Četvrtina hrvatskih maturanta politički je nepismena! Grozno! Poražavajuće! Ne znaju koje su zemlje članice Europske unije, kada je Hrvatska stupila u NATO, ne razumiju temeljne političke pojmove kao diktatura ili legitimitet, misle da je NDH i “Za Dom spremni” okej, misle da je homoseksualnost bolest.
Tako bi se mogle sažeti reakcije, a ujedno i rezultati istraživanja “Politička pismenost učenika i učenica završnih razreda srednjih škola” koje su lani proveli Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Gong, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Centar za studije jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu i Filozofski fakultet u Rijeci u suradnji s inicijativom GOOD na 1122 učenica i učenika iz 59 srednjih škola diljem Hrvatske. Inače, treći je to val istog istraživanja koje se provodilo još 2010. i 2015.
U bitnom, istraživanje je pokazalo da manje od 60 posto maturanta zna što je Ustav. Polovica ne zna da je diktatura samovoljna vladavina osobe ili skupine koja ne vodi računa o građanskim pravima. Manje od polovice zna definiciju političke opozicije, a još manje, oko 42 posto, zna da se sadašnji predsjednik Vlade zove Andrej Plenković. Pritom njih 45 posto opravdava upotrebu pozdrava ‘Za Dom spremni’ na spomenicima i znakovlju iz Domovinskog rata, 53 posto ih ne zna je li Nezavisna Država Hrvatska fašistička tvorevina, a 20 posto misli da je homoseksualnost bolest.
Konsternacija je obavezna. A ne bi trebalo zaboraviti ni ono “u moje vrijeme je bilo drugačije” ili “svaka generacija je sve gora i gora...”. Međutim, jesu li ovi dvojbeni svjetonazori i politička nepismenost zbilja krivnja mladih ljudi ili su oni samo odraz društva i političkog ambijenta u kojem žive?
Možda ih, kada kažu da ne znaju je li NDH fašistička tvorevina, ne možemo odmah okriviti da su fašisti, nego prst treba uprijeti u obrazovni sustav, obiteljski odgoj, medije, Facebook. Ako teza “okrivimo društvo, a ne mlade” djeluje šuplje, možda ovo može biti dokaz da je zbilja tako: u zadnjih deset godina, što se političke pismenosti mladih tiče, ništa se bitno nije promijenilo.
Slično, gotovo isto, na ova pitanja o Ustavu, strankama, NDH, diktaturi i homoseksualnosti, odgovarali su maturanti 2010. godine u prvoj studiji političke pismenosti mladih u Hrvatskoj koju su proveli GONG i Fakultet politički znanost, a onda poslije i u studiji 2015. godine. Recimo, 55 posto maturanata prije deset godina točno je odgovorilo na pitanje što je Ustav (temeljni akt države), a isto je sada učinilo 57 posto maturanata.
Također, odgovor na pitanje “Tko čini opoziciju?” 2010. je znalo 46,2 posto maturanata, a lani 47,7 posto. Za trodiobu vlasti – na izvršnu, zakonodavnu i sudsku – znalo je onda 70 posto maturanata, a danas njih 76 posto. Također, da je predsjednik države ujedno i zapovjednik oružanih snaga znalo je 52 posto učenika onda, a 57 posto sada.
Iako u tom prvom istraživanju, 2010., nisu ispitivani vrijednosni stavovi maturanata, odnos prema NDH, znakovlju, imenima trgova i ulica, Domovinskom ratu, Crkvi, ispitivani su u sljedećem – 2015. A tu se opet mogu naći sličnost u stavovima i odnosu prema totalitarizmima. Recimo, na pitanje je li NDH fašistička tvorevina 2015. je pozitivno odgovorilo 28,5 učenika, a sada njih 31 posto. Pritom, da bi trebalo zabraniti isticanje fašističkih simbola u javnosti, 2015. se izjasnilo 54 posto učenika, a sada to misli 56 posto.
Ono gdje se dogodila promjena jest odnos prema komunističkom znakovlju. Dok su zvijezda, srp i čekić bili nepoželjniji za generaciju 2015. (kada ih je to htjelo ukloniti njih 57 posto), sadašnjoj generaciji nešto manje smeta, pa bi te simbole maknulo njih 49,3 posto, manje od polovice. Isto tako, sadašnji su maturanti nešto osjetljiviji na imena ulica pripadnika NDH, pa bi njih 20 posto to mijenjalo, a njih 15 posto bi činilo isto s ulicama i trgovima Josipa Broza Tita i Narodnooslobodilačke borbe (njih gotovo 50 posto, ipak, misli da bi trebalo zadržati sve Titove trgove i ulice).
