Socijaldemokratska partija Hrvatske desetljećima je bila jedna od dvije velike stranke u zemlji, zajedno s Hrvatskom demokratskom zajednicom. Već godinama to nije i, umjesto toga, SDP tavori na malo iznad deset posto podrške, i, što je još gore, sve upućuje na nastavak silaznog trenda. Iako se kao razlog ovakve situacije uglavnom spominju unutarstranački sukobi, problem je puno dublji. Na primjer, a gdje su programi i kako se vodi SDP? I nije to karakteristika hrvatske socijaldemokracije jer isto pitanje muči lijevi centar na cijelom europskom kontinentu.
Daleko su dani kada je nekadašnji SPD-ov premijer Gerhard Schröder, predstavio program Agenda 2010., čiji je glavni cilj bila liberalizacija radnog zakonodavstva u Njemačkoj. Kako bi se smanjila nezaposlenost, provodila se politika poticanja otvaranja radnih mjesta, potrošnja na mirovinske i socijalne naknade se smanjivala, a plaćanja za zdravstvenu skrb bila su ograničena. Schröder je ispunio svoje predizborno obećanje za borbu protiv nezaposlenosti: sredinom 2007. godine broj nezaposlenih smanjio se na 8,8% ukupnog radno sposobnog stanovništva, što je bilo oko 3,7 milijuna ljudi, a Agenda 2010. uvelike je zaslužna za rast njemačkeprivrede. Ali, danas je i SPD na niskimgranama.
U Njemačkoj će se parlamentarni izbori održati 26. rujna, a socijaldemokrati su uspjeli nešto nadoknaditi gubitak, no i dalje su tek na trećem mjestu nakon CDU/CSU-a i Zelenih. Ali, za razliku od njegove stranke, kancelarski kandidat SPD-a Olaf Scholz daleko je ispred svih ostalih: kad bi građani mogli direktno birati, njega bi podržalo 27% upitanih, dok bi Armina Lascheta (CDU/CSU) 14%, a Annalenu Baerbock (Zeleni) 13%. Scholz je na prvom mjestu jer gleda naprijed i tvrdi kako mu je najvažnije “da u našem društvu vlada veće poštovanje jednih prema drugima i da stvorimo gospodarsku podlogu da i za 10, 20, 30 godina još imamo dobra radna mjesta”. Jer, ako se želi postići klimatska neutralnost, onda i industrija treba kudikamo više energije nego što je sad troši za potpuno druge tehnologije: “Samo sektor kemijske industrije će 2050. trošiti toliko električne energije kao čitava Njemačka danas”, najavljuje Scholz. Ako ništa, on barem razmišlja o Njemačkoj za tri desetljeća.
A Hrvati? Možda je nekorektno uspoređivati moćnu Njemačku i malenu Hrvatsku, kao i SPD s ovdašnjim SDP-om, ali neke paralele se moraju povući. U obje države vladaju umjereni konzervativci, socijaldemokrati su u dugogodišnjoj regresiji, a vodeću ulogu na ljevici prepustili su Zelenima. Nisu jedini takvi u Europi jer socijaldemokracija je de facto izbrisana u nizu postkomunističkih zemalja, a klima se i od Britanije i Francuske pa do Slovenije. U takvim okolnostima, utemeljeno je pitanje što može napraviti SDP kada su ovdašnji socijaldemokrati na parlamentarnim izborima u posljednjih devet godina ostali, doslovno, bez više od pola milijuna birača: 958.318 glasova (2011.), 742.653 (2015.) pa onda 636.602 (2016.) te 414.615 (5. srpnja 2020.). Poznati politolog i diplomat Ivan Grdešić na pitanje gdje je izlaz iz krize koja na strateškoj razini pogađa socijaldemokraciju, a unutar nje i SDP, smatra kako najprije treba odgovoriti što se dogodilo s velikim političkim strankama socijaldemokratskog predznaka, koje su sredinom prošlog stoljeća okupljale veliko biračko tijelo, imale sindikate kao partnere i imali su veliku političku moć.
Danas je drukčija struktura društva i industrije, nema više takvih sindikata i sva ta savezništva koja su bila u korist socijaldemokrata više ne postoje. To se onda vidi i u rezultatima izbora. “Danas sve velike stranke moraju redefinirati politička polazišta. Neki dan sam čitao njemačku analizu kako su se sve socijaldemokratske stranke u Europi počele okretati mlađoj urbanoj populaciji. Realno, besmisleno je očekivati da će industrijska klasa spasiti socijaldemokraciju, jer više skoro nema industrijske radničke klase kakva je postojala krajem 19. stoljeća, a osim toga, mnogi radnici glasaju za desnicu. Umjesto na radničku klasu, treba računati na one koji žive od svog znanja i rada. I SDP više nema nekadašnju biračku osnovu, a tu je još i činjenica da je veliki broj srpskih birača otišao ili podržava druge stranke. U najkraćem, situacija u kojoj je SDP je vrlo teška i tranzicijska”, realno ocjenjuje Grdešić, koji je predsjednik Savjeta SDP-a.
