Prije godinu i pol dana svijet je dobio djelotvorna cjepiva za borbu protiv koronavirusne bolesti i svaka je razumna državna vlast poduzela sve da se provede masovna vakcinacija kako bi stanovništvo što prije steklo zajednički imunitet. U zapadnoeuropskim i sjevernoeuropskim zemljama to je išlo prilično glatko, već do kraja 2021. mnoge su države postigle zadani cilj – cijepile su više od 80 posto populacije. Antivakcinacijski pokreti bili su bučni i agresivni, no vlade su uspješno neutralizirale njihovu propagandu. Pokazalo se da stanovnici “stare Europe” više strahuju od virusa SARS-CoV-2 i kovida nego od mogućih nuspojava novoizumljenih cjepiva.
U Hrvatskoj nije išlo nimalo glatko. Vlada je od lanjskog proljeća vodila intenzivnu kampanju masovnog cijepljenja, ali ni do danas nismo dosegnuli prag zajedničkog imuniteta (cijepljeno je dvjema dozama 70 posto odraslog stanovništva), pa će eventualni novi prodor zaraze, možda već na jesen, opet iznijeti na vidjelo koliki je problem kad trećina građana odbija prihvatiti dokazanu medicinsku preventivu i kurativu i kad oni najzagriženiji među njima, takozvani antivakseri, epidemiološke programe i vakcinacijske kampanje proglašavaju urotom globalističkih “centara moći”. Usporavanju i ometanju javnozdravstvenog plana imunizacije veliki su prilog dale i stranke. Prije svega, očekivano, one radikalno desne. Antivakcinacijske pučke derneke na gradskim trgovima diljem Hrvatske redovito bi “uveličale” desničarske vedete, naravno: bez maske na licu. Njihova tobože diskretna prisutnost i tiha potpora “pravu na slobodu izbora” i pobuni protiv “stožerokracije” bila je vrlo plodonosna. U nekoliko mjeseci pokret protiv cijepljenja dobio je silan zamah i ubrzo se razabralo da nije više posrijedi samo marginalno društveno gibanje bez glave i repa, nego da prosvjedi postaju političko sredstvo u rukama radikalnih stranaka. Veliki skup “Za slobodu” u studenome na Trgu bana Jelačića u Zagrebu bio je otvoreni poziv na rušenje vlasti. Javnozdravstveni problem dignuo se na viši stupanj – prerastao je u problem nacionalne sigurnosti.
No upotrebi kovida u političke svrhe nisu odoljeli ni neki politički umjerenjaci. Među neradikalnim strankama najagilnijim se pokazao Most. Munjevito je reagirao čim je osjetio da masovni antivakcinacijski metež što se valja ulicama može biti kanaliziran u protuvladine prosvjede, da se strahovi od cjepiva mogu nekako politički sublimirati i da se stotine tisuća zbunjenih i pobunjenih građana mogu organizirati u uredni, legalni pokret otpora državnim vlastima. Potrebno je samo pametno vodstvo, koje će upravljati tom divljom, sirovom energijom i koje će je zakonitim sredstvima usmjeriti prema cilju – destabilizaciji Vlade. Referendumske inicijative bile su, pokazalo se, pravi način. Miran, metodičan, u skladu sa zakonom. Zašto bi toliki vakcinoskeptici i antivakcinalisti bili prepušteni ulici i “spontanim” pobunama koje predvode mahniti parapolitički “revolucionari” i psihotični, paranoidni čudaci? Zašto ti glasovi nezadovoljstva ne bi bili pretočeni u glasove birača na idućim izborima, u glasove za Most? Neka lijepo dođu do Mostova štanda i potpisom ovjere svoj pristanak na prijedlog da se raspiše referendum o promjeni zakona i Ustava. Može li “legalnije”, “ustavnije” i miroljubivije? Mudro Mostovo vodstvo dobro je procijenilo – gotovo četiristo tisuća građana dalo je potporu njihovu političkom projektu.