Međutim, Ana Ljubojević iz Centra za studije jugoistočne Europe na Sveučilištu u Grazu i jedna od istraživačica studije “Politička pismenost učenika i učenica završnih razreda srednjih škola” napominje da u istraživanju nisu htjeli neke stavove mladih imenovati kao “krive” ili “ispravne”.
- Naprimjer, 44,7 posto učenika završnih razreda srednjih škola smatra da je upotreba ZDS opravdana na spomenicima i znakovlju iz Domovinskog rata. To je, zapravo, i zaključak Vladina Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima i nas je zanimao stav učenika o tom pitanju. To što su neki mediji, i u Hrvatskoj i u Srbiji, “preveli” sadržaj pitanja i proglasili odgovore skandaloznim, više govori o neartikuliranom stavu javnosti, i vlasti, o vlastitoj prošlosti – kaže.
Prema njezinu mišljenju, razloge za stavove mladih trebalo bi, prije svega, tražiti u sprezi oprečnih informacija koje dolaze kroz javne politike, školski program, medije, obitelj, a koje ih zbunjuju.
Međutim, gledajući unatrag, sve je bilo isto i prije deset godina. A maturanti generacije 2010. sada su na pragu trećeg desetljeća života, imaju zacrtane karijere, a dio njih i svoje obitelj, dok generacija maturanata 2015. tek ulazi na tržište rada, a ova zadnja, 2020., upisuje se na fakultete. Dakle, generacije se smjenjuju, ali politička nepismenost ostaje. Ako je to već kontinuitet, onda bi razloge nepismenosti i dvojbenih stavova valjalo tražiti u onome što je u oba slučaju isto – s jedne strane, hormoni, a s druge obrazovni sustav.
Zato povjesničar i profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Klasić kaže da, naravno, tu ima i mladenačkog bunta, ali ni to ne treba podcjenjivati.
- U moje vrijeme kada su nam pričali o Sutjesci isto smo govorili: “Joj, pustite nas na miru.” Ima tu izazivanja pažnje mladih. Nećete pažnju izazvati tako da pozivate na mir i toleranciju. Međutim, kod nekih će se taj bunt s godinama neutralizirati, ali kod jednog dijela će takvi stavovi ostati, i to je problematično – kaže Klasić.
Na pitanje možemo li i trebamo li obrazovnom sustavu pripisati krivnju što je za manje od trećine maturanata NDH fašistička tvorevina, a da je za gotovo polovicu upotreba “Za Dom spremni” prihvatljiva u kontekstu Domovinskog rata, Klasić odgovara da nam izmiče jedna stvar, a to je da već neko vrijeme glavni izvor informiranja za mlade nije škola, udžbenik ili nastavnik!
- Ni u jednom udžbeniku povijesti nećete naći pozitivno vrednovanje NDH. Sad, za dio nastavnika koji povijest predaju u školama i fakultetima to se ne može reći. Zvučat ću rigidno, ali mislim da bi valjalo staviti kamere u neke učionice jer mi znamo što je u udžbenicima, ali ne znamo što ti nastavnici predaju. Međutim, s druge strane, danas stavove mladih, a to nam svima mora biti jasno, više oblikuju društvene mreže, forumi i ekstremno desni portali nego škola. Učenici više uvažavaju stavove Joea Šimunića, Thompsona i Tonyja Cetinskog nego svojih nastavnika – govori Klasić.
I taj utjecaj medija dobro se vidi na dva rijetka primjera zamjetnih razlika između generacije 2010. i 2020. Riječ je, prvo, o aktualnoj političkoj informiranosti maturanata, a drugo, o odnosu prema homoseksualnosti. Dakle, što se tiče poznavanja trenutnih političkih okolnosti, primjerice tko je na vlasti, u kojoj koaliciji, prije deset godina samo je 17,6 posto maturanata znalo da je na vlasti HDZ, odnosno koalicija HDZ, HSS, HSLS i SDSS. Pritom je njih više od 40 posto zaokružilo da vladajuću većinu čini koalicija HDZ-a i SDP-a, dvije najveće stranke. Istraživači su taj visoki postotak, koji je išao u prilog “velike koalicije”, objasnili površnim informiranjem.
“Površno informirana osoba zasigurno je čula za te dvije političke stranke, i to kao dvije ključne stranke na političkoj sceni. U medijima se SDP spominje kao ‘vladajuća stranka’ u Gradu Zagrebu, a HDZ na državnoj razini, što također može izazvati zabunu.” S druge strane, u najnovijem istraživanju, za razliku od površno informiranih maturanata onda, sadašnji su maturanti, čini se, hiperinformirani pa njih 91,2 posto zna da je na vlasti HDZ. Takav nagli skok u informiranosti istraživači su pripisali pandemiji koja je, više nego prije, pridonijela vidljivosti političkih aktera i većem stupnju informiranja učenika o aktualnim političkim zbivanjima.
