Ovako to izgleda iz perspektive premijera Andreja Plenkovića: Do kraja svojeg mandata 2024. ova vlada ispunit će četiri ključna zadatka s kojima je započela mandat. U ovo doba sljedeće godine Pelješki most bit će u uporabi, a teritorijalno povezana Hrvatska bit će unutar Schengena. Prvoga dana 2023. kunu ćemo zamijeniti eurom, a do proljeća 2024. stići će i francuski borbeni zrakoplovi. Znači li to da možemo biti zadovoljni? Možda.
Činjenica je da se Plenkovićeva Vlada našla u situaciji u kojoj je, barem zasad, teško presuditi kvalitativan pomak ostvaren u njezinu mandatu. Ono što je na početku izgledalo dobro, kada je Vlada pokazala da ima znanja i hrabrosti suprotstaviti se prijetnji kraha najveće i najumreženije privatne korporacije u državi, pokazalo se nedovoljnim u trenutku kada je izbila pandemija, i kada je, samo desetak dana nakon uvođenja prvog, zasad jedinog tvrdog lockdowna, zagrebačkim potresom započeo destruktivni slijed koji se nastavio zimskim razaranjem Banije i doveo u pitanje opstanak života u otprije osiromašenoj regiji.
Još jednom, kao i na početku velike financijske krize, pokazalo se u kojoj mjeri nereformirana i trenutku neprilagođena država ne može ispuniti potrebe građana. Zagrebačke ulice i danas su pune ožiljaka. Stanovnici Banije, oni koji su tamo ostali, još će jednu zimu provesti u hladnim kontejnerima, unatoč velikom paketu financijske pomoći koji je stigao iz Bruxellesa.
Kad Plenković kaže kako je Vladi cilj da Hrvatska za deset godina dosegne 75 posto razvijenosti Europske unije, možemo li tim obećanjem biti zadovoljni, ili je riječ o prenisko postavljenom cilju čija je svrha lošu i kadrovski potkapacitiranu Vladu prikazati uspješnom?
Predstavljajući nedavno Vladine smjernice ekonomske politike od 2022. do 2024. godine, Plenković se osvrnuo na rane dane hrvatske samostalnosti. Citiram jer je važno: “U prvom desetljeću hrvatske samostalnosti položeni su temelji za izgradnju demokratskog poretka i tržišnog gospodarstva. Usvojen je novi Ustav i izgrađene su demokratske institucije. Jednostranački sustav zamijenila je parlamentarna demokracija s višestranačkim političkim sustavom, utemeljenim na vladavini prava. Plansku ekonomiju zamijenilo je tržišno gospodarstvo koje se temelji na privatnom vlasništvu i konkurentnosti, a uvedena je i hrvatska kuna.”
Tri zamke dočekale su nas u toj Plenkovićevoj refleksiji. Da, točno je da su demokratske institucije osnovane u prvim danima samostalnosti, ali one ni danas, trideset godina nakon odvajanja od stare države, nisu izgrađene. Istina je da smo novi demokratski sustav uspostavili na ideji vladavine prava, ali neizgrađenost pravosuđa tu je vladavinu podrezala. Hrvatsko gospodarstvo je zamišljeno kao slobodno i tržišno konkurentno, ali bez zaštite pravosudnog sustava ostalo je na suhom, rezervirano za hrabre, riziku sklone i dobro umrežene lovce na tranzicijsko blago koje je servirano početkom devedesetih.
Kasnije se nastavilo s reformama, ali uvijek parcijalno. U koji će se nereformirani sektor zagristi, ovisilo je najčešće o tome za koje područje u kojem trenutku određena vlada imala spremnog i sposobnog ministra. A tu nismo bilo bogati. SDP-ov razarač Slavko Linić u svoja je dva mandata napravio dva važna reformska iskoraka.
Njegov prvi mandat, kada je bio šef za ekonomiju u Vladi Ivice Račana, započeo je uvođenjem striktnih rokova plaćanja i otplatom državnih dugova poduzetnicima. Država se za to morala zadužiti prije nego što je iskopala prvu lopatu za skupe Račanove (i Čačićeve) autoceste. U svojem drugom mandatu, u Vladi Zorana Milanovića, prije nego što je morao otići, uspio je provesti fiskalizaciju. Poduzetnici su ga mrzili, pogotovo kada je na stup srama izvjesio popis poreznih dužnika, ali upravo je njegova ustrajnost na poreznoj disciplini Zdravku Mariću omogućila kasnije smanjivanje poreznog tereta.
Linićev nasljednik Boris Lalovac bio je dobar u obračunu s bankarima kada je trebalo riješiti problem podivljalog švicarskog franka. Pokazao je da banke ne upravljaju državom, ali zato je izgubio njihovu podršku. Kada je pokušao uvesti punu transparentnost u troškove proračuna ministarstava, izgubio je podršku kolega unutar Vlade, ali i sabornice.
Vesna Škare Ožbolt kao ministrica pravosuđa u Vladi Ive Sanadera imala je hrabrosti digitalizirati zemljišne knjige, Linić nas je nedavno podsjetio da je to bila odlična reforma. Škare Ožbolt, koja je iza sebe imala i rješavanje teškog procesa mirne reintegracije Podunavlja, smijenjena je kada je previše ambiciozno zagrizla u temelje korupcije.
