KOJI JE PRAVI DAN DRŽAVNOSTI Vodeći intelektualci za Globus spominju tri datuma, nekoliko njih predlaže dan koji se u javnosti dosad rijetko spominjao

Odlazi li 25. lipnja u prošlost kao Dan državnosti i slijedi li povratak 30. svibnja kao što je bilo u prvom desetljeću od nastanka moderne Republike Hrvatske?

Branko Bačić, predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a, izjavio je prošli četvrtak da će se od iduće godine 30. svibnja obilježavati Dan državnosti, uz obrazloženje kako se toga dana sjećamo kao onoga kad je doista uspostavljena nova, moderna, suverena i samostalna hrvatska država, a to je više puta najavio i premijer Andrej Plenković.

U nedavnoj predizbornoj kampanji HDZ je na svojoj službenoj stranici neizravno potvrdio medijska nagađanja o izmjenama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj te vraćanju obilježavanja Dana državnosti na 30. svibnja, umjesto aktualnog 25. lipnja. Na svojoj službenoj stranici napisali su:

“30. svibnja naš je dan, proslavimo u veselju naš rođendan.”

Dan državnosti do 2001. godine slavio se 30. svibnja kao spomen na utemeljenje prvog demokratski izabranog Sabora. Promjena je došla kad je vladajuća koalicija na čelu s Ivicom Račanom započela s izmjenama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima. Dan državnosti od te 2001. godine slavi se 25. lipnja, na dan kad je 1991. godine Sabor donio ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Hrvatske, a 30. svibnja obilježava se kao Dan Hrvatskoga sabora i radni je dan. Tada je uveden Dan neovisnosti, koji se obilježava 8. listopada jer je na taj dan 1991. godine Sabor jednoglasno donio odluku o raskidu državnopravnih veza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Inače, spomenute promjene usvojene su na inicijativu, u međuvremenu, preminulog zastupnika HSLS-a Ive Škrabala. Zapravo, Škrabalo pritom u promjenama kojima je Dan državnosti s 30. svibnja prebačen na 25. lipnja nije predvidio Tijelovo, ali taj je blagdan uveden na prijedlog Ljubice Lalić, tadašnje zastupnice HSS-a.

Od tada su prošla gotovo dva desetljeća, a HDZ sada najavljuje vraćanje na staro. Argumenti su “tako-tako”, jer i 30. svibnja i 25. lipnja važni su datumi u novijoj povijesti. Ali, logički gledano, ima još nekoliko datuma iz starije i nove prošlosti koji mogu konkurirati za Dan državnosti, a u Vladi ih ne spominju.

No, u HDZ-u su odlučili da to treba biti 30. svibnja, i zato nas je zanimalo što neki od najpoznatijih intelektualaca misle o ovom pitanju.

Razumije se kako ova najava ima protivnika poput Branka Smerdela, profesora Ustavnog prava, koji s ironijom povlači povijesnu paralelu: “Ne bih mijenjao dvadesetogodišnji Škrabalov ne-poredak, kakav bio da bio, pomalo se navikavamo na njega. Vraćati 30. svibnja, koji je odmah bio lijepo prihvaćen pa zatim bez potrebe zagušen, bilo bi kao obnavljati Banovinu Hrvatsku”, kaže Smerdel.

Boris Kovacev / CROPIX

U HDZ-u smatraju da je 30. svibnja jedini prikladan datum za Dan državnosti i odbacuju prigovore da je izabran zato što evocira uspostavu vlasti Tuđmanova HDZ-a 1990.

Potpuno drukčije rezonira novinar i autor knjiga o blagdanima Inoslav Bešker, prema čijem mišljenju dosadašnji dani državnosti nisu urasli u kolektivni imaginarij, a pučanstvo manje doživljava Dan državnosti nego nekadašnji Dan Republike koji je bio oslonjen kalendarski o prethodni Dan Ujedinjenja, što je u očitom raskoraku sa smislom promjena 1990. - 1991. Blagdan se ne utvrđuje dekretom, kao ni narodna himna, jer, ako ih ne prihvati pučki osjećaj, mala je korist od dekreta, pa nudi usporedbu Tijelova s Uskrsom ili Božićem.

“Najprikladniji nadnevak za središnji državni praznik jamačno je, po mom mišljenju, 7 lipnja. Ako se već pozivamo na kontinuitet hrvatske državnosti, ništa nije logičnije nego da bilježimo prvi dokumentirani dokaz hrvatskoga državnog suvereniteta. Pismo pape Ivana VIII knezu Branimiru, poslano 7 lipnja 879 – koje sam imao prilike vidjeti i držati u rukama zašiveno u kodeksu u Vatikanskome tajnom arhivu – nesumnjiv je dokument priznanja vanjskog suvereniteta Hrvatske. Svi ostali dokumenti i datumi - i hipotetska krunidba Tomislava (i za njega nam je relevantan dokument papinsko priznanje), i takozvana Pacta conventa 1102 (zapravo samo bilješka, ali veoma vjerojatno na temelju zbiljskog sporazuma), i izbor kralja na Cetinskom saboru 1/I/1527, ili raskid veze s njegovim nasljednikom 29/X/1918 - temelje se zapravo na kontinuitetu hrvatske državnosti, a ne još na konceptu neotuđivog prava naroda na samoopredjeljenje”, drži Inoslav Bešker.

