PIŠE TVRTKO JAKOVINA Što je ostalo od Dana pobjede: Hoće li hrvatski antifašisti dan pobjede nad fašizmom uskoro slaviti u ilegali

Dan pobjede. Kako da je proslave oni hrvatski revolucionari što izniješe na svojim plećima NOB i revoluciju? U Hrvatskoj je partizanska pobjeda bila najtemeljitija, a rezultati?

Autoru ovog dnevničkog zapisa od 9. svibnja 1973. godine, dr. Franji Tuđmanu, moglo bi se iz 2018. godine odgovoriti ovako: Sabor Republike Hrvatske ne samo da se srami Dana pobjede, srami se i bitaka na Neretvi i Sutjesci, gdje su poginule tisuće Hrvata koji sudjelovaše u NOB-u. Ustaški pozdrav “Za dom spremni” političke su elite gotovo pa posve legalizirale u Republici Hrvatskoj. Štoviše, ploča s pozdravom “ZDS” bila je mjesecima i u Jasenovcu, pa zato sada već tri godine Vlada Republike Hrvatske sama, bez predstavnika žrtava, komemorira datum proboja iz logora.

Da je Dan pobjede nešto čega se treba sramiti, nešto što treba prešućivati, dok je pozdrav “ZDS” dobar, misle i neki akademici, misle i sudovi, misle gradonačelnici i političari, nije o njegovoj upotrebi sigurna niti predsjednica Republike Hrvatske. Da je sve moguće, pa i da istina odjednom treba biti laž, nikome iz 1973. ne bi trebalo biti neobično. I tada je bilo tako, samo što je boja i smjer bio drugi. Zanimljivo je jedino da nakon izlaska iz pritvora u Petrinjskoj Franjo Tuđman u osami svoje vile 1973. piše ovakve riječi.

Kasnije, kada je bio u mogućnosti neke stvari usmjeriti, mnogo toga je zanemario. Zaboravljene su te vrijednosti onda kada je imao vlast i kada je trasirao politiku koja danas sponzorira komemoracije na Bleiburgu koje ne izgledaju kao poklon žrtvi, a koja se Dana pobjede i svih spomenika podignutih u slavu izginulih desetaka tisuća ljudi srami.

Danas se čini još važnijim pitati što je ostalo od Dana pobjede i u kakvom se to društvu Hrvati žele kretati. Kao da je danas manje važno da je postojao mali narod čije su mase, zajedno sa Srbima u Hrvatskoj, pohrlile u borbu i zemlju u kojoj je dio stanovništva bio uz Hitlera preveli na stranu pobjednika. O novoj zemlji koja se stvarala u ratu od Visa do Beograda, pregovarali su Tito i Ivan Šubašić, predsjednici dviju vlada koje su se u ožujku 1945. spojile u jednu.

Šteta da general Franjo Tuđman misli koje je imao u puno težim vremenima, nije jasnije iskazivao kasnije, kada je mogao usmjeravati vrijednosti i drukčije urediti da “hrvatski revolucionari što izniješe na svojim plećima Narodnooslobodilačku borbu i revoluciju” ne budu zaboravljeni, da se ne događa da ih Sabor ignorira, mediji prešućuju, a međunarodna se zajednica zgraža nad onim u što su se Hrvati pretvorili.

Zaborav Dana pobjede u Hrvatskoj 2018. jedinstven je i dugo će trebati objašnjavati budućim generacijama što se to učinilo zemlji koja je trebala na svome ratnom uspjehu graditi budućnost u društvu najboljih i najbogatijih – biti zemlja koja je lako svima mogla biti primjer, a ne zemlja kojoj drugi daju lekcije. Trebat će objasniti da je jedna generacija učinila sve da se izbriše spojnica s najsnažnijim državama svijeta, sa svojim NATO saveznicama.

Baš kao i kod početaka Drugog svjetskog rata, završeci najvećeg sukoba u povijesti bili su različiti, ali osjećaj je bio jedinstven. Oduševljenje zbog kapitulacije bilo je možda najmanje u Pragu, mada tijek rata u Bohemiji to nije dao naslutiti. Ustanak skupine koja se nazivala Češka narodna armija pokrenut je 5. svibnja. Podržali su je Rusi do jučer kvislinškog generala Vlasova očekujući američku intervenciju i tako sve pretvorili u jednu od bizarnijih epizoda kraja rata. Česi su osvojili radiostanicu i pozivali Amerikance da im pomognu.