Što se odnosa prema homoseksualnosti tiče, prije deset godina 46 posto učenika mislilo je da je “homoseksualnost bolest”. Štoviše, 2015. taj se postotak približio polovici, 48,1 posto, a onda rapidan pad. U ovoj generaciji samo 20,7 posto učenika smatra da je homoseksualnost bolest.
Iako tolerantniji, današnji mladi, pokazuje istraživanje, imaju puno manje povjerenja u politiku i medije od prijašnjih generacija. Iako medije najviše konzumiraju, njih 57 posto misli da bi “neke medije u Hrvatskoj trebalo ukinuti”. S druge strane, prije deset godina to je mislilo puno manje (35,7 posto) maturanta, ovih površno informiranih.
Osim toga, sadašnji maturanti najniže povjerenje imaju u političke stranke, kojima ne vjeruje oko 58% sudionika, oko 50 posto ne vjeruje ni Vladi ni predsjedniku, a najveći postotak vjeruje vojsci (67 posto) i znanosti (64 posto). Zanimljiva je tu i usporedba koliki postotak njih vjeruje da ulazak u političku stranku služi samo kako bi se našao posao: 2010. to je mislilo 45 posto učenika, danas ih to misli 60 posto.
Usprkos jasnim stavovima maturanata često se previđa da velike postotke u istraživanju zauzimaju maturanti koji su neodlučni i ne žele se izjašnjavati o ideološkim temama, napominje Jelena Matić Bojić, jedna od autorica istraživanja i poslijedoktorandica Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.
- Veliki su postotci učenika koji o tvrdnjama o Domovinskom i Drugom svjetskom ratu ne zauzimaju stav, odnosno priklanjaju se neutralnoj opciji koja glasi “niti se slažem niti se ne slažem”. Osim što upućuje na njihovu zbunjenost porukama koje dobivaju u vezi s tim temama, ovakva se praksa učenika može promatrati i kao iskaz njihova bunta što ih o tim stvarima uopće pitaju. Budući da takva praksa nezauzimanja stava nije učestala kod ostalih ispitivanih tema, možda je ovdje dio učenika upravo htio poručiti da su im te teme naporne i da ih ne zanimaju – kaže Jelena Matić Bojić.
Njezin kolega iz Instituta, Nikola Baketa, autor istraživanja, drži da je upravo u javnom sustavu obrazovanja ključ, ali da tu ima određenih poteškoća. Prvo, u istraživanju se vidi velika razlika u znanju gimnazijalaca i onih strukovnih škola, a drugo, Građanski odgoj i obrazovanje, iako uveden u obrazovni sustav kao međupredmetna tema, još ne donosi značajnu razliku.
Politolog Aleksandar Musić smatra da obrazovni sustav nosi svoju krivnju time što ne uspijeva “suhoparnim” informacijama gradivo, primjerice o Holokaustu, približiti na direktan, pamtljiv – životan način.
- Možemo, prije svega, govoriti o temeljnoj neobrazovanosti mladih. Neobrazovanost u ovom slučaju definiram kao nedostatak svijesti o užasima koji su u 20. st. razarali obitelji, zajednice i društvo u Hrvatskoj, a ne one hladne, udžbeničke svijesti na deklaratornoj razini. I u tom je dijelu kriv obrazovni sustav.
Zakoni, deklaracije i brojke mladim ljudima znače malo, ali uvid u mladi život poput njihova koji je ugašen monstruoznošću jednog režima i jednog vremena može u vrijednosnom sustavu mlade osobe itekako ostaviti kvalitetni, civilizacijski trag – smatra Musić.
Dodaje pritom da i mediji, misleći tu na Facebook i društvene mreže, mogu biti krivi u onoj mjeri u kojoj su demokratizirali informacije, a svakom sudioniku dali pravo da se okruži istomišljenicima i stvori vlastiti virtualni mjehur istine i laži.
- Penicilin za to bi, u teoriji, mogao biti obiteljski odgoj, no on je katkad i gori od društvenih mreža. Stoga nam ostaje pouzdati se u obrazovni sustav, ali s ovim korigiranim načinom poučavanja, s naglaskom na razvoj kritičkog razmišljanja, do kojeg se nerijetko snažnije dolazi svladavanjem logike i matematike nego bivanjem isključivo u tzv. društveno-humanističkoj domeni – zaključuje Musić.