U ovim danima koji prethode Petom sastanku Mješovite komisije SPC i Katoličke Crkve u Hrvatskoj o “slučaju Stepinac”, koji će se održati u Podgorici 7. i 8. lipnja o.g. na temu “Nadbiskup Stepinac i komunistički progon od 1945. do 1960.”, nekako se samo po sebi nameće razmišljanje o mogućim “izlaznim strategijama” za obje strane u tom tijelu, a napose za srpsku koja bi, kako se čini, najnovijim razvojem događaja lako mogla frustrirati ekstremniji dio svoje nacionalistički raspoložene javnosti.
Naime, koliko je poznato, ništa se bitno, za srpsku stranu, na prethodna četiri sastanka Mješovite komisije (zadnji je bio u Požegi, na “terenu” biskupa Antuna Škvorčevića) nije dogodilo – iako se mnogo toga najavljivalo. Na srpskoj su strani, primjerice, neki najavljivali iznošenje na svjetlo dana kapitalno važnih i odlučujućih povijesnih spisa i dokumenata kojima će se, navodno, dokazati da je nadbiskup Stepinac u Drugome svjetskom ratu bio zločinac, no sada postaje sve jasnije da takve kompromitirajuće papire velikodostojanstvenici SPC i srpski povjesničari u svojim rukama nemaju.
Mitropolitova zamisao
A bez njih se ništa neće moći dokazati, odnosno ništa se neće moći revidirati u odnosu na dosad poznate činjenice i spoznaje o Stepincu i njegovu djelovanju.
Po onome što se po kuloarima već duže vremena priča i piše, Mješovita je komisija o Stepincu bila ponajviše zamisao mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića (koji u SPC-u ima reputaciju jednog od eksplicitnijih srpskih nacionalista). Ideja o takvoj zajedničkoj Komisiji na samom početku rada nije bila dobro primljena, tim prije što je bila popraćena i uplitanjem izvancrkvenih osoba, političara i državnih službenika. Rad Komisije u javnosti se doživljavao gotovo kao boksački meč u kojem će jedna strana prije ili kasnije nokautirati drugu.
Srećom, s vremenom je prevladao zreliji odnos, a na zadnjem sastanku Komisije, onome u Požegi, 20. i 21. travnja o.g., vladalo je vrlo prijateljsko, srdačno i čak, po nekim izvjestiteljima, “bratsko” ozračje, osobito nakon završetka službenog dijela susreta.
Moguće je da je to najava svojevrsnoga kompromisa između hrvatske i srpske strane u Komisiji, koji bi možda mogao biti materijaliziran i u obliku kakvoga službenog dokumenta (koji bi mogao djelovati umirujuće i na hrvatsku i na srpsku javnost). S druge strane, kako doznajem, neki pesimisti u kuloarima najavljuju kako bi srpski članovi Komisije na predstojećem sastanku u Podgorici mogli donekle promijeniti retoriku – u smislu kritičnijeg postavljanja prema papi Franji – ako bi, sumirajući sve što se dosad u radu Komisije dogodilo (ili se nije dogodilo), na kraju došli do zaključka da rezultat relektire povijesnih dokumenata koji su “u igri” nije u skladu s njihovim optužbama protiv Stepinca.
“Nulta točka”
Mi ćemo, sa svoje strane, iskoristiti ovaj povijesni trenutak – u iščekivanju nove, podgoričke runde u radu Mješovite komisije – da malo dublje i temeljitije pretresemo i proanaliziramo kada je, zapravo, i kako započeo ovaj iznimno kompleksan spor između Srpske pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve u Hrvatskoj, pa i kada je u pitanju nadbiskup Stepinac (iako, naravno, ne samo on). Iako srpska strana, kada je o Stepincu riječ, neprestance aktualizira i poteže pitanje Drugoga svjetskog rata i Stepinčeve uloge u njemu, pravo je izvorište ovoga sukoba u sedamdesetim godinama 20. stoljeća, točnije u 1979., koju možemo smatrati “nultom točkom” nove (po mnogo čemu i danas aktualne) faze srpsko-hrvatskog (katoličko-pravoslavnog) sukoba – faze koja je na kraju (naravno, uz brojne druge zapletaje i konflikte) dovela do rata u Hrvatskoj devedesetih.
