Andrej Plenković u srpnju će obilježiti šestu obljetnicu dolaska na čelo HDZ-a. Kad ga čovjek vidi za govornicom stranačkog Sabora onako slavodobitno opuštenog, rekao bi da mu je proteklih šest godina na Trgu žrtava sve teklo kao podmazano, da su mu se od prvoga dana hadezeovci pitomo pokoravali i bespogovorno izvršavali njegove naredbe, da je odmah uspostavio kontrolu i nametnuo autoritet. Eto, doletio iz Bruxellesa, sletio u središnjicu, malo počistio iza prethodnika i elegantno okrenuo kormilo za devedeset stupnjeva te usmjerio stranku prema Europi. Čas posla. Ali vraga, nije bilo tako. Bilo je sve suprotno od toga.
Gotovo četiri od tih šest godina Plenković je vodio HDZ s jednom rukom svezanom na leđima. Iako je Karamarko 2016. otpisan, njegove su snage, zapravo, još dugo vremena bile domaćin Plenkoviću u središnjici na Trgu žrtava. Plenković je bio gost, neželjen, ali neizbježan. Vitalno desno krilo vjerovalo je da će novoga predsjednika brzo razoružati i onesposobiti ga u proklamiranim namjerama da promijeni HDZ. Karamarko je bio prisiljen otići, no njegove drugove ništa nije sprečavalo da nastave starim kursom. Plenković im se činio mek, svilen briselski dotepenec koji se sa svojom europskom "agendom" neće ukorijeniti među članstvom. Smatrali su ga anorganskim elementom u stranci koja je od 2012., kad ju je preuzeo Karamarko, iz godine u godinu jačala i brusila svoj novi, radikalni desničarski profil. Bivšu šeficu Jadranku Kosor ekspedirali su iz stranke kao reziduum sanaderovskog eurofilstva i usmjerili se na veliki projekt konzervativne obnove HDZ-a, na "povratak korijenima", "tuđmanizmu", "izvornim načelima". Najkraće: nacionalizmu. Bio je to plan za povratak u devedesete. Zašto bi sad nadobudnom europejcu dopustili da sve to razbuca?
Prisjetimo se, karamarkovci su 2015. godine bili uvjereni da će stvaranjem široke desničarske fronte, Domoljubne koalicije, predvođene HDZ-om lako na izborima maknuti "anacionalni", "izdajnički" SDP s vlasti i početi novo razdoblje hrvatske suverenosti u skladu sa srednjoeuropskom političkom modom koju je diktirao Viktor Orbán. U to je doba i na europskom Zapadu, u tzv. starim demokracijama, cvao nacionalizam i ksenofobija – Gert Wilders žario je i palio u Nizozemskoj, Marine Le Pen galvanizirala je u Francuskoj "patriote", AfD u Njemačkoj rapidno je rastao u mržnji prema Merkeličinoj politici otvorenih vrata (migrantima), Matteo Salvini u Italiji nezaustavljivo se uspinjao duceovskim stilom – pa je sve išlo u korist karamarkovaca. Europa je provrela od radikalnog desničarskog zanosa.
Novi, modernizirani nacionalizmi, ujedinjeni na platformi otpora bruxelleskom centralizmu, "otuđenom središtu političke moći", i preziru prema sirijskim imigrantima što su se kaotično slijevali u zapadnoeuropske zemlje, činili su se kao snaga koja će uskoro promijeniti karakter Europske unije. Tradicionalne političke formacije Pučani i Socijalisti, okosnica eurounijske stabilnosti, pomalo su uzmicale pred valom nacionalističke euforije. Europska pučka stranka pokušala je asimilirati i neutralizirati radikalne impulse, pa je tetošila prkosnoga Orbána, a grupacija Socijalista i demokrata uvukla se u svoju ljušturu prestrašena silinom i bukom eurodezintegracijskih desničarskih marševa.
U takvim europskim političkim prilikama HDZ-ova desnica mislila je da zaista nema razloga za preveliku brigu zbog Andreja Plenkovića. Što bi on to mogao pokraj Milijana Brkića, čuvara HDZ-ove desničarske srčike? Uostalom, bez Brkićeve volje Plenković ne bi ni mogao postati predsjednik stranke. Brkićevci su u Plenkoviću vjerojatno vidjeli diplomatskog manekena koji će im, kad ga već ne mogu izbjeći, poslužiti za vanjsku upotrebu, kao uglađeno lice za odnose s Bruxellesom, dok će domaće, važne poslove obavljati oni. Upravljanje strankom i državom na dva kolosijeka bio je stari, prokušani modus operandi HDZ-a i njegovih vlada. Europskoj uniji predstavljaš se kao posljednja predbalkanska brana liberalne demokracije, a na unutarnjopolitičkom planu širiš "vrijednosti" iliberalne demokracije.
No Plenković je neugodno, neugodnije nego što su slutili, iznevjerio očekivanja HDZ-ova desnog krila. Od srpnja 2016., kad je preuzeo stranku, do ožujka 2020., kad je premoćno sa svojim timom odabranika pobijedio na novim izborima za stranačko čelništvo, tvrdoglavo je vodio bitku za slamanje karamarkovsko-brkićevskih struktura i uspostavu čvrste mreže svojih ljudi. Smještanje HDZ-a u "centar desnog centra", kako je govorio, napokon je postalo moguće. Bio je to, zapravo, početak, a ne kraj HDZ-ove preobrazbe. Sâm novoizabrani stranački vrh – Tomo Medved postao je zamjenik predsjednika, a Branko Bačić, Ivan Anušić, Oleg Butković i Zdravka Bušić potpredsjednici – potpuno je odgovarao Plenkovićevu ukusu, ali trebalo je zamijeniti stare postave i u općinskim, gradskim i županijskim organizacijama stranke, što je učinjeno potkraj 2020. godine i zatim ponovno 2021., nakon lokalnih izbora. U toj drugoj fazi Plenković je pažljivim kadrovskim inženjeringom osigurao da i u baznim stranačkim strukturama vodstvo preuzmu ljudi koji neće dovoditi u pitanje nijednu njegovu odluku.
