Tko je bio Vladimir Vauhnik? Na to će pitanje teško odgovoriti i mnogobrojni upućeni povjesničari jer su poslije Drugog svjetskog rata pobjednici njegovo ime desetljećima preskakali i sustavno zaobilazili. Imali su razlog: bio je rojalist do kraja odan Kraljevini Jugoslaviji i uvjereni antikomunist.
Napad Njemačke na Poljsku i potom 1941. godinu dočekao je na dužnosti vojnog atašea Kraljevine Jugoslavije u Berlinu kao najbliži suradnik Ive Andrića, tadašnjeg jugoslavenskog ambasadora u Trećem Reichu. Taj Slovenac podrijetlom iz okolice Ormoža, za kojeg prosječni Slovenci nikada nisu ni čuli, bio je rođeni vojnik.
A pokazat će se da je bio i pravi “vojnik od karijere”. Još kao petnaestogodišnjak upisao se u austrougarsku Pješadijsku kadetsku školu u Mariboru i završio je kao prvi u klasi. Već krajem 1915. dobiva čin zastavnika i odlazi u 17. pješadijski puk 6. austrougarske divizije koja se bori na Istočnoj fronti u Galiciji. Za prvo unapređenje u čin potporučnika trebalo mu je samo šest mjeseci. Godine 1918., nakon poraza Austro-Ugarske, predaje se Talijanima i vraća se u Sloveniju.
Krajem 1919. pristupa vojsci Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i dobiva čin kapetana. Njegov uspon u kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci bio je strelovit. Završava vojnu akademiju u Beogradu a potom i poznatu francusku Specijalnu vojnu školu u San Siru. Godine 1935. promaknut je u čin pukovnika kao jedan od najmlađih pukovnika u povijesti jugoslavenske vojske. Kako je uz slovenski i srpski govorio njemački, engleski, francuski i talijanski jezik, put u vojnu diplomaciju bio mu je zacementiran. Tako 1938. godine postaje vojni, pomorski i zrakoplovni ataše veleposlanstva Kraljevine Jugoslavije u Berlinu.
I tu, u Hitlerovoj Njemačkoj, počinje njegova druga, povijesno zanimljivija karijera. Postaje vrhunski obavještajac koji najprije radi samo za svoju državu, a s vremenom, ne može se pouzdano utvrditi kada, počinje i njegova suradnja s engleskom obavještajnom službom. Zanimljivo je da, kao što se ne zna kad su ga točno “unovačili” Britanci, nije posve sigurno ni do kada je ta suradnja trajala. Međutim, posve je sigurno da je potkraj rata surađivao i s američkim obavještajnim službama.
Memoari koje je kao politički izbjeglica u originalu na nekoliko jezika istovremeno počeo pisati u švicarskom Bernu vjerojatno su u početnoj varijanti bili njegov konačni izvještaj nekim od zapadnih obavještajnih službi. Od zaborava ih je spasio njegov stariji brat Miloš Vauhnik, koji je jednu verziju na njemačkom jeziku objavio 1967. u Klagenfurtu.
Godine 1984. u Münchenu izlazi izdanje na srpskom jeziku. Ove, 2024. godine Vauhnikove memoare pod naslovom “Vladimir Vauhnik među izdajnicima, špijunima i junacima” objavila je Akademska knjiga iz Novog Sada. Priređivač knjige Vladimir Petrović u svom pogovoru kaže da se koristio minhenskim izdanjem, mada se, kako kaže, povjesničari slažu da je i knjiga izašla u Klagenfurtu “u potpunosti autentična”.
U Berlinu je Vladimir Vauhnik kao diplomat vodio buran društveni život u kojem je upoznavao mnoge ključne aktere tadašnjih povijesnih događaja. Pored protokolarnih susreta s Adolfom Hitlerom i Hermannom Göringom, na koje je išao u pratnji veleposlanika Ive Andrića, uspostavio je veliki broj kontakata s predstavnicima nacističke vlasti.
