Hrvatska je vrlo obična, politički skoro dosadna država. I možda ćete pomisliti da je to loše, ali...

Jesu li hrvatski građani siti politike? Je li njihov politički apetit namiren ili su željni promjena?

Ako pogledamo rezultate ispitivanja javnog mišljenja, reklo bi se da su umjereno siti. Evo, najnoviji podaci istraživanja Crobarometar Nove TV pokazuju da relativna većina građana ocjenjuje kvalitetu života trojkom. Istu ocjenu daju i sigurnosti, obrazovanju, slobodi javnog informiranja, položaju Hrvatske u svijetu. Očekivano, nisu zadovoljni životnim standardom, odnosno velikim cijenama i nedovoljnim plaćama. Isto tako očekivano, slabu ocjenu daju sudstvu i političarima.

Budući da kvaliteta života uvelike ovisi o političkim prilikama, ovdje možda zbunjuje proturječnost što građani smatraju da se u Hrvatskoj solidno živi, a da su političari loši. No to je proturječje prividno. Političari, naime, imaju fiksirano mjesto na dnu ljestvice svih vrijednosti, bez obzira na to iz koje su stranke i bez obzira na rezultate svojega rada.

Pojam političar istoznačan je s pojmom manipulator, čak s konotacijama društvenoga parazita. To je stereotip, uvriježeno i možda neiskorjenjivo mišljenje o klasi ljudi koji žele upravljati državom i društvom. Posrijedi je, zapravo, predrasuda, apriorni sud koji ne bi izdržao nikakvu logičku ni empirijsku provjeru. Kad bi doista svi političari bili “pokvareni”, uređeni život zajednice ne bi bio moguć.

U Hrvatskoj se, dakle, ako je suditi po sondaži javnoga mišljenja, pristojno živi. A to znači da je društvo pošteđeno političkih oluja, da nije ni u kakvoj ozbiljnoj ideološkoj krizi i da nema straha od društvenih nemira, izvaninstitucionalnih procesa koji bi doveli u pitanje demokratski izabranu vlast.

Parlamentarni su izbori redoviti i politička se volja građana provodi. Hrvatska je normalna, uredna demokratska država, bez autokratskih anomalija, a prevratničkih tendencija nema ni u tragovima. Političku maticu tvore centrističke stranke, dok ekstremni odvjeci desnice i ljevice imaju svoje mjesto, kao po udžbeničkom pravilu, na rubu političke pozornice.

Hrvatska je, najkraće rečeno, vrlo obična demokratska država. Politički gotovo dosadna. I to je dobro, a ne loše. Za usporedbu, politički je mnogo “uzbudljivija” Srbija, koju američki Freedom House ni u najnovijem izvještaju, četvrtu godinu uzastopce, uopće ne stavlja u kategoriju demokratskih država, nego u kategoriju “hibridnih režima” (što je ublaženi naziv za politički divlje, kaotično društvo kojemu je na čelu samodržac).

Razumije se, nitko pri zdravoj pameti ne bi poželio hrvatsku “dosadu” zamijeniti “uzbudljivošću” političke nesigurnosti u kakvoj živi Srbija, gdje se režimski miting “Srbija nade” (poput miloševićevskih “mitinga istine” s kraja 80-ih) sudara na ulici s antirežimskim prosvjedima “Srbija protiv nasilja” i gdje i najmanje trenje može izazvati požar građanskoga rata.

U četvrtom desetljeću državne samostalnosti i višestranačja Hrvatsku, na sreću, više ne muče stari, prošlostoljetni ideološki sukobi između crnoga i crvenoga totalitarizma. Još donedavna bili su broj jedan na top listi političkih tema, atavizam koji Hrvatima nikako nije dao mira.

Pseudoustaško-pseudopartizanski rat trovao je društvo i razbijao naciju gdje god je stigao, četrdesetprva i četrdesetpeta bile su ideologemi koji su uvelike određivali stranačku politiku pa su i izbori bili zagađeni konfabulacijama o “komunistima” i “domoljubima”. Svaki razgovor o budućnosti bio je ugušen razmiricama iz prošlosti. Nikakva politička rasprava nije bila moguća bez prethodne identifikacije: je li ti djed/pradjed bio ustaša ili partizan? Smatraš li da je Hrvatska u svibnju 1945. oslobođena ili porobljena?

Ta se transgeneracijska endemska politička bolest nikako nije dala suzbiti, kamoli iskorijeniti. Sama od sebe ona nikad ne bi prošla, ne bi spontano nestala. Trebalo je da netko odluči završiti ili barem da počne gasiti predugu eru hrvatsko-hrvatske nesnošljivosti. Taj “netko” bila je Vlada Andreja Plenkovića. Osnutkom Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, u ožujku 2017., na početku prvoga mandata, postavila je okvir za smislen i svrhovit razgovor ljudi koji o toj problematici mnogo znaju.

Sedamnaestero uglednih povjesničara, pravnika i politologa, različite političke orijentacije, godinu dana raspravljalo je o najosjetljivijim, traumatičnim pitanjima hrvatskoga 20. stoljeća, o točkama razdora i resantimanima koji su desetljećima otežavali nacionalnu konsolidaciju. Cilj je bio da se nađe i što jasnije ocrta os na kojoj se međusobno nepomirljiva uvjerenja donekle poništavaju i na kojoj je moguće formirati zajedničko stajalište. Ukratko: da se racionalnim argumentima postigne kakvo-takvo slaganje.