Predsjedništvo HDZ-a ostalo je, međutim, više-manje netaknuto još od Karamarkove ere. Tranzicija nije bila dovršena. Kako je pandemija poremetila izborne procese u stranci, taj je posao obavljen tek sad, na XIX. općem saboru HDZ-a. Rezultat: stranka je dokraja plenkovićizirana. Za disonantna mišljenja više neće biti nimalo sluha. Komu se ne sviđa liderov prosvijećeni apsolutizam, morat će u ilegalu.
Kako će taj naoko mali, formalni završni korak prema konsolidaciji Plenkovićeve moći u HDZ-u utjecati na hrvatsku političku scenu? Pa, neće izazvati baš veliko veselje ni na ljevici ni na desnici, a ni među HDZ-ovim disidentima, koji već dugo žive u nekoj vrsti unutarnjeg egzila. Radikalna desnica, duboko obeshrabrena vlastitim neuspjesima, tvrdit će da u HDZ-u više nema desnice i da je najveća hrvatska stranka sad samo sluškinja "eurokrata iz Bruxellesa" te da će Plenković kao njihov namjesnik ubuduće još gorljivije izvršavati sve naloge "odozgo", i to kako bi trasirao svoj karijerni put u najviše instancije moći u Europskoj uniji.
Populistička desnica alarmirat će da Plenkovićevo potpuno ovladavanje HDZ-om znači širenje krakova "kriminalne hobotnice" i zarobljavanje Hrvatske u pandžama korupcije i klijentelizma, a iz HDZ-ova utihnuloga desnog krila čut će se ponovno lamentacija da Plenković nije učvrstio stranku na desnome centru, nego da ju je pomaknuo u lijevi centar i učinio je blizancem SDP-u. Oni ogorčeniji žigosat će ga kao "izdajicu tuđmanizma" i zatornika svega izvornoga što je osnivač stranke dr. Franjo Tuđman ostavio u svojoj političkoj baštini.
No te su desničarske brige luk i voda u usporedbi s glavoboljom koju nova, povećana Plenkovićeva moć zadaje ljevici, u prvome redu SDP-u. Za stožernu stranku lijevog centra deradikalizirani i konsolidirani HDZ znači gomilu problema. Prvo, HDZ već više od dvije godine nije žarište nikakvih unutarnjih skandala – nema oštrih frakcijskih borbi, nema otvorenog personalnog nadmetanja, nema sirovih prijetnji ni uvreda, nema perfidnih ucjena ni urotničkih klika koje rade o glavi predsjedniku stranke. Ako ponečega od toga i ima, to ne izlazi na vidjelo, ostaje u dubini "privatnosti" stranke, jer je Plenković čvrsto zavrnuo sve ventile kroz koje bi mogla šiknuti bilo kakva nezgodna indiskrecija. HDZ je danas zatvoreniji i od platforme Možemo. Dakle, SDP, a ni ostale oporbene stranke, više ne može politički profitirati od unutarnjih hadezeovskih obračuna i skandala jednostavno zato što Plenković više ne dopušta da oni iziđu izvan HDZ-ova četiri zida.
Drugi je problem za SDP, i cijelu ljevicu, to što je Plenković prognao iz svoje stranke političku vulgarnost i nasilništvo. Još do prije nekoliko godina bilo je normalno čuti od HDZ-ova dužnosnika, primjerice, javnu poruku liderima srpske zajednice da mogu slobodno otići iz Hrvatske ako im se u njoj nešto ne sviđa. Sad to više nije normalno. Štoviše, sad je zabranjeno. Plenković je zabranio. Rijetke su prilike u kojima ljevica još može lako poentirati optužbom da HDZ širi šovinizam. (Osim ako esdepeovci ne prisluškuju razgovore u hadezeovskim "klauzurama".)
Najteža je, međutim, muka za SDP to što se kao glavna stranka lijevog centra sve teže diferencira od desnog centra na planu socijalne i ekonomske politike. Naime, konzervativni se Plenković bez ideoloških predrasuda i bez oklijevanja služi prokušanim socijaldemokratskim strategijama i ugrađuje ih u Vladine interventne programe za ublažavanje efekata krize, i zato svaka SDP-ova inicijativa djeluje kao kucanje na otvorena vrata. HDZ radi, SDP kasni. Tako ispada. Plenkoviću se taj eklektični pristup pokazao trostruko isplativ: uspijeva držati Hrvatskoj glavu iznad vode i istovremeno otupljuje oštricu najvećem političkom suparniku, centrističkoj ljevici, a HDZ-ov rejting fiksiran je na fantastičnim visinama, 27 – 30 posto. Bingo! Nitko u SDP-u, sigurno, nije nostalgičan prema HDZ-ovoj karamarkovskoj eri, ali duboko u sebi svaki esdepeovac zna da je mnogo lakše biti ljevičar kad ti je HDZ neprijatelj nego kad ti je konkurent.
Umjereni HDZ i neumjereno moćni Plenković – to je kombinacija koja umjerenu ljevicu može još dugo paralizirati.