Treba jasno razlikovati situaciju iz 1946., kada je Stepinca hapsio i sudio mu Josip Broz Tito, i situaciju iz 1979., kada ofenzivu protiv Katoličke Crkve u Hrvatskoj i mrtvog nadbiskupa Stepinca pokreće Srpska pravoslavna crkva, u suradnji s nacionalno-politički angažiranim krilom srpske nacionalne/nacionalističke inteligencije.
Za razumijevanje situacije iz 1979. bitna su tri momenta.
Prvo, nakon donošenja Ustava SFRJ iz 1974. srpska je nacionalna inteligencija, personificirana u Dobrici Ćosiću i ostalim nacionalno-politički angažiranim intelektualcima i akademicima SANU, okupljenim oko njega, nezadovoljna i frustrirana. Najviše ih je zabrinjavao i frustrirao nezaustavljivi trend konfederalizacije SFRJ, u sklopu kojega je SR Hrvatska, jednako kao i sve ostale jugoslavenske republike, sve više postajala pravom državom.
Drugo, u listopadu 1978., dakle samo nekoliko mjeseci prije događaja o kojima ćemo ovdje govoriti, za novog je papu bio izabran Poljak Karol Wojtyla, koji je podrijetlom bio iz onoga kraja u južnoj Poljskoj koji se nekada nazivao Bijelom Hrvatskom. Papa Wojtyla već u lipnju 1979. kreće u svoju veliku svjetsku ofenzivu na planu slamanja komunizma u Istočnoj Europi, a usto je i veliki saveznik Hrvata u njihovim sve odvažnijim nastojanjima (unutar Katoličke Crkve) oko individualizacije SR Hrvatske u odnosu na SFRJ.
Papa na “pogrešnoj” strani
Tu su Srbi u prvi mah bili pogriješili, tj. krivo su procijenili papu Ivana Pavla II. – kako mi je to, u našim beogradskim razgovorima iz 2006.-2008., objasnio akademik SANU (rođen u Zagrebu 1922.) Dejan Medaković. Mislili su da će on, kao Slaven, biti njihov saveznik (slično kao što su sada, vjerojatno opet pogrešno i neutemeljeno, svojim saveznikom proglasili papu Franju). No kada su vidjeli da je papa Wojtyla, po njihovu ukusu i kriterijima, na “pogrešnoj” strani, obuzela ih je gorčina, ljutnja, pa i bijes.
I treće, Katolička Crkva u Hrvatskoj svoj veliki jubilejski državotvorni pokret Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata (započet još 1975.) upravo tada, 1979., diže na novu, dotad najvišu razinu: 1979. je u hrvatskoj katoličkoj javnosti proglašena Branimirovom godinom, u čast prvoga međunarodnog priznanja Hrvatske (879.-1979.), vezano za prepisku pape Ivana VIII. s knezom Branimirom iz 879. Svi događaji (ili barem većina) o kojima ćemo ovdje govoriti odvijaju se između “prvog poluvremena” Branimirove godine (bile su to tzv. Rimske svečanosti održane potkraj travnja i početkom svibnja 1979. u Rimu, na kojima je papa Ivan Pavao II. – to se dogodilo 30. travnja 1979. – po prvi put u povijesti Crkve i hrvatskoga naroda služio misu na hrvatskom jeziku) i onoga tzv. drugog poluvremena – središnje domovinske proslave Branimirove godine u Ninu, 2. rujna 1979., u nazočnosti oko 200.000 hrvatskih vjernika-katolika.
Ne zaboravimo pritom niti to da je jubilejski pokret Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata bio logičan nastavak istovrsne jubilejske proslave 1300. obljetnice uspostavljanja prvih veza Hrvata sa Sv. Stolicom koju je 1940. i 1941. organizirao i vodio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, a da se aktualni (u vremenu o kojem ovdje govorimo) prvi biskup Crkve u Hrvata Franjo Kuharić javno proglasio Stepinčevim sljedbenikom, među ostalim i time što je, još potkraj 1960-ih, pokrenuo (najprije u tajnosti, a zatim i javno) postupak oko Stepinčeve beatifikacije i kanonizacije.
