40. OBLJETNICA BRANIMIROVE GODINE

Kako su Hrvati 1979. sklopili savez s Bogom (uz pomoć pape Wojtyle)

Novi nalazi Darka Hudelista o velikom jubileju kojim je Katolička crkva u Hrvatskoj počela rušenje socijalizma i Jugoslavije

Ove godine, 2. rujna, navršit će se 40 godina od veličanstvene proslave Branimirove godine, održane na ninskome proplanku Sv. Grgur 2. rujna 1979., pred 200.000 vjernika.

Bio je to treći uzastopni vrhunac jubilejskih gibanja Katoličke Crkve u Hrvatskoj poznatih pod skupnim imenom “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”, koja su se protezala cijelo jedno desetljeće, od 1975. do 1984. Prvi je vrhunac bio u Solinu 1976. (Jelenina ili Hrvatska marijanska godina), drugi u Biskupiji kod Knina 1978., a posljednji, četvrti u Mariji Bistrici - bio je to Nacionalni euharistijski kongres (NEK), na kojem se, po procjenama Crkve, okupilo oko 400.000 vjernika, dok su tadašnje komunističke vlasti, odnosno policija, broj nazočnih zaokružile na 250.000.

O Branimirovoj godini, kao i o cjelokupnome jubilejskom pokretu “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” - najvećem, najambicioznijem i najuspješnijem pothvatu Katoličke Crkve u Hrvatskoj u 20. stoljeću - pisao sam, u Globusu, više puta, od 2008. do 2016., a toj sam temi posvetio i udarni dio svoje knjige “Rim, a ne Beograd”, iz 2017. Naizgled, tome se više ništa nema dodati, sve je rečeno i napisano. Ali ipak nije tako. Neke su bitne stvari ipak propuštene.

Najprije nekoliko temeljnih činjenica o Branimirovoj godini, da bi se potpuno razumio ovaj moj članak.

Branimirova godina - najjednostavnije, ali i najizravnije rečeno - bila je proslava 1100. obljetnice hrvatske državnosti, jednako kao i prvoga međunarodnog priznanja samostalne hrvatske države (naravno, prema onodobnim uvjetima, iz 9. stoljeća, kada je glavno središte, ili jedno od glavnih središta, svjetske politike bio papa, tj. Rim). Ona je bila spomen na razmjenu pisama između hrvatskoga kneza Branimira i pape Ivana VIII., s naglaskom na pismo što ga je papa Ivan VIII. odaslao knezu Branimiru 7. lipnja 879.

U njemu je papa javio hrvatskom vladaru da je na blagdan Uzašašća Gospodinova (ili Spasova), 21. svibnja 879., na misnom slavlju nad grobom sv. Petra u Rimu blagoslovio i njega i cijeli hrvatski narod i svu hrvatsku zemlju. Vodeći (nedavno preminuli) hrvatski crkveni povjesničar akademik Franjo Šanjek taj mi je događaj, za moju knjigu “Rim, a ne Beograd”, protumačio ovim riječima:

- Branimir piše papi i papa njemu, kao dragom sinu, odgovara, i u tom mu svom odgovoru priznaje principatum terrenum ili “zemaljsku vlast” nad cijelom Hrvatskom. Pojam principatum terrenum znači da nad tim teritorijem ti imaš vlast. I zato je Branimir bio vladar. To je u ondašnjoj terminologiji, ali, isto tako, i političkoj praksi, značilo da je Hrvatska priznata kao suverena i neovisna država. Ako je papa takvom priznaje, i svi će je drugi isto tako priznati. Tada nije bilo drugog, tako velikog i značajnog, svjetskog autoriteta osim pape.

Jasno, taj je događaj sam po sebi podrazumijevao i simbolizirao i čvrstu opredijeljenost hrvatske države i hrvatskih vladara za savezništvo s Rimom i papama, kao središtem zapadne kulture i civilizacije, što je u tom trenutku imalo to veću težinu što se Branimirov prethodnik na čelu hrvatske države, Zdeslav, bio, kratkotrajno, opredijelio za Bizant, tj. Istok. (To je, inače, bio jedini diskontinuitet takve vrste u čitavoj danas već 14-stoljetnoj povijesti hrvatskog naroda.)