Jure Miskovic / CROPIX

U pismu knezu Branimiru papa je blagoslovio hrvatskog vladara, njegov narod i zemlju. Odabirom toga datuma upozorilo bi se na tisućugodišnje postojanje nekog oblika hrvatske državnosti

Stvar je u tome, dodaje, hrvatska nacija nije konstituirana u granicama jednog govora ili jedne kulture, nego upravo u granicama države. Na primjer, granica priznata Aachenskim mirom 812. (kada su i “kajkavci” i “čakavci” još govorili jednim jezikom i imali isti akcenatski sustav zadržan do danas i u “staroštokavaca”) i danas luči Hrvate od Slovenaca, iako duž te granice dandanas i govore i vjeruju praktički jednako. Onaj iz Zaboka i onaj iz Dubrovnika znaju i osjećaju da pripadaj istoj naciji jer su njihova mjesta bila unutar zajedničke granice određene Zadarskim mirom 1358. godine.

“Unutrašnja suverenost hrvatske države nije imala ozbiljnog prekida, čak ni 1921-1939, državnost je barem formalno ponovo zasvjedočena ustavom 1945, bez čega ni Badinterova komisija ne bi priznala granice (unutar kojih suverenost čini državu). I 1848 i 1944 i 1990 su posljedice, a ne novi počeci. Jesu prekretnice, ali konstitucionalne, ne i epohalne.

Tko datumom praznika insistira na tome da je početak bio bilo 1944, bilo 1990 ili 1992, primjenjuje partijsku a ne državnu logiku, održavotvoruje jednu stranku, a toga neka nas Bog sačuva, ako nismo kadri sami. Hrvatska je više od države. Ona je i kultura, i povijest, i nacionalni duh. Dakle ono što ne iskorjenjuje ni prestanak ni nestanak neke države. Pojam Dan državnosti je novokomponiran, kopirali smo ga od nekadašnje SR Bosne i Hercegovine. I pojam republike je noviji. Po mome, ne treba nam ni Dan državnosti, ni (još jedan) Dan Republike, nego Dan Hrvatske”, smatra Bešker.

Neven Budak, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, slaže se s tezom kako Dan državnosti treba komemorirati događaj koji ima veze s uspostavljanjem državnog suvereniteta, a ne s promjenom političkog sustava. U svakom slučaju to bi trebao biti dan koji bi svi jasno prepoznavali kao takav, jer ova za većinu zbunjujuća situacija s raznim državnim blagdanima nema smisla.

Na pitanje je li onda 25. lipnja prikladan odnosno zašto nije prikladan datum za proslavu Dana državnosti, Budak je odgovorio: “Dan proglašenja neovisnosti svakako je prikladan dan, iako smo neki oblik vrlo reducirane državnosti imali i u prijašnjim državnim tvorbama. Ne mislim da je nužno odrediti novi datum za obilježavanje Dana državnosti, ali bi trebalo odabrati jedan datum umjesto sadašnjih triju srodnih blagdana. Konačno, proglašenje neovisnosti 8. listopada također je prikladan datum.”

Budak će se direktno suprotstaviti Beškerovu pozivanju na 7. lipnja 879. tezom prema kojoj, kako je rekao, Dan državnosti “u svakom slučaju ne treba postati nijedan datum iz starije povijesti, jer su svi podložni različitim interpretacijama znanstvenika. Dan kada je Hrvatska proglasila neovisnost čini mi se ipak najboljim izborom, jer je neovisnost ono što je ogromna većina građana Hrvatske željela”.

Protiv promjene datuma je i Stjepo Bartulica, docent političke filozofije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, koji upozorava kako će o ovom pitanju biti teško postići konsenzus. Načelno misli da nije dobro mijenjati datume nacionalnih praznika jer su vrlo važni za stvaranje političke kulture jednog naroda. “Ljudi su se 90-ih godina navikli na 30. svibnja i ne sjećam se da je bio sporan, a odluka da se premjesti na 25. lipnja mnoge je iznenadila tako da je trebalo vremena da se uvaži novi datum. Mnogi naši građani emotivno su vezani za 30. svibnja jer se tada u vrijeme stvaranja državnosti slavilo. Zbog toga sam protiv novog datuma za obilježavanje Dana državnosti”, kaže Bartulica.

Ali, postoji još jedan pobornik 7. lipnja, a to je Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra. Iz Nazorove perspektive, gledajući emotivno, 30. svibnja 1990. privlačan je zato što je bio prvi među spomenutim datumima i kao takav prihvaćen je u narodu, a gledajući racionalno, 25. lipnja 1991. ima veću težinu, jer je toga dana donesena odluka o neovisnosti, o kojoj su sanjali naši preci, za koju su se borile, živjele i ginule generacije Hrvata.