Osobito dobre veze imao je s nekim njemačkim desničarima aristokratskog porijekla koji se nisu u potpunosti slagali s Hitlerom. Čini se da je jedna od tih veza vodila prema samom šefu njemačke vojne kontraobavještajne službe kontraadmiralu Wilhelmu Canarisu. Po svemu sudeći, šef Abwehra je koristio i Vauhnika za slanje poruka Zapadu, zbog čega su ga nacisti i strijeljali 1945. godine.
Kako god bilo, Vauhnik je bio jedan od prvih obavještajaca koji je svojoj vladi, ali, očito, i drugim svojim poslodavcima, najavio napad Njemačke na SSSR. U jednom društvu dobar poznanik mu je rekao “da je kocka upravo bačena i da je Hitler izdao konačno naređenje za napad na Sovjetski Savez”. Nekoliko dana kasnije dobio je i potvrdu od “mjerodavnog i odličnog prijatelja” koji mu je dostavio “kompletan raspored za napad na Sovjetski Savez… i da će napad početi krajem svibnja… da će biti angažirano 200 divizija, uz podršku satelitskih zemalja.”
Vauhnik je bio jako oprezan jer je znao da je već pod prismotrom Gestapoa, ali odmah jedan svoj izvještaj šalje u Glavni generalštab u Beogradu, a drugi direktno na dvor kneza Pavla. “Može se slobodno razumjeti da sam ja bio jedina osoba iz diplomatskog kruga koja je u to vrijeme bila upućena u tu veliku tajnu”, piše Vauhnik i zaključuje: “Za mene je Jugoslavija bila najvažnija, a u drugom stupnju Engleska.”
Zanimljivo, tek nakon svih drugih, o svojim saznanjima je obavijestio i svog neposredno pretpostavljenog ambasadora Ivu Andrića. Vauhnik tvrdi da ni on ali ni Andrić nisu ništa znali o pregovorima kneza Pavla i Hitlera o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu.
“Na moju veliku sramotu moram priznati da sve do predvečerja potpisivanja pakta o tome nisam imao ni najmanju predstavu”, piše Vauhnik.
Međutim, njemačko-jugoslavenska “ratna ljubav” nakon potpisivanja Pakta trajala je samo koji dan. Prekinuo ju je vojni udar u Beogradu i Hitler je bijesno odlučio, prije napada na SSSR, najprije razbiti Jugoslaviju. Interesantno je da Vauhnik, premda anglofil i očito engleski obavještajni suradnik, nije podupirao beogradski puč. Generale koji su ga vodili dobro je poznavao i nazivao ih je ambicioznim nesposobnim avanturistima.
Kaže da puč nije odobravalo ni deset posto jugoslavenskih generala. Smatrao je da je Kraljevina Jugoslavija mogla preživjeti kao njemački satelit. “U stvari, Jugoslavija je izvršila samoubojstvo. Ni za jedan dan, čak ni za jedan sat, nisu bile odložene Hitlerove pripreme za napad na Sovjetski Savez… Blickrig u malom obimu se završio za nepunih 14 dana. Deset njemačkih divizija i jedna brigada uopće nisu bile upotrebljene”, piše Vauhnik.
I ovaj put obavještajac Vauhnik je, kako sam tvrdi, obavio svoj posao. “Poslao sam preko tri razna pravca u Beograd šifriranu depešu sa sudbonosnim priopćenjem da se mora računati s njemačkim prepadom na Jugoslaviju u nedjelju 6. aprila. Moja domovina je bila obaviještena o prijetećoj opasnosti već u rano jutro 2. aprila”, tvrdi Vauhnik.
