Ljeto je donijelo igru teških pitanja i zamućenih odgovora. Što nakon plinskog šoka i hladne zime? Čeka li nas još hladnije proljeće, godina bez turizma i krah izvoza tradicionalnim partnerima - Njemačkoj i Italiji? Počinje li u proljeće postsankcijsko razdoblje politike?
Predvidjeti globalnu recesiju obično znači istaknuti se iz gomile. Nouriel Roubini, odavno prepoznat kao prorok propasti (dr. Doom) na prošloj je velikoj recesiji tako zaradio milijune. Danas se, međutim, od gomile izdvajaju oni koji govore da će svjetsko gospodarstvo izbjeći pad. Hoće li i njima, kao svojedobno Roubiniju (a mnogi su mu se prije toga smijali), na račune sjesti prorocima namijenjeni milijuni?
Još pitanja. Što ako se rat proširi na teritorij Europske unije (Poljska, Baltik…)? Ima li EU političare s kapacitetom za ratno pregovaranje? Što ako se rat ozbiljno proširi na Aziju, ako zaživi kineska prijetnja priključenjem Tajvana matici? Ne možemo reći da nismo vidjeli signale.
Zasad je globalne ekonomske pokazatelje uništila pandemija. Zapravo, oni nisu toliko loši, koliko malo danas znače apsolutne brojke. To najbolje pokazuje inflacija koja je svagdje uzrokovala pad povjerenja potrošača i način na koji njihove vlade vode politiku, ali ako ih se pita o njihovim osobnim financijama, a ne o cjelokupnom gospodarstvu, ljudi se odjednom ponašaju relaksirano, troše kao da se ništa ne događa. Događa li se to zato što potrošači još uvijek rebalansiraju svoju potrošnju nakon najgore faze pandemije, pita i zbunjeni uvodničar uglednog Economista.
Činjenica je da, neovisno o tome je li globalna ekonomija već u padu, danas teško možemo vidjeti put kojim bi svijet mogao izbjeći recesiju tijekom sljedeće godine. Većina pokazatelja sugerira da Europa ulazi u turobnu zimu. Teško da će neizbježno više kamatne stope i jednako toliko neizbježan energetski šok donijeti dobitke koji bi mogli dugoročno ojačati svjetsko gospodarstvo.
Glavni globalni ekonomski problem zasad je inflacija, ali iz nekog razloga zasad dugoročna inflacijska očekivanja ostaju skromna. Economist piše kako najbolja povijesna analogija vjerojatno nije dugotrajna bitka sa stagflacijom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nego skok potrošačkih cijena koji je uslijedio nakon kraja Drugog svjetskog rata. Pad koji je tada inflaciju priveo kraju bio je plitak i ostavio je tek nekoliko plitkih ožiljaka. Blaga recesija trebala bi i ovaj put istisnuti rast cijena iz gospodarstva.
Glavni poticaj za inflaciju su skokovite globalne cijene hrane i energije te pandemijom i sankcijama protiv Rusije poremećeni lanci opskrbe, što podiže cijene uvezene robe. Vidimo da neke od tih nestašica već jenjavaju. Cijene pšenice pale su za gotovo 40 posto u odnosu na njihov nedavni vrhunac u svibnju. Posljednjih dana padaju i cijene nafte. Lanci opskrbe se oporavljaju. To, nažalost, ne možemo reći i za škrte europske rezerve plina. Iako vlade daju sve od sebe kako bi zaštitile potrošače od posljedica, ako racioniranje energenata postane neophodno, industrijska proizvodnja će pasti, a s njom i ekonomske statistike na temelju kojih se rade investicijski i poslovni planovi. Dogodi li se to, inflacija će dalje rasti.
Mi u Hrvatskoj, u kojoj usred rekordne turističke sezone već prijeti novi val pandemije covida, teško da ćemo pronaći verziju umirujućeg scenarija za postsankcijsko proljeće. Hrvatsku će, doduše, ulazak u eurozonu, možda i u Schengen, osloboditi sudbine malih, a osamljenih političkih i ekonomskih zajednica. To, međutim, neće riješiti kronični problem manjka kvalificiranog kadra u politici. Andrej Plenković, sada već s ozbiljno podrezanim timom, koji više ne može provesti nijednu ozbiljnu reformu, teško da bi mogao preživjeti udar na bilo kojega od preostalih ministara i vjerojatno će, uspije li nakon usvajanja eura Hrvatsku ugurati u Schengen, u proljeće zatražiti potvrdu mandata na ranim izborima.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa:
