskog mandata Tomislava Karamarka, miljenika radikalnih desničara koji su najgrlatiji vakcinoskeptici. Što bi bilo s Hrvatskom? Potrebno je, zaista, mnogo političkog sljepila, ignorancije ili puke zlonamjernosti kako bi se ustvrdilo da je Plenković i Plenkovićev HDZ isto što i Sanader i Sanaderov HDZ, isto što i Karamarko i Karamarkov HDZ. A upravo takvi izričiti sudovi, gotovo političke presude, ispaljuju se rafalno iz svih oporbenih mitraljeskih gnijezda. No kad izlaze iz usta SDP-ove političke tajnice Mirele Ahmetović, onda to i nije tako bezazleno. SDP je ipak, bez obzira na strašnu degradaciju što je proživljava, važan hrvatski politički faktor, stožerna stranka lijevog centra i morao bi sačuvati ozbiljnost barem zbog svojih glasača i pristaša koji su ozbiljni i većinom obrazovani ljudi (SDP, uz Most, ima najviše birača s visokom naobrazbom). Jer neozbiljnim izjavama stranačkoga vrha i oni su poniženi.
Evo što je u povodu konačnog pravorijeka Vrhovnog suda u slučaju INA-MOL, kojim je potvrđena presuda i šestogodišnja zatvorska kazna Ivi Sanaderu, rekla socijaldemokratska liderica, desna ruka Peđe Grbina: “Sanader je prodao hrvatske energetske interese Mađarskoj, a to HDZ radi i danas preko Andreja Plenkovića i Tomislava Ćorića, što nam govori o kriminalnom kontinuitetu HDZ-a i pokazuje kako kriminalna narav HDZ-a u vrijeme Sanadera i Plenkovića ostaje ista”. A onda je još dublje zaglibila u demagogiju. Aferu “Vjetroelektrane” proglasila je veleizdajom zbog koje bi pred sudom trebao odgovarati Plenković. Zaista suptilno, toliko politički uvjerljivo da SDP (12,2 posto) do sljedeće ankete može očekivati još jedan postotni bod manje i dodatni gubitak povjerenja javnosti u kompetentnost stranke.
No u čemu je, zapravo, srž svih jada i nevolja SDP-a i drugih, lijevih i desnih, oporbenih stranaka? U tome što za protivnika nemaju Plenkovića desničara, zagriženog nacionalista, ni Plenkovića s lijevim otklonom, nego Plenkovića konzervativnog centrista. A protiv centrista, i to uspješnoga, teško se boriti. Ne možeš ga optužiti ni za kakav radikalizam jer je njegov modus operandi umjerenost i postupnost (radikalan je samo u svojem antiradikalizmu, kojim je uspio stišati glasove ideoloških krajnosti u društvu), ne možeš ga rutinski prozivati zbog nesposobnosti jer iza sebe ima opipljiva postignuća, ne možeš pri zdravoj pameti tvrditi da radi protiv naroda jer njegovoj stranci razmjerna većina građana iskazuje naklonost, ne možeš ga ozbiljno optužiti za korupciju jer za to nemaš nikakvih dokaza.
Pa što onda možeš? Ako nemaš bolji plan, možeš se ljutiti. Oporba upravo to i čini. Guši se u ogorčenju i negacionizmu, i s ta dva neproduktivna “argumenta” sama sebe gura na rub političke pozornice, u zonu političkih statista. Je li loše za Hrvatsku i opasno za demokraciju to što oporbene stranke gube konkurentnost? Nije dobro i nije bezopasno, ali nije najgore što nam se može dogoditi.
Možda je Plenković hladan političar i možda je njegova politika bez boje, okusa i mirisa, no nije bez uspjeha. Ni merkelizam, kojemu se cijela Europa sad neumjereno divi, nije bio koloristička senzacija, a potrajao je stabilnih šesnaest godina, kao da oporbe nije ni imao. Bio je siv i bio je efikasan, pa je Angela Merkel, u istom asketskom kostimiću nalik na Mao Ce-tungovu monduru, dogurala do kraja četvrtog mandata i, da je htjela peti, vjerojatno bi ga i dobila. Andrej Plenković njezin je politički parnjak, ona mu je politička Mutti. Dokle će pak on dogurati pokraj ovakve oporbe?