Glavni protagonisti događaja o kojima je ovdje riječ su, uz papu Ivana Pavla II.: sa srpske strane episkop marčanski Danilo i jedan od vodećih pripadnika srpske nacionalne/nacionalističke inteligencije, usto vrlo blizak Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, Živorad Žika Stojković; a s hrvatske strane glavni urednik Glasa Koncila don Živko Kustić.
Wojtylin “lapsus”
Moji su glavni sugovornici u godinama kada sam sve to istraživao (2006.-2012.) bili, sa srpske strane, akademik SANU Dejan Medaković, a od Hrvata/katolika Živko Kustić.
Prvi čin u ovoj kronologiji jest govor što ga je papa Ivan Pavao II. održao, u generalnoj audijenciji, 30. svibnja 1979. u Rimu – neposredno pred svoj prvi pontifikalni posjet zavičajnoj Poljskoj (2.-10. lipnja 1979.), koji je, kao što je poznato, simbolički označio pad komunizma u Istočnoj Europi. U tom je govoru papa Wojtyla – u duhu svog paneuropskog programa – spomenuo slavenske jezike koji su pokrštenjem slavenskih naroda bili “sudionicima” i pospješiteljima razvoja i širenja kršćanstva u cijeloj Europi i svijetu. Spomenuo je sljedeće jezike, narode i države: Makedoniju, Bugarsku, Hrvatsku, Sloveniju, Češku, Slovačku, Lužicu, Ukrajinu, Rusiju, Bjelorusiju i, na kraju, zavičajnu Poljsku. Spomenuo je sve Slavene – samo je Srbe i Srbiju izostavio.
Bila je to Papina omaška, zbog koje se on javno ispričao – doduše tek dva mjeseca nakon izbijanja “skandala”, 2. kolovoza 1979. na Trgu sv. Petra, pred dvadesetak tisuća okupljenih vjernika. Službenu je Wojtylinu ispriku objavio i talijanski list Giorno, u svom broju od 3. kolovoza 1979. Papa Ivan Pavao II. je u tom svom nastupu izričito rekao da ispravlja propust iz svoga govora 30. svibnja, kada nije spomenuo srpski kao jedan od prvih jezika kršćanstva u Europi i svijetu.
No Srbi, tj. srpska nacionalna inteligencija i vodstvo SPC-a, kao da su jedva dočekali Wojtylin “lapsus” iz govora od 30. svibnja. Službene novine Srpske patrijaršije Pravoslavlje objavile se, u broju od 1. srpnja 1979., napad na papu Ivana Pavla II. i Katoličku Crkvu u cjelini, u članku-komentaru pod naslovom “Papa zaboravio Srbiju”.
Marčanski episkop
Taj je tekst napisao (iako se nije potpisao) episkop marčanski Danilo, jedan od najznačajnijih velikodostojanstvenika Srpske pravoslavne Crkve u ono vrijeme. Rođen je 1927. u Novom Sadu, a njegovo je svjetovno ime i prezime bilo Danilo Krstić. Episkopom marčanskim proglasili su ga, 1969., patrijarh srpski German i episkopi sremski Makarije i zvorničko-tuzlanski Longin.
O episkopu marčanskom Danilu Dejan Medaković mi je rekao, u našem razgovoru što smo ga vodili u njegovu beogradskom stanu u Krunskoj 15 (samo koji haustor daleko od poznate beogradske katoličke crkve Krista Kralja):
– Jao, znao sam ga dobro. Znate, to je čovjek koji je imao skojevačku mladost. On je bio skojevac i onda je konvertirao i postao vatreni pravoslavac, ne mogu reći baš fundamentalist ali tu negdje... Inače je bio ruski đak, u Parizu, i tako dalje, bio je vrlo učen, znao je mnogo jezika, imao je jednu širu kulturu, šire obrazovanje... Bio je marčanski episkop jedno vrijeme, to je titularni episkop. Bio je vikarni episkop – to znači da nije dijecezan, to znači da nema svoje vladičanstvo nego je vikar, znači neka vrsta asistenta patrijarhovog...