Možemo zamisliti kolika je bila hrabrost i samouvjerenost (da ne kažem drskost, u pozitivnom smislu riječi) vodstva Katoličke Crkve u Hrvatskoj, na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom i predsjednikom BKJ Franjom Kuharićem, da 1979., samo osam godina nakon represivnog slamanja tzv. Maspoka (Hrvatskoga proljeća), dakle u uvjetima tzv. posvemašnje “hrvatske šutnje”, a dobrih 11-12 godina prije osamostaljenja Republike Hrvatske iz sastava SFR Jugoslavije, slavi hrvatsku državnost i prvo međunarodno priznanje hrvatske države.

Na prvi pogled to se činilo “nemogućom misijom”, no Crkva je to uspjela; prvo, zato što je obilježavala i proslavljala stvaran i konkretan (dakle ne izmišljen ili mitologiziran) događaj iz hrvatske nacionalne povijesti, koji je prethodno bila verificirala i hrvatska kritička historiografija; a drugo, na slavlju u Ninu, 2. rujna 1979., u nazočnosti od 200.000 vjernika, nije bilo ni jednog jedinog izgreda ili incidenta na nacionalističkoj osnovi. Crkva je, u višemjesečnim pripremama Branimirove godine, savršeno disciplinirala sav hrvatski vjernički puk, poučivši ga da ničim ne smije ugroziti i kompromitirati veličanstvenu jubilejsku manifestaciju koja će, kako je vrijeme pokazalo, utrti put hrvatskome državnom osamostaljenju.

Toliko o onome što je općepoznato i o čemu sam već pisao. A sada o nekim novim (ali bitnim i neizostavnim) akcentima vezanim za tu temu.

Osim nacionalno-političkog, Branimirova je godina imala i, vrlo važan, pastoralni aspekt - ali koji također nije bio lišen određenoga nacionalno-političkog značaja. Bilo je to sklapanje saveza između Hrvata i Boga. Doslovce tako, od riječi do riječi: Hrvati su, u Branimirovoj godini, sklopili savez s Bogom (ili, bolje rečeno, taj su savez tada obnovili jer su ga, po defaultu, prvi put sklopili samim činom svojega pokrštavanja, u razdoblju od 7. do 9. stoljeća), čime su, na neki način, “reprizirali” starozavjetno iskustvo izabranoga izraelskog naroda, predvođenog Mojsijem, koji je, nakon izlaska iz egipatskog ropstva, također bio sklopio savez s Bogom - na brdu Sinaju.

Ovo je razmjerno sklizak teren i zato nam valja pripaziti na svaku riječ. I zato je ovo, na neki način, ostalo, usudio bih se reći, “tabu-temom” u interpretacijama Branimirove godine u hrvatskoj crkvenoj historiografiji i inače.

Prvi čovjek “sa strane”, izvan redova Crkve u Hrvata, koji je shvatio o čemu se zapravo ovdje radi i koji je uspio proniknuti u pozadinu namjera i planova vodstva Katoličke Crkve u Hrvatskoj bio je njemački/švicarski novinar Viktor Meier, inače katolik i žestok kritičar jugoslavenskoga komunističkog režima. On je u njemačkim novinama Frankfurter Allgemeine Zeitung neposredno nakon proslave Branimirove godine u Zadru i Ninu, početkom rujna 1979., objavio članak pod naslovom “Gdje je Bog Hrvatske?”, koji je u državnim/partijskim vlastima izazvao pravu uzbunu.

Najviše se uzbunio, a to mu je nekako i spadalo u “rok službe”, predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Izvršnog vijeća Sabora SRH Ivan Lalić. On se uoči svečanog otvaranja Osmih mediteranskih igara, održanih u Splitu od 15. do 29. rujna 1979., susreo s nekolicinom visokih crkvenih dužnosnika iz Dalmacije (splitsko-makarskim nadbiskupom Franom Franićem, zadarskim nadbiskupom Marijanom Oblakom itd.) i rekao im da je Meierov članak u FAZ-u “strašan i da on na određeni način Katoličku crkvu prikazuje kao glavnog nosioca neprijateljskih stremljenja u Hrvatskoj danas” (citirano iz izvještaja hrvatske Vjerske komisije o Branimirovoj godini, prihvaćenog na sjednici toga tijela od 17. listopada 1979.).