Nitko se nije pomaknuo, jer dogovor je bio da Prag oslobađaju Sovjeti. Tako su vojnici Trećeg Reicha u gradskim okršajima izgubili 900 ljudi, a poginulo je 1693 Čeha. Besmisleno klanje bilo je nužno, govorio je kasnije njemački general Alfred Jodl, kako bi se oslobodila radiooprema, nužna da se njemačkim jedinicama objavi odluka o prekidu neprijateljstava. Proboj do radiostanice u Pragu bio je u cilju mira, govorio je Jodl, prije nego što je u Nürnbergu pogubljen. Rat je završavao samo za neke, a posljednji su dani bili najkrvaviji od početka sukoba. Samo u zauzimanju Breslaua, koji će uskoro postati Wroclaw, ubijeno je 60.000 Sovjeta.

Kraj rata najprije je potpisan na Zapadu, u Reimsu, u školskoj zgradi izgrađenoj od opeka, gdje je general Alfred Jodl 7. svibnja u 2 sata i 40 minuta potpisao kapitulaciju njemačkih snaga. Sa savezničke strane prihvatili su je generali Walter Bedell Smith, general Ivan Susloparov i François Sevez u ime Francuza. Druga ceremonija potpisivanja kapitulacije organizirana je u Berlinu. Osmog svibnja maršal Žukov, glavni maršal avijacije Tedder, komandant strategijskih zračnih sila SAD-a Spaatz i francuski general De Lattre de Tassigny prihvatili su kapitulaciju Njemačke Vrhovne komande i feld­maršala Wilhelma Keitela, admirala Hansa-Georga von Friedeburga i generala Hans-Jürgena Stumpffa. Ta je kapitulacija potpisana u 23 sata i jednu minutu. Njemačka se predala u ruke pobjednika, točno 12 godina, 4 mjeseca i osam dana nakon što je tisućugodišnji Treći Reich bio proglašen.

Dogovor Velike trojice bio je da vijest objave skupa. Churchill je tražio da to bude odmah, ali Amerikanci su ostali uz dogovor i Sovjete. Staljin je dugo vjerovao da će Kurlandija i drugi džepovi gdje Treći Reich na istoku još nije bio poražen nastaviti s otporom, pa su informaciju o kapitulaciji željeli pustiti nešto kasnije. Kurlandske su se jedinice ipak predale do kraja 8. svibnja 1945. Još nekoliko dana ratovalo se u “Führerovoj utvrdi” na Zapadu, pa su se Lorient, Saint-Nazaire i Channel Islands predali 10. svibnja, Heligoland 11. svibnja, a u Sloveniji, prema Austriji, s Jugoslavenskom armijom borilo se punih sedam dana duže.

Harry Truman, koji je na Dan pobjede navršio 61. godinu i bio predsjednik tek nešto malo više od tri tjedna, dan ranije preselio se u Bijelu kuću, koja se do tada za njega uređivala. Majci je u pismu javio kako će 8. svibnja u devet ujutro objaviti naciji vijesti. “Nije li to pravi rođendanski poklon?” pitao se tobože, a vjerojatno je kiptio od ponosa, možda još i nevjerice da je baš on postao predsjednik koji se u samo nekoliko dana upisao u svjetsku knjigu povijesti. Na stolu je uz more drugih brzojava bio i jedan iz Beograda.

“U danima pobjede ujedinjenih nacija nad fašističkom Njemačkom, vama i narodu Vaše zemlje upućujem tople pozdrave i izražavam zahvalnost za pomoć koju ste nam ukazali u ovoj zajedničkoj borbi protiv istog neprijatelja. Uvjeren sam da će udruženi narodi poslije ovog krvavog rata osigurati mir i sigurnost koja nam je svima potrebna”, napisao je maršal Jugoslavije. Truman je podsjetio na stradale, izgubljene živote, upozorio da je “rad, rad i još više rada” ono što je sada budućnost nacije. Podsjetio je kako je posao tek napola gotov. Japan se još borio, ali oduševljenje koje je izbilo posvuda i slavlje zbog bezuvjetne predaje Trećeg Reicha barem zakratko ništa nije moglo pomutiti.