Dejan Medaković mi je ujedno protumačio i pridjev “marčanski” u tituli episkopa marčanskog Danila, u vrijeme kad je u Pravoslavlju objavio svoj komentar “Papa zaboravio Srbiju”. Taj pridjev potječe od manastira Marča, između Čazme i Ivanić Grada u Hrvatskoj (danas taj manastir više ne postoji), koji je u srpskoj pravoslavnoj memoriji ostao kao jedan od (bolnih i frustrirajućih) simbola unijaćenja zapadnih Srba/pravoslavnih na području današnje Hrvatske, odnosno nastanka vrlo specifičnog oblika kršćanstva zvanog grkokatolištvo. Ovako mi je rekao:
– Marča je bio pravoslavni manastir, i jedno vrijeme su ga uzeli unijati, dat je unijatima, no onda je došlo do krvavog obračuna, narod je provalio i pobio neke unijate, i poslije toga je Marija Terezija (1740.-1780.) ukinula manastir... I dala je dozvolu da pravoslavni naprave samo jednu malu kapelu, a ne više manastir, i to je jedan od ukinutih manastira koji ima jednu jaku historiju pravoslavlja u Hrvatskoj, još u 16. stoljeću...
Retoričko pitanje
Episkop marčanski Danilo je svoj članak u Pravoslavlju napisao vrlo provokativno. I, prije svega, napadački, beskompromisno. Činjenicu da papa Ivan Pavao II. u svom govoru od 30. svibnja 1979. nije spomenuo srpski kao jedan od “punopravnih” slavenskih kršćanskih jezika (a spomenuo je sve ostale) prokomentirao je ironičnim retoričkim pitanjem: “Kako jedan papa, obrazovan čovek, pa još i Sloven, da nabroji sve slovenske narode i njihove jezike, a Srbiju da previdi? Da li je to od zaboravnosti ili namerno prećutkivanje?... Razume se, i rimski papa, kao čovek, može da pogreši – makar ‘per omisionem’... Ali, da jedan školovani Sloven nabroji i najmanje među slovenskim narodima, a ne spomene višemilionsku Srbiju – tu nešto nije u redu.”
Živko Kustić mi je, u našem razgovoru vođenom u Zagrebu 11. ožujka 2009., takav ofenzivni gard episkopa Danila opisao ovim riječima:
– Oni koji su to pokrenuli vjerojatno su jedva čekali neku takvu priliku da bi mogli pokazati svoju odbojnost prema katolicima, odnosno prema simpatijama za katolištvo. Papa Wojtyla je bio vrlo simpatičan, vrlo velik, i bilo je dobro da ga se bar negdje može posjeći...
U nastavku svog članka objavljenog u Pravoslavlju, episkop marčanski Danilo – nakon što je prozvao papu Ivana Pavla II. – uzeo je na nišan i Wojtyline prethodnike na papinskoj stolici, iz razmjerno novije povijesti Katoličke Crkve – papu Pija X. i papu Pija XII.
Za papu Pija X. (1903.-1914.) napisao je da “nije voleo Srbiju”, dok je za papu Pija XII. (1939.-1958.) ustvrdio: “Pijo XII je ćutao kada su u okupiranoj Hrvatskoj i Slavoniji vršili pokolj nad pravoslavnim Srbima ljudi (tačnije, neljudi) koji su bili i iz redova rimokatoličkog klera”. Tome je, u nastavku teksta, dodao: “Na slovenskom jeziku ‘mrzeti’ kaže se ‘nenavideti’; kod nas je to prevedeno u izraz: ‘Ne može da ga vidi...’ Ne dao Bog, da je ovo razlog papinom ćutanju o jeziku Srbije!”
Episkop marčanski je, dakle, došao na sam prag konstatacije da je papa Ivan Pavao II. u svom obraćanju vjernicima namjerno “zaboravio” spomenuti srpski jezik zato što mrzi Srbe. Pritom je znakovito da je uz papu Ivana Pavla II. prozvao i dvojicu papa koji su svojim pontifikatima obilježili oba svjetska rata u 20. stoljeću, u kojima su Srbi doživjeli velike nacionalne tragedije: Prvi (papa Pio X.) i Drugi svjetski rat (papa Pio XII.).