A što je Meier u FAZ-u napisao? U biti je konstatirao da su na proslavi Branimirove godine Hrvati, predvođeni svojom Katoličkom Crkvom, sklopili savez s Bogom. Osvrnuo se na recital (u svom je članku napisao da je to bio “igrokaz”) pročitan na svečanoj akademiji u katedrali sv. Stošije u Zadru, u subotu 1. rujna 1979. navečer, noć uoči slavlja u Ninu, i ustvrdio da se u njemu snažno inzistira na tezi “prema kojoj pokrštavanje jednog (u ovom slučaju hrvatskog - op. a.) naroda znači inkarnaciju Krista u njegovu biću”, čime “njegova (hrvatska - op. a.) povijest dobiva teološki aspekt”.

Riječ je o recitalu pod nazivom “Vjera roda moga”, što ga je za tu svečanost napisao zadarski svećenik i crkveni povjesničar, ujedno i inicijator i glavni “ideolog” Branimirove godine, mons. Eduard Peričić, scenski ga obradio kazališni redatelj Šime Dunatov, a u prilično zapaljivoj atmosferi u crkvi sv. Stošije izveo Središnji gradski crkveni zbor pod vodstvom dr. Pavla Kera. U njemu se, u malo slobodnijoj interpretaciji poznatog izvještaja Konstantina Porfirogeneta iz 10. stoljeća, navodi kako su Hrvati odmah poslije krštenja napravili ugovor, “vlastoručno potpisan”, s papom, po kojemu se “Bog Hrvata” obvezuje da će štititi i braniti hrvatski narod od svih napada i ugroza od vanjskoga neprijatelja.

Ovako se točno kaže: “Ako ijedan drugi poganski narod provali na hrvatsko zemljište i otpočne rat, da će se Bog Hrvata boriti za njih i biti im na pomoći, a Petar, učenik Kristov, da će ih obdariti pobjedom.” (Recital je u cijelosti objavljen u monografiji “Branimirova godina - od Rima do Nina”, tiskanoj 1980., koju je, sa skupinom suradnika, uredio sam prof. E. Peričić.)

Imamo li na umu ondašnje političke prilike (čitaj: hrvatsko-srpske odnose) i položaj hrvatskog naroda u SFR Jugoslaviji, i više je nego jasno o kakvoj je političkoj poruci ovdje riječ.

U svojoj knjizi “Rim, a ne Beograd” nisam se, međutim, detaljnije bavio tom, recimo tako, užom temom, o sklapanju/obnovi saveza Hrvata i Boga, u kontekstu proslave Branimirove godine 1979. Više sam se usredotočio na sam jubilej - na 1100. obljetnicu hrvatske državnosti i prvog međunarodnog priznanja hrvatske države, 879.-1979. Ali onda sam, nedugo po izlasku knjige, imao zanimljiv razgovor s njezinim urednikom Božidarom Petračem, poznatim hrvatskim književnikom, inače predsjednikom Društva hrvatskih književnika i nekadašnjim glavnim urednikom Vjesnika. Veoma me zaintrigirao rekavši mi da se čak ni Franjo Šanjek, kao vodeći hrvatski crkveni povjesničar, ni u jednome svom djelu, pa ni u knjizi “Kršćanstvo na hrvatskom prostoru” (Kršćanska sadašnjost, 1991.), nije usudio izići s tezom da su prigodom proslave Branimirove godine 1979. Hrvati sklopili, tj. obnovili, svoj savez s Bogom.

Na moje pitanje zašto se to nije usudio, Petrač mi je odgovorio da se bojao da će ga, ako to napiše, ismijati lijevo (tj. ateistički) orijentirani profesori na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. To jest da će ga izložiti javnoj poruzi kao vjerski ili religijski “zatucanog” povjesničara - jer da je, po njihovu rezoniranju, sklapanje saveza jednog (u ovome slučaju hrvatskog) naroda s Bogom tema koja nema apsolutno nikakve veze sa znanošću. I koja kao takva u znanost (tj. u historiografiju, osobito kritičku) jednostavno ne spada. Uzvratio sam mu da ću onda ja, ako se nitko drugi ne usudi, javno izići s tom tezom, u svojoj idućoj knjizi (tj. u knjizi “Hrvati i Srbi: Povijest odnosa i sukoba dvaju naroda u 20. stoljeću”, koju upravo pišem). Pa da vidimo tko će me, i s kojom argumentacijom, napasti.