Winston Churchill, britanski premijer, nije bio tako optimističan kao Truman. Dok je američki predsjednik svakoga jutra žustro šetao Washingtonom, Churchill je ostajao u krevetu sve duže i iz postelje radio sve do sumraka. Osjećao se slabim, mada se to nije vidjelo. Na Dan pobjede najprije je ručao s kraljem, pa se obratio javnosti radioporukom, pa govorio u Parlamentu, pa u Buckinghamskoj palači bio na primanju s ratnim kabinetom i zapovjednicima svih rodova vojske, pa govorio masi s balkona jednog od ministarstava, pa otišao na večeru s kćerima, ponovno govorio masi.

Vijest je u New Yorku procurila nešto prije službenih izvora te se slaviti počelo još ranije i službena je objava izazvala manje oduševljenja nego što se moglo pretpostaviti. Na Times Squareu prekinut je promet, postavljena je kopija Kipa slobode. “Nazis Quit”, bili su veliki naslovi njujorških novina. U Moskvi je informacija objavljena 9. svibnja rano ujutro. Oduševljenje je bilo nezapamćeno, možda veće nego u Londonu i New Yorku. Ispred američkog veleposlanstva okupilo se na desetke tisuća ljudi. Otpravnik poslova, kasniji ambasador SAD-a u Jugoslaviji, slavni George Kennan zatražio je da se uz američku izvjesi i sovjetska zastava, a onda se spustio na prvi kat i popeo na stup uz pročelje zgrade.

Uz njega se zatekao narednik američke vojske u uniformi. Izazvali su oduševljenje, ovacije. Oni Amerikanci koje bi svjetina dograbila bili bi bacani u zrak, prenošeni rukama do kraja mase. Ostali, pomalo u strahu od ovakvog doživljaja, mahnito su mahali da pokažu oduševljenje. Kennan je povikao: “Čestitam dan pobjede! Slava sovjetskim saveznicima!” Masa je potom jednog crvenoarmejca podigla, on je izljubio prvog američkog diplomata u Moskvi, a narednika gurnuo prema ljudima, a onda ga je more ruku odbacivalo. Vjerojatno posve mamuran vratio se na posao tek sutradan. Nigdje drugdje u Moskvi nije bilo tolike mase kao ispred američkog diplomatskog predstavništva. Nitko nije kontrolirao ono što se događalo, tajna je policija bila nemoćna pred ovakvom masom.

Kada su u Sibiru zatvorenici u gulazima čuli da je rat gotov, prestali su raditi. “Sa svih strana strujale su mase. Straže nisu znale što da rade, ni tamo, baš kao ni u Moskvi, gdje je sve bilo spontano. Prvi put je riječ mir udružila sve, zatvorenike i slobodnjake, na trenutak čak i stražare.” “Vikali smo im da je mir. Vodite nas u logor, danas se ne radi... Prvi put stražari nas nisu psovali. Riječ mir sjedinila je ljudska srca. (...) Prijatelji su jedan drugome stiskali ruke i svi su se radovali što je završen strahovit rat”, pisao je Karlo Štajner u “7000 dana u Sibiru”.

“Drniš je burno proslavio pad Njemačke i svršetak ovog užasnog rata. Već je u noći Drniš prvi put spontano sav okićen sagovima i zastavama. Slave sva zvona. Povorka išla kroz varoš tri dana, neprekidno se pjeva, kliče i veseli završetku velike klaonice”, pisao je brat Božidara Adžije. Ankica Tuđman čekala je na ulazak u Zagreb, a onda s pripadnicima 10. korpusa ušla u grad. “Srce mi je jače zakucalo kad sam prošla kroz Jurišićevu ulicu, a kad smo se polako, ali ponosno približavali Trgu bana Jelačića, morala sam suzdržavati suze od sreće što sam se vratila kući. Da, prošla sam pokraj svog roditeljskog doma iz kojeg sam bježala prije punu godinu dana, ali nažalost, nisam se mogla u njega vratiti. U njemu su bili drugi ljudi.” Odrasla je, sazrela, kao i mnogi koje je rat dodirnuo. Počelo je drugo doba.

Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito održao je 9. svibnja govor, u kojem je podvukao što je najstrašniji rat u povijesti čovječanstva značio. “Pobijedila je pravedna stvar ujedinjenih naroda nad onim razornim silama koje su htjele nametnuti čovječanstvu takozvani novi poredak, poredak ropstva i patnji.” Došao je dan pobjede ujedinjenih naroda nad zajedničkim neprijateljem, dan zajedničke pobjede, “zajednički praznik svih ujedinjenih naroda”.