Taktika Pia XII.
Na moje pitanje kako bi prokomentirao tezu episkopa Danila da papa Pio X. “nije voleo Srbiju”, don Živko Kustić mi je, u našem razgovoru 11. ožujka 2009., odgovorio:
– A zašto bi papa morao voljeti svaki narod jednako? Gdje to piše?
A na Danilovu konstataciju da je papa Pio XII. navodno šutio nad pokoljima Srba u NDH, Kustić je, u razgovoru sa mnom, uzvratio:
– To nije istina. Jer je Stepinac itekako oštro govorio o pokoljima Srba. Prema tome, Katolička Crkva je govorila o tim pokoljima. A da li je sam Pio XII. govorio sve što je mogao reći, to je pitanje njegove taktike i promišljenosti, i tu se ne može ništa dokazati niti ne dokazati. Ja sam više puta mislio, i danas mislim, neslužbeno, da je možda šteta što katolički kler u cjelini nije oštrije progovorio protiv fašizma.
I na kraju, u trećem i najvažnijem dijelu svog članka u Pravoslavlju episkop marčanski Danilo je izišao s ključnim elementom već tada (usred, među hrvatskim katolicima proslavljane, Branimirove godine 1979.) sustavno izgrađene idejno-političke platforme Srpske pravoslavne Crkve – kada je u pitanju odnos SPC-a prema Katoličkoj Crkvi, Hrvatima i rimskom papi kao takvome. Napisao je da se katolici, odnosno aktualni papa, moraju ispričati Srbima za zločine što su ih doživjeli u Drugome svjetskom ratu, na teritoriju NDH. Ovako je to formulirao:
“Ako Bog dâ, pa ovaj Papa (Ivan Pavao II. – op. a.) dođe u posetu Jugoslaviji (službeni poziv za posjet SFRJ uputit će mu, već u prosincu 1980., tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Cvijetin Mijatović – op. a.), tada će imati priliku da vidi izbliza i hrišćansku Srbiju i da čuje njen ‘visoki jezik’. Nadamo se da će tada on otići da klekne i na najstrahotnije srpsko groblje ovoga veka u Jasenovcu, kao što je klečao u Aušvicu...”
Da episkop marčanski Danilo ovo nije napisao slučajno i na vlastitu ruku nego da je to već te, 1979. godine bilo službeno i općeprihvaćeno stajalište SPC-a i srpske nacionalne inteligencije, svjedoči i dnevnička zabilješka (mnogo godina kasnije objavljena, u knjizi “Dani, sećanja III”) Dejana Medakovića, datirana 28. srpnja 1979., u kojoj piše:
“Pravi gest bi bio kada bi papa kleknuo u Jasenovcu, jer bi tek tad osudio ulogu onog dela svoje crkve, koji se najsvesrdnije angažovao u zločinu. Sve dok se to ne prizna i javno ne zatraži oproštaj, uvećavaće se more hipokrizije i falsifikata koji već vekovima pritiskuju Katoličku crkvu, koja je zarobljena svojim istorijskim nasleđem, ovozemaljskim ambicijama tolikih papa.”
U našim mnogobrojnim razgovorima, što smo ih vodili gotovo dvije godine u kontinuitetu, u Beogradu, sve do njegove smrti (u srpnju 2008.), Dejan Medaković mi je taj zahtjev SPC-a i srpske nacionalne inteligencije – da se Katolička Crkva u Hrvatskoj Srbima mora javno ispričati – okarakterizirao sintagmom “obračunavanje 1941.” (odnosno, “obračunavanje NDH”). U smislu, kako mi je objasnio: Srbi Hrvatima po završetku Drugoga svjetskog rata nisu bili ispostavili nikakav “završni račun”, jer su Hrvati nakon sloma NDH i dalje odlučiti živjeti zajedno sa Srbima u zajedničkoj državi Jugoslaviji, ali sada, kada se stvara potpuno nova konstelacija – i u svjetskim i u domaćim okvirima – tada je taj obračun neminovan. U nekim svojim prijašnjim tekstovima takav sam način rezoniranja, pozivajući se na neke analize beogradske sociologinje Vesne Pešić, nazvao “resantimanom” (povijesnim zlopamćenjem).