A onda sam, samo nekoliko tjedana nakon toga svog razgovora s Petračem, na nedjeljnoj sv. misi u župi sv. Josipa na Trešnjevci, kojoj pripadam, bio svjedokom neobično intrigantne propovijedi župnika te župe Damira Ocvirka. On je okupljenim (kako sam primijetio: prilično zatečenim) vjernicima rekao da su Hrvati 1979., u sklopu proslave Branimirove godine, sklopili savez s Bogom, objasnivši pritom i pojedine “stavke” toga saveza, tj. na što su se sve Hrvati tom prigodom Bogu obvezali. Bilo je to, inače, prvi i jedini put da ja osobno čujem bilo koga da javno govori ili svjedoči o toj stvari. Nikada ni od koga drugoga to nisam čuo - barem ne u javnom prostoru.

Čitatelju je, pretpostavljam, jasno u čemu se sastoji intrigantnost, pa, u neku ruku, i “škakljivost” ove teme, i zašto o njoj nije lako i zahvalno pisati, barem ne na prvi pogled: u današnjoj prilično sekulariziranoj Hrvatskoj tvrditi da su Hrvati, predvođeni svojom Crkvom, ne tako davno, prije 40 godina, sklopili savez s Bogom predstavlja nemali rizik - doista bi ti netko vrlo lako mogao prišiti etiketu da si “vjerski fundamentalist” (ili nešto tome slično). Drugim riječima: govoriti ili pisati o strogo nacionalno-političkom aspektu jubileja 879.-1979., to može proći, ali taj jubilej proširivati na savez Hrvata s Bogom - e, to je već upitno, suspektno i “opasno”.

Međutim, sklapanje saveza Hrvata s Bogom 1979. uistinu se dogodilo, i to na vrlo, vrlo racionalnoj osnovi. I ako to prešutimo, falsificiramo cijeli taj događaj - i tek onda iznevjeravamo pravila i načela kritičke historiografije (barem kako me to, još 90-ih i ranih 2000-ih, poučavala dr. Mirjana Gross). Važno je ovdje naglasiti da se teza o savezu ili “ugovoru” Hrvata s Bogom, u kontekstu Branimirove godine, može bez ikakvih poteškoća dokazati i elaborirati i na strogo znanstvenoj, tj. historiografskoj razini, neovisno o tome jesi li vjernik ili nisi. To nije pitanje tvog vjerskog opredjeljenja nego pitanje kolike su tvoje istraživačke sposobnosti i koliko si razumio i spoznao ono što istražuješ i o čemu pišeš.

To je potvrdilo i moje mini istraživanje, što sam ga ovih dana proveo u Zadru i Ninu: najprije u povijesnim arhivima, čitanjem i proučavanjem većeg broja pisanih dokumenata (uključujući informativni bilten AKSA - Aktualnosti Kršćanske sadašnjosti i Vjesnik zadarske nadbiskupije), a zatim razgovorima sa živim svjedocima vremena: s pročelnikom Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru, inače nećakom ondašnjega (u Branimirovoj godini 1979.) zadarskoga nadbiskupa Marijana Oblaka, dr. Antom Uglešićem, i sa svećenikom Zadarske nadbiskupije mons. Josom Kokićem.

Pokušat ću što jednostavnije i sažetije izložiti ono do čega sam došao. U cijeloj ovoj priči najvažnije su dvije riječi: “molba” i “savez”. Ako njih dobro interpretiramo - u kontekstu svega onoga što se dogodilo u Branimirovoj godini 1979. i u vezi s njom - sve smo razumjeli.

Dana 16. veljače 1979., u 12.40, papa Ivan Pavao II. (važno je reći: netom izabrani papa - Svetim je Ocem bio proglašen 16. listopada 1978.) primio je u privatnu audijenciju petoricu hrvatskih biskupa: zagrebačkog Franju Kuharića, splitskog Franu Franića, zadarskog Marijana Oblaka, šibenskog Josipa Arnerića te mons. Đuru Kokšu, koji je tada bio na čelu Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Hrvatski su biskupi tom prigodom izložili papi program proslave Branimirove godine (kakav su imali na papiru u tom trenutku) i zamolili ga da on, kao papa, taj veliki hrvatski jubilej blagoslovi. Odnosno, da primi hrvatske hodočasnike na predstojećim tzv. Rimskim svečanostima (taj je termin skovan nešto kasnije), oko 1. svibnja 1979., i da, u sklopu svih tih jubilejskih događanja, predvodi koncelebraciju na hrvatskom jeziku.

Po izvještaju objavljenom u AKSA-i, u tom razgovoru s hrvatskim biskupima (koji je potrajao oko 40 minuta) “Sveti Otac je pozitivno odgovorio na molbu hrvatskih biskupa”. To se, dakle, dogodilo u veljači 1979.