“Pomahnitali njemački fašizam, talijanski fašizam i njihove krvave sluge, koje su se našle u svim evropskim zemljama, istrebljivali su u pozadini mirno stanovništvo, istrebljivali su sve one koji se nisu mirili sa sudbinom Hitlerovog ‘novog poretka’ u Evropi.” Spomenuo je tada Tito i Majdanek i Jasenovac i besmrtna djela partizana sa Sutjeske, Neretve... Pozvao je, međutim, da se pogled usmjeri u budućnost, da se gradi razoreno. Pozvao je sve zavedene, “bez obzira da li se nalaze u četnicima, ustašama, domobranima i tako dalje, da odmah polože svoje oružje i predaju se najbližim vlastima”.

Slavio se dan pobjede prije sedamdeset i tri godine, a obilježavao se i nadalje. Svijet iz 1945. još uvijek je tu, modificiran, ali određen dobrom i zlom iz onoga vremena. Mnogi su u međuvremenu postali razočarani – manje ili više, ali dan pobjede ostao je trenutak kada je najveće ubijanje u povijesti prestalo i zato je ostao važan moralni orijentir.

“Dan pobjede. Kako da je proslave oni hrvatski revolucionari što izniješe na svojim plećima NOB i revoluciju? U Hrvatskoj je partizanska pobjeda bila najtemeljitija, a rezultati?” pitao se 1973. Franjo Tuđman. Da je Tuđman iz 1990. više slušao sebe iz ranijih desetljeća, Hrvatska bi danas bila u boljoj situaciji. Da je članstvo Tuđmanove stranke više slušalo ili razumjelo svoga vođu, možda bi također bilo bolje.

Da su članovi obitelji Tuđman, tako sretni kad su ih – drugi put u kratko vrijeme, nakon ponovnog učlanjenja za vrijeme Jadranke Kosor – u stranku učlanjivali Tomislav Karamarko i Milijan Brkić, točnije shvatili što znači “vraćanje HDZ-a Tuđmanovima”, također bi bilo bolje. Da je, naprosto, bilo više hrabrosti da se prizna istina, da su znanstvenici više bili profesionalci, ne bismo danas bili u ovakvoj situaciji kakvoj jesmo.

Da Hrvatska od 1990. nije činila sa svojom prošlosti ono što je činila, da je ostala više usidrena uz najrazvijenije države, bili bismo u puno većem suglasju s istinom, Zapadom i uz puno više “zajedništva” lakše bismo gradili svijet 21. stoljeća. Tako se nikada ne bi dogodile tri kolone u Jasenovcu i tajni posjeti Kolinde Grabar-Kitarović. Pitanje poklona ovog ili onog političara stradalima u ustaškom logoru, gdje je pobijeno 83.847 ljudi, ne bi bilo mjesto aktualnog srama, nego mjesto odakle bi se slale jasne poruke mladima.

Tisuće bi školske djece ondje upoznalo najgori dio hrvatske suvremene povijesti i znale da ne žele da se ikada nešto slično ponovi, i društvo bi bilo zdravije. Da se željelo razumjeti što se dogodilo 8. svibnja, Hrvatska zbog interpretacije prošlosti ne bi imala međunarodne probleme i bila ismijavana, kao što se to događa 2018. Zar više puta izrečene tvrdnje izraelske veleposlanice u Hrvatskoj kako “Za dom spremni” ne smije biti u javnoj upotrebi, kako treba priznati da je Holokausta bilo na hrvatskom teritoriju i da je počinjen od Hrvata, nisu žalosno podsjećanje na ono što bismo trebali govoriti i sami?

O rastućoj fašizaciji nedavno su govorili i Rusi, mada se njihova upozorenja lakše odbijaju, jer Rusija teško da je u prilici davati lekcije. Lekcije su u mogućnosti davati Francuzi, koji su zabranili svojim diplomatima kontakt s Karamarko-Oreškovićevim ministrom kulture u Vladi RH Zlatkom Hasanbegovićem. Amerikanci u svojim izvještajima o stanju ljudskih prava također apostrofiraju neke od ličnosti koje su upravo simboli različitih ekstremnih, pa i ekstremnih revizionističkih politika.

