‘Kaučuk-paragraf‘ će ograničiti slobodu imnformiranja, a mogao bi i presuditi ozbiljnom novinarstvu

Jesu li svi novinari postali preosjetljivi pa instinktivno pušu i na hladno? Treba li vjerovati ekspertima za medijsko pravo koji novinarima samo potvrđuju njihove strahove?

Naime, novi “kaučuk-paragraf” u prijedlogu promjena Kaznenog zakona, slažu se vjerojatno svi u novinarskoj struci, proširuje kaznenu odgovornost u zonu koja bi mogla imati za posljedicu ograničavanje slobode medija prvenstveno preko uskrate informacija. Pooštrava se kazneni progon na više sudionika kaznenog postupka, tako da bi stvarni (a ne kolateralni) gubitnik mogla postati sloboda informiranja u koju se svi kunu.

Prema prijedlogu promjena Kaznenog zakona, uvodi se kazneno djelo neovlaštenog odavanja sadržaja dokazne ili izvidne radnje.

U prijevodu, to znači da prije pravomoćne odluke o tužbi, dakle prije konačnog dolaska pred suca, niti jedan novinar ne bi smio pisati ni o jednom suspektnom slučaju o kojem se “šuška” u upućenim krugovima. Tri novinarke Večernjeg lista ustvrdile su u svojoj analizi da po tom zakonu, da je postojao 2017. godine, mi ni danas ne bismo znali da se dogodila afera Agrokor. Bio je uhićen Ivica Todorić, bježao je po Londonu, izručen je, bio je u sudnici, ali optužnica još nije pravomoćna i nitko o tome ni danas ne bi smio znati ništa.

Ne znam tko je tu lud.

Kažu, “neselektivno izlaze van stvari iz spisa”. Nije jasno tko bi trebao biti selektor. Kažu, “pucaju mjere” pa na sudu padaju sigurne optužnice. A svi kažu da je zapravo cjelokupni pravosudni sustav u ozbiljnoj krizi.

Premijer je svojevremeno najavio da će se zakonski spriječiti curenje informacija. Tajming mu nije bio baš najbolji. Iscurile su informacije iz kojih se vidi da su neki visokopozicionirani optuženici komunicirali sa stanovitim “AP”. U centraliziranom sustavu upravljanja kakav je stvorio Andrej Plenković posve je bilo logično da se svi za sve obraćaju njemu. A oporba je to dočekala s oduševljenjem. Predstoji superizborna godina.

I logično, svaki sustav se brani od nepredviđenih izazova i neželjenih posljedica. Ministar Ivan Malenica izlazi s prijedlogom promjena koje bi pooštrile nadzor nad jasno definiranim popisom mogućih krivaca za curenje informacija: “Počinitelj ovog kaznenog djela može biti pravosudni dužnosnik ili državni službenik u pravosudnom tijelu, policijski službenik ili dužnosnik, okrivljenik, odvjetnik, svjedok, vještak, prevoditelj ili tumač. Radnja počinjenja kaznenog djela sastoji se u neovlaštenom otkrivanju sadržaja izvidne ili dokazne radnje tijekom nejavnog prethodnog postupka, sve do potvrđivanja optužnice...”.

Na tom popisu nema čistačica, Pere ložača, a ni novinara. A novinara, logično, ne može ni biti jer ne mogu biti osumnjičeni kad ništa ne znaju zato što su prije toga ušutkani svi oni koji bi išta mogli znati, i to sa zaprijećenom kaznom do tri godine zatvora.

A od znati do javno reći jako je dalek put. To zna svaki zviždač. I u tom je poanta. Nitko više nikad neće moći nekome neovlašteno zaprijetiti: “Dat ću te u novine!”.

Ministar policije Davor Božinović kaže da slični ili oštriji zakoni već postoje u 23 članice Europske unije. Ali u njima ne postoji takva razina nepovjerenja javnosti u cjelokupni pravosudni sustav kao u Hrvatskoj. Ni u jednoj od tih zemalja ne bi se moglo dogoditi da se nitko ne javi na natječaj za tako prestižno i elitno mjesto kao što je šef USKOK-a.

Očito krivca traži na krivoj adresi.