Mišel Jakšić, gradonačelnik Koprivnice i saborski zastupnik, jedan je od vodećih članova nove generacije socijaldemokratskih političara u Hrvatskoj, također priznaje kako postoje dubokiproblemi: “Sve regresije, pa tako i ova politička, ima svoje korijene koji sežu u bližu ili dalju prošlost. U slučaju SDP-a čini mi se da je glavni razlog svojevrsno lutanje u određivanju glavnih odgovora na probleme s kojima se susreću naši građani, naše društvo i država. Umjesto ovih odgovora, odnosno u nedostatku vizije za rješavanje ogromnih društvenih problema, u stranci smo pribjegli ‘boljim’ rješenjima: unutarnjim obračunima, podmetanjima u unutarnjim izbornim utakmicama. I tako smo svakim izbornim ciklusom unutar stranke bili sve dalje od građana, a stranku smo gurali u jednosmjernu ulicu koja je postajala sve uža i uža. I danas smo tu gdje jesmo. Zato je važno hitno prekinuti sve ove sukobe i unutarstranačke obračune, kopanja pod izabranim vodstvom stranke, izbacivanja i brisanja, razna objašnjenja s povjerenicima koji će biti čuvari ulaza za ponovno učlanjivanje, to danas mora prestati. To nije politika SDP-a”, kaže Jakšić.
Pitanje je, međutim, u kojoj je mjeri SDP i dalje socijaldemokratska stranka. To pitanje stoji otvoreno ravno četvrt stoljeća. U dokumentu pod nazivom “Nova hrvatska ekonomska i socijalna politika i strategija”, koji je usvojen na 5. sjednici Glavnog odbora SDP-a, održanoj 26. listopada 1996., Socijaldemokratska partija Hrvatske napravila je značajan odmak od ljevičarske socijalno-ekonomske doktrine. Nova SDP-ova strategija koincidirala je s dolaskom na vlast dvojce važnih političkih lidera: Tonyja Blaira u Londonu i Gerharda Schrödera u Berlinu. U takvim okolnostima i u SDP-u su se odlučili mijenjati. Spomenuta strategija je predlagala promjenu i redefiniranje ekonomske politike, s osloncem na poduzetnike, ali i brigom za umirovljenike i radnike, a Ivica Račan se založio za “pripadnost naprednom svijetu i Europi, ali i s naglašenim vlastitim hrvatskimidentitetom”.
“Suvremena ekonomska teorija i svjetska praksa, kako bi Hrvatska u 21. stoljeću postala suvremena i ekonomski srednje razvijena država, podrazumijeva: tržišnu orijentaciju, otvoreno gospodarstvo koje je sposobno sudjelovati u međunarodnoj tržišnoj utakmici, pristupanje Europskoj uniji i CEFTA-i”, pisalo je u dokumentu. Kao glavne gospodarske grane apostrofirani su turizam, poljoprivreda, promet i neki dijelovi pomorske djelatnosti. Tek zatim, uz dosta skepse, navodi se industrija tekstila i proizvodnja obuće, uz jasno upozorenje da je pitanje mogu li opstati u tadašnjim uvjetima na tržištima.
Tu su nabrojeni još neki prijedlozi, koji su bili potpuno liberalni: “Uz nastavak privatizacije u gospodarstvu, treba ići na privatizaciju ogromnog javnog sektora”, “omogućiti stranim kompanijama da konkuriraju našim monopolima kao što su nafta, elektroprivreda i telekomunikacije”, “Turizam i poljoprivreda: Neke velike kapacitete, pod posebnim uvjetima, treba iznajmljivati stranim kompanijama”, a kao posljedica, 7-8 posto hrvatskog BDP-a ostvarivala bi poljoprivreda, 27-35 posto industrija i najviše, 60 posto, uslužne djelatnosti. Još prije nego što je preuzeo stranku u rujnu 2020., Peđa Grbin je rekao da su raspravljali i o pripremama za rad SDP-a za razdoblje koje je pred njima. Najavio je da će provesti veliko savjetovanje s kolegama na dužnosti na razini lokalne samouprave i definirati stavove o važnim područjima za SDP i Republiku Hrvatsku. “Sa završetkom ovog procesa okrećemo stranicu u SDP-u i više nema bavljenja samim sobom, već se krećemo baviti onim što je za građane bitno”, poručio je Grbin.