Već tog 6. travnja Vauhnik je uhićen i nakon gotovo dva mjeseca internacije s ostalim diplomatima putuje za Beograd. Vrlo brzo Gestapo ga opet hapsi i šalje najprije u Graz a potom u Berlin. Nakon dva mjeseca ispitivanja Gestapo ga pušta. Koliko je njegova sudbina visjela o koncu, pokazuje činjenica da je tijekom ta dva mjeseca potpuno posijedio. Vauhnik s ponosom kaže da u njegovu dosjeu koji je vodio Gestapo na stotinama stranica “nije opterećen ni jedan od mojih prijatelja”. Presudnom se pokazala činjenica da Nijemci nisu uspjeli razbiti šifre kojima je slao svoje obavještajne izvještaje u Beograd.
Sudeći po svemu, Vauhnik je i trgovao s Nijemcima. Zalog je bila njegova glava pa je pristao na kompromis. Naređeno mu je da ode u Zagreb i tek uspostavljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pomogne u formiranju vojske. Ali nikada nije obukao uniformu vojske NDH. Uz pomoć svojih veza s Nijemcima u Zagrebu, ali i svojih kolega koji su iz starojugoslavenske vojske pristupili Hrvatskom domobranstvu, uspijeva izbjeći bilo kakav angažman.
Zanimljivo je njegovo zapažanje o otvorenom sukobu starih austrougarskih oficira (“stara vojnička kasta”) koji su se reaktivirali u NDH i mlađih oficira iz Kraljevine Jugoslavije. Ponajprije zahvaljujući u početku svemogućem Slavku Kvaterniku stariji kadrovi su vodili oružane snage NDH. Ustaše nisu imale povjerenje u kraljevske oficire.
Vauhnik ne vidi perspektivu u Zagrebu, spominje ustaška “ubilačka i pljačkaška zlodjela” i “bestijalnost”. Čuje za logore i progone Židova i Srba. “Nisam mogao da povjerujem svojim ušima i očima da je moguće da se u toliko dobroćudnom i pobožnom hrvatskom narodu odgoji takav otpadak kakav su bile ustaše. Postojao je utisak da ove životinje žele čak i da premaše svoje SS učitelje koji su im bili uzor.” Sve više su dolazile vijesti o pobunama i otvorenim sukobima po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ni Nijemci ni Talijani nisu bili zadovoljni stanjem.
“Posljedica toga je bila da su morali pozvati tri njemačke divizije za osiguravanje prometnih putova i važnih poduzeća umjesto da Hrvatska, kako je bilo predviđeno, pošalje nekoliko svojih divizija na ruski front.” U takvim nesigurnim okolnostima Vauhnik se odlučio za bijeg u Ljubljanu, koja je bila u talijanskoj okupacijskoj zoni, a samim time i nešto sigurnija od Zagreba.
Prije bijega u Ljubljanu, u Zagrebu ga je posjetio misteriozni Ante Anić, kojeg Vauhnik iz konspirativnih razloga u svojim memoarima naziva A. A. Anić je bio predratni starojugoslavenski major (načelnik pograničnog policijskog komesarijata u Mariboru) koji je još od 1939. počeo surađivati s britanskom obavještajnom službom. Već 1941. bio je visokorangirani pripadnik britanske SOE. Otvoreno je pozvao Vauhnika da mu se pridruži i da u Ljubljani formiraju svoju centralu. Anić je već u to vrijeme bio dobro poznat Gestapou kao engleski špijun pa je sve aktivnost vodio iz potpune ilegale.
Ljubljana je još prije početka rata bila određena kao geopolitički najpogodniji grad za glavni centar obavještajnih službi zapadnih sila. Čitave tri godine, tijekom gotovo cijelog rata, u samom “centru Ljubljane nalazila se uređena podzemna prostorija snabdjevena najmodernijim sredstvima koja su potrebna za obavještajnu službu”.