Ipak, mostovci nisu dokraja uspjeli. Posao im je pokvario Ustavni sud, odbijanjem obaju referendumskih pitanja, no još ih je nezgodnije sapleo sam kovid. Pandemija je utihnula, strahovi od cijepljenja, kao i od bolesti, privremeno su jenjali i žar mirne političke antiepidemiološke revolucije nepovratno se ugasio. Mostovci, jednostavno, nisu imali sreće. Korona ih je iznevjerila. Da im ne bi baš sve propalo, najavili su kao idući veliki projekt ukidanje Ustavnog suda. No s tim se odmah mogu pozdraviti, bez obzira na to što za tu ideju imaju potporu gromovnika Milanovića (“Taj Sud”, kaže predsjednik, “treba ukinuti, i to referendumom, da vide što je volja građana”). Od triju velikih stranaka nijedna nije sklona čak ni razmotriti takvu inicijativu. HDZ je, naravno, u korijenu isključuje, a SDP i Možemo Ustavni bi sud “reformirali”, ali ga nipošto ne bi ukidali. Što bi tek bilo sa zahtjevom za raspisivanje referenduma, unaprijed je jasno: pitanje o ukidanju Ustavnog suda sâm bi Ustavni sud proglasio neustavnim.
Most je, nema dvojbe, u pandemiji značajno otežao Vladi provedbu plana imunizacije stanovništva. Ako je tko zaslužio priznanje za opstrukciju kampanje cijepljenja, onda je to u prvome redu Petrovljeva ekipa. Intelektualnim angažmanom i aktivističkim trudom koji je uložila u poricanje smislenosti epidemioloških mjera i u relativiziranje svrhovitosti vakcinacije učinila je za slabljenje imuniteta Hrvata mnogo više nego cijela antivakserska zajednica. Jer, riječi autsajderâ Marka Franciškovića, Stipe Batarela ili dr. Lidije Gajski izvikivane na ulici preko megafona mogu djelovati na neke, a riječi Bože Petrova, Nikole Grmoje i Nine Raspudića, izgovorene u Saboru, u novinama i ozbiljnim televizijskim emisijama, djeluju na mnoge.
Ne može se, s druge strane, reći da Most nije zainteresiran za jačanje imuniteta hrvatskih građana. Naprotiv, veoma je zainteresiran. Ali za imunitet sasvim druge vrste. Njega najviše zanima stjecanje kolektivne imunosti na HDZ, osobito ovaj plenkovićevski. Naći “cjepivo” protiv te stranke odnosno protiv njezine vlasti – to je sveta misija mostovaca već pet godina, otkad je premijer Andrej Plenković njihove ministre uklonio iz Vlade. Nema te političke kemije i alkemije kojom se Most dosad nije poslužio kako bi uvjerio građane da su Plenkovićeva stranka i Vlada najopasniji virus kojim je okuženo hrvatsko društvo. “Suočeni smo s jednom kriminalnom vlašću, koja je presuđena za korupciju i okupirala je institucije. Tu hobotnicu treba sasjeći i duboko pod zemlju zakopati”, nemilosrdno sudi Raspudić HDZ-u, a njegov kolega Grmoja već nudi viziju posthadezeovske, mostovske Hrvatske: “Želimo mijenjati sve što je HDZ napravio od ove države. Za nas glasuju građani koji su za državu koja je potpuno suprotna ovoj u koju je HDZ pretvorio Hrvatsku.” Ako sažmemo misli dvojice Mostovih lidera, treba, dakle, duboko pod zemlju zakopati ovakvu državu. Drugim riječima, Hrvatsku treba dehadezeizirati. Ili preciznije: deplenkovićizirati. A tu političko-sanitarnu operaciju predvodio bi Most, stranka koja je, kako deklarira Grmoja, “jasno nacionalno opredijeljena, ali nije koruptivna”.