Da je hrvatski odnos prema prošlosti bio uravnotežen, vjerojatno nam se ne bi dogodilo ovo što se 2018. zbiva u Austriji. U samo nekoliko tjedana Austrijanci su uspjeli odrediti koreografiju za Bleiburg i pokazati hrvatskom pravosuđu što se i kako ima raditi sa simbolima poražene ideologije i koljačke vojske. Čak se i Crkva u Austriji, katolička, univerzalna, nakon što su već njihovi njemački kolege davali takve packe, ograđuje od Crkve u Hrvata, koja se također, doduše, naziva univerzalnom, ali je takvom malobrojni vide. Srbi sve češće podsjećaju na fašizam i antifašizam.

Lažu, naravno, i ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić i predsjednik Vučić kada govore da u Srbiji za vrijeme Drugog svjetskog rata nije bilo Holokausta i da su oni bili samo na strani suprotnoj od Hitlera. Nažalost, Hrvatska se sama dovela u situaciju da sve teže vjerodostojno može odgovarati na takve kritike. Kako će to učiniti netko tko financira Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, koje izravno negira Holokaust, stradanja Srba i Roma, stradanja Hrvata?

Kako to činiti u društvu koje financira i promovira suradnju najekstremnijih srpskih desničara i njihovih hrvatskih kolega, koji se nalaze jedino na točki nemirenja s onim što simbolizira Dan pobjede? Kako uopće pokazati da ima onih koji su zahvalni što je rat 8. svibnja 1945. završio kada je u gradovima sve manje mjesta koja su otvorena onima koji žele obilježiti Dan pobjede?

Sve što se danas Hrvatskoj događa bilo je vrlo lako predvidjeti. Oni koji su upozoravali često su bili napadani i vrijeđani. Nitko takve glasove nije slušao, jer na temama iz prošlosti desetljećima se bazirala ukupna politika u zemlji. Posljednjih nekoliko godina sve je ubrzano.

Odluka da se promijeni ime Trgu maršala Tita, pobjednika u Drugom svjetskom ratu – koji je dobio trg kada su imenovani i ostali trgovi: Britanski, Francuske Republike, Trg F. D. Roosevelta (Staljin je maknut već 1948.) – bilo je simboličko prihvaćanje da je došlo do svrstavanja na stranu poraženih. Poraženi su potom dobivali mogućnost da počinju obnavljati izume iz NDH, poput Hrvatske pravoslavne crkve. Sisački biskup Košić, pa i drugi u zemlji, domaćini su ovog svibnja promocija knjige o ovoj “Crkvi”. Bivša ravnateljica Spomen područja Jasenovac Nataša Jovičić, nasuprot današnjem ravnatelju, a tada kustosu, dopustila je da negatori Holokausta polože cvijeće na spomenik u Jasenovcu, kao da nije riječ o ruganju žrtvama.

Poslije je Nataša Jovičić postala savjetnica za Holokaust Kolindi Grabar-Kitarović, koja u Argentini 2018. pozdravlja samo one koji su 1945. pobjegli u diktaturu generala Perona, kako bi tamo našli “prostor slobode”. Tko su bili ti ljudi? Čovjek koji je član upravo onih organizacija koje su Kolindu Grabar-Kitarović u Argentini dočekivali i častili smijenjen je od Vlade koja ga je imenovala u Savjet Vlade za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Nije bilo jasnog obrazloženja, ali ni protesta, zašto je Esteban Mirko Hasenay smijenjen.

Je li to zbog toga što je nosio majice sa sloganom “Za dom spremni”? Potom su ponovljeni prijedlozi velikosrpskih napuhivača broja stradalih u Jasenovcu s kraja osamdesetih – samo sada iz Ureda Predsjednice – da se stvori međunarodna komisija za Jasenovac, kako bi se utvrdila “prava istina” o logoru. Nije, vjerojatno, riječ o onome što je govorio novi izaslanik Kolinde Grabar-Kitarović, da se pomire, usuglase, brojke stradalih: 700.000 iz Gradine i 84.000 iz Jasenovca, jer takvo poravnanje je nemoguće. Bi li u tom slučaju Hrvati povećali svoju brojku za 150.000-200.000 mrtvih, a Srbi spustili svoje za isti broj? Gdje se to tako rješavaju dvojbe i treba li to u zemlji s više studija povijesti po glavi stanovnika od najbogatijih država na svijetu?