Anić i Vauhnik stvorili su mrežu suradnika koja je osim Ljubljane pokrivala Trst, Zagreb, Split i Beograd. “Sva prebacivanja trupa, bilo sa sjevera na jug, bilo sa zapada prema istoku ili pak u drugim pravcima, mogli smo uvijek preko obavještajnih stanica blagovremeno saznati.” Kurirsku službu obavljali su najčešće željezničari. “Pokazalo se da je rijetko koja radio-stanica ostala neotkrivena duže od tjedan dana.” Preostala im je samo kurirska služba.
“Naša obavještajna služba je u vrijeme svoje najjače aktivnosti u 1942./43. imala oko 60 stalnih suradnika. Od ovih nesebičnih i fanatičnih patriota, koji su često stvarali čuda da bi postigli cilj, četrnaestero njih dalo je svoje živote… Za osam hrabrih suradnika znali smo da su kažnjeni robijom i do 30 godina ili su već bili poslani u koncentracione logore, pa je sudbina nekih od njih ostala nepoznata. Veći broj je bio onih koji su se uspjeli blagovremeno izvući iz kandži talijanskih službi, Gestapoa i ustaša bijegom u brda i šume ustanicima”, piše Vauhnik i dodaje:
“Obavještajna služba u neprijateljskoj pozadini mogla bi se promatrati kao dio strategijskog izviđanja, pa se zbog toga njeni borci nalaze na jednom od najopasnijih frontova.” Ne bez žaljenja, Vauhnik zapisuje: “Sudbina mi nije bila naklonjena da u ovom svjetskom ratu vršim posao za koji sam se kao generalštabni oficir spremao preko dvadeset godina, da aktivno vojno sudjelujem u ratu.”
Anić i Vauhnik u to se vrijeme najviše bave izvještavanjem o kretanju njemačkih i talijanskih trupa, ratnog materijala i opskrbe ka ratištima u Sjevernoj Africi i na ruskom frontu. Izvještaje su slali tajnim kanalima u Bern britanskom konzulu koji je bio visokorangirani obavještajac SOE.
Za ono što se događalo oko njih, na području bivše Jugoslavije, nisu pokazivali veliki interes. “U kasno ljeto 1941. saveznici su priznali Mihailovićev oslobodilački pokret. On sam je bio imenovan za ratnog ministra jugoslavenske vlade u egzilu u Londonu. Pokret je postao sastavni dio jugoslavenske regularne vojske i kao takav bio je ozakonjen”, piše Vauhnik.
I njemu je to bilo posve dovoljno za odabir strane. Mada nikada nije direktno komunicirao s Dražom Mihailovićem, održavao je kontakte s pukovnikom Ivanom Prezeljom, zapovjednikom malobrojnih slovenskih četnika, kojeg je Mihailović 1944. unaprijedio u čin generala. Slovenski četnici nisu bili nikakva vojna snaga, nikada nisu brojili više od 600 ljudi i nisu sudjelovali ni u kakvim vojnim sukobima.
Vauhnik nigdje ne bilježi kolaboraciju Mihailovićevih četnika s Nijemcima i Talijanima, ne zapaža da četnici ne ratuju s okupatorima, nego samo s partizanima niti bilježi ijedan ratni zločin koji su četnici počinili.
S druge strane, ustanike, kako ih najčešće naziva (rijetko koristi termin “partizani”), tretira samo kao eksponente Kominterne i Treće internacionale. Njegov antikomunizam ide dotle da slovensku Osvobodilnu frontu, koju zapravo nikada tako ni ne naziva, optužuje za likvidacije predstavnika antifašističkih demokratskih snaga i pobune koje su bespotrebno vodile odmazdi okupatora u kojoj je najčešće stradalo nevino stanovništvo.
“Na terenu je počeo krvavi građanski rat između domaćeg stanovništva i ustanika, jer su oni pobili mnoštvo ljudi kao suradnike okupatora. U stvari, najviše se radilo o ljudima koji su bili demokratski opredijeljeni. Revolucija je bila u toku i žrtve su svakog dana postajale sve brojnije”, piše Vauhnik.