“Hrvati nas mrze...”
Moram, međutim, ovdje naglasiti i to da je u jednome od naših razgovora Medaković (ipak) bio pomalo kritičan prema istupu episkopa Danila u Pravoslavlju, rekavši, među ostalim:
– Njemu (Danilu – op. a.) je to (omaška pape Ivana Pavla II. u njegovu govoru 30. svibnja 1979. – op. a.) dobro došlo, pa da kaže: “Evo vidite, u kontinuitetu oni (Hrvati/katolici – op. a.), ustvari, nas mrze!”... Vjerojatno mu je dobro došlo, da se nekako nadoveže, pa da kaže da iza toga propusta ima jedan kontinuirani stav prema Srbima. A jedan od ključnih argumenata bio je taj da papa još nije bio u Jasenovcu, jednom od najvećih stratišta, što ja smatram nekršćanskim.
A evo što mi je o toj teškoj i bolnoj temi – o aktualiziranju problema Jasenovca i ostalih spornih tema iz Drugoga svjetskog rata usred 1979., pune 34 godine nakon što je rat bio završen – rekao Živko Kustić, u našem razgovoru što smo ga vodili u domu za starije osobe “Centar” u Klaićevoj, 11. ožujka 2009.:
– Njihov (srpski) mit o Jasenovcu ne moramo komentirati. Jasenovac još i sad nije raščišćen, da bi se moglo reći čiji je samo zločin i nad kim je zločin. Osim toga, što je bitno, velikosrpski, odnosno jugoslavenski komunisti su odmah poslije rata Jasenovac proglasili “svojim” i na njega su se oslonili – protiv svih ostalih. Tamo su počeli sa svojom liturgijom, misnim slavljenjem, i nije im se moglo pridružiti u tom njihovu stavu, niti je imalo smisla stalno im dokazivati suprotno. Oni su Jasenovac posvojili i taj jasenovački mit je s njima propao! Jasenovac više nije ono što su oni napravili od njega. Ne zna se ni koliko je bilo (žrtava – op. a.), ne zna se točno ni tko je bio, sigurno nisu samo Srbi... Većinom su Srbi, da. Ali tu su i Židovi, Hrvati...
Kustić mi je u našem razgovoru posebno istaknuo:
– Da ga (Jasenovac – op. a.) oni nisu posvojili kao svoju politiku, onda bi se moglo misliti... Ali čim su ga posvojili kao svoju jugokomunističku politiku, bilo je razumno u to se dalje ne miješati. Onda će vrijeme pokazati svoje. Štovanje jasenovačkih žrtava nije bilo žal za žrtvama, nego sustavni napadaj i na hrvatski narod i na Katoličku Crkvu! Tako je to usmjereno. Oni su Jasenovac usmjerili protiv naroda i Crkve, hrvatske, i trebalo ih je pustiti na miru. Što si mogao? Da se svađaš s njima svaki dan? Vrijeme je radilo za nas, a oni su izgubili igru. U Jasenovcu je učinjen zločin, u to nema sumnje, i žao nam je. Da ga nisu komunisti posvojili, mi bismo ga češće žalili.
Kustićev odgovor
Svemu bih ovome još dodao da je na članak episkopa marčanskog Danila u Pravoslavlju kritički, tj. negativno reagirao tadašnji sekretar Komisije za kulturu CK SK Srbije, a današnji direktor beogradskoga dnevnog lista Danas Radivoj Cvetićanin (inače veleposlanik Republike Srbije u RH u razdoblju 2005.-2009.) – i to u beogradskome političkom tjedniku NIN, u broju od 8. srpnja 1979. Upozorio je – kako je naveo – na “zao i opaki duh – ili opako zli duh – ovoga (Danilova – op. a.) teksta”, dodavši tome kako teme koje je u svom članku pokrenuo episkop Danilo “ne iznose ljudi dobre volje”.
