U dane kada cijela Hrvatska slavi otvaranje Pelješkoga mosta, kada se pije i časti preko svake mjere, u jednome gradu brecaju zvona. Marča funebra svira. Ionako im je, smatraju njegovi stanovnici, malo tko dolazio, a sada će razloga za dolazak biti još i manje.
Jedan od takvih je i Vlaho Orepić. I njemu je drag trajekt za Trpanj. Nevelik je, ali njegov grad čini većim. I važnijim. Življim. Ljeti posebice. S njime se čini da su i njegove Ploče dio blještave hrvatske turističke priče. Kolone, gužve, polasci, dolasci, stranci, strankinje, i svi jezici i valute ovoga svijeta Pločama su antidepresiv. Najsivlji grad na svijetu čine šarenim. I potrebnim.
A s mostom sve to nestaje. Ploče ostaju same, mjesto u koje ni greškom više nije moguće...