Kad su on i Anić dobili upute da uspostave kontakte s obavještajnim službama ustanika, oni su to odbili jer su razlike bile nepomirljive, a nepovjerenje preveliko. Štoviše, optužuju partizane da su Nijemcima otkrivali imena savezničkih obavještajaca. Vauhnik je sanjao otvaranje balkanskog fronta i iskrcavanje Saveznika u Dalmaciju. “Invazija je izostala i ovo je postala najveća koncesija Drugog svjetskog rata u korist Staljina. Time nije bila samo zapečaćena sudbina Balkana već i sudbina Europe i cijelog svijeta, jer je sudbina stavljena u ruke komunističke ideologije…
Samo jednu stvar nikada neću moći razumjeti. Kako je Churchill, kojem su invazije bile omiljena zanimacija kao starom ratniku, propustio da bar na svoju ruku krajem 1944. ili početkom 1945. pošalje dvije-tri engleske divizije na Balkan? On bi tako ušao u povijest kao spasilac mira, možda čak i cijelog svijeta”, sanjari Vauhnik u svojim memoarima.
Vauhnik niti jednom ne spominje ime vođe ustanika, koje tretira samo kao filijalu Moskve. Josip Broz Tito za njega nije bitan iako su Nijemci tada već otkrili njegov pravi identitet. Bilježi velike bitke i velike poraze “ustanika” na području Crne Gore, Hercegovine i zapadne Bosne. “Preko 15.000 najboljih ustaničkih vojnika otišlo je u smrt.” Bile su to, zapravo, velike bitke na Neretvi i Sutjesci u kojima je poginuo bitno veći broj partizana nego što saznaje Vauhnik.
Ipak, partizani su opstali i postali prava vojska kad su popunili svoje redove i naoružali se nakon pada Italije. Vauhnik je ogorčen odlukama Saveznika da priznaju partizane kao vojnu silu koja se, za razliku od četnika, bori protiv okupatora. Kaže da je “našoj djelatnosti veoma naškodila Churchillova izjava u studenome 1943. kojom je on ostavio na cjedilu Dražu Mihailovića i osigurao buduću potporu Trećoj internacionali i njezinim eksponentima”.
Nakon izlaska Italije iz rata Nijemci su vrlo brzo preuzeli kontrolu na cijelom području na kojem je djelovala Vauhnikova i Anićeva obavještajna mreža. Prvo je “utihnuo” i nestao splitski centar. U Zagrebu su uhićeni gotovo svi njihovi suradnici. Prekinuta je veza i s Beogradom, a dolaskom Nijemaca ni u Ljubljani više nisu bili sigurni. Zato su se prebacili u Trst.
Bio je to zapravo kraj rada tog ogranka britanske obavještajne službe. Ante Anić je nakon rata misteriozno nestao. Pretpostavlja se da su mu zahvalni Britanci osigurali novi identitet i prebacili ga u neku od prekooceanskih zemalja.
Vladimir Vauhnik je iz Trsta otišao u Švicarsku, a potom uz pomoć britanskog konzula u Bernu, s kojim je tijekom cijelog rata bio na vezi, otišao u Argentinu. Kako piše priređivač ovih memoara Vladimir Petrović, iz izvještaja CIA-e se saznaje da je poslije rata bio vrlo blizak s predratnim političarima Vladkom Mačekom i Mihom Krekom koji su također živjeli u emigraciji. Živio je skromno, surađivao sa slovenskom demokratskom opozicijom i na kraju obolio od Parkinsonove bolesti od koje je vrlo brzo umro.
Njegov brat Miloš Vauhnik početkom osamdesetih “prokrijumčario” je njegovo tijelo iz Buenos Airesa u Sloveniju i pokopao ga u obiteljsku grobnicu u Spodnjem Jakobskom Dolu. Na grobu mu piše: Vladimir Vauhnik, generalštabni pukovnik.