“S obzirom na iznesenu dvojbu, kao rješenje problema odabira najprimjerenijega datuma Dana hrvatske državnosti ja bih predložio 7. lipnja 879., kada je datirano pismo pape Ivana VIII. hrvatskom vladaru ‘dragom sinu Branimiru’”, kaže Ante Nazor i pojašnjava svoj stav:

“S obzirom na to da je u njemu papa blagoslovio hrvatskog vladara, njegov narod i cijelu njegovu zemlju, ono se može smatrati prvim ‘međunarodnim priznanjem’ Hrvatske. Doduše, sveta misa na kojoj je to izrečeno održana je na dan Uzašašća Gospodnjega” (21. svibnja), no pismo je datirano 7. lipnja 879. Odabirom toga datuma upozorilo bi se na tisućgodišnje postojanje nekog oblika hrvatske državnosti, sačuvanog postojanjem institucija Sabora i bana, i naglasila činjenica da Hrvati u 20. stoljeću nisu stvorili, nego obnovili svoju državu. Neke druge datume ne smatram primjerenima, no o tome treba donijeti odluku nakon stručne rasprave. Dakako, ne isključujem mogućnost da hrvatski narod referendumom odluči o datumu Dana hrvatske državnosti, ali tek nakon stručne rasprave u medijima”, Nazorovo je razmišljanje.

Stjepo Bartulica svoje će protivljenje novom Danu državnosti potkrijepiti tezom da je potrebno njegovati novu tradiciju naše mlade države, tako da ne vidi smisla da se opet mijenja datum. “U svakom slučaju treba biti dan koji simbolizira našu borbu za slobodu i neovisnost koja je započela nakon raspada komunizma. Meni je puno važnije pitanje kako će se Hrvatska suočiti s nasljeđem totalitarne komunističke vladavine nego koji će datum biti proslavljen kao nacionalni praznik. Političke elite se cijelo vrijeme bave formom umjesto pravim sadržajem jer su mnogi bili protagonisti bivšeg režima”, smatra Bartulica.

Pritom će kao odgovorne apostrofirati - Ivicu Račana i SDP:

“Dakle, ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske koju je donio Hrvatski sabor zasigurno je povijesni čin i predstavlja volju hrvatskog naroda za vlastitom državom. Račan je tada bio protiv ove odluke, tako da je velika ironija što je kasnije kao premijer tražio da se upravo taj datum slavi kao glavni nacionalni praznik. Mislim da je pogriješio 1991. što se protivio toj odluci i opet je pogriješio kad je mijenjao datum praznika.”

Još je jedan ugledni kritičar 25. lipnja, a to je nekadašnji predsjednik Ivo Josipović. U razgovoru za Globus Josipović je objasnio kako 25. lipnja nije dobar jer taj dan Hrvatska nije i provela odluku o neovisnosti. Time se generirala potreba i obilježavanja drugog, s njim povezanog dana u listopadu, što je komplicirano i kreira praktički dva dana državnosti.

“Nemam problema s tim da Dan državnosti bude bilo koji dan koji možemo suvislo objasniti kao takav i koji će biti prihvaćen od ljudi. Upravo su neprihvaćanje ili indiferentnost glavni problem glavnog državnog praznika, ma koji to dan bio. Nažalost, mislim da se taj problem teško može riješiti. Problem nije u tome što naši građani ne vole Hrvatsku, nego u raznim ‘marketinškim’ i sadržajnim pogreškama i promašajima prilikom obilježavanja nacionalnog praznika. Mislim da je bilo pogrešno izabrati dva dana koja slavimo, zapravo, istim povodom”, drži Josipović, koji se javio iz Rima, gdje je sudjelovao na konferenciji u organizaciji Ujedinjenih naroda. Zato je – pismenim putem – poslao svoju “rang-listu” triju potencijalnih datuma koji dolaze u obzir za Dan državnosti. Ovako izgleda popis s objašnjenjima bivšeg predsjednika Republike:

1. Odluka ZAVNOH-a (iako znam da je danas gotovo nemoguće da takvo što bude prihvaćeno) - ta je odluka zaista afirmirala hrvatsku državnost

2. Dan donošenja prvog Ustava Republike Hrvatske - nosi simboliku uspostave (pravne) suvremene hrvatske države

3. Dan konstituiranja prvog višestranačkog Sabora (iako mu je nedostatak povezivanje s HDZ-ovom pobjedom na izborima) - možemo smatrati formalnom uspostavom demokratskog sustava i početkom funkcioniranja nove, suvremene hrvatske države.

“Svaki od ovih dana ima svoje prednosti i nedostatke. Zato je važno da se učini sve kako bi se novi dan državnosti široko prihvatio i slavio na primjeren način”, smatra Ivo Josipović.