Dijalog među članovima Vijeća nije bio idiličan. Možda je čak više nalikovao mukotrpnom nadmetanju iz kojega neće proisteći konsenzus ni o čemu. Pa ipak, konačni Dokument dijaloga koji je objavljen 2018., bez obzira na izdvojena mišljenja, pokazao je da se razumnim i usmjerenim razgovorom može postići napredak. Da se može izići iz gliba dogmatiziranih, međusobno isključivih pogleda na nedavnu povijest.

U javnosti se rad “Vijeća za prošlost”, kako su ga prigodno okrstili novinari, nije osobito cijenio. Bio je izložen bezbrojnim kritikama koje su išle dotle da su mu neki čak potpuno nijekali bilo kakvu smislenost. S krajnjih političkih točaka stizali su isti prigovori – za jedne je Vijeće bilo previše sklono desnici, za druge odveć sklono ljevici.

No kad se sve malo sleglo, postalo je jasno da su rezultati u cjelini pozitivni. Zaključci vijeća nisu bili nikakav spektakl, ali se od tada javni diskurs o četrdesetprvoj i četrdesetpetoj, o poraću i komunističkoj/socijalističkoj epohi pomalo počeo mijenjati. Fanatični rovovski rat za “vlastitu istinu” o tim vremenima ipak je prekinut i hrvatsko se društvo donekle oslobodilo okova koji su ga desetljećima sputavali. Različitosti su ostale, jer ih nije moguće izbrisati niti je moguće propisati jedinstvenu istinu, no one više nisu političko oružje kojim se otežava ili sprečava modernizacija društva.

Da se nešto mijenja u stvarnosti, vidi se i po dvjema obljetnicama koje su od 1990. izazivale silne prijepore i imale “eksplozivni” politički naboj. U Kumrovcu je proslava Titova “rođendana”, Dana mladosti, sada samo turistički događaj, a komemoracija bleiburške tragedije više nije obilježena kontroverznim govorima i ustaškim memorabilijama (u zabrani znakovlja NDH, doduše, glavnu su ulogu imale austrijske vlasti).

S druge strane, Dan državnosti, 30. svibnja, jednako je važan za sve hrvatske građane. Polemike o izboru datuma njegova obilježavanja potpuno su deaktualizirane i već su gotovo zamrle. Trideset treća proslava blagdana državnosti ni u kome neće pobuditi negativne osjećaje. Naprotiv.

Naravno da “Vijeće za prošlost” nije promijenilo Hrvatsku, ali kao izraz Vladine političke volje da počne izbavljati naciju iz zarobljenosti povijesnim opterećenjima ono je bilo prvi korak u dubinskoj normalizaciji društva. Jer balast tih starih nesnošljivosti bio je tolik da čak ni ekonomska i razvojna pitanja nisu mogla biti razmatrana izvan manihejski sužene crno-crvene optike. Svakomu imalo objektivnom bilo je jasno da ništa ne uspijeva tako efikasno paralizirati Hrvatsku kao retrogradno istjerivanje pravde.

Od trideset dvije godine državne samostalnosti može se reći da smo tek u protekle tri-četiri osjetili dah emancipacije od beskrajne debate o tome tko je komu učinio veće zlo od 1941. do 1945. i od 1945. do 1990. Možda je to znak da napokon zatvaramo knjigu loših sjećanja i iskrivljenog pamćenja.

U četvrtom desetljeću državnosti Hrvatska je, na sreću, zaokupljena drugim problemima. Gotovo bismo mogli sami sebi čestitati što razgovaramo, dapače gorljivo raspravljamo o poreznoj reformi, povećanju plaća i unapređivanju životnoga standarda. No to nisu tehnička pitanja, nego prvorazredne političke teme u kojima se sudaraju i nadmeću desna i lijeva, konzervativna i liberalna ideologija odnosno stranke koje su njihovi nositelji.

U iduću godinu dana, do parlamentarnih izbora, stranke moraju ponuditi uvjerljive odgovore na glavno pitanje koje interesno ujedinjuje cijelu naciju: Kako da živimo bolje? One koje ponude ostvariv plan za poboljšanje kvalitete života i rada imat će najveće šanse za uspjeh.

One koje se izgube u idealizmu i one koje pokušaju očarati građane fantazijama o rapidnom rastu i napretku neće dobro proći. A one koje budu podgrijavale staroideološke, prošlostoljetne crveno-crne konfrontacije otpast će iz konkurencije. Da, hrvatske građane veoma zanima ‘41. i ‘45., ali 2041. i 2045.

Ako se sad malo vratimo na pitanje s početka teksta – jesu li građani siti politike ili su gladni političkih promjena – možda je najbliže istini ako kažemo da su i siti i gladni. To su, zapravo, dvije strane istog novčića. Siti su politike – dolazila ona iz vlasti ili iz oporbe – koja možda dobro zvuči, koja mnogo obećava, ali koja ne unosi u njihov život nikakve kvalitativne promjene. Ona niti koristi niti šteti, nego jednostavno dodija s vremenom i građani će je ignorirati.

No kudikamo su više siti, i presiti, politike koja niti što nudi niti što obećava, koja se guši u negativizmu. To je politika koja hrvatske građane neprekidno uvjerava da smo u ustavnoj krizi, da živimo u stanju uzurpirane demokracije, da novim uređenjem izbornih jedinica stranka koja je sad na vlasti namješta uvjete za svoju pobjedu, da će idući izbori biti neustavni i nedemokratski, da je građanima oduzeto pravo na državu...

Građani su siti takvih alarmantnih, katastrofičnih tvrdnji koje se ne mogu dokazati i koje mirišu na manipulaciju.

A kakve su politike gladni?

Pa, gladni su, sasvim sigurno, politike koja može jamčiti da će nas u najkraćem roku približiti kvaliteti života kakvu imaju, naprimjer, naši susjedi Slovenci.