U to vrijeme Ivan Račan je tvrdio kako će u Hrvatskoj uvijek postojati jaka stranka lijevog centra, a SDP još uvijek pokriva taj prostor, ali mora pronaći način kako da se osvježi novi put. To znači da se mora othrvati povijesnom naslijeđu i ideološkim postavkama XX. stoljeća. “Potreban je potpuni zaokret. Postojećim socijalnim, ekonomskim ili zdravstvenim politikama treba dodati nove, koje uključuju digitalizaciju. To je ono na čemu se bazira 21. stoljeće; naprimjer, digitalizacijom možemo napraviti više za javnu upravu nego što je napravljeno u posljednjih trideset godina. To je prazan prostor na hrvatskoj političkoj sceni u koji SDP mora ući i predlagati rješenja. Osim toga, SDP-u više ne trebaju političari opće prakse koji govore o svemu, nego stručnjaci za različita područja, a imamo ih”, izjavio je Ivan Račan. Račanove najave nisu se ostvarile u proteklih godinu dana. Štoviše, situacija u kojoj je SDP sada je lošija nego prošlog ljeta i postavlja se pitanje što treba napraviti SDP. Prema mišljenju Ivana Grdešića: “Prije svega, treba otkriti koje društvene teme muče hrvatske građane, a u čijem rješavanju SDP može pomoći, odnosno socijaldemokracija ih može artikulirati. Koje su to vrijednosti? To je sigurno nekakva pravedna država koja nije korumpirana, i koja je za sve, a ne smo za neke, kako se to popularno kaže. To su i suvremene teme poput klimatskih promjena, migracija, bioraznolikosti, jer to su pitanja koja zanimaju mlađe generacije.”
Pritom profesor Grdešić, pomalo iznenađujuće, pripada među SDP-ovce koji ne doživljavaju kao problem činjenicu da sve više nekadašnjih socijaldemokratskih birača sada glasa zaMožemo. “Samo po sebi nije loše da ljudi glasaju za Možemo. Socijaldemokraciji je bitno provesti određene društvene vrijednosti, a ako to SDP u ovom trenutku nije u stanju, neka napravi Možemo. Oni su se pojavili kao radikalnija ekipa koja želi smanjiti nepravde, pogotovo u Zagrebu, gdje ih je podržao veliki dio biračkog tijela. Osim toga, oni nisu opterećeni stranačkim podjelama i svađama, tranzicijama, sve ono što je posljednjih godina naškodilo ugledu SDP-a. SDP treba graditi partnerstvo s Možemo, u nekim stvarima učiti od njih i vidjeti koje su to teme koje su prijemčive mladim generacijama. Nadam se da ćemo u iduće dvijetri godine osmisliti teme i politike koje neće biti doktrinarne, već će zainteresirati birače”, kaže Ivan Grdešić.
Prema Mišelu Jakšiću, SDP se mora programski reformirati i istinski izvirati iz potreba naših ljudi i prestati biti elitistička, pa time i konzervativna stranka koja ne nudi odgovore za važne i krupne društvene probleme. “Pravedno i napredno društvo ogleda se u dostupnom i kvalitetnom zdravstvu - koje to sada nije, odnosno sve je manje kvalitetno i sve je manje dostupno osim pojedincima i elitama; ukratko, polako ali sigurno krećemo u ‘amerikanizaciju’ zdravstva - te u obrazovanju koje će pratiti moderne trendove ekonomskih, tehnoloških procesa, ali će i jamčiti roditeljima najbolju moguću skrb u vrtićima, kao i obrazovanje koje će omogućiti mladim ljudima da nađu svoje mjesto pod suncem u RH. I, naravno, reforma pravosuđa jer ne možemo graditi državu i društvo uz tako nisku razinu povjerenja u pravosuđe. Potrebno je jasno pozicioniranje naših ekonomskih i poreznih politika, koje neće ići na ruku krupnom kapitalu, nego ljudima koji žive od svoga rada. Recentna zbivanja potvrđuju da je kapitalizam u velikoj krizi, što nam otvara mogućnost da s našim politikama dademo ljudsko lice, lice kojem će na prvome mjestu biti zaštita rada, ljudi koji žive od svoga rada, a ne korupcija i politika tko je jači, taj i kvači. Uza sve te politike, potreban nam je i jasan zaokret u našem komuniciranju, otvorenost prema našim članovima, simpatizerima, glasačima, ali i prema svima onima koji danas ne izlaze na izbore.
Teme bez jasnog komunikacijskog okvira za milenijce i ljude koji su izgubili povjerenje u politiku neće apsolutno ništa značiti”, upozorit će Mišel Jakšić. Sve su to planovi koji će možda uspjeti, a možda ne. Do tada, budućnost SDP-a vrlo je nesigurna, a ova bi kriza mogla pokazati u kojoj mjeri je SDP, zapravo, tek privid stranke jer socijaldemokratsko članstvo se osipa, a jasne politike ne postoje. Kao što je jednom upozorio politolog Josip Glaurdić: “U velikoj mjeri postoji tek stav ‘mi nismo HDZ’, a to nije dovoljno.” Pogotovo nije dovoljno nakon godina negativne selekcije unutar stranke kad na njezinu vrhu ostanu ljudi poput ovih koji su trenutno tu. SDP-u je, očito, potreban potpun zaokret u politici okupljanja članstva i novih birača jer u Hrvatskoj postoji dovoljno potražnje za jednom velikom strankom ljevice koja će artikulirati viziju Hrvatske kao progresivne i otvorene zemlje koja transformira svoju ekonomiju i društvo prema održivosti. Uostalom, istraživanja pokazuju da ljevica i centar pobjeđuju u velikim gradovima i urbanim sredinama. Ukratko, još daju znakove života. Sada trebaju osmisliti kako privući i uključiti birače koji podržavaju viziju progresivne Hrvatske. Jesu li u stanju?