Međutim, na tekst episkopa marčanskog Danila u Pravoslavlju promtno je reagirao i glavni urednik zagrebačkoga Glasa Koncila don Živko Kustić – u svom uobičajenom (nepotpisanom) komentaru na 2. stranici lista (u broju od 22. srpnja 1979.), koji je, vrlo indikativno, nosio isti naslov kao i Danilov članak, “Papa zaboravio Srbiju”, samo što je Kustić te riječi (s očitim ironičnim odmakom) stavio pod navodnike. Svoj motiv da odgovori episkopu Danilu Kustić mi je, u našem razgovoru iz 2009., ovako obrazložio:
– Oni su digli galamu, a ja sam reagirao, normalno. Ja sam bio komentator glavnih katoličkih novina, ovo se njihovo pročulo i mislim da je trebalo reći.
Sada tek nastaje glavni zaplet. Kustić je svojim srpskim kolegama očitao lekciju. On je to, moram reći, s uživanjem radio – osobito kada su u pitanju bile njegove polemike s komunistima, tijekom 1970-ih i 1980-ih. U Kustićevu odgovoru episkopu Danilu bitna su tri momenta.
Prvo, upitao je episkopa Danila kako to u svom članku dijeli i razlikuje dvije zemlje ili dvije pokrajine Hrvatsku i Slavoniju – upozorivši ga da se domovinu Hrvata tako dijelilo u austrougarska vremena.
Drugo, ustvrdio je da je komentar “Papa zaboravio Srbiju” napisao “netko tko ne želi zlo zaboraviti, a dobro mu lako promakne iz pamćenja”. Dakle, prozvao je Srbe – ovdje konkretno episkopa Danila – da su opsjednuti prošlošću i svojim povijesnim zlopamćenjem te da aktualiziraju neka sporna pitanja iz Drugoga svjetskog rata ne radi utvrđivanja prave povijesne istine nego radi bacanja anateme na Hrvate i Katoličku Crkvu u Hrvatskoj.
I treće – što se Jasenovca tiče – napisao je: “I mogli bismo ponoviti poznatu činjenicu da je Jasenovac groblje i Hrvata i Židova i Srba i drugih narodnosti, i da bi bilo vrijeme štovanje mrtvih usmjeravati gajenju ljubavi, a ne utvrđivanju ograda.”
Trajna fiks-ideja
Srpski su intelektualci pomno pratili ovu polemiku između Pravoslavlja i Glasa Koncila. I nestrpljivo su iščekivali kako će (i hoće li) Glas Koncila Pravoslavlju, tj. episkopu marčanskom Danilu, odgovoriti. Bio je vrhunac ljeta – sezona godišnjih odmora – i akademik SANU Dejan Medaković se tada nalazio na ljetovanju u Dubrovniku. Čim mu je, 21. srpnja 1979., došao u ruke novi broj Glasa Koncila i čim je pročitao Kustićev (nepotpisani) polemički odgovor Danilu, zapisao je u svoj (kasnije objavljeni) dnevnik ovu zabilješku:
“Znao sam: odgovoriće, moraće! Znao sam: učiniće to bez kajanja i bez srca, čvrsto rešeni da iskoriste sve šanse koje im nudi savremeni politički koncept... Na tipično jezuitski način...”
No sada stupa na scenu Živorad Žika Stojković (rođ. 1922. u Beogradu). On je bio najradikalniji i najostrašćeniji među svim pripadnicima klana siminovci, okupljenim oko Dobrice Ćosića. Usto i jedini pravi vjernik, dakako pravoslavan (ostali su siminovci bili mahom ateisti). Dapače, vrlo blizak vrhu Srpske pravoslavne Crkve, u Beogradu. Bio je protivnik umjerenog kursa patrijarha Germana i zagovarao je dolazak tvrđe, nacionalno eksplicitnije linije u vodstvu SPC-a. Patrijarh Pavle, koji je 1990. naslijedio Germana, bio je, u određenoj mjeri, njegov (Stojkovićev) projekt.
