Obračun na zagrebačkoj ljevici: Je li SDP partner ili oporba gradonačelniku Tomaševiću?

Tomislav Tomašević i cijela njegova platforma Možemo morali bi se upisati na tečaj samoobrane. Ako si sam i nezaštićen, a vrebaju te sa svih strana, laka si meta, pa će se i kakav slabić ohrabriti da te napadne. Kao na školskom igralištu ili pred Močvarom u dva sata noću kad se dotepu naci huligani da razjure ljevičarsku mladež s koncerta Hladnog piva. Dobro je naučiti kako da zapriječiš izravne udarce u lice i tijelo, kako da upotrijebiš priručno sredstvo, naprimjer smotane novine od recikliranog papira, torbu od biorazgradivog materijala ili električni romobil, da mlatneš nasilnika koji je iz zasjede nasrnuo na tebe, kako da ga privremeno onesposobiš i daš petama vjetra. Krav maga, borilačka obrambena vještina koju uče izraelski vojnici i policajci, možda je najbolje defenzivno oružje i nije zgorega svakomu tko se bavi poslom u kojem bi mogao biti napadnut da svlada osnovne zahvate. Vježbaju je danas čak i žene kako bi znale reagirati ako ih u pustoj ulici zaskoči manijak ili im se kod kuće pijani muž razgoropadi pa počne šakama dokazivati tko je gazda.

Političarima zeleno-crvenog bloka, miroljubivim ekološkim ljevičarima alergičnima na nasilje, razumije se, ne treba tečaj fizičke samoobrane. Oni bi ga ionako odbili kao brahijalan i sirov i vjerojatno su spremniji dobiti batine nego upotrijebiti batinu. Imaju oni svoj način. U aktivističkim danima dobro su izbrusili metode pasivnoga otpora. Petnaest godina vodili su gerilsku „borbu za grad“ nenasilnim sredstvima i postali majstori borilačke vještine „sjedni i viči: Zagreb je naš!“. Uspjeh nikad nije izostao: Bandića bi doveli na rub živaca, a policijske specijalce frustrirali pacifizmom pa su se jadnicima, pod svom onom teškom pancirnom opremom, kočila križa dok su zelene prosvjednike kupili s pločnika i trpali u maricu. No sad kad je grad njihov, kad upravljaju proračunom od 15 milijardi kuna, ta im znanja više nisu potrebna. Sad im treba izobrazba u mnogo suptilnijoj i kompleksnijoj vještini – političkoj samoobrani. Jer o njoj ne znaju ništa.

U svojim kvartovskim aktivima, u doba kad su se tek pripremali za ozbiljan stranački okršaj na izborima, nisu pomišljali da će im ona biti korisna, a kamoli nužna. Uzdali su se u snagu gorljivoga kolektivizma i gotovo fanatične povezanosti možemovskih pristaša i simpatizera u strpljivoj borbi za ostvarenje svetoga cilja – oslobađanje Zagreba od Milana Bandića i demontažu bandićokracije. I nisu imali krivo, dobro su predvidjeli da će 2021. izbori u glavnome gradu biti konačni rastanak s erom „neumornog gradonačelnika“, da će Tomašević trijumfirati (naravno, nisu mogli zamisliti da će Bandić tri mjeseca prije izlaska pred birače otići s ovoga svijeta, neporažen), i da je samo pitanje nijansi hoće li zeleno-lijeva koalicija dobiti apsolutnu vlast ili će biti prisiljena zatražiti pripomoć usahloga i kompromitiranoga SDP-a. Na svoju žalost, nisu stekli natpolovičnu većinu u Gradskoj skupštini i morali su se pomiriti s time da će ključnu 24. ruku dobiti iz Grbinove stranke.

Vjerojatno su isprva mislili da im mlitava socijaldemokratska ljevica neće praviti probleme, zacijelo su računali da će Partiju, koja je u vijećničke klupe na jedvite jade ugurala četvero svojih ljudi, namiriti tako što će njezinu gradonačelničkom kandidatu ponuditi dužnost predsjednika Skupštine. Vratit će joj malo samopoštovanja, a onda raditi po svom. Ali prevarili su se. Esdepeovci žele više, i to su počeli otvoreno pokazivati tek sad. Ne bez vraga.

Prvih pet mjeseci sve je bilo u redu, gradonačelnik Tomašević i dogradonačelnica Danijela Dolenec zatvorili bi se u ured, navodno prethodno dekontaminiran od prislušnih uređaja, i od jutra do mraka u četiri oka, daleko i od svojih platformskih kolega i od partnerskoga SDP-a, krojili planove za postbandićevski Zagreb, zelen, štedljiv, održiv. Proizvodili su kao na tekućoj vrpci odluke o financijskim i kadrovskim restrikcijama, organizacijskim racionalizacijama u gradskoj Upravi i brisanju kojekakvih povlastica što ih je Bandić široke ruke dijelio raznim skupinama građana i kumova kako bi učvrstio i proširio svoju biračku bazu. Nisu se pritom obazirali na glas tog sve ljućeg Bandićeva naroda jer su se vodili strategijom da je bolne rezove najbolje obaviti odmah i dokraja.

Tomašević bi stoički otrpio prosvjedno skandiranje ogorčenih roditelja odgojitelja („Spavaš li mirno, Tomice?“) pred zgradom gradske Uprave i nastavio smišljati nove poteze za šok-terapiju kojom bi stabilizirao gradske financije. I tko mu to može zamjeriti? U listopadu je objavio da su od Bandića naslijedili dug od 8,2 milijarde kuna. To je masivna crna rupa strahovite gravitacije koja prijeti da te proguta i kojoj ne možeš tek tako umaknuti ni warp-pogonom, a kamoli elegantno, da se nikomu ne zamjeriš. Ma kakvi. Moraš zasukati rukave, uprljati se do lakta, okrenuti privremeno leđa i svojim i drugim biračima, mukotrpno raditi dan i noć i biti spreman da te grde, vrijeđaju, mrze i nazivaju velikim razočaranjem. Sve u nadi da će tvoj napor jednoga dana možda uroditi kakvim-takvim plodom, da će korist biti veća od štete, a da će kolateralnih žrtava velike sanacije biti što manje.

Zna to dobro Tomašević i vjerojatno se ne čudi što se rejting njegove platforme opasno spušta. Crobarometar s kraja prosinca 2021. pokazuje da su zaglavili na 8,8 posto. Što znači da su od kolovoza, kad su visoko uzletjeli na krilima izborne pobjede (15,6 posto) i pretekli SDP, propali za sedam postotnih bodova. A upravo taj prosinački rezultat bio je, čini se, drugovima iz SDP-a signal za aktivaciju. Mjesecima su sebi mrmljali u bradu i ispod glasa širili loše vijesti o platformi Možemo - da je s njima teško surađivati, da su to dojučerašnji aktivisti koji ništa ne znaju o izvršnoj vlasti, da ignoriraju SDP-ove savjete i prijedloge, ukratko: da nimalo ne zarezuju staru veliku stranku koja im je sad mlađi partner. Pritom su, sigurno ne bez zadovoljstva, iz zavjetrine promatrali kako Tomaševićeva garnitura mješavinom odlučnosti, nespretnosti, nepromišljenosti i dobrih namjera sama sebi sapuna dasku. A onda, kad su se uvjerili da Možemo zaista tone, hrabro su dignuli glas.

Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa

Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!

01/22 55 374

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.