Kada se ovakvom nizu iz posljednjih mjeseci, možda godinu-dvije dana, pridodaju sve ostale ranije pojave – srušeni spomenici i sustavno pretvaranje partizana u negativce, a ustaša u hrvatsku vojsku i ispravne borce samo zato što su Hrvati (kao da su partizani bili ne-Hrvati) – možemo se doista pitati kako se pitao Franjo Tuđman: “Dan pobjede. Kako da je proslave oni hrvatski revolucionari što izniješe na svojim plećima NOB i revoluciju?”

Da je samo nešto drukčije postavljena hrvatska priča devedesetih i kasnije, da je više bilo ideja o boljoj budućnosti, o pravdi, uspjehu, da je historiografija, kao i hrvatska humanistika, bila snažnija, bolja, sve je moglo biti drukčije. Početkom devedesetih činilo se da se kreće u dobrom pravcu. Vjesnik je tiskao knjižice o Bleiburgu i Jazovki. Pisali su u njima najbolji publicisti i povjesničari. Hrvatska je tada i baš zbog rata i atmosfere koja nije bila pogodna za istraživanja naprosto trebala nastaviti pisati, reinterpretirati, ali ne i negirati. Hrvatska je trebala, baš ovako kao što se dogodilo s Jasenovcem, stvoriti ekipu i pedantno i predano istraživati.

Baš kao što danas policija čuva HOS-ovu ploču koja je iz Jasenovca preseljena nedaleko od razbijene partizanske kosturnice u Novskoj, trebalo je čuvati najvažnije i najbolje spomenike iz NOB-a, uz ostale i Bakićev spomenik u Kamenskoj koji su nakon završenih bitaka u Zapadnoj Slavoniji uništile hrvatske snage. Tuđman i oni koji su ga naslijedili nisu možda trebali ponavljati sve što su nekada 9. svibnja pisali. Tako je 1975., dok je gledao vojnu paradu u Beogradu, Tuđman napisao: Tito “... u maršalskoj uniformi dobro uređen (pripremljen), ali umorno, što više neživotno”. Tita nije trebao glorificirati, ali ga je trebao istraživati. Nije ga trebalo micati, nego objasniti. Trebao se prisjetiti kako je sam strepio nad Danom pobjede 1973.

Da se to dogodilo, danas bi Hrvatska bila uz bok pobjednicama u Drugom svjetskom ratu i imala bi jasnije ideje o Bleiburgu, broju stradalih, ali i o partizanskoj borbi koja je spasila Hrvate. Imala bi manje antisemitizma, imala bi sređeniji sustav vrijednosti i ne bi bila pod javnom i tišom kritikom iz velikog broja država. Takvoj Hrvatskoj nikada nijedan srpski političar ne bi mogao uputiti kritiku o prošlosti a da najprije ne pogleda što se sve dogodilo u Srbiji. Srbija je, doduše, činila suprotno od Hrvatske. Srbi su sve svoje borce pretvorili u borce za slobodu, a sva ubijanja zanemarili. Samo su u Hrvatskoj stvari bile suprotne.

Zato smo sada tu gdje jesmo. Ako aktualno prepucavanje s Dačićem nema neku drugu svrhu, puno efikasnije bilo bi da Hrvatska može odgovoriti, ne nabrajanjem onoga što su u ratu činili Srbi – po modelu “i vi ste” – nego bi mogla pokazati svoje mrtve s Neretve, jasni odnos prema žrtvama Jasenovca, te strogo poštovanje znanstvene prakse u utvrđivanju žrtava i okolnosti zločina za Bleiburg. Takvoj zemlji u kojoj bi se o Holokaustu, genocidu, učilo i govorilo jasno nitko ne bi mogao prigovoriti, jer riječ bi bila o društvu koje doista želi biti jedno od najboljih u Europi. U takvoj bi zemlji kolone u Jasenovcu činili građani, ne političari, i o prošlosti se ne bi govorilo drukčije do s pijetetom. Ta pogledajte kako to čini Angela Merkel!

Da nema slabašnih glasova koji se još uvijek bore da se, barem poluprivatno, prisjetimo Dana pobjede, naš bi položaj bio još gori. Kada ti glasovi budu ušutkani ili posve nestanu, utonut ćemo u totalni mrak. A u mraku je svašta moguće.