A 30. travnja 1979. - dakle dva (i nešto) mjeseca poslije - papa Ivan Pavao II. čini ono što su ga hrvatski biskupi u veljači bili zamolili, tj. da pred nadbiskupom Kuharićem i ostalim hrvatskim hodočasnicima predvodi sv. misu na onome istome mjestu (u bazilici sv. Petra) na kojem je prije točno 1100 godina, 21. svibnja 879., misu služio papa Ivan VIII. kad je blagoslovio hrvatskoga kneza Branimira, cijeli hrvatski narod i svu hrvatsku zemlju. Bila je to ona čuvena propovijed pape Wojtyle na hrvatskom, koja je započinjala riječima “Dragi moji Hrvati” (papa Wojtyla je, usput rečeno, pomno vježbao hrvatski jezik prije te sv. mise, a hrvatski kardinal Franjo Šeper, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere u Vatikanu, posebno mu je obilježio naglaske na liturgijskim tekstovima, da slučajno ne pogriješi kad govori).

I što je papa Ivan Pavao II. tada, 30. travnja 1979., poručio hrvatskim biskupima i svim ostalim nazočnim Hrvatima? Ovako im je rekao - pri kraju govora, nakon što je izrekao blagoslov: “... i molimo vas: budite vjerni Bogu i svetom Petru, gajite obiteljski duh, poštivajte život, odgajajte brojnu djecu i sačuvajte dobri običaj obiteljske molitve.”

Znači, u veljači 1979. hrvatski su biskupi nešto vrlo konkretno bili zamolili papu - što im je on sada uredno “odradio” - ali on sada nešto također vrlo konkretno moli njih. Jer, nema sporazuma ili saveza ako se obje stranke u savezu, ili obje ugovorne strane, na nešto čvrsto ne obvežu. Možemo to interpretirati i ovako: papa Ivan Pavao II., kao Božji (Kristov) namjesnik na zemlji, obećao je Hrvatima da će Bog (“Bog Hrvata”, kako ga je u recitalu “Vjera roda moga” nazvao prof. Peričić) učiniti sve što je potrebno da bi Hrvati u SFR Jugoslaviji zadovoljili svoje nacionalne težnje, ali red je da nešto i Hrvati učine za Boga, za kršćansku/katoličku vjeru.

A vjera je tada, potkraj 70-ih, na početku novoga, informatičkoga doba, u vrijeme zahuktale medijske revolucije, masovnih medija i televizije, malo (ili podosta) “štekala”. U svojoj Korizmenoj poslanici od 28. veljače 1979. hrvatski biskupi samo što nisu zavapili: “Danas općenito prevladava mišljenje da je najsudbonosnija pojava novoga vijeka - ateizam.” To se najviše vidjelo u smanjivanju broja hrvatskih vjernika koji redovito idu u crkvu. Mons. Joso Kokić, nekadašnji dugogodišnji ravnatelj Nadbiskupske klasične gimnazije (današnje Klasične gimnazije Ivana Pavla II.) i rektor Nadbiskupskog sjemeništa “Zmajević” u Zadru, a danas sužupnik župe sv. Ante u zadarskom naselju Smiljevac, rekao mi je, u našem razgovoru, da se tada ipak nije toliko radilo o krizi vjere koliko o “krizi rasta vjere”, a obraćanje pape Ivana Pavla II. Hrvatima 1979. prokomentirao je riječima:

- Slično kao i u svojoj knjizi “Sjećanje i identitet”, objavljenoj 2005., papa Wojtyla nam je, u biti, poručio: ne jubilej radi jubileja, ne sjećanje radi sjećanja, nego to treba nekamo voditi, to treba konkretizirati, oživotvoriti i pretvoriti u naš identitet. A naš se identitet gradio na Kristu, na Stijeni...

Riječ “molba” papa Ivan Pavao II. je ponovio i u svom pismu zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuhariću, datiranom 15. svibnja 1979., a pročitanom u svim hrvatskim crkvama u nedjelju 10. lipnja 1979. (na blagdan Presvetog Trojstva). Ovako je rekao, tj. napisao: “Smatrali smo vrlo prikladnim (mi, Vatikan - op. a.) da prihvatimo Tvoju molbu...” Znači, papa Hrvate opet podsjeća da je on, kao Kristov namjesnik na zemlji, uslišio njihove molbe, vezane za proslavu Branimirove godine, ali da će on sada, zauzvrat, nešto zamoliti njih, Hrvate.

A što ih je to papa zamolio? Ono isto što i u svom govoru u bazilici sv. Petra u Rimu 30. travnja 1979., s time što je ovaj put, u svom pismu Kuhariću, tu svoju molbu izravno doveo u vezu s riječju “savez”. Štoviše, tu je krucijalnu riječ, “savez”, spomenuo u svom pismu čak pet puta! Među ostalim, i u ovoj rečenici: “Svojom ustrajnošću načinili ste (vi, Hrvati - op. aut.) svojevrstan savez s Kristom: ostati vam je u tom savezu, koliko god vremena bila tome protivna.”

Dakle, koliko god vremena bila sklona ateizmu, vi Hrvati ima da ustrajete u vjeri!

Hrvatski su biskupi shvatili “koliko je sati” - zasigurno im je papa Wojtyla nešto i usmeno dao na znanje u svojim “živim” susretima s njima, 16. veljače i 30. travnja 1979. - pa su tijekom ljeta 1979., pomno razrađujući program Branimirove godine, napravili dvije krupne stvari.

Prvo, definirali su geslo Branimirove godine, koje je glasilo: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom misu slavi”. U tom su geslu - što se vidi već na prvi pogled - bile sadržane obje ključne “ugovorne stavke” na koje su se Hrvati bili obvezali u svojemu obnovljenom savezu s Bogom/Kristom, preko pape Ivana Pavla II., kao “revanš” za ono što će Bog, tj. papa, učiniti za njih, na nacionalno-političkom planu: prvo, da će ići redovito u crkvu; i drugo, da će se doma svakodnevno moliti.

Geslo Branimirove godine prihvaćeno je na (proširenom) sastanku Središnjeg odbora za organizaciju domovinskog slavlja Crkve u Hrvata Nin 879.-1979., održanom u Zadru 19. lipnja 1979., pod predsjedanjem zadarskoga nadbiskupa Marijana Oblaka, a sam je nadbiskup Oblak s tom kampanjom prvi put izišao u javnost već 27. svibnja 1979., u svom velikom intervjuu Kustićevu Glasu Koncila, koji je nosio naslov “Kršćanska obitelj ide na misu i kod kuće moli”.

Kao znak i trajna uspomena na obnovu saveza hrvatskih vjernika s Bogom/Kristom, napravljen je i Zavjetni (Branimirov) križ, koji je, po napucima hrvatskih biskupa, svaka hrvatska katolička obitelj bila dužna kupiti i blagosloviti na sv. misi u svojoj župi (naravno, oni koji su bili nazočni na središnjoj domovinskoj proslavi Branimirove godine, u Ninu 2. rujna 1979., njih oko 200 tisuća, to su učinili još ondje, na poprištu veleslavlja) i onda ga postaviti “na časno mjesto u svome domu” te se pred njim svaku večer pomoliti. (Prof. Peričić u monografiji o Branimirovoj godini to naziva “kapilarnim provođenjem” usvojenoga jubilejskoga programa.)

A drugo, kao (još jedna) potvrda obnovljenog saveza Hrvata s Bogom bila je inaugurirana i molitva pod nazivom “Ispovijest vjere Hrvata katolika”, koju su hrvatski vjernici, po napucima svojih biskupa, bili dužni izmoliti svakog dana u 9 sati navečer. U pismu nadbiskupa Kuharića, objavljenom u Službenom vjesniku nadbiskupije zagrebačke, br. 7/1979., navodi se da su tu molitvu hrvatski biskupi usvojili na svom zasjedanju održanom 1. kolovoza 1979. Moji sugovornici se, međutim, razilaze u procjeni tko je pravi autor (tj. imenom i prezimenom) te molitve.

Mons. Joso Kokić tvrdi da ju je napisao zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić i pritom se poziva na neke svoje kolege-svećenike, koji su identičnoga mišljenja. “To je Kuharićeva molitva!” - izričit je u svojoj procjeni. Nasuprot njemu, dr. Ante Uglešić rekao mi je da je autor “Ispovijesti vjere” zadarski crkveni povjesničar mons. Eduard Peričić, koji je, kao što već rekoh, bio glavni konceptualizator i usmjeravatelj proslave Branimirove godine.

“Ispovijest vjere Hrvata katolika” danas je pomalo (ili poprilično) zamrla, no Radio Marija je svaku večer pušta točno u 21 sat - kao da Branimirova godina još traje...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 01:42