Da nije Martina Dalić bila ministrica gospodarstva, pitanje je bi li Plenkovićeva Vlada na početku svojeg prvog mandata imala snage oduprijeti se krizi Agrokora. Dalić pak ne bi mogla učiniti puno da nije imala čvrstog i informiranog partnera u ministru financija Zdravku Mariću, kojemu su ruke bile vezana zbog mogućeg sukoba interesa, jer je mandat Milanovićeve Vlade proveo u Agrokoru. Činjenica je, međutim, i da nitko ne bi mogao učiniti ništa bez pouzdanih “privatnih” savjetnika iz pravnih i investitorskih krugova, gdje postoje stručnjaci kojih ni danas nema u državnoj upravi.
U velikoj mjeri isfabricirana, “afera Borg” ne bi postojala da je Hrvatska krizu Agrokora dočekala s razvijenim, potpuno profesionaliziranim institucijama, spremnima na odgovor. Pitanje je i bi li u tom slučaju Agrokor došao u situaciju u kojoj se našao. Ivica Todorić nije bio loš gazda, nego majstor korištenja mogućnosti koje je pružao šuplji sustav gdje je politika služila kao osigurač za kritične situacije. Kada je, dolaskom Vlade koja je razmišljala drukčije, osigurač pregorio, priča o Agrokoru bila je završena.
Kada je potkraj srpnja premijer predstavljao Vladine smjernice za novo razdoblje, opet se govorilo o ekonomskom rastu, statistici BDP-a, smanjivanju javnog duga u toj statistici… Vrlo malo je bilo riječi o nužnosti da se radikalno krene u promjene u svim ostalim sektorima kojima Vlada upravlja. Onima nominalno “neekonomskima”, ali o kojima ovisi i poslovno okruženje i kvaliteta života građana. Premijer je još početkom ljeta za jesen najavio, doduše nedefiniran, paket reformi. Nešto više od mjesec dana uoči početka jeseni vrijeme je da počne razmišljati s kime će taj reformski paket dostaviti građanima.
Što je s pravosuđem? Što s lokalnom upravom? Što s gomilom nepotrebnih regula za gospodarstvo? Zašto, unatoč obilnom priljevu europskog novca, još nije krenula obnova nakon potresa? Zašto se paralelno s borbom protiv pandemije nije rješavalo pitanje odavno teško bolesnog zdravstva, nego se, umjesto toga, ministra tjeralo na serijske sastanke s Dijanom Zadravec, “zviždačicom” koja je upozoravala na probleme o kojima svi već desetljećima govore, koji nikomu nisu nepoznati i koje, očito, nitko u vrhu zdravstvenog sustava ne želi riješiti.
Stari prijedlog Slavka Linića da se novac za financiranje zdravstva namakne porezom na nekretnine koje se ne koriste, što je također važna reforma koju čekamo, ne može zaživjeti sve dok se sa zdravstva ne ukloni stigma drugog najkorumpiranijeg državnog sustava (iza pravosuđa, ispred državne uprave).
Plenkovićev problem u dolazećoj jeseni bit će jednako općepoznat kao i zloporaba proračunskog novca i korupcija u zdravstvu na koju upozorava Zadravec, čak i ako, što nije nemoguće, ona ovaj put zviždi pred pogrešnim vratima. Ne zagrize li radikalno u ministarski sastav, premijer neće imati s kime provesti reforme. Posao mu je, doduše, nešto lakši otkad se iz Vlade riješio koalicijskih partnera, ali to ne znači da će među Vladi sklonim stručnjacima lako pronaći reformama sklone operativce koji za ulazak u Vladu neće tražiti protuuslugu.
Možda paradoksalno, ali to je politika, Plenkoviću danas zapravo odgovara HDZ-ov poraz na proljetnim zagrebačkim izborima. Uspije li se Tomislav Tomašević i tim okupljen oko platforme Možemo! izvući iz neugodne spirale početničkih pogrešaka, pa Zagreb očiste od balasta klijentelizma i korupcije, uspostave transparentan sustav trošenja gradskog proračuna, a gradsku upravu stave na uslugu svim građanima, Plenković će dobiti ogledni model za veliku reformu na državnoj razini.
Naruku mu ide i to da Tomašević nema vremena, kao i činjenica da će za finalizaciju zamišljene velike reforme, zbog statusa Zagreba kao zasebne županije, ali i zato što je u Zagrebu koncentriran lavlji dio hrvatske ekonomije, Tomaševićev tim na kraju morati potražiti suradnju s Vladom kao operativnim vrhom državne politike.
Državna uprava, velika ili mala, mora biti brz i učinkovit servis građanima. Da bi to bila, državna uprava prije svega mora biti potpuno profesionalizirana, a to znači da su isti ljudi, koji su tamo zaposleni, spremni i sposobni servisirati građane neovisno o eventualnoj promjeni političkog smjera na vrhu države. To znači i da moraju funkcionirati i u kriznim situacijama, pa i u slučaju kada digitalni procesi, od kojih se u ovom trenutku možda previše očekuje (jer i tim procesima upravljaju ljudi), ostanu paralizirani. To je jedini smisao reformi o kojima nam govore političari.
Od 2016. do danas imali smo priliku i vremena naučiti da Vladu ne čine samo premijer i ministar financija. Što, međutim, danas rade svi ostali ministri u Vladi Andreja Plenkovića? Koga ćemo se, kad budemo za deset godina razgovarali o ovoj Vladi, sjećati kao nekoga tko je nešto napravio? Martine Dalić, koju smo otjerali iz politike iako je gotovo sama riješila jedan od gorućih problema ekonomije u državi, Zdravka Marića, jer je u Vladu uveo mehanizam upravljanja javnim dugom i državnim proračunom, i samog Plenkovića. Pitanje je koga ćemo od njih pamtiti po dobru.