Da podsjetim, o tome sam već pisao: Žika Stojković je bio stariji brat slavnoga srpskog glumca Danila Bate Stojkovića (dovoljno je spomenuti filmove “Balkanski špijun”, “Ko to tamo peva”, “Maratonci trče počasni krug” itd.), a, osim toga, on je bio i jedan od prvih “osloboditelja” Zagreba, 8. svibnja 1945., budući da je, kao pripadnik 20. srpske brigade 45. srpske divizije, bio među prvim partizanima koji su, prešavši rijeku Savu, ušli u (vojno uglavnom ispražnjeni) Zagreb, tadašnji glavni grad NDH, i probili se do zagrebačke radio-stanice (radio-krugovala) u Vlaškoj. Dejan Medaković mi je rekao kako mu se Žika Stojković hvalio da je upravo on prvi (ili među prvima) pročitao proglas Zagrepčanima, u radio-stanici u Vlaškoj, u kojem je obznanio da je grad Zagreb, nakon sloma Pavelića i NDH, slobodan grad.
Hrvati su, dakle, bili neka vrsta trajne fiks-ideje Živorada Žike Stojkovića, od Drugoga svjetskog rata nadalje.
Žika Stojković je – početkom rujna 1979. – napisao jako opširan odgovor Živku Kustiću, tj. Glasu Koncila. Pravu jednu kobasicu od teksta, dugačku 15-16 gusto kucanih stranica. Tom je svom pamfletu dao ime “Putevi razrešenja i razuma”. I Pravoslavlje je to namjeravalo objaviti – kao što je, dva mjeseca ranije, objavilo i tekst episkopa marčanskog Danila “Papa zaboravio Srbiju”.
Stojkovićev je tekst već bio uredno posložen na regalu Pravoslavlja (tada još nije bilo kompjutora i kompjutorskog prijeloma novinskih tekstova), sve je bilo spremno za objavljivanje. No onda ga je patrijarh German, doznavši u posljednji čas što je Stojković napisao, skinuo s regala. To jest, naredio je glavnom uredniku Pravoslavlja da to učini.
Taj dramatičan trenutak u redakciji Pravoslavlja (i oko nje) Dejan Medaković – veliki prijatelj i politički istomišljenik Žike Stojkovića – mi je ovako opisao:
– Patrijarh German je ljutito pozvao urednika Pravoslavlja i oštro ga ukorio, riječima: “Jeste li poludjeli, u šta vi mene uvaljujete!” Šteta, bila je to sjajna prilika da se na dostojanstven način odgovori Glasu Koncila, odnosno da se kaže da njihova želja da se na onakav način prijeđe preko prošlosti nije ni pravedna ni poštena.
Ključna karika u sukobu
No, iako, zahvaljujući intervenciji patrijarha Germana, Stojkovićev tekst nije ugledao svjetlo dana (za života njegova autora; Stojković je umro 1997.), on je postao (uz još neke tekstove) idejno-političkom platformom Srpske pravoslavne Crkve i srpske nacionalne inteligencije, u njihovim (antagonističkim) odnošajima prema Katoličkoj Crkvi za dane, mjesece i godine koje dolaze. A to je umnogome i danas – srpska strana u Mješovitoj komisiji oko Stepinca jednim dijelom zastupa i njegove (iako, naravno, ne samo njegove) stavove.
Žika Stojković je, bez daljnjega, ključna karika u povijesti sukoba Srpske pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve u Hrvatskoj, osobito kada je u pitanju gledanje na Stepinca.
Pamflet Žike Stojkovića “Putevi razrešenja i razuma” iz rujna 1979. Dejan Medaković je objavio u svom dnevniku “Dani, sećanja III” iz 2005. (zanimljivo, za razliku od Medakovićevih literariziranih memoara “Efemeris” ta knjiga nije izazvala veću pozornost u srpskoj javnosti), a meni je bilo omogućeno da zavirim i u original (rukopis) Medakovićeva dnevnika – nakon njegove smrti – u koji je Medaković (inače predsjednik SANU u razdoblju 1999.-2003., a u vrijeme izrade Memoranduma SANU generalni sekretar te ustanove) dan za danom lijepio istrgnute članke iz Pravoslavlja, Glasa Koncila i drugih novina, prateći i komentirajući razvoj (tj. usložnjavanje i kompliciranje) političke i ukupne situacije u SFRJ, osobito na planu odnosa Srpska pravoslavna crkva – Katolička Crkva.
(KRAJ 1. DIJELA)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....