E sad, kako bi Most proveo dehadezeizaciju? Dvije su strateške opcije na stolu. Jedna je Raspudićeva, druga Grmojina. Raspudić predlaže neprirodnu koaliciju iz nužde, privremeni labavi lijevo-desno-lijevi savez triju stranaka – SDP-a, Mosta i platforme Možemo – koji bi nakon izbora ujedinjenim snagama onemogućio HDZ-u da formira vlast. Trojstvo bi sklopilo sporazum o dvogodišnjem “ideološkom moratoriju”, da u tom razdoblju jedni druge ne iritiraju fundamentalnim temama o kojima se ne mogu složiti, i sastavilo Vladu kojoj bi glavni cilj bio kidanje HDZ-ovih klijentelističkih mreža. Zamisao je da protuhadezeovska koalicija djeluje kao kolektivni dezinficijens, da programom političke higijene u dvije godine provede neku vrstu masovne lustracije HDZ-ovih kadrova i klanova i asanaciju političkog okoliša, kako bi se spriječilo izbijanje i širenje nove korupcijske zaraze. A onda, nakon polovine mandata, kad istekne “ideološki moratorij”, kud koji, mili moji. Što bude, bit će.
Druga opcija, Grmojina, naoko je suzdržanija, ali je zapravo ambicioznija. “Zadatak nam je dobiti što veće povjerenje građana, a poslije izbora ćemo procijeniti što je najviše u interesu hrvatskog naroda”, kaže realpolitički razborito potpredsjednik Mosta, no u istom dahu politički nerealno ustvrđuje da njihova stranka kotira među biračima mnogo bolje nego što pokazuju ankete: “Cilj nam je do izbora biti najsnažnija opcija u Hrvatskoj ili da barem budemo najjači unutar oporbe. Želimo biti lider parlamentarne većine koja će se formirati nakon izbora.” Uz to, suprotno Raspudiću, Grmoja smatra da Most ne treba poraziti samo “Plenkovićevu koruptivnu kliku” nego i “nesposobnu ekstremnu ljevicu”, dakle platformu Možemo s kojom bi Raspudić iz pragmatičnih razloga paktirao. Kakav rašomon! Doista nije jasno kojoj bi to parlamentarnoj većini Most bio lider ako bi iz nje bilo isključeno “nesposobno” Možemo. No to je samo jedno od proturječja u koja se zapleće Most.
Postoje još barem tri.
Prvo, ideja o “ideološkom moratoriju” nije oslobođena od ideologije. Naprotiv. Ako je u njezinoj srži namjera da se Hrvatska dehadezeizira, jer Most smatra da je HDZ sinonim za korupciju, onda je posrijedi nadasve ideološki program. Za usporedbu: može li itko reći da detuđmanizacija s početka stoljeća nije bila ideologija?
Drugo, Most je stranka jakih pojedinaca. Ima veliku petorku – Grmoju, Raspudića, Petrova, Mariju Selak-Raspudić i Bulja – tribune kakvima se ne može pohvaliti nijedna druga stranka. Ali Most nije stranka koja povezuje, nego stranka koja razdvaja. Ni u kakvu savezu s drugim strankama Most neće biti kohezivni i kooperativni faktor. To je pokazao 2015. i 2016./17. Most postavlja mine pod mostove koje gradi, tako da ih može srušiti kad mu se prohtije. Za sebe će reći da je principijelan, nikad prodan, ali je istina, zapravo, da je samo sebi odan. Koalicijska lijevo-desno-lijeva Vlada, kakvu zamišlja Raspudić, potrajala bi vjerojatno kraće i od Oreškovićeve desno-desne Vlade, u kojoj se Most bez kolebanja odrekao svojega prirodnog saveznika Karamarka.
Treće, mostovci očekuju enormno povećanje svoje popularnosti do idućih izbora. Zacijelo glume da u to vjeruju. (Ako zaista vjeruju, to gore za njih.) Naime, politička stvarnost ne ide im na ruku. Što god poduzeli, rejting od 10 posto, čini se, njihov je najveći domet. Nije to malen kapital, ali je kudikamo manji od onoga koji im je potreban da bi postali matična stranka hrvatskoga konzervativizma. Mostovci imaju pravo sanjati da će zauzeti HDZ-ovo mjesto. Moraju, međutim, računati na to da 2024., ako ne i ranije, slijedi buđenje. A ono je nakon velikih i lijepih snova